Connect with us

Vijesti

Što dalje s Notre-Dame? Ili putem Krista ili putem Aje Sofije!

Published

on

A Aja Sofija putem Krista – kako je to već jednom Putin ‘obećao’ Erdoganu…!

Kad nas napusti netko nam blizak, roditelj, prijatelj, brat ili neka javno poznata, draga nam osoba koja je osvajala naša srca umijećem i vještinom, kao Dražen u igri s loptom ili Oliver popularnom pjesmom, shvatimo kako je u trenu nestao dio našeg života za kojeg smo cijelo vrijeme podrazumijevali da je tu i da će tu biti zauvijek. U tom podrazumijevanju možda i nismo primjećivali koliko nam znače, koliko je lijepo da su s nama, koliko nas ispunjavaju radošću. Tim je veća praznina kad odu…

Nije drukčije ni kad je posrijedi baština, bila ona duhovna ili materijalna. Jer baština je ostavština neprekinutog lanca naših predaka, sačuvana tako što je baš svaki u tom slijedu potvrdno odgovorio na pitanje je li ju vrijedno prenijeti dalje. To pitanje ne može izbjeći ni karika lanca koja se danas kuje. Što ćemo odgovoriti? – pita se Grgus S. na portalu Kamenjar.com.

Humanizmom protiv Boga

Pariška katedrala Notre-Dame nesumnjivo je fascinantan primjer materijalne ostavštine nadahnute kršćanskim duhom prožetim Duhom Svetim. Tko li je uopće u ono doba takvo što mogao zamisliti, tko projektirati, tko financirati, tko gradnju organizirati, konačno i tko izgraditi takvo velebno zdanje uzevši u obzir ondašnje tehnološke mogućnosti?

Tko li se tada mogao vinuti do tih visina ako se nije uspinjao s namjerom, ne da zamijeni Boga, nego da ga zagrli i preda mu se u ruke? Da stvorenje pokaže Stvoritelju kako je i ono sposobno stvarati čudesa. Iako zna da to Njemu ne treba, jer Rođenome u štalici ne smeta ni nutrina najskromnije kapelice da se ukaže pod prilikama kruha i vina. Ali njemu, stvorenju stvorenu na Njegovu sliku i priliku, to itekako treba, kao što djetetu treba pohvaliti se pred roditeljem.

I sada, 800 godina kasnije, kad je veličanstvena crkva u jednome danu dobrim dijelom nestala u vatri, spoznaje se kako ju ne će biti moguće obnoviti tako da bude navlas kakva je bila, i to u vrijeme kad se čovjek dovinuo takvim tehnološkim čudesima poput, primjerice, trodimenzionalnog pisača. Jer nema više takvih hrastova, nema više takvih majstora,… No, je li baš to glavna prepreka na zahtjevnom putu obnove ili je ipak više do manjka pouzdanja u Onoga s čijom se pomoći zdanje izgradilo?

Napokon, je li to uopće moguće učiniti u vremenu koje doba nastajanja Notre-Dame i drugih, ne samo graditeljskih, temelja zapadne civilizacije, vidi mračnim? A s kakvom li je onda to svjetlošću naše vrijeme obasjano? Tko mu svjetlo nosi?

Koje stoljeće poslije izgradnje katedrale Notre-Dame čovjek je odlučio krenuti svojim putem, udaljiti se od Boga, emancipirati se od tog strpljivog, ali prezahtjevnog “tiranina”, cinično nazvavši svoju putešestviju humanizmom. Cinično, jer ono što ga čini humanim, različitim od animalnog, ogleda se upravo u odnosu prema Bogu, u slobodi da Ga ljubi, a ne ignorira. Pokazat će se to u punini kad na valu prosvjetljenja svjetlom nekog čudnog sjaja, evo baš u Francuskoj, čovjek izgubi sve osim razuma i pokaže zvjersku ćud.

U velikom povijesnom prevratu, majci svih revolucija, ne će se zaustaviti samo na obeščašćenju katedrale Notre-Dame niti u prenamjeni bezbrojnih crkava u konjušnice. Razvalit će i pretvoriti u priručni kamenolom benediktinsku opatiju u Clunyju, tu kolijevku Europe, onakve kakvu ju još uvijek, istina sve slabije, prepoznajemo, mjesto gdje je pod geslom “ora et labora” (moli i radi) rad, dotad “privilegij” tek robova i ratnih zarobljenika, oslobođen srama.

Nesmiljeno će ga izvrgnuti ruglu vodeći se geslom – ne moli i kradi! Jer iza gordih, zvučnih riječi – sloboda, jednakost, bratstvo – odzvanjao je tek tup i prazan odjek samovolje, mržnje sazdane na zavisti i lažne bliskosti utemeljene na himbenoj, i danas popularnoj maksimi – ljubi što daljnjega svoga, a bližnjega prezri! I u što će se onda to izroditi, nego u nesmiljenu pljačku, a što je po prilici i bio glavni motiv nekih, barem onih bistroumnijih revolucionara.

No, nisu stali na pljački i na ponekoj giljotinom odrubljenoj kraljevskoj, a potom i revolucionarnoj glavi, kako to romantično prikazuje današnje humanističko školstvo. Pokolj u pokrajini Vandeji, razmjera koji mirišu na suvremenim rječnikom rečeno – genocid, predstavljao je prvi takve vrste nad onima spremnima umrijeti s križem u ruci. Završna dionica autostrade humanističkih genocida popločene kršćanskim lubanjama započet će 150 godina kasnije nedaleko austrijskog mjestašca Bleiburga. Tek potom će humanisti humanizirati metode obračuna.

Da, uzrok požara su radovi na obnovi! Samo obnovi čega?

Katedrala Notre-Dame je dugih osam stoljeća ostala pošteđena kobnih naleta vatre, što prirodnog porijekla, što uslijed namisli zlog ljudskog srca. Preživjevši onaj “mračni” vijek, a potom i “svijetlo” revolucionarno doba, vatrena ju je buktinja, ironično, zahvatila baš u vrijeme koje jako drži do najviših sigurnosnih standarda (mada džabe sva tehnika ako ju nadziru ostoje rankovići poljudski), vrijeme u kojem se puno toga zna.

Tako se od samoga početka znalo kako je požar posljedica radova na obnovi. Nagađanja o tome je li riječ o radovima na obnovi katedrale, ili možda onima na obnovi, odnosno zamjeni stanovništva, ili ipak pregnućima na obnovi ozbiljno narušenog jedinstva francuskog društva u paničnoj potrazi za nekim kohezijskim elementom, ubrzo je prekinula umirujuća vijest.

Mada istražitelji zbog sigurnosnih razloga još nisu kročili na lice mjesta, a što ih nije spriječilo da najave kako će istragu voditi pod pretpostavkom da se radi o nesretnom slučaju, uzrok je identificiran kao najvjerojatnije kratki spoj. A što drugo (makar, ne bi li globalno zatopljenje zvučalo politički korektnije)?

Naravno, i ta mogućnost teoretski postoji, slično kao što postoji mogućnost i da je ženi koja javlja da ne će doći na dogovoreni randevu doista pukla cijev u stanu, pa od spoja, čak ni kratkog, ne bude ništa. No, samo dvije opcije se doimlju uistinu vjerojatnima – da je u pitanju islamski terorizam ili da je posrijedi zbijanje redova zbog nezavidnog političkog položaja francuske vladajuće oligarhije.

Doduše, islamisti možda jesu sposobni za kakav ograničeni palež poput onoga u crkvi Svetog Sulpicija, inače drugoj po veličini u Parizu, podmetnut mjesec dana prije požara u Notre-Dame, ili za akciju poput one Pakistanca koji je u potrazi za boljim životom navratio u baziliku u St. Denisu gdje se nalaze grobnice francuskih kraljeva, pa malo razbijao. Potom se, slijedeći pravnički savjet humanista, branio kako ne razumije francuski pravni sustav (pa gdje ga ne će tako savjetovati kad samo čini ono što je i njima drago – dekonstruira mit!).

Islamisti su, dalje, kadri i zaklat’ kakvog katoličkog svećenika za vrijeme euharistije, smucati se sa zapaljivim sredstvima u blizini katedrale poput tri muslimanke nekoliko dana prije požara, i prouzročiti još glavninu od približno tisuću “kratkih spojeva” u francuskim crkvama lani, ali upriličiti takav spektakl na mjestu najposjećenijeg nacionalnog spomenika, teško je vjerovati da su sposobni,… osim ako im netko u tome nije pomogao… Jer Francuska, čije najznamenitije crkve danas čuvaju vojnici s dugim cijevima (od koga li ih samo čuvaju, tko će ga znati, mada znakovito je kako je vjerska struktura neposrednog im okruženja sve više nalik onoj oko srpskih svetinja na Kosovu), u teškoj je krizi i vapi za žarom ognjišta koje bi ju okupilo.

Što Europa može naučiti od Hrvata?

Dramatični događaji oko plamteće katedrale ponudili su, kako to u takvim prilikama biva, i poneki štiklec vrijedan zapažanja. Jedan se mladić silno čudio kako to da je trebalo toliko vremena da se požar ugasi očekujući valjda da postoji neki klik mišem koji vatru instant gasi. A one koji su to, stavivši glave u oganj, naposljetku i učinili, odlikovao je francuski predsjednik.

Zanimljivo, među više od stotinu pripadnika pariške vatrogasne postrojbe jedva da se mogla nazrijeti neka izvorno neeuropska fizionomija. Tek jedna tamnoputa prilika iz Afrike ili kojeg prekomorskog departmana, dočim iz mediteranskih afričkih zemalja vatrogasaca ni za lijeka. Uglavnom postava nimalo nalik francuskoj nogometnoj reprezentaciji. Pa kako to?

Mnoge je iznenadila vijest da je najveću dragocjenost katedrale, Kristovu krunu, spasio kapelan javne vatrogasne postrojbe, ponajviše stoga što u sekularnoj državi takva funkcija uopće i postoji. Jer kad bi u tim redovima obitavao kakav militantni, bezbožni humanist ili na boga pozivajući islamist, vjerojatno bi se dotični već našao zbog toga uvrijeđenim, pa nošen vjetrom u leđa humanističkih medija na sekularnim sudovima elegantno razriješio pitanje kapelana u vatrogastvu.

No, tamo gdje se izlaže pogibelji i žrtvuje za zajednicu, takvi iz nekog razloga baš i ne hrle. Mada, kad je žrtva u pitanju, mora se priznati kako ni oni nisu posve jednaki. I dok se bezbožni humanisti u čuvanju vlastite glave vode prokušanom praksom dobrovoljnog darivanja tuđe krvi, njihovi prirodni koalicijski partneri i saveznici, islamisti, spremni su žrtvovati vlastiti život, ali samo ako pritom oduzmu više nevjerničkih.

Ne ulazeći u uzroke i uzročnike požara u Notre-Dame, nema dvojbe da se glavnina muslimanskog svijeta u Europi tom događaju radovala, bez obzira na traljave gebelsovske foto-montaže, plasirane s ciljem da se takvo gledište prikaže kao podmetanje muslimanima. Ipak, da se, kad je o islamskom terorizmu riječ, ne radi tek o djelima radikalnih pojedinaca, već o masovno podržanoj pojavi, svjedoči popularnost koju takvi pojedinci uživaju u paralelnom islamskom društvu u Europi.

Tako se nakon masakra u pariškoj koncertnoj dvorani sa preko stotinu žrtava, jedan od egzekutora skrivao u briselskoj četvrti Molenbeeku, pretežito napučenoj muslimanima. Kako tvrdi Douglas Murray u knjizi “Čudna smrt Europe”, profesor u jednoj tamošnjoj srednjoj školi mu je potvrdio ono što je realistima odavno jasno – 90% učenika slavilo je terorista kao heroja u rangu nogometne ili estradne zvijezde.

Hrvatima je takva situacija dobro poznata, jer ono što je Molenbeek Bruxellesu danas, to je Knin bio Hrvatskoj sve do ’95, uvijek spreman ugristi ruku koja ga hrani. Kako uči povijest, ta mudra učiteljica, situacija se mogla rasplesti na tri načina – ili da došljaci pristanu postati ono što nisu (što ih je više, to je ovaj scenarij manje izgledan) ili da ono što nije bilo njihovo prisvoje ili da sami odu među svoje (a za to im obično treba pomoć). Hrvati se, a i neki drugi, Sarajlije primjerice, dobro sjećaju koliko su odahnuli kad se taj čvor, ne bez plaćenog danka u krvi, napokon razmrsio na posljednji način.

Osim iskustva neprijateljski raspoloženog stranog tijela u vlastitim njedrima, Hrvati imaju i višestoljetno iskustvo življenja pored muslimana. Poučan je pokušaj jednog hrvatskog zapovjednika da za rata devedesetih osigura mir razgovarajući s muslimanskim kolegom, i prije nego što su sporadična međusobna neprijateljstva buknula u otvoreni rat. Hrvat je zaveden jednom kratkotrajnom povijesnom epizodom dobrohotno ustvrdio kako nema smisla da se tuku budući su obojica ionako Hrvati. Musliman mu je iskreno i precizno odgovorio – ja možda ne znam što sam ja, možda ne znam ni što si ti, ali znam da nas dvojica nismo isto. Na isto je osuđen i europski pokušaj da od uvezenih muslimana napravi Europljane.

Samo se treba sjetiti …

Zgodno je primijetiti i kako prenamjene znamenitih, izvorno kršćanskih bogomolja kroz povijest odražavaju snagu pojedine civilizacije. Tako je veličanstvena carigradska bazilika posvećena Svetoj mudrosti, Aja Sofija, oko tisuću godina bila kršćanska crkva, da bi nakon osmanlijskog osvajanja bila pretvorena u džamiju.

Međutim, vodeća muslimanska sila nakon nekoliko vjekova liježe u bolesničku postelju uslijed čega, prateći pad njezine moći, Aja Sofija postaje muzej. Evo, sad novi turski sultan najavljuje kako će ju opet učiniti džamijom. Slično je kroz najsjajnije vjekove kršćanske povijesti katedrala Notre-Dame bila katolička crkva, u trenutcima velikog pada trpjela je obeščašćenje, da bi danas više služila kao neformalni muzej, spomenik, atrakcija za fotografiranje dokonih turista, nego prostor za slavljenje Boga. Ima li zapravo većeg svetogrđa nego na mjestu stvorenom za pokloniti se Bogu biti usredotočen na vlastiti lik? A ta narcisoidnost zacijelo nalazi najpotpuniji izraz u takozvanom selfiju (moguća zamjenska hrvatska riječ sebič, s tvrdim č, prilično uvjerljivo odražava narav tog čina).

Oguglavši na Boga i potpuno se oslonivši na razum, zapadni čovjek ubrzano gubi i njega. Ne prepoznaje ni toliko očite znakove izvanjske ugroze da ih njezini promotori i protagonisti više ni ne kriju. Štoviše, toliko je atrofirao duhom da poseže za karikaturalnom inačicom naturalizma špiljskog divljaka. Samo, dok se ovaj borio protiv oluja, munja i gromova ponizno se klanjajući zlim dusima, moderni se poganac, zbacivši Boga s prijestolja i zamijenivši ga čovjekom, bori protiv klimatskih promjena bahato zahtijevajući spas od čovjeka, naravno nekog drugog čovjeka, uglavnom političara.

Iako stanje teške obamrlosti Zapada ne ulijeva neku nadu, ako ništa drugo, sad je barem Orban na njegovoj strani. Naime, manje je poznato kako su za opsade Carigrada Turci angažirali glasovitog graditelja topova tog vremena, Mađara imenom Orban, da im sagradi ogroman top kojem naposljetku nisu odoljele ni stamene carigradske zidine, a što je odredilo daljnju sudbinu Aje Sofije.

Ipak, kršćanski zapad još uvijek ima i jačih aduta,… čak i danas. Samo ih se treba sjetiti… E, da ih se sjetiti… Recimo, onih kojih su se kršćani sjetili za bitke kod Lepanta, koje će se za dvije godine navršiti 450. godišnjica (e sad, hoće li humanisti dopustiti i da se obilježi ili će ju u svom dobrom znanom stilu prešutjeti, druga je priča), kad su im izgledi za uspjeh bili slabiji nego danas. Već su se tada, naime, morali boriti protiv dva protivnika – krivovjerne guje sa sjevera iznutra, već tada svesrdno podržane od prevrtljive Francuske, što je u konačnici učinilo dobar komad srednje Europe laganim plijenom sad već 13-stoljetnog napasnika s istoka.

U tom prisjećanju možda pripomogne spoznaja kako, dok čas odlaska bliskih mu ljudi čovjek ne bira, od Stvoritelja darovanom mu slobodom ipak sâm bira hoće li izgnati iz svog života Onoga bez kojeg sloboda nije Sloboda, spas nije Spas, a ni sigurnost nije Sigurnost. Nego su sve to tek varljiva utočišta iz marketinške ponude zemaljskih bogova, koja čas jesu, i, kad se čovjek tomu najmanje nada, odjednom to više nisu.

Grgur S. / Kamenjar.com

Advertisement

Vijesti

SAD NE BI DOZVOLILE DA TEKSAS BUDE PONOVNO NEOVISAN! “Dođite ga uzeti!”- kažu Teksašani

Published

on

– Teksas je prije 200 godina bio neovisna država, a i sada ima skupinu ljudi koji žele vratiti taj status, zagovarajući odcjepljenje od Sjedinjenih Država, koje nazivaju texit.

Zagovornici neovisnosti Teksasa ističu da bi taj dramatični potez, inspiriran brexitom, pomogao riješiti migracijsku krizu na granici i spor s Washingtonom oko toga tko kontrolira granicu s Meksikom.

Spor između demokratskog predsjednika Joea Bidena i republikanskog guvernera Grega Abbotta razotkrio je duboke podjele u Americi.

„Mi ovdje u Teksasu znamo da je jedini način da Teksas ima sigurnu granicu i razuman imigracijski sustav da to učini poput 200 drugih zemalja u svijetu i to kao samostalna neovisna nacija”, rekao je Daniel Miller, predsjednik Teksaškog nacionalističkog pokreta.

Miller inzistira da njegov pokret, utemeljen 2005., nikada nije bio toliko blizu ostvarenja svojeg cilja.

U 19. stoljeću Teksas je bio zapravo dio Meksika. Ali nakon rata za neovisnost, tzv. Teksaške revolucije, postao je suveren 1836. Samo devet godina poslije pridružio se Sjedinjenim Državama kao 28. savezna država.

Miller uspoređuje pokret za texit sa šokantnom odlukom o brexitu 2016. koja je dovela da izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije.

Rekao je da Teksas dijeli povijest i interese s ostatkom Sjedinjenih Država, ali, poput zagovornika neovisnosti španjolske regije Katalonije, smatra da središnja vlada ne razumije njihove probleme.

Dok se Amerikanci pripremaju za glasanje na predsjedničkim izborima u studenome, na kojima će najvjerojatnije birati između Bidena i bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, pokret za neovisnost Teksasa želi da državna skupština donese zakon koji bi omogućio referendum o odcjepljenju.

Američki Ustav, međutim, to saveznim državama ne dopušta – naprotiv, secesija južnih država uključujući Teksas 1861. dovela je do Građanskog rata, najkrvavijeg u američkoj povijesti.

Teksašanin ili Amerikanac?

Secesionistički pokret u Teksasu postoji već dugo, ali je marginalan, rekao je Joshua Blank, istraživački direktor pri Projektu za teksašku politiku Teksaškog sveučilišta u Austinu.

Kriza na granici između Teksasa i savezne vlade „stvorila je situaciju koju ta skupina zaista nastoji iskoristiti kako bi njihova stajališta izgledala vjerodostojnija nego što zapravo jesu”, rekao je Blank.

Misty Walters, 50-godišnja kućanica koja je nazočila Millerovu govoru u tipičnom teksaškom grill restoranu, rekla je da ljudi u državi smatraju da su prvo Teksašani, a potom Amerikanci.

„Apsolutno smo izloženi invaziji”, rekla je, govoreći o rekordnom broju ljudi koji pristiže preko granice, većinom iz Srednje Amerike, što je postalo ključno pitanje u kampanji za predsjedničke izbore.

„Teksas se mora suprotstaviti i bolje zaštititi svoje građane”, rekla je.

Ispitivanje javnog mnijenja, koje je ovaj mjesec proveo Projekt za teksašku politiku, pokazalo je da 26 posto ispitanika smatra da su prvo Teksašani, a potom Amerikanci, u odnosu prema 27 posto 2014., što statistički nije značajna promjena.

„To ne znači da 26 posto ljudi podržava odcjepljenje od Sjedinjenih Država”, istaknuo je Blank.

Ispitivanje Newsweeka provedeno ovaj mjesec pokazalo je da 67 posto Teksašana želi da država ostane dio SAD-a.

Separatistički pokret velikim dijelom potiče „ideja da postoji jednoobrazna američka kultura koju se često povezuje s bijelom bojom kože”, rekao je Blank.

„I s obzirom na krizu na granici, to budi strahove u ljudima kojima je takva ideja američke kulture valjana”, dodao je.

„Dođite ga uzeti”

U gradu Eagle Pass na dalekom jugu Teksasa, guverner Abbott preuzeo je vojnu kontrolu nad područjem zvanim Shelby Park kod rijeke Rio Grande koja razdvaja Teksas od Meksika. Oko tog područja vodi se spor sa saveznom vladom.

Guverner, koji optužuje Bidenovu administraciju da ne uspijeva zaustaviti mnoštvo ljudi koji ulaze u državu, postavio je duž dijelova granice bodljikavu živu.

Biden je tužio Teksas inzistirajući da je kontrola granice oduvijek bila pod saveznom jurisdikcijom.

Miller, vođa pokreta za neovisnost, uspoređuje sadašnju situaciju s događajima 1835. kada je Teksas još bio dio Meksika.

Teksas je odbio vratiti top koji mu je Meksiko posudio i istaknuo je zastavu na kojoj je pisalo „Dođite ga uzeti”, potaknuvši uspješan teksaški rat za neovisnost.

Kao i u slučaju topa, napetosti oko parka u Eagle Passu dio su puno većeg problema, rekao je Miller.

On je to ocijenio simbolom „razrušenih odnosa između savezne vlade i država”.

No za razliku od rata s Meksikom, ili Građanskog rata, Millerovi ljudi misle da bi se secesiju ovaj put moglo provesti mirnim putem.

Blank to ne smatra vjerojatnim.

„Teksas se ne bi mogao mirno odcijepiti. Sjedinjene Države ne bi pregovarale s njima po povoljnim uvjetima.” – pišu Mediji.

Continue Reading

Vijesti

Z. Vukman: Što nam čeka ovoga ljeta? Veliku rusku ofanzivu? Bakterijsku pandemiju? Izvanredno stanje u SAD-u…?

Published

on

Zoran Vukman na svom fb profilu projecira moguće događaje u ovoj godini…

Ukratko, nekoliko ozbiljnih pretpostavki, kaže Vukman:

1. Mislim da će Rusija pokrenuti s početkom ljeta 2024.g. veliku ofenzivu na čitavoj ukrajinskoj bojišnici i da će krenuti na Kijev.

2. Svijetu latentno prijeti bakterijska pandemija. Ako bi došlo do epidemijske pojave bakterije rezistentne na svaki antibiotik, ljudi i djeca bi umirali od običnih upala kao i prije Flemingova otkrića penicilina. No zastrašujuće je što WHO uopće više i ne računa s antibioticima. Bilo bi logično da znanstvenici istražuju kako iznaći antibiotski odgovor na rezistentne bakterije a ne praktički pripremati svijet na odustajanje od antibiotika!? U Davosu u siječnju tema jednog panela je bila: svijet nakon antibiotika. Ne znam kako je mnogima promakla zlokobnost takve ideje. Penicilin je najveći posljednji izum u medicini koji je spasio mnoge živote. Zar će djeca sutra umirati opet od obične bakterijske upale grla!? Antibiotici se sve manje proizvode. To što su neke bakterije otporne na njih znači da treba naći lijek a ne prestati proizvoditi antibiotike. Bez penicilina je to nemoguće!

3. U Americi je za očekivati neko izvanredno stanje, bilo “plandemijsko” bilo u pogledu nemira i meteža druge vrste ili novih “lockdowna” jer je “dubokoj državi” cilj kontrolirati predsjedničke izbore u studenom 2024., svakako, svim sredstvima onemogućiti pobjedu Trumpa. Biden je potpuno dementan, zato je bitno tko će mu biti novi potpredsjednički kandidat/kandidatkinja. Ta osoba bi u slučaju Bidenova reizbora, nakon njegova odstupanja zbog zdravstvene nesposobnosti postala predsjednik/predsjednica. Michelle Obama?

4. Ljeto ’24. ili jesen ’24. nose u sebi zlokobni tajming za novu plandemiju ili za okidač Trećeg svjetskog rata. Odgovara i Zapadu i Istoku. Rusima je vremenski ključno krenuti na Kijev dok je nesposobni Biden formalno na vlasti, a Pentagonu iz drugih razloga – veliki rat, globalni kaos da bi sredili stanje kod kuće. Nerealno je očekivati regularnost američkih predsjedničkih izbora.

5. Ako bi parlamentarni izbori u Hrvatskoj bili u svibnju ’24., ili tijekom ljeta onda bi to značilo da je situacija izvanredna i da Plenković zna ono što mi ne znamo i priprema se za novu fazu globalne agende, je li to rat NATO-a i Rusije, pandemija ili nešto treće, vidjet ćemo.

Kako god bilo, nadam se da su sve ovo samo pretpostavke.

O Kini, Tajvanu i Bliskom istoku nisam ni govorio, samo Bog zna što će tek tamo biti.

Continue Reading

Vijesti

U SUSRET NOVOM …? Profil sljedećeg pape – piše kardinal

Published

on

Dvije godine nakon teksta potpisanog ‘Demos’ (kasnije je otkriveno da ga je napisao kardinal Pell), novi anonimni dokument, povezan s prvim, definira sedam prioriteta sljedeće Konklave kako bi se popravila zbrka i kriza koju je stvorio ovaj pontifikat.

Daily Compass objavljuje ekskluzivni dokument na šest jezika, namijenjen kruženju među kardinalima s obzirom na nadolazeću konklavu i među vjernicima kao povod za razmišljanje o prioritetima Crkve. Tekst je uglavnom napisao kardinal nakon što je složio prijedloge drugih kardinala i biskupa. Odlučili su ostati anonimni iz razloga objašnjenih u pismu.

Vatikan sutra

U ožujku 2022. pojavio se anonimni tekst – potpisan “Demos” i naslovljen Vatikan danas – koji je pokrenuo niz ozbiljnih pitanja i kritika u vezi s pontifikatom pape Franje. Prilike u Crkvi otkako se pojavio taj tekst nisu se bitno promijenile, a još manje poboljšale. Dakle, ovdje ponuđene misli imaju namjeru graditi na tim izvornim razmišljanjima u svjetlu potreba Vatikana sutra.

Završne godine pontifikata, bilo kojeg pontifikata, vrijeme su za procjenu stanja Crkve u sadašnjosti i potreba Crkve i njezinih vjernika u budućnosti. Jasno je da je snaga pontifikata pape Franje dodatni naglasak koji je dao suosjećanju prema slabima, približavanju siromašnima i marginaliziranim, brizi za dostojanstvo stvorenog i ekološkim pitanjima koja iz toga proizlaze, te naporima da se prati patnici i otuđeni u svojim teretima.

Njegovi su nedostaci jednako očiti: autokratski, ponekad naizgled osvetoljubiv stil upravljanja; neopreznost u pravnim stvarima; netrpeljivost čak i prema neslaganju punom poštovanja; i – što je najozbiljnije – obrazac dvosmislenosti u pitanjima vjere i morala koji uzrokuje zbunjenost među vjernicima. Zbunjenost rađa podjele i sukobe. To potkopava povjerenje u Božju Riječ. To slabi evanđeosko svjedočanstvo. A rezultat je danas Crkva slomljenija nego ikad u svojoj nedavnoj povijesti.

Zadaća sljedećeg pontifikata stoga mora biti obnova i ponovna uspostava istina koje su među mnogim kršćanima polako zamagljene ili izgubljene. Oni uključuju, ali nisu ograničeni na takve osnove kao što su sljedeće: (a) nitko nije spašen osim kroz, i samo kroz, Isusa Krista, kao što je on sam jasno rekao; (b) Bog je milosrdan, ali i pravedan, intimno mu je stalo do svakog ljudskog života, On oprašta, ali nas također drži odgovornima, On je i Spasitelj i Sudac; (c) čovjek je Božje stvorenje, a ne samoizum, stvorenje ne samo emocija i apetita, već također i intelekta, slobodne volje i vječne sudbine; (d) nepromjenjive objektivne istine o svijetu i ljudskoj prirodi postoje i spoznatljive su putem Božanske objave i primjene razuma; (e) Božja Riječ, zapisana u Svetom pismu, pouzdana je i ima trajnu snagu; (f) grijeh je stvaran i njegovi su učinci smrtonosni; i (g) njegova Crkva ima i ovlast i dužnost “činiti učenicima sve narode”. Neuspjeh da se radosno prihvati to djelo misionarske, spasonosne ljubavi ima posljedice. Kao što je Pavao napisao u 1. Korinćanima 9,16, “jao meni ako ne propovijedam evanđelje.”

Neka praktična opažanja proizlaze iz gornjeg zadatka i popisa.

Prvo: Prava vlast je oštećena autoritarnim sredstvima u svojoj primjeni. Papa je Petrov nasljednik i jamac jedinstva Crkve. Ali on nije autokrat. On ne može mijenjati crkveni nauk i ne smije samovoljno izmišljati ili mijenjati crkvenu stegu. Crkvom upravlja kolegijalno sa svojom braćom biskupima u mjesnim biskupijama. I to uvijek čini u vjernom kontinuitetu s Božjom riječi i crkvenim naukom. “Nove paradigme” i “neistraženi novi putovi” koji odstupaju od bilo koje od njih nisu od Boga. Novi papa mora obnoviti hermeneutiku kontinuiteta u katoličkom životu i ponovno potvrditi razumijevanje Drugog vatikanskog sabora o pravoj ulozi papinstva.

Drugo: Kao što Crkva nije autokracija, nije ni demokracija. Crkva pripada Isusu Kristu. Ona je njegova Crkva. Ona je Kristovo mistično tijelo, sastavljeno od mnogih udova. Nemamo ovlasti preoblikovati njezina učenja kako bi udobnije odgovarala svijetu. Štoviše, katolički sensus fidelium nije stvar istraživanja mišljenja niti gledište krštene većine. Proizlazi samo od onih koji istinski vjeruju i aktivno prakticiraju, ili barem iskreno žele prakticirati, vjeru i nauk Crkve.

Treće: Dvosmislenost nije ni evanđeoska ni dobrodošla. Umjesto toga, rađa sumnju i hrani raskolničke porive. Crkva nije zajednica samo Riječi i sakramenta, nego i vjere. Ono u što vjerujemo pomaže nam definirati i održati nas. Dakle, doktrinarna pitanja nisu teret koji nameću bezosjećajni “liječnici zakona”. Niti su moždane sporedne stvari kršćanskog života. Naprotiv, oni su vitalni za autentično življenje kršćanskog života, jer se bave primjenom istine, a istina zahtijeva jasnoću, a ne ambivalentnu nijansu. Sadašnji se pontifikat od samog početka opirao evanđeoskoj snazi i intelektualnoj jasnoći svojih neposrednih prethodnika. Demontaža i prenamjena rimskog Instituta za studije o braku i obitelji Ivana Pavla II. i marginaliziranje tekstova poput Veritatis Splendor sugeriraju uzdizanje “suosjećanja” i emocija nauštrb razuma, pravde i istine. Za vjersku zajednicu to je i nezdravo i duboko opasno.

Četvrto: Katolička crkva, osim Riječi, sakramenta i vjerovanja, također je i pravna zajednica. Kanonsko pravo uređuje život Crkve, usklađuje njezine ustanove i postupke te jamči prava vjernika. Među obilježjima sadašnjeg pontifikata je njegovo pretjerano oslanjanje na motu proprio kao oruđe upravljanja te opća nebriga i gađenje prema kanonskim detaljima. Opet, kao i kod dvosmislenosti doktrine, nepoštivanje kanonskog prava i ispravnog kanonskog postupka potkopava povjerenje u čistoću poslanja Crkve.

Peto: Crkva, kako ju je tako lijepo opisao Ivan XXIII., je mater et magistra, “majka i učiteljica” čovječanstva, a ne njegova poslušna sljedbenica; branitelj čovjeka kao subjekta povijesti, a ne njezina objekta. Ona je Kristova zaručnica; njezina je priroda osobna, nadnaravna i intimna, a ne samo institucionalna. Ona se nikada ne može svesti na sustav fleksibilne etike ili sociološke analize i preoblikovanja kako bi se prilagodila instinktima i apetitima (i seksualnim zbunjenostima) jednog doba. Jedna od ključnih mana sadašnjeg pontifikata je njegovo povlačenje od uvjerljive “teologije tijela” i nedostatak uvjerljive kršćanske antropologije. . . upravo u vrijeme kada jačaju napadi na ljudsku prirodu i identitet, od transrodnosti do transhumanizma.

Šesto: Globalna putovanja tako su dobro poslužila pastiru poput pape Ivana Pavla II. zbog njegovih jedinstvenih osobnih darova i prirode vremena. Ali vremena i okolnosti su se promijenile. Crkva u Italiji i cijeloj Europi – povijesnom domu vjere – u krizi je. Sam Vatikan hitno treba obnovu svog morala, čišćenje svojih institucija, procedura i osoblja, te temeljitu reformu svojih financija kako bi se pripremio za izazovniju budućnost. Nisu to male stvari. Oni zahtijevaju prisutnost, izravnu pozornost i osobni angažman svakog novog pape.

Sedmo i konačno: Kardinalski zbor postoji kako bi davao više savjete papi i birao njegova nasljednika nakon njegove smrti. Ta služba zahtijeva ljude čistog karaktera, snažnu teološku formaciju, zrelo iskustvo vodstva i osobnu svetost. To također zahtijeva Papu spremnog tražiti savjet, a potom i slušati. Nije jasno u kojoj se mjeri to odnosi na pontifikat pape Franje. Trenutačni pontifikat stavio je naglasak na diversifikaciju kolegija, ali nije uspio okupiti kardinale na redovitim konzistorijima koji su osmišljeni da njeguju istinsku kolegijalnost i povjerenje među braćom. Kao rezultat toga, mnogi elektori s pravom glasa u sljedećoj konklavi neće se zapravo međusobno poznavati i stoga mogu biti podložniji manipulaciji. U budućnosti, ako koledž želi služiti svojoj svrsi, kardinali koji ga nastanju trebaju više od crvenog zuccheta i prstena. Današnji kardinalski kolegij trebao bi biti proaktivan u međusobnom upoznavanju kako bi bolje razumjeli svoje posebne poglede na Crkvu, njihove lokalne crkvene situacije i njihove osobnosti – što utječe na njihovo razmatranje sljedećeg pape.

Čitatelji će se sasvim opravdano zapitati zašto je ovaj tekst anoniman. Odgovor bi trebao biti vidljiv iz tenora današnjeg rimskog okruženja: iskrenost nije dobrodošla, a njezine posljedice mogu biti neugodne. Pa ipak, ove bi se misli mogle nastaviti još mnogo paragrafa, ističući posebno jaku ovisnost aktualnog pontifikata o Družbi Isusovoj, nedavni problematični rad kardinala DDF-a Victora Manuela Fernándeza i pojavu male oligarhije pouzdanika s pretjeranim utjecajem unutar Vatikan – sve unatoč decentralizirajućim tvrdnjama sinodalnosti, među ostalim.

Upravo zbog ovih stvari, ovdje navedena upozoravajuća razmišljanja mogu biti korisna u mjesecima koji dolaze. Nadamo se da će ovaj doprinos pomoći u vođenju prijeko potrebnih razgovora o tome kako bi Vatikan trebao izgledati u sljedećem pontifikatu.

Demos II

izvor: New Daily Compass

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved