Dana 5. srpnja 2024. Vatikan je objavio da je nadbiskup Carlo Maria Viganò automatski ekskomuniciran jer je kriv za “zločin raskola”.

U ovom članku autora Matthewa McCuskera, ćemo ispitati optužbe Vatikana protiv nadbiskupa i upitati se je li on doista kriv za zločin raskola.

Što je automatska ekskomunikacija?

Ekskomunikacija je “prijekor ili kazna kojom se osoba koja tvrdoglavo počini zločin isključuje iz zajedništva vjernika, sve dok nakon napuštanja kontumacije ne bude razriješena” [1].

Crkva tu moć može vršiti na dva načina.

ŠOKANTNO Deklasificirani dokumenti SAD: Državni udar Washingtona i slobodnih zidara koji su “pokrenuli II. Vatikanski”

Prvi se sastoji u pripisivanju kazne izopćenja određenim zločinima, tako da ako je osoba kriva za jedan od tih zločina, automatski biva izopćena zbog te iste činjenice. To se zove latae sententiae ekskomunikacija.

Drugi način je izricanje sudske kazne protiv osobe koja je proglašena krivom za kazneno djelo. To se zove ekskomunikacija ferendae sententiae.

Vatikan je proglasio Viganòa ekskomuniciranim latae sententiae jer je, prema njima, počinio zločin šizme.

Vatikanski dokument kaže:

Poznate su njegove javne izjave koje pokazuju njegovo odbijanje priznavanja i podložnosti vrhovnom papi, njegovo odbijanje zajedništva s njemu podložnim članovima Crkve te legitimitet i magistralni autoritet Drugog vatikanskog sabora.

No predstavlja li stav koji je Viganò javno iznio doista dokaz da je on kriv za zločin raskola?

Što je raskol?

Raskol je definiran na sljedeći način:

Raskolnici su oni koji odbijaju podložiti se Vrhovnom Papi i održati zajedništvo s članovima Crkve koji priznaju njegovo vrhovništvo” [2].

Da bi netko bio član Katoličke crkve, mora se podložiti vlasti koju Isus Krist, božanska Glava Crkve, vrši preko svog namjesnika, rimskog prvosvećenika, i preko kolegija biskupa u jedinstvu s njim. Ova moć je trostruka: posvećivati, poučavati i upravljati.

Raskol je odbijanje podvrgavanja upravnom autoritetu Crkve i stoga odvaja osobu od Crkve. Isto tako, hereza, koja je odbijanje podvrgavanja učiteljskom autoritetu Crkve, odvaja osobu od članstva.

Ovo je učenje jasno izrazio papa Pio XII u svojoj enciklici Mystici Corporis Christi, “O mističnom tijelu Kristovu”:

U stvarnosti, samo oni koji su kršteni i ispovijedaju pravu vjeru, i koji nisu bili toliko nesretni da su se odvojili od jedinstva Tijela, ili su bili isključeni iz legitimne vlasti zbog počinjenih teških grijeha, moraju biti uključeni kao članovi Crkve… I zato, ako tko ne posluša Crkvu, neka se smatra – tako zapovijeda Gospodin – poganinom i carinikom. Iz toga slijedi da oni koji su podijeljeni u vjeri ili vladavini ne mogu živjeti u jedinstvu tog Tijela, niti mogu živjeti životom njegovog jedinog božanskog Duha.

I nastavlja:

Nisu svi grijesi, ma kako ozbiljni bili, takvi da odvajaju čovjeka od Tijela Crkve, poput raskola, krivovjerja ili otpadništva.

Od svetog Ignacija do Pilata. Parabola o Jorgeu Mariu, koji odaje počast neprijateljima Crkve i šuti o bogohuljenju Pariza

Monsinjor Gerard Van Noort ovako sažima učenje katoličkih teologa o raskolu:

Javni raskolnici nisu članovi Crkve. Nisu jer se svojim djelovanjem odvajaju od jedinstva katoličke zajednice. Izraz katoličko zajedništvo, kako se ovdje koristi, znači i koheziju s cijelim katoličkim tijelom (jedinstvo bogoslužja itd.) i jedinstvo s vidljivom glavom Crkve (jedinstvo vlasti) [4].

Stoga je jasno da je svatko tko odbije podložnost vrhovnom poglavaru raskolnik, iako je važno pojasniti da postoje oblici neposluha legitimnoj vlasti koji ne uključuju odbijanje same vlasti. Teolog Sylvester Hunter S.J. piše:

Grijeh raskola, tzv., čini onaj tko se, krstivši se, javnim i formalnim činom odreče podložnosti upraviteljima Crkve; također i onaj tko formalno i javno sudjeluje u bilo kojem javnom religijskom kultu koji je uspostavljen u suparništvu s crkvenim. Nije čin raskola odbijanje poslušnosti zakonu ili zapovijedi vrhovnog pape ili nekog drugog crkvenog poglavara, sve dok to odbijanje nije jednako odricanju od bilo kakve podložnosti prema njemu [5].

Odbija li Viganò pokornost vrhovnom papi?

Iz njegovih javnih izjava jasno je da Viganò odbija podložnost Jorgeu Mariju Bergogliu, koji trenutno tvrdi da zauzima sjedište Svetog Petra pod papinskim imenom Franjo.

No, jednako je jasno da Viganò ovim činom ne namjerava odbiti podložnost vrhovnom poglavaru, jer ne vjeruje da Franjo obnaša tu dužnost. Jasan primjer, uzet iz njegove izjava kao odgovor na optužbe Vatikana za raskol bit će dovoljna da izrazi nadbiskupov stav:

Snažno odbacujem optužbe da sam razderao Spasiteljevu bešavnu odjeću i da sam se udaljio od vrhovne vlasti Kristova namjesnika: da bih se odvojio od crkvenog zajedništva s Jorgeom Mariom Bergogliom, prvo bih morao biti u zajedništvu s njim , što nije moguće jer se sam Bergoglio ne može smatrati članom Crkve, zbog njegovih višestrukih krivovjerja i očigledne stranosti i nespojivosti s ulogom koju nevaljano i nedopušteno obnaša.

Stoga je jasno da Viganò namjerava odbiti podložnost Franji, ali ne namjerava odbiti podložnost vrhovnom papi. Franju ne smatra vrhovnim papom.

“Poznat će te ih po plodovima” …ALI, TKO IH UNAJMLJUJE?

Stoga se postavljaju dva pitanja:

– Je li raskolnički odbiti podvrgavanje sumnjivom pretendentu na papinstvo?

– Jesu li Franjine tvrdnje o papinstvu doista dvojbene?

Je li odbijanje sumnjivog pape raskolničko?

Odbijanje podložnosti rimskom prvosvećeniku ili nasljednicima apostola koji upravljaju Crkvom u jedinstvu s njim je raskolništvo.

Međutim, nitko nema obvezu poslušati nadređenog čije je pravo na dužnost dvojbeno.

U svom komentaru na Zakonik kanonskog prava iz 1917., o. Franjo X. Wentz i o Peter Vidal …. također objašnjavaju:

Nadležnost je u biti odnos između nadređenog koji ima pravo na poslušnost i subjekta koji ima dužnost na poslušnost. Kada jedan od dijelova tog odnosa nedostaje, drugi nužno prestaje postojati, što je vidljivo iz prirode samog odnosa” [6].

Drugim riječima, osoba ima obvezu pokoravanja samo onda kada postoji netko tko ima sposobnost primiti takvu pokornost. Čovjek može imati obvezu podložiti se Papi samo ako postoji Papa kojemu se može podložiti.

Oni nastavljaju:

Međutim, ako je papa istinski i trajno sumnjiv, prema njemu ne može postojati dužnost poslušnosti od strane bilo kojeg podanika. Zapravo, zakon prema kojemu “zakonito izabrani nasljednik svetog Petra ima poslušnost” ne obvezuje ako je dvojben; a svakako je dvojbeno, ako je zakon proglašen na sumnjiv način, jer zakoni se utvrđuju kada su proglašeni, a bez dovoljnog proglašenja nedostaje im sastavni dio, ili bitni uvjet.

Kao što je objašnjeno drugdje, da bi zakon ili zapovijed bili legitimni, mora ih propisno proglasiti legitimna vlast. Ako je legitimitet autoriteta dvojben, onda su dvojbeni i zakon ili zapovijed, i ne može postojati inherentna obveza da im se pokorava. Kad bi to bio slučaj, dovelo bi do apsurda da bi bilo tko, s nekim izgovorom uvjerljivosti, mogao tvrditi da ima autoritet, a od drugih bi se zahtijevalo da mu se pokoravaju.

Na primjer, kad bi to bio slučaj, netko bi bio dužan poslušati nekoga tko djeluje u ulozi policajca, ili vojnog časnika, ili biskupa, sve dok sumnja u autentičnost njegovih tvrdnji. Obveza pokoravanja sumnjivim vlastima bila bi kraj legitimne vlasti i istinske slobode.

Iz tog razloga, govoreći o papinstvu, Wernz i Vidal nastavljaju:

Ali ako je činjenica zakonitog izbora određenog nasljednika svetog Petra samo dvojbeno dokazana, promulgacija je dvojbena; stoga taj zakon nije propisno i objektivno sastavljen od svojih nužnih dijelova, te ostaje doista dvojben i stoga ne može nametnuti nikakvu obvezu.

Doista, bilo bi nerazborito poslušati takvog čovjeka koji nije dokazao svoj pravni naslov.

I nastavljaju:

Isti zaključak potvrđuje se i na temelju vidljivosti Crkve. Naime, vidljivost Crkve sastoji se u tome što ona posjeduje znakove i znakove raspoznavanja tako da je, kada se koristi moralnom marljivošću, mogu prepoznati i raspoznati, osobito od strane njezinih zakonitih službenika. Ali u pretpostavci koju razmatramo, Papa se ne može pronaći čak ni nakon marljivog ispitivanja. Zaključak je dakle točan: takav dvojbeni papa nije glava vidljive Crkve koju je Krist uspostavio.

BERGOGLIANSKA OSVETA Viganò: Moja obrana od raskola ista je kao i obrana nadbiskupa Lefebvrea

Ako se ne može vidjeti, nakon što je uložena dužna pažnja, da muškarac posjeduje sve identifikacijske znakove i karakteristike pape – kao što je muško, kršten, javno ispovijedanje katoličke vjere, u zajedništvu s članovima Crkve, posjeduje korištenje razuma te propisno izabran i prihvaćen od Crkve – onda se ne može razumno zaključiti da je takav čovjek doista papa. (Više informacija o tome što je potrebno za valjan izbor pape potražite ovdje.)

Sumnjivi papa se mora smatrati nepapom. Zapravo, postoji tradicionalna maksima “papa dubius, papa nullus“. Dvojbeni papa nije papa.

Odbijanje podložnosti sumnjivom papi čin je razboritosti, a ne čin raskola.

Wernz i Vidal pišu:

Među raskolnike se ne mogu ubrojiti oni koji odbiju poslušnost rimskom prvosvećeniku jer njegovu osobu zbog glasina koje kruže smatraju sumnjivom ili sumnjivom izabranošću [7].

Ovo je standardno učenje katoličkih teologa.

Poznati teolog 15. stoljeća, kardinal Cajetan, kaže:

Ako tko iz opravdanog razloga posumnja u papinu osobu i odbije njegovu nazočnost, pa čak i njegovu jurisdikciju, ne čini zločin raskola, niti bilo koji drugi, pod uvjetom da je spreman prihvatiti papu ako ne bi bio osumnjičen [ 8].

A poznati teolog iz 17. stoljeća Juan de Lugo komentira:

Onaj tko niječe podložnost Papi jer vjerojatno sumnja u njegov zakoniti izbor ili njegov autoritet, neće biti raskolnik [9].

Teolog iz sredine 20. stoljeća Ignatius J. Szal piše:

Nema čak ni raskola… ako netko odbije poslušnost jer sumnja u osobu pape ili u valjanost njegova izbora, ili ako mu se opire kao civilnom poglavaru države [10].

Stoga je jasno da odbijanje podložnosti pretendentu na papinstvo čija je tvrdnja dvojbena nije raskolništvo.

Sada se moramo zapitati jesu li Franjine tvrdnje o papinstvu dvojbene.

Je li Franjo sumnjiv papa?

Sve veći broj katolika smatra da je moralno izvjesno ili barem vjerojatno da Jorge Mario Bergoglio nikada nije bio valjano izabran na papinsku dužnost ili je, ako jest, izgubio tu dužnost.

U prilog ovom stavu iznose se različiti argumenti.

Ispitivanje pravednosti svih ovih argumenata i njihovo pružanje u njihovom najcjelovitijem i najopsežnijem obliku izvan je dosega ovog članka. Umjesto toga, ukratko ćemo sažeti neke od najvažnijih argumenata, pozivajući se na detaljnija izlaganja ili popratni materijal.

(i) argument o članstvu u Crkvi

Nauk Katoličke Crkve je da javni heretici nisu članovi Crkve. Ova doktrina je detaljno objašnjena u ovom članku o javnom krivovjerju i članstvu u Crkvi.

Nizozemski teolog G. Van Noort sažima ovo stajalište na sljedeći način:

Javni heretici (a još više otpadnici) nisu članovi Crkve. Nisu jer se odvajaju od jedinstva katoličke vjere i od izvanjskoga ispovijedanja te vjere. Očito im, dakle, nedostaje jedan od tri čimbenika – krštenje, ispovijedanje iste vjere, sjedinjenje s hijerarhijom – koje je Pio XII. označio kao uvjete za pripadnost Crkvi. Sam Papa je izričito istaknuo da, za razliku od drugih grijeha, hereza, raskol i otpad automatski odvajaju čovjeka od Crkve [11].

Monsinjor Van Noort, kao i drugi teolozi, pojašnjava da je ono što osobu odvaja od članstva u Crkvi javna priroda krivovjerja, a ne osobna krivnja pojedinca. Piše:

Pod pojmom javni heretici u ovom trenutku mislimo na sve one koji izvana niječu neku istinu (primjerice božansko majčinstvo Marije), ili više istina božanske i katoličke vjere, bez obzira na to da osoba koja niječe to čini u neznanju i nedužan način (samo materijalni heretik), ili dobrovoljno i krivo (formalni heretik) [12].

Također je jasno pokazano da je Franjo javni heretik. Na primjer, sinovski ispravak iz 2017. identificirao je brojne različite hereze koje je Franjo javno ispovijedao i koje nikad nije povukao, unatoč tome što su bile javno ispravljene.

Papa, kao glava Crkve, mora biti član Crkve, kao što piše teolog Sylvester Berry:

On mora biti član Crkve, jer nitko ne može biti glava društva ako nije član tog društva [13].

Nadbiskup Viganò: Katolici moraju ozbiljno razmotriti mogućnost da Franjo nije papa

Dakle, ako Franjo nije član Crkve, ne može biti papa.

Argument se može izraziti sljedećim silogizmima:

Glavna premisa: javni heretik nije član Katoličke crkve.

Manja premisa: Franjo je javni heretik.

Zaključak: Franjo nije član Katoličke crkve.

Glavna premisa: papa je član Katoličke crkve.

Manja premisa: Franjo nije član Katoličke crkve.

Zaključak: Franjo nije papa.

Drugi argument koji bi se mogao nastaviti jest da je Franjo javni raskolnik, pa stoga ni član Crkve ni Papa, zbog svog progona tradicionalnih obreda Rimske crkve.

Kao što je napisao poznati isusovački teolog iz 16. stoljeća Francisco Suarez, doktor Eximius: “I na ovaj drugi način Papa bi mogao biti raskolnik, u slučaju da ne želi imati dužnu zajednicu i koordinaciju s cijelim tijelom Crkve, kao što bi se dogodilo ako se pokušalo izopćiti sve Crkvu, ili ako je htjela potkopati sve crkvene ceremonije utemeljene na apostolskoj tradiciji, kao što smo primijetili kod Cajetana (ad II-II, q. 39) i, s većom širinom, od Torquemade (1. 4, c.11 ). ) [14].

(ii) Argument nepostojanja namjere obavljanja papine službe

Nadbiskup Viganò je tvrdio da Franjo nije preuzeo papinstvo jer nikada nije namjeravao obnašati papinsku dužnost. Njegov stav možete detaljno pročitati ovdje. Drugi su iznosili slične argumente tijekom godina, poput zagovornika teze Cassiciacum.

Generalni stav bi se mogao izraziti na sljedeći način:

Glavna premisa: Čovjek koji odlučno odbija ispuniti dužnosti dužnosti koju navodno obnaša ili prešutno daje ostavku ili nikada nije prihvatio dužnost kako bi je započeo.

Manja premisa: Franjo odlučno odbija ispunjavati dužnosti papinske službe koju navodno obnaša.

Zaključak: Franjo je ili prešutno dao ostavku ili nikada nije prihvatio dužnost da bi mogao započeti.

(iii) Argument jedinstva Crkve

Jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva ima četiri znaka po kojima je uvijek lako prepoznati. To su znakovi (i) jedinstva, (ii) svetosti, (iii) katoliciteta i (iv) apostolstva.

Ovi znakovi uvijek moraju biti jasno vidljivi. Kao što je Prvi vatikanski koncil učio:

Da bismo mogli ispuniti obvezu prihvaćanja prave vjere i u njoj ustrajati, Bog je po svom jedinorođenom Sinu ustanovio Crkvu i udijelio joj očite znakove te ustanove, kako bi je svi ljudi mogli prepoznati kao čuvaricu i učiteljicu objavljene Riječi.

Prvi od ovih znakova, znak jedinstva, očituje se kao (i) jedinstvo vjere, (ii) jedinstvo obožavanja i (iii) jedinstvo vlasti. Crkva je uvijek vidljivo sjedinjena u vjeri, tako da je to jedinstvo vidljivo svakom poštenom promatraču. To jedinstvo vjere postiže se podlaganjem svih članova Crkve pravilu vjere koje predlaže Učiteljstvo Crkve.

Monsinjor Van Noort objašnjava:

Jedinstvo vjere koje je Krist bezrezervno odredio sastoji se u tome da svatko prihvati nauk koji je za vjeru predstavio učiteljstvo Crkve. Doista, naš Gospodin ne zahtijeva ništa više od prihvaćanja propovijedanja apostolskog kolegija od strane svih, tijela koje mora postojati zauvijek; ili, što je isto, o izjavama učiteljstva Crkve, koje je On sam uspostavio kao pravilo vjere. A bitno jedinstvo vjere zahtijeva da svatko ima svaki nauk jasno i jasno predstavljen za vjeru od strane Učiteljstva Crkve; te da svatko ima te istine eksplicitno ili barem implicitno, odnosno priznajući autoritet Crkve koja ih uči [16].

Vidljivo načelo toga jedinstva je papa, koji je vrhovni učitelj vjere. Podlažući se Papinom nauku, Crkva se sjedinjuje u onom izvanrednom jedinstvu vjere koje je jedan od njezinih vidljivih znakova. Riječ princip ovdje znači porijeklo. Crkva je vidljivo ujedinjena jer se svaki član podlaže papinom nauku.

No posve je jasno da Franjo nije uzrok vidljivog jedinstva katoličkih vjernika. Zapravo, odbacivanje krivovjerja koje je Franjo naučavao nešto je zajedničko svim katoličkim vjernicima. Kad bi se netko podložio cjelokupnom nauku koji je predložio Franjo, kao rezultat tog podlaganja udaljio bi se od vidljivog jedinstva vjere.

Budući da Franjo nije vidljivo načelo jedinstva Katoličke Crkve, on ne može biti Papa.

(iv) Argument stegovne nepogrešivosti Crkve

Ovaj argument temelji se na nepogrešivosti univerzalnih zakona Crkve.

Papa nikada ne može donijeti univerzalne zakone ili uspostaviti discipline koje su intrinzično zle.

Papa Pio IV, u buli Auctorem Fidei iz 1578., osudio je sljedeći prijedlog:

… Crkva, kojom upravlja Duh Božji, mogla bi uspostaviti stegu koja je ne samo beskorisna i nepodnošljiva za kršćanski duh, nego čak opasna, štetna i pogodna za praznovjerje i materijalizam.

Dom Prosper Gueranger sažeo je standardno učenje teologa:

Članak je katoličkog nauka da je Crkva nepogrešiva ​​u zakonima u kojima se sastoji njezina opća stega, tako da nije dopušteno tvrditi, bez prekida s pravovjerjem, da je norma koju je izdala suverena vlast u Crkvi s namjerom da obvezivanja svih vjernika, ili barem cijele klase vjernika, može sadržavati ili poticati zabludu u vjeri ili moralu.

Iz toga slijedi da, uz dužnost podložnosti u ponašanju, koju opća disciplina nameće svima kojima upravlja, moramo prepoznati “doktrinalnu vrijednost” u crkvenim normama poput ove [17].

Kardinal Louis Billot sažima ovu doktrinu na sljedeći način:

Crkvi pomaže Bog na takav način da nikada ne može uvesti stegu koja je na bilo koji način protivna pravilu vjere ili evanđeoskoj svetosti [18].

Crkva je čvrst vodič. Vjernici se uvijek mogu podvrgnuti njegovim zakonima i disciplinama, sigurni da će pomoći dušama da dosegnu nebo. Međutim, Franjine norme vode duše u zabludu i grijeh. Na primjer, u Amoris laetitia dopustio je onima koji žive u javnom preljubu da primaju svetu pričest, a u Fiducia supplicans dopustio je blagoslov istospolnih “parova”.

Uspostavljajući opasna pravila za cijelu Crkvu, čini se da Franjo čini ono što pravi rimski papa nikada ne bi mogao učiniti.

Ovo su samo četiri od različitih teoloških pristupa koji bi se mogli poduzeti kako bi se pokazalo da Franjo nije rimski papa. Svaki od njih bit će izložen dublje i strože u člancima koji slijede.

To su argumenti temeljeni na čvrstim teološkim načelima koji Franjine tvrdnje o papinstvu čine u najmanju ruku sumnjivima.

Drugi katolici izrazili su sumnje u konklavu koja je izabrala Jorgea Maria Bergoglia. Osobito su istaknuli makinacije “skupine St. Gallen”, samozvane “mafije” kardinala i biskupa koji su priznali da su kovali zavjeru kako bi osigurali “izbor” Bergolija. Da biste saznali više o “St. Gallen mafiji” možete pročitati ovdje.

Neki su tvrdili da je ova zavjera možda poništila izbor pape, jer vjeruju da je izbor bio vođen normama koje je uspostavio Dominici Gregis Ivana Pavla II., br. 78, koji kaže: “Potvrđujući propise svojih prethodnika, također zabranjujem bilo kome, čak i ako je kardinal, za života pape i bez konzultacije s njim, da pravi planove za izbor njegova nasljednika, ili da obećava glasove, ili da donositi odluke o tome na privatnim sastancima.”

N. 76. istog dokumenta stoji da: „Ako se izbori održe na način drugačiji od onoga koji je propisan ovim Ustavom ili ako se ne poštuju uvjeti koji su ovdje utvrđeni, izbor je zbog toga ništavan, bez potrebe za deklaracija u vezi s tim; prema tome, ne daje nikakva prava izabranoj osobi.” Drugi katolici izrazili su sumnje u vezi s ostavkom Benedikta XVI. i njezinim utjecajem na valjanost konklave 2013. godine.

Iako ovaj autor smatra da su teološki argumenti najuvjerljiviji i najplodonosniji pristup tom pitanju, jasno je da su sumnje oko konklave za neke bile razlog za sumnju u samu valjanost Franjina papinstva.

Je li Viganò raskolnik?

U ovom smo članku vidjeli da je odbijanje podložnosti vrhovnom papi raskolničko.

Međutim, također smo vidjeli da je odbijanje podložnosti sumnjivom papi čin razboritosti, a ne raskola.

Jaki teološki argumenti koji se mogu iznijeti protiv Franjine tvrdnje da drži rimski pontifikat čine ga, u najboljem slučaju, sumnjivim pontifikom.

Stoga se nadbiskup Carlo Maria Viganò mora smatrati “nekrivim” za teški zločin raskola.

S.D. Wright je doprinio ovom članku.

Autor: Matthew McCusker izvor | izvor