Nema ljepšeg poklona našim političarima opće prakse od javnog problematiziranja državnih granica. Baš svi, od Suverenista do Možemo skaču u verbalnu obranu granica. Tako je bilo i ovih dana, nakon što je Viktor Orban, drsko kako to on već čini kada želi maksimizirati svoju političku dobit, provokativno ispalio kako je Mađarskoj oduzeto more, pa eto ne može kao neke druge države, prevoziti naftu tankerima.

Jasno da Orban nije pritom mislio na nekadašnje Panonsko more. Ciljao je u toj svojoj prispodobi o “oduzetom moru” na hrvatski Jadran dakako, na Rijeku osobito. Stare povijesne karte su i inače fetiš ne samo Viktora Orbana, već i cjelokupne mađarske elite koja se politički bilda i hrani povijesnim nasljeđem i starim kartama Austro-Ugarske Monarhije.

No nisu Orban i Mađari jedini hrvatski susjedi koji se vole pozivati na stare karte. Žal za starim kartama hrvatskog Jadrana trajno njeguje talijanska desnica, a ni ljevici nisu mrske. Bošnjačka političko-akademska zajednica ispisala je u novije vrijeme čitavu izmišljenu povijest bošnjačkog pomorstva na kojoj gradi tezu o Bosni kao pomorskoj zemlji.

O Aleksandru Vučiću koji je “Republiku Srpsku Krajinu” po uzoru na brata Putina u novije vrijeme zamijenio “srpskim svetom” da i ne govorimo. Udaljenija germanska braća Austrija i Njemačka također njeguju stare teritorijalne vizije, prema prostorima istočno i jugoistočno od Beča i Berlina, ali su verbalno discipliniraniji pa o njima ne govore javno. No koliko je to javno igranje na stare karte uistinu opasno, koliko ugrožava Hrvatsku? I koliko je hrvatsko političko jedinstvo oko obrane nacionalnih interesa uistinu postojeća i ozbiljna kategorija?

Samo za sebe, igranje povijesnim ili izmišljenim povijesnim kartama često je tek prigodna, nerijetko neukusna i provokativna politička figura. Prijetnja starim-novim granicama onoliko je ozbiljna koliko je ozbiljna politika koja stoji iza tih igara kartama. Danas svjedočimo, kada se Vladimir Putin igra s kartama, to je vrlo ozbiljna prijetnja. Bila je to jako ozbiljna prijetnja i kada su se kartama igrali Vučićevi prethodnici i mladi Vučić, s JNA kao potporom.

Orbanovo prizivanje “oduzetog” mora ima druge primarne ciljeve: izvući što je moguće veće financijsko obeštećenje od Bruxellesa u zamjenu za pristanak ili neki polovični pristanak na zajednički europski embargo na uvoz ruske nafte i ishoditi za Mađarsku što povoljnije uvjete za transport nafte JANAF-om.

Orban koristi provokaciju kako bi za Mađarsku umanjio štetu zbog dosadašnje politike isključivog energetskog vezivanja uz Moskvu, i kako bi zadržao mađarski dominantni utjecaj na hrvatski energetski sustav, koji je ostvario s osloncem na Rusiju uz hrvatsku dragovoljnu predaju vlastite energetske politike u mađarsko-ruske ruke. Mađarska je zapravo bila ruski trojanski konj u hrvatskoj opskrbi naftom i plinom – od čega su koristi i svoje interese širenja područja mađarskog, odnosno ruskog utjecaja, imali i “konj” i gazda.

U stvaranju nove energetske karte Europe, uz sankcije prema ruskom plinu i nafti koje neće bi kratkotrajne, i restrukturiranje cjelokupne opskrbe koja će biti trajna, Hrvatska je s JANAF-om i LNG terminalom na Krku u jedinstvenoj prilici postati jedno od čvorišta za opskrbu srednje Europe (uključujući i Mađarsku) naftom i plinom. Zato ključni izazov aktualne hrvatske politike i ponajprije Vlade nije što će odgovoriti Orbanu na provokaciju o “oduzetom” moru, već kako iskoristiti prednost imanja JANAF-a i LNG-a za vlastito energetsko, a potom i razvojno repozicioniranje u srednjoj Europi, koje uključuje i prometno povezivanje (pruge, ceste) i gospodarsko povezivanje. S Orbanom i Mađarskom kao partnerom, a ne gospodarom.

Olako predavanje Ine nekoj tada anonimnoj kompaniji MOL prije dvadesetak godina, uz vrlo jasno definiranu rusku, mađarsku ali i srpsku politiku širenja utjecaja i odsutnost bilo kakve suvisle hrvatske politike zaštite nacionalnih interesa, dovelo je danas Hrvatsku gotovo u stanje neproglašene okupacije.

Pod rusku dominaciju, uz mađarsku ili srpsku asistenciju su nakon energetike (ili uz nju) došli proizvodnja i distribucija hrane (Agrokor), financijski sektor, a posljedično medijski utjecaj i politički utjecaj (kroz sve stranke), nekretninski biznis (osobito Jadran i Slavonija), ulazak u sigurnosno osjetljiva područja (Jadran, Podunavlje), prometno zapuštanje Hrvatske (poželjno je primjerice usporediti redove letenja zagrebačke zračne luke s budimpeštanskom ili beogradskom). I sve se to događalo u jednoj općoj političkoj šutnji i prihvaćanju uz sitne prozivke: tko je od domaćih aktera u tim transakcijama više strpao u vlastiti džep?

Stjecajem geopolitičkih okolnosti Plenkovićeva se vlada našla u poziciji da te trendove može promijeniti, počevši opet – s promjenom energetske politike. Ta promjena dakako nije moguća sa starim ruskim “zečevima” na ključnim pozicijama odlučivanja i savjetovanja u energetskom sektoru.

A provokacije s kartama? To je predstava idealna za političare opće prakse, koji se ne zamaraju sadržajima ispod najbanalnije površine. Primijetili bi da je Orban uzeo Rijeku tek ako bi na ploči na ulazu u grad pisalo – Folyo. A tada bi jednoglasno povikali: Nosi Rijeku – ne diraj ploču!

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr