Connect with us

Vijesti

ŠTO JE PJESNIK (“The Times”) htio reći u, SAD-om podržanom razdoru između Rusije i Kine

Published

on

‘Elita’ davno ocvale imperije koja se (samo)zavarava novim bombastičnim iluzijama tipa ‘Globalna UK…’, koja iznova priziva hladni rat, iako se najvećim dijelom njega ili ne sjeća, ili u tom, najopasnijem razdoblju po pitanju čovjekove egzistencije na Zemlji nisu još bili niti rođeni.

Ali to ih ne smeta da u svojim maštanjima, koja se, na žalost, sve više projiciraju u sferu stvarne politike, daju lekcije čak i svojim prekooceanskim saveznicima što i kako moraju činiti u uvjetima „novog hladnog rata“. Pritom, zasljepljeno, ne mogu ili ne žele uvidjeti svu opasnost i po samu Veliku Britaniju u slučaju izmicanja kontrole, jer ključne nadzorne poluge u tako postavljenim odnosima imaju dvije a ne jedna strana. Štoviše, u konkretnom slučaju, o kojemu će biti riječ u ovoj analizi, radi se čak o trima stranama, ako SAD-u (Zapadu) uz Rusiju pridodamo i Kinu – donosi Zoran Meter u Geopolitika.news.

A vjerovati, kako će suprotna strana (u ovom slučaju Istok) uvijek ostati „racionalna“  i da se neće usuditi čvrsto odgovarati na političko-diplomatsko-vojne provokacije suprotne strane je potpuno iracionalno, poglavito u uvjetima ako je jedna od strana „stješnjena uza zid“ i odstupnice više nema.

Upravo je to najvidljivije bio slučaj u ruskoj reakciji s ukrajinskim poluotokom Krimom nakon „majdanske“ revolucije u Kijevu u veljači 2014.g. Međutim, iz nekog razloga „usijane glave“ (na žalost, ne samo u Velikoj Britaniji) ne žele iščitavati odaslane signale suprotne strane i tvrdoglavo ustrajavaju na opasnoj politici jačanja pritisaka i napetosti, uljuljkanoj u privid svoje potpune sigurnosti i sveopće nadmoći, koje, međutim, u stvarnosti više nema, kao što nema niti čvrstih savezništava prema kojima su sve zemlje a priori spremne krenuti u rat do istrebljenja za nečije iracionalne „nacionalne“ interese.

Slijepilo nezrelih zapadnih ‘teoretičara” nema kraja…

A o kolikom se „sljepilu“ ovdje radi, jasno potvrđuje i članak, objavljen 19. siječnja u britanskom uglednom mediju The Times, kroz riječi starijeg znanstvenog savjetnika Hoover Institution u Stanfordu – Nialla Fergusona.
On navodi kako se u procesu hladnog rata ponekad formiraju čudni parovi, čije je odnose teško predskazati. Danas su to Vladimir Putin i Xi Jinping, tvrdi Ferguson u svojoj kolumni koju naslovljava riječima da Donald Trump mora razbiti takvo savezništvo. Prethodno daje analogičan primjer suradnje Josifa Staljina i Mao Tse-tunga i spominje Maov posjet Moskvi u prosincu 1949.g., kada je potonji dobio potporu koja je Kini tada „očajno trebala“. Mao je, navodno, zauzvrat morao uzeti učešće u Korejskom ratu „u interesu Staljina“. Međutim, njihovi su odnosi kasnije završili „razvodom“ i međusobnim otvorenim kritikama, da bi 1969.g. došlo i do sovjetsko-kineskog rata, navodi Ferguson.

Danas se, kaže on dalje, niti jedni svjetski lideri ne sastaju toliko često kao Putin i Jinping, ali su se u međuvremenu njihove uloge promijenile: sada je Kina div, a Rusija njezin zlobni mali partner, pričemu Jinping ostaje vjeran komunizmu, a Putin se vraća carizmu.

Ali neovisno o tome ovaj „novi par“ Ameriku i njezine saveznike sada brine još i više nego u vrijeme Staljina i Tse-tunga, a sada je glavna prijetnja kineska gospodarska snaga, tvrdi autor i navodi, kako „drugi hladni rat“ naših dana ima niz svojih posebnosti, značajno različitih od prvog. Prije svega u tijesnoj povezanosti SAD-a s Kinom u različitim sferama, pričemu su sadašnja nesuglasja samo zablude. Kao primjer navodi kako u SAD-u trenutačno studira 370 tisuća kineskih studenata.

Ni tradicionalni saveznici SAD-a nisu više potpuno lojalni

Autor sažaljivo tvrdi kako je još jedna velika razlika, u odnosu na prošli hladni rat, u tome što „tradicionalni saveznici“ SAD-a sada više nisu tako spremni istupati protiv Pekinga u interesu Washingtona, pa iznosi primjer američkog „bojkota“ kineskog „Huawei“-a čemu se priključio samo manji broj zemalja, poput Australije, dok vlade Velike Britanije, Njemačke i drugih zemalja „majstorski manevriraju“ i udaljuju se od sukoba.

Ferguson navodi kako će nedavno potpisivanje „prve faze“ američko-kineskog trgovinskog sporazuma malo toga promijeniti. Opasna borba se vodi i za tokove svjetskog kapitala, a američka vlada željela bi skratiti investicije SAD-a u Kinu ali kineska vlada energično privlači zapadne banke i aktive. Autor pritom smatra kako je uloga Rusije u toj financijskoj bitci ipak „beznačajna“ i da Peking koristi pomoć Moskve za organiziranje „široke kampanje dezinformacija“ u društvenim mrežama Tajvana, koji se stalno susreće s prijetnjama Kine.

Niall Ferguson dalje, ni manje ni više nego navodi kako američki predsjednik Donald Trump i njegovi nasljednici „moraju ponovo usvojiti pouke diplomacije s kraja 20. stoljeća“ te podsjeća na tajni posjet tadašnjeg državnog tajnika Henrya Kissingera Pekingu prije 49 godina, koji je predstavljao novi temelj američko-kineskih odnosa. „To je bio ključni trenutak hladnog rata: raskol između Kine i Sovjetskog Saveza, kako bi se ujedinili Washington i Peking protiv Moskve“.

Prazna slatkorječivost i “Devide et impera”

Zanimljiv je i prijedlog kojega Ferguson u svojoj kolumni nudi, kazavši, kako se „konačni cilj američke strategije 2020.-ih godina mora sastojati u tome“, da se razdvoji „Putina i Xija i Rusiju potakne u zapadnu konfiguraciju, kao jedini način za spas Rusije od gušenja razvijajuće Kine“. Analitičar The Timesa dalje kaže: „Donald i Vlad – niti jedni drugi odnosi nisu Trumpu donijeli veću količinu neprijatnosti. Ali hoće li oni nekada donijeti stratešku nagradu? Moguće, to je ključno pitanje drugog hladnog rata“, zaključuje Ferguson.

Iz ovog se Timesovog članka puno toga može iščitati. S jedne strane razvidna je nervoza i zabrinutost Zapada zbog ruskog strateškog odmaka na Istok, u „zagrljaj“ Kini, ali se izbjegava kazati kako ju je upravo taj isti Zapad tamo i gurnuo svojim nepromišljenim potezima, prije svega kroz pokretanje ukrajinske krize, pogrešno računajući da će se Rusija prestrašiti, povući i na kraju pristati na ključne vanjskopolitičke uvjete i globalne strategije Washingtona. Pritom je i laicima jasno kako se u ovom komentaru Fergusona ne radi ni o kakvoj zabrinutosti za sudbinu Rusije zbog njezinog predstojećeg „gušenja“ od strane velike i moćne Kine, već o činjenici da je strateško partnerstvo Moskve i Pekinga danas došlo do one točke nakon koje povrata na staro više nema, kao što nema niti mogućnosti za nasilno (političko, financijsko, sankcijsko, carinsko i kakvo sve ne, a da i ne spominjemo ono vojno) osiguranje buduće globalne dominacije Sjedinjenih Država i njezinih ključnih saveznika, u prvom redu Velike Britanije. To je vrijeme prošlo, pričemu Ferguson (ne)namjerno vuče povijesnu anologiju tipa Staljina i td. koja u sadašnjim vremenskim okvirima i realnim političkim okolnostima nema ama baš nikakvo zanačenje.

“Kissingerova šahovska majstorija” je nepovratna, već odavno

Spomenutu Kisingerovu „šahovsku majstoriju“ u igri s Pekingom na račun treće strane, u konkretnom slučaju Moskve, danas lako razumiju i studenti nižih godina politoloških studija, a kako ne bi politički i analitički vrh Kine i Rusije. Radi se o klasičnoj politici iz doba antičkoga Rima „zavadi pa vladaj“, koja je, u ovom slučaju, definitivno stvar prošlosti jer i Moskva i Peking danas znaju nešto drugo: važnost geopolitičke forme „tronošca“ – triju globalnih sila, koje, kao i u fizici, predstavljaju najčvršću i najstabilniju moguću konstrukciju. Ravnoteža triju točaka, u praksi znači nedozvoljavanje bilo kojoj od triju velesila dobivanja presudne dominantne nadmoći nad ostalima, što je i najbolji temelj osiguranja svjetske stabilnosti, ma koliko ona danas izgledala kaotično. A kaotično izgleda upravo zato što se toj ravnoteži jedna od točaka (Washington) i dalje uporno opire.

U ovom slučaju SAD-u preostaje izbor: ili se zakopati u vlastite rovove, skupa sa svojim saveznicima, i dalje živjeti u neprijateljskim odnosima sa svojim glavnim konkurentima, ili težiti kompromisnom riješenju i iznalasku modaliteta međusobne koegzistencije i suradnje kroz područja koja su u interesu sviju strana. Pritom je Washingtonu, kao što u svom komentaru ispravno navodi i sam Ferguson,  teško računati na potpunu potporu svojih „tradicionalnih saveznika“ od kojih mnogi žele voditi i svoju vanjsku i gospodarsku politiku, a ne samo osiguravati američke interese, kako je to bilo do sada. A Fergusonovo traženje od Trumpa i njegovih nasljednika da Putina i Rusiju inkorporiraju u Zapadnu geopolitičku konfiguraciju sada je vrlo teško izvediva misija: Moskva se nakon raspada SSSR-a, kada je Rusija bila spremna za integraciju o kojoj priča Ferguson, u tom istom Zapadu beskonačno razočarala, shvativši kako joj on ne želi ništa dobro. A uspostava nekog novog povjerenja je vrlo dug proces i temelji se prije svega na praktičnim potezima a ne slatkorječivoj retorici. A da joj je Zapad tada želio dobro, danas bi svijet izgledao potpuno drukčije.

Strateška greška Washingtona u trenutku ruskog posrtanja…

Upravo je to je ona golema i nepopravljiva strateška pogreška i propuštena šansa Washingtona o kojima sam često pisao i govorio u pojedinim svojim analizama. Tada je, umjesto slavljeničke i omalovažavajuće retorike od strane hladnoratovskih pobjednika, bilo puno unosnije posrnuloj Rusiji pružiti iskrenu ruku pomirnicu, kako je to, primjerice, tek u glavnu fotelju Kremlja zasjeli Putin učinio predsjedniku Bushu odmah nakon velikih terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001.g., nudeći mu potpunu rusku pomoć u „teškim trenucima kroz koja prolazi veliki Američki narod“. Ali opijenost hladnoratovskog pobjednika, najbolje vidljiva na tadašnjim washingtonskim balovima na kojima se slavodobitno ismijavalo američkog dugogodišnjeg globalnog i ideološkog protivnika jednostavno je bila prevelika. Upravo je na to, tih mjeseci, u samom Washingtonu mudro upozoravao i veliki njemački državnik Helmut Kohl, ali ga nitko nije želio slušati. A svijet, uistinu, nikada nije imao veću šansu postati boljim, ljepšim i sigurnijim mjestom za život, a sve to u vrijeme dok Kina još nije niti maštala postati globalnom velesilom.

Nagli raspad Sovjetskog carstva i istočnoga bloka prema mišljenjima mnogih povjesničara i analitičara bio je pravo čudo. Zato bih dodao: čuda se ne događaju dvaput, poglavito kada je riječ o primjeni iste recepture. U konkretnom slučaju – povratku politici hladnoga rata i politici „zavadi pa vladaj“. Stoga se iskreno nadam kako Trump ipak neće slušati savjete analitičara tipa Nialla Fergusona, već da će uspjeti iznaći one modalitete globalne suradnje koji su po svih prihvatljivi. Za sada mu to, na žalost, zbog različitih okolnosti i vrlo snažnih interesnih silnica unutar američkog establišmenta ipak ne polazi za rukom.

Advertisement

Vijesti

Hodak: ‘U tijeku je VAR-anje: Stop the VAR in Croatia’

Published

on

Izbori su pred vratima, ali nikako da pozvone. Oporba je u “niskom startu”, a Plenki nikako da pusti zeca da potrči. Ne zna se ni bazični izborni model – piše Zvonimir Hodak u direktno.hr.

D’Hondtov? Mnogi su mišljenja da je taj model ustvari neka vrsta algoritma koji se naziva “brkov” izborni model. Drug “brk” odnosno drug Staljin je još nekih davnih godina izrekao mudrost ondašnje epohe: “Nije važno tko za koga glasuje. Važno je tko broji glasove”. Ili još genijalnije: “Ako se izbori dobro organiziraju onda se ne mogu izgubiti”.

Kad čovjek bolje razmisli onda famozna dva “burduševa” mandata i nisu neka velika enigma. Nema stoga ni jednog razloga za padanje “u nesvest” ako se kojim slučajem opet Ivana Kekin, mali Peđa, naša Kate, Urša Raukar, Šokre iz Samobora, Vedrana Rudan, Ante Tomić, Jurica Pavičić i ostala znana ekipica okupe na Trgu svetog Marka. Dugo nisam na njihovim samoupravnim facama vidio toliko optimizma kao kad su vidjeli toliko ljudi koji su došli vidjeti što se to događa. Naravno, zlobni dio mene odmah me podsjeti na staru istinu koja glasi: “Optimist je u pravilu loše obaviješteni pesimist”.

Jednom su Hrvateki dali povjerenje Račanu, drugi puta Milanoviću, i oba puta su se opekli. Pogledajte samo kako su rasprodali banke, INA-u, hotele i ostale “nekretnine”. Za visoko kvalificirane lijeve lažove za “rasprodaju” je kriv isključivo “krivousti” bivši predsjednik. Tu prijesnu laž i dan danas k’o “kukavičje jaje” podmeću u svojim medijima. Kad im postaviš pitanje koja velika firma, koja velika banka, koja naftna kompanija je prodana strancima za vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana, onda podsjećaju na stari ruski vic. Rus i Amer čekaju vlak u moskovskoj podzemnoj željeznici. Rus, pun ponosa, podsjeća Amera: “Joe, sjećaš li se kad si zadnji puta, pred deset godina, bio u posjeti Moskvi koliko smo morali čekati da dođe vlak. A vidiš danas!” “Ok, Vladimire Vladimiroviću”, odvrati Amer “Sve je to lijepo, nemoj se ljutiti, ali mi ovdje čekamo već sat, a vlaka nigdje!” “Da!”, nakašlje se Rus, “a što vi radite crncima?” Tako je i danas. Dok se istina probudi i navuče gaće, laž je već prošla pola svijeta.

Markovina širi mržnju

Na fejsu se oglasio hercegovački franjevački provincijal Grbeš: “Markovinin roman je zlo iskazano riječima”. Idem malo pogledati o čemu se tu radi. Fra Jozo Grbeš reagira na roman (?!) Dragana Markovine koji se zove “14. februar 1945.” i posebno naglašava da autor širi mržnju. Naime, Draganče Markovina nas je “počastio” romanom o ubijenom fra Leu Petroviću. Fra Jozo tvrdi da je fra Leo bio ponosan i pravedan čovjek i da su ga ubili partizani zajedno sa 600 hrvatskih svećenika, a stotine drugih nevinih osudili na dugogodišnje kazne zatvora. Kao, recimo, Alojzija Stepinca. Stara je to i ružna komunistička priča. No nešto drugo je zanimljivo. Dragan Markovina, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i ostali ljevičarski jugofilski “istoričari”, pisci knjiga o Miki Špiljku, glorifikatori Tita i 6. ličke ne mogu nam prodati više lažne povijesti nego li su nam do sada već prodali. Stoga su sad počeli pisati romane, snimati filmove o Titu, Sutjesci, Neretvi…

Ne spominju godinu “Annus martyrum”, ne pišu o njoj. A to je godina 1945. kad je u mjesecu veljači ubijeno 45 franjevaca. Sukobili su se do zuba naoružani fratri i goloruki partizani. To je, naime, sadržaj romana novopečenog romanopisca Dragana Markovine. Profa “istorije” iz Splita odlučio je sad svoju lažnu povijest pretočiti u književnost. Fra Bernardin Škunca tvrdi da je naš Dragan u tom “romanu” iskalio toliko mržnje prema provincijalu fra Leu Petroviću da je teško povjerovati kako “ovaj čovjek živi u 2024. godini”. Dragi fra Škunca, ne samo da živi nego nam piše povijest, obrazuje studente, a sad čak piše romane. Njegov roman je odmah našao u Hrvatskoj izdavača koji čeka u redu da ga izda. Izdaja, izdavači, lustracija…

Sad kad ga je krenulo, Draganče će sigurno nastaviti s pisanjem povijesnih romana ako s vremenom ne prijeđe na epove. Očekuju se povijesni romani i Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Ante Tomića, Ive Goldsteina, Roberta …. Prodavat će se kao džepna izdanja, po sniženim cijenama na novinskim kioscima i pred zagrebačkom Arenom prije i nakon koncerata Prije (i nakon) Lepe Brene kako bi se svekoliki hrvatski puk uputio u naše nove književne trendove i upoznao s talentom naših povjesničara/književnika. Izdaja i izdavaštvo, baš nekako ide ruku pod ruku….

No, ne treba razbijati glavu – sitnicama. Treba uzeti ciglu!

Stop (the) VAR in Croatia. Najbliži istini je Dostojevski: “Tolerancija će doći do takove razine, da će inteligentnim ljudima biti zabranjeno njihovo mišljenje kako ne bi uvrijedili imbecile”.

Svestrani borac za Jugu…

Sjajan je člančić u subotnjem Jutarnjem napisao svestrani borac za Jugu Yu-rica Pavičić. Naš se Jure ufatio sirotog Mateja Frane Maslića koji je za 500 eura nešto muljao s imigrantima. Matej-Frane je član Domovinskog pokreta, a Yu-rica je onako od oka zaključio da ga “sirotog očito nije poškropila pamet”. Jure ima saznanja s “višeg mjesta” da se nesretni Matej-Frane šepurio u majici HOS-a i vrijeđao splitskog dogradonačelnika Bojana Ivoševića… “zato što je ovaj, jelte, zna se, Srbin”. Jura je “jelte, zna se, loše obaviješten optimist. Njega je Bog poškropio istom onom pameću kojom su iz kante poškropili i Antu Tomića. Da nije tako onda bi već shvatio da Srbi već jako dugo nisu predmet mržnje u državi Hrvatskoj.

Imaju zagarantirana tri zastupnika u Saboru, u vladajućoj su koaliciji, lova obilno curi Pupovčevoj stranci i SPC-u… Oni zadovoljni, pa bi trebali biti i Yu-rica, Ante Tomić, Vedrana Rudan, Bora Dežulović, Bojan Ivošević… Mrzitelji su na ovim prostorima Jugoslaveni. Od onih koji daju imena ulicama u Splitu jer su 1920. u Rapalu poklonili dio hrvatske obale Mussoliniju, preko onih kojima su podignuti spomenici za pišanje na Rivi, do onih koji su se od 1941-45. borili za Jugu, a protiv Hrvatske itd. To su obično oni koji su samo legalno državljani ove prelijepe Hrvatske, ali srce i dušu su zadržali u bivšoj “prestolnici”. Možda je mržnja prejaka riječ za te puzavce. To su zapravo izgubljene duše. Njih treba u stvari žaliti.

Živjeti u jednoj od najljepših zemalja na svijetu, a patiti iz dana u dan za “Kućom cveća”, Kalimegdanom, bratstvom i jedinstvom i cinkati Hrvatsku gdjegod stignu i kogagod “ufate”. Zar to nije nisko, jadno i odurno? U izvješću Europskog tužiteljstva za 2023. “Hrvati su daleko ispred svih po prijavama građana EPPO-u…”. Dokaz tome je i ovaj mali “cinkeraj” našeg Yu-ice o nepoškropljenom Matej-Frani i njegovih “popušenih” 500 eura.

Sve mi se nekako čini da je Yu-rica Pavičić u nekom svom “predživotu” možda ipak radio u Cinkarni Celje.

Izgleda da je počelo. Vijest iz Mostara:  “Iz parka u Mostaru nestao kip Bruce Leeja!” Možda i s Rive nestane kip Miljenka Smoje….. Ne bi mi teško palo jer što sam stariji sve mi lakše pada…

Da je bar sve u životu lako kao udebljati se…!

Ovidije je rekao: “Da je Troja bila sretna, tko bi znao za Hektora?” Da je Split bio sretan, tko bi znao za Miljenka Smoju, Juricu Pavičića i Antu Tomića…

Zdrav čovik ima tisuću želja, bolestan samo jednu, “da ih je dobit u nedilju…”

Apel na fejsu: “Hitno treba obustaviti provjeru diploma. Ostat ćemo bez stručnjaka”.

Ivan Ico Grbeš ima “pitalicu” o savršenom muškarcu. Budi se u pet ujutro. Vježba svaki dan. Slaže svoju posteljinu. Čisti svoju sobu. Radi naporno. Ne pije. Pomaže u kuhinji. Čita svaki dan. Ide na spavanje u 22 sata. Gdje možemo naći takvog? U zatvoru !

Dok “možemo” ili “nož-emo” iz dana u dan u ljevičarskim medijima čitati umotvorine Jurice Pavičića, Ante Tomića ili Rudanice, Hrvoja Hitreca ne možemo. Jedan od ponajboljih naših pisaca i sigurno najduhovitiji bloger piše “Hrvatske kronike” u “Projektu Velebit”. On se ne prodaje za sitne škude, ne gura se, pa ga se treba tražiti i pronaći… Evo samo djelića iz njegove zadnje kolumne od 20. veljače ove godine:

“Okupila se boljševička bratija na Trgu sv. Marka. Urnebesna subota prošlog tjedna, imala je pečat naizgled prevladane prošlosti, u mizernom doduše valu je podsjetila na komunističku revoluciju i što bi nam mogla donijeti (i što nam je bila donijela). Okupila se, znači ljevica, ultraljevica i boljševička bratija na Trgu sv. Marka, jer manjeg nisu mogli naći…”

Kratko, jasno i istinito! Njegove su kolumne bez denunciranja, istinite, duhovite, gotovo mala književne satire, ali uvijek čitljive.

Charles Dickens je jednom napisao: “Da nema loših ljudi, ne bi bilo dobrih pravnika.”

Definicija pravde u Hrvata je obično “presuda u tvoju korist”. Sve što je jugo-nostalgičarsko slilo se na Markov trg pred crkvu sv. Marka s hrvatskim grbom s prvim bijelim poljem. Trebalo je vidjeti te plakate i čuti deračinu iz mikrofona. Radilo se u biti o jednom velikom samo denunciranju i političkom striptizu. Prosvjed na Markovu trgu je zapravo donio najviše političke koristi HDZ-u.

Mnogi koji su do sada redovno pljuckali po HDZ-u i AP-u odjednom su se imali priliku otrijezniti. Stoga vladajući trebaju raspisati izbore što prije dok ne izblijedi “sjajna” slika Beljaka, Peovićke, Sandre, Mirele, Anke… i ostalih ocvalih političara.

Sad će početi lov na Zajeca

Zagreb se polako budi. Paralelno uz Gay paradu održat će se i Anti-gay anti-parada čiji će protagonisti nositi parolu “Tuđu nećemo, svoju ne damo”.

U tijeku je VAR-gate, odnosno strip-tease Hrvatske nogometne lige. Počela je hajka, padaju ostavke, cure snimke iz soba za “varanje”. Da je dosadno, nije. Šest klubova na čelu s Dinamom i Rijekom se izjasnilo. Liga ima deset klubova. Igraj pošteno i pazi na druge ili gazi druge – pitanje je sad? Kao iz Zajčeve opere Lizinka, pojavio se u Dinamu Zajec. Sad će početi lov na Zaj(e)ca. Lovci su naoružani do zuba, a Zajec, zeko?

Navodno je sveti otac Franjo primio dvojicu gorljivih štovatelja Marijanskog kulta iz redova Crvene braće: opata Andreja Prisavskog i gvardijana Zorana od Pantovčaka. Na Papinu zamolbu da mu otpjevaju neku marijansku pjesmu, spremno se odazvaše otpjevavši mu složno “Marjane, Marjane…”

U vrijeme slanja srpskog svemirskog broda na Mars, s Marsa je stigao de-marš.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Continue Reading

Vijesti

U Podcastu Velebit – Velimir Ponoš: Jake sličnosti između propasti Rimskog Carstva i današnjih EU/SAD

Published

on

Gost u Podcastu Velebit je novinar i kolumnist Velimir Ponoš

– Natalitet – zašto Hrvati više ne žele imati puno djece? – Mjera uvođenja majke odgajateljice za majke s troje i više djece?
– Rad u Hrvatskoj – Kako je moguće da je jeftinije platiti plaću stranom radniku, osigurati mu smještaj, učenje hrvatskog jezika i učenje zanata? Kada bi se svi ovi troškovi zbrojili, naš domaći čovjek bi mogao imati plaću vrlo sličnu onoj u Irskoj, Njemačkoj itd. Pa čak i veću jer ne bi si morao plaćati smještaj.

– Znači, iselimo naše mlade, radno sposobne, potentne, stručnjake koje smo školovali, u neke druge zemlje, a nama će biti dobri neki strani ljudi koji Hrvatsku ne poznaju, ne vole i ne zanima ih boljitak ove zemlje… – Kakva je to logika, je li to slučajno ili planiranio?
– Velika seoba naroda nekad i danas? Hibridni ratovi s ciljem pokretanja velike mase ljudi?
– Vojni rok i obuka u vojnim vještinama? Je li povijesno ratnička Europa postala pacifistička regija koja se pretvara u mlitavu civilizaciju?
– Ante Starčević je upozoravao da narod bez vjere i morala nema nade za boljitak i napredovanje?

Continue Reading

Vijesti

Izvrstan dokumentarac Epoch Times-a: Nema farmera – nema hrane: hoćete li jesti bube?

Published

on

Cijene hrane vrtoglavo rastu u trgovinama širom svijeta, a neki svjetski čelnici kažu da je to zbog klimatskih promjena. Njihovo rješenje je Agenda 21, 100-godišnji glavni plan Ujedinjenih naroda za čovječanstvo i 21. stoljeće, koji je podijeljen na kraće 15-godišnje planove. Trenutačni plan je Agenda 2030, čiji je cilj “transformacija našeg svijeta za održivi razvoj” prema UN-u.

Agenda 2030 sada se provodi diljem svijeta. U Americi se provodi kao agenda 30×30 Bidenove administracije, plan da se 30 posto američke zemlje u potpunosti isključi iz proizvodnje do 2030. godine, što će rezultirati istjerivanjem malih farmera i stočara sa svojih posjeda. U drugim zemljama poput Nizozemske, nizozemski poljoprivrednici prisiljeni su prestati raditi zbog vladine “zelene politike” koja ograničava emisije dušika. U Šri Lanki se farmeri bore za svoj opstanak zbog vladine zabrane sintetičkog gnojiva.

Dok gledamo globalni rat protiv poljoprivrednika, Svjetski ekonomski forum i Ujedinjeni narodi potiču ljude da jedu kukce kao rješenje za smanjenje klimatskih promjena, gladi u svijetu i spas planeta. Zašto svjetski čelnici, pa čak i slavne osobe, odjednom guraju jestive bube? Treba li država kontrolirati našu hranu? Kakav bi svijet bio bez farmera?

“Nema farmera, nema hrane: hoćete li jesti bube?” je Epoch-ov izvorni dokumentarac koji razotkriva skriveni plan iza globalnih “zelenih politika”, neispričane priče o poljoprivrednicima koji su prisiljeni napustiti posao, poremećaj koji će to imati u našoj opskrbi hranom i zašto se jestive kukce iznenada guraju u prvi plan kao ” Globalno zeleno rješenje.”

Voditelj “Činjenice su važne” (“Facts Matter”) na EpochTV-u Roman Balmakov proputovao je svijetom na više od 25 lokacija i intervjuirao više od 50 farmera, znanstvenika i stručnjaka u Sjedinjenim Državama, Nizozemskoj i Šri Lanki kako bi došao do istine iza ove globalne agende i istražio nadolazeće globalna prehrambena kriza koju svjetski mediji ignoriraju.

Povijest ima tendenciju rimovati se. Godine 1950., kineski komunistički vođa Mao Zedong prodao je javnosti “Veliki skok naprijed” pod zastavom napretka, ali njegova je politika dovela do najveće gladi koju je uzrokovao čovjek u povijesti, s više od 50 milijuna umrlih od gladi. Čini se da UN-ove “zelene politike” imaju obilježja novog “Zelenog skoka naprijed”, možda dobro zvuče na papiru, ali u praksi potkopavaju našu sigurnost hrane, imovinska prava, prava na vodu i predstavljaju egzistencijalnu prijetnju našim slobodama kao slobodni građani. Poznati citat glasi “Tko kontrolira opskrbu hranom kontrolira ljude”.

Ovaj dokumentarac je važan za svakoga da pogleda, ne samo zato da zna što je na vašem tanjuru, već i da ima znanja kako u budućnosti spriječiti još jednu glad koju je izazvao čovjek i zaštititi svoje slobode.

Cijeli film pogledati ovdje…

Službena web stranica: NoFarmersNoFood.com
Molimo dajte i podijelite ovaj dokumentarac: NoFarmersNoFood.com/share
Posebno zahvaljujemo Farmers Defence Force

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved