Uz donošenje osobnih pozadina svetaca ili drugih pojedinaca od vjerske važnosti, hagiografije imaju tendenciju naglašavanja svetih osobina ličnosti, dobrih djela i čuda

Iako se čini kao još jedna duga riječ koja zvuči drevno, „hagiografija” ima veliku važnost za današnju vjeru.  Hagiografska djela (od grčkog za „pisati o svetima”) obično se odnose na biografije svetaca. Većina njih nastala su prije mnogo stoljeća i pomogla su oblikovati naše razumijevanje svetaca i omogućiti nam da cijenimo njihove patnje i pobjede.

Uz donošenje osobnih pozadina svetaca ili drugih pojedinaca od vjerske važnosti, hagiografije imaju tendenciju naglašavanja svetih osobina ličnosti, dobrih djela i čuda. Progon i mučeništvo su drugi česti elementi.

Osim duhovnog nadahnuća, hagiografije su služile za poticanje interesa za određenu regiju i privlačenje hodočasnika da posjete lokalna mjesta vjerskog značaja. Hagiografije su također pomogle u očuvanju informacija o regionalnoj povijesti i običajima.

Pišući početkom 20. stoljeća, isusovac p. Hippolyte Delehaye istaknuo je da se izraz hagiografija „ne bi trebao primjenjivati ​​bez razlike na svaki dokument koji se odnosi na svece”. Dodao je da bi hagiografija trebala biti „nadahnuta pobožnošću prema svecima i namijenjena promicanju” te pobožnosti.

Iako često povezana s Crkvom, hagiografija nije rezervat rimokatolicizma. Također je odigrala veliku ulogu u istočnoj pravoslavnoj crkvi. Osim toga, židovska vjera ima vlastitu bogatu tradiciju hagiografije. Hagiografski spisi također su važan dio budizma, hinduizma, islama, sikhizma i drugih vjera.

Kršćanske hagiografije su kao poseban književni žanr nastale u doba rimskih progona, kada je mučeništva bilo u izobilju, a okolnosti zvjerske.

U srednjem vijeku hagiografija se koristila kao način prosvjećivanja masa od kojih je većina bila nepismena. U to su doba Britanija i Irska bile posebno aktivne u hagiografiji. Velik dio takvih zapisa pojavio se na latinskom, ali značajan dio pojavio se na narodnom jeziku.

Organizirano proučavanje kršćanske hagiografije započelo je u 17. stoljeću, a ubrzo je prešlo u domenu Bollandističkog društva, koje je nastojalo primijeniti „čvršću osnovu i rigorozniju primjenu načela povijesne kritike”. Sve do danas, Bollandističko društvo, koje se sada sastoji od isusovaca i laičkih stručnjaka, nastavlja istraživanje i znanstvenu procjenu kršćanskih hagiografija. Od 1990. Hagiografsko društvo promiče komunikaciju među relevantnim znanstvenicima diljem svijeta.

Ovaj književni žanr može predstavljati veliku dilemu za proučavatelje vjere: ako nekritički prihvate svaki idealizirani prikaz, tada riskiraju da ih se smatra ahistoričnima i neznanstvenima. U isto vrijeme, ako su previše skeptični, riskiraju da se smatra kako nemaju vjerskih uvjerenja.

U sekularnom okruženju, izrazi „hagiografija” ili „hagiografski” obično se koriste u svrhu ponižavanja pisanja s pretjerano laskavim pogledom na predmet istraživanja. Ova pejorativna upotreba riječi vjerojatno se najčešće pojavljuje u kontekstu recenzija knjiga, pri čemu recenzent tvrdi da je autor knjige uložio inferioran napor da predmet tretira s bilo kakvom objektivnošću. Nedvojbeno bi još gora bila oznaka „autohagiografija”, što bi impliciralo da autor nastoji sebi dati hagiografsku obradu.

Izvor: Aleteia