Moglo bi se činiti prenapuhanim nazvati ovu žalbenu raspravu suđenjem stoljeća. Nije. Sposobnost ljudi u svakom društvu na Zapadu da slobodno govore o onome što vjeruju da je istina, je na kušnji – piše Rod Dreher u European Conservative.

Vjerovali ili ne, suđenje stoljeća upravo se dogodilo u sudnici u Helsinkiju. Finska parlamentarka i liječnica Päivi Räsänen ovaj se tjedan vratila na optuženičku klupu kako bi se suočila s optužbama za zločine iz mržnje jer je citirala Bibliju u obranu biblijskog učenja o homoseksualnosti.

Iako uopće nije iznenađujuće da je još jedan kršćanin optužen za bogohuljenje protiv LGBT osoba — koji su od običnih ljudi, jednakih kao i svi drugi, uzdignuti u božanstva liberalizma — izjava koju je finsko tužiteljstvo dalo na početku suđenja podigla je postupak od običnog primjera prezira postkršćanskog liberalizma prema vjeri i slobodi govora, u nešto epohalno. Mora se obratiti pozornost.

U svojoj uvodnoj riječi u četvrtak, finska tužiteljica rekla je o pamfletu iz 2004. čiji je autor dr. Räsänen, “Nije stvar u tome je li istinit ili ne, već da je ovo uvredljivo.” …i dalje Možemo ograničiti slobodu izražavanja u vanjskom izražavanju vjere.… i

Možete citirati Bibliju, ali Räsänenino tumačenje i mišljenje o biblijskim citatima je kazneno djelo.

Razmislite o tome: nije poanta jesu li te riječi istinite ili ne, već da su nečije osjećaje povrijedili.

To je bit totalitarizma: zahtjev za kontrolom stvarnosti. Finska država pokušava zabraniti ne samo izražavanje koje joj se ne sviđa, već i činjenice koje smatra uvredljivima. Ova mala izjava tužiteljice mrkog lica Anue Mantile ono je što ovaj dvodnevni pravni postupak čini suđenjem stoljeća.

To je ovako: ako u liberalnoj demokraciji država ima moć proglasiti istinu podređenom ideologiji, onda živite u totalitarizmu. To bi mogao biti blagi totalitarizam – novčane kazne za misaone zločince poput Päivie Räsänen, umjesto gulaga – ali to je svejedno totalitarizam.

Znakovito je da je Mantila isprva tražila od žalbenog suda da dr. Räsänen i njezinom suoptuženom, luteranskom biskupu Juhanu Pohjoli, čak i ne dopusti svjedočenje. Kao da je samo željela da se čuju njezini navodi, bez obrane optuženog. Sud je odbio zahtjev tužiteljstva, ali to što je uopće napravljen govori s kakvim tiranskim načinom razmišljanja imamo posla.

Za one koji tek dolaze do priče, pronađite pozadinske informacije u eseju The European Conservative Paula Colemana objavljenom nakon suđenja dr. Räsänenu 2022. Ukratko, finska je država optužila luteransku zastupnicu i bivšeg čelnika finske Kršćansko-demokratske stranke za zločine iz mržnje za tri stvari.

Prvo je 2019. tweetala fotografiju nekih biblijskih stihova u znak kritike vlastite crkve, državne luteranske crkve, zbog podržavanja LGBT Pridea te godine. Drugo, država ju je optužila za govor mržnje zbog knjižice iz 2004. koju je napisala za sunarodnjake luterane, objašnjavajući tradicionalno kršćansko učenje o homoseksualnosti i braku (biskup Pohjola također je optužen za sponzoriranje izdavanja pamfleta). Država je podigla konačnu optužbu za govor mržnje protiv dr. Räsänen jer je objasnila svoje stavove o radio debati 2019.

Ako dr. Räsänen i biskup Pohjola budu osuđeni, zakon dopušta da budu poslani u zatvor. Ali tužiteljica, u svojoj bezgraničnoj milosti, traži samo visoke novčane kazne i povlačenje. (Naravno, povlačenje kao kazna je prisilni govor, a ako oni to neće učiniti? Što onda?)

Očito je da bi sudska pobjeda ovdašnjih vlasti značila kriminalizaciju kršćanstva. Ali čekajte, kažete, zar Finska nema uspostavljenu crkvu? Doista, ali to je crkveno tijelo bilo zarobljeno LGBT ideologijom – što je povod za kontroverzni tweet dr. Räsänena. Ono što bi bilo kriminalizirano ako liječnik i biskup izgube jest ortodoksno kršćanstvo – to jest kršćanstvo koje ostaje vjerno biblijskom učenju o braku i homoseksualnosti.

To znamo otkad su finski tužitelji prvi put objavili optužbe. Ali uvodna izjava Anua Mantile koja izjavljuje da istina ovdje nije bitna otkriva zlu srž stvari: da suđenje nije samo o takozvanom ‘govoru mržnje’, već o samoj istini i slobodi. Radi se o tome može li se ili ne staromodni liberalizam, koji cijeni slobodu govora i slobodu vjeroispovijesti, održati protiv mekototalitarne nasljedničke ideologije ljevice.

Nemojte ni na trenutak pomisliti da je ovo suđenje samo o kršćanima i homoseksualizmu. Ako država može zakonom utvrditi da je istina podređena ideologiji, onda nitko nije siguran. Danas se radi o baki Javert koja neumorno progoni luteransku zastupnicu i njezina biskupa zbog bogohuljenja protiv LGBT osoba. A sutra?

Što se događa sa znanstvenicima čiji rezultati istraživanja krše ortodoksnost LGBT aktivista? U Sjedinjenim Državama, transrodni aktivisti često iznose nečuvene, znanstveno nepotkrijepljene tvrdnje – što je njihovo pravo. Ako finska država dobije ovo suđenje za govor mržnje, svaki će znanstvenik – zapravo, svaki građanin – u Finskoj znati da bi javno proturječiti onome što proklamiraju transrodni ideolozi, koliko god apsurdno bilo, značilo izložiti se riziku kaznenog progona.

Što će biti s društvom čiji vladari zabranjuju govoriti istinu? Solženjicin je znao. Zato je rekao da je temeljni čin otpora “ne živjeti od laži”. Sustav izgrađen na lažima, kakav je bio sovjetski komunizam, nije mogao trajati vječno. Ovisilo je o strahu masa da će biti progonjene ako govore ono što vjeruju da je istina. U komunističkoj Čehoslovačkoj isto je promatrao i progonjeni Vaclav Havel. “Moć nemoćnih”, rekao je Havel, leži u odbijanju živjeti od službenih laži i biti spreman trpjeti za istinu.

George Orwell također je imao broj tužitelja Mantile. Shvatio je da inzistiranje na tome da istina mora biti rob ideologije znači ratificirati totalitarizam. U Tisuću devetsto osamdeset četvrtoj, Orwell je napisao:

Bilo je to kao da vas je neka ogromna sila pritiskala – nešto što je prodrlo u vašu lubanju, udarajući po vašem mozgu, tjerajući vas strahom iz vaših uvjerenja, uvjeravajući vas, gotovo, da poreknete dokaze svojih osjetila. Na kraju bi Partija objavila da je dva i dva pet, a vi biste u to morali vjerovati. Bilo je neizbježno da prije ili kasnije iznesu tu tvrdnju: to je zahtijevala logika njihova položaja. Njihova je filozofija prešutno poricala ne samo valjanost iskustva, nego i samo postojanje vanjske stvarnosti. Krivovjerje nad krivovjerjima bio je zdrav razum.

To ne znači da su Päivi Räsänen i njezin biskup u pravu po pitanju homoseksualnosti. Kao kršćanin, vjerujem da jesu, ali naravno svi bismo mogli biti u krivu. Poanta je da u slobodnom društvu svi trebamo imati pravo na pogrešku. Sigurno ne bih kaznio pogrešna teološka mišljenja pro-LGBT luterana na temelju toga da su povrijedila moje osjećaje. Ne želim živjeti u društvu koje živi po pravilima dječjeg vrtića. Riskirati da nečiji osjećaji budu povrijeđeni cijena je koju svi moramo platiti za dar življenja u slobodnom i racionalnom društvu, u kojem je moguće razgovarati i raspravljati o stvarima. Da, važno je zakonom sankcionirati namjerno laganje, uključujući klevetu i uvredu (definirane kao laži izrečene kako bi se oštetio nečiji ugled). Ali istina mora biti sveta.

Kratko suđenje završilo je, 1. rujna, a presuda se očekuje u sljedećih četiri do šest tjedana. Ako država izgubi drugi put, ima pravo žalbe dalje u pravnom lancu. Kao što Alliance Defending Freedom, koja financira i koordinira obranu dr. Räsänena i biskupa Pohjole, ističe, finska država ima gotovo beskonačna sredstva koja može potrošiti na progon ove dvojice luteranskih ‘heretika’, ali liječnik i svećenik samo su privatnici. Da nije ADF Internationala, koji prikuplja novac za njihovu obranu, ovo dvoje vjernih kršćana moglo bi biti financijski slomljeno.

Opet, moglo bi se činiti prenapuhanim nazvati dvodnevnu žalbenu raspravu suđenjem stoljeća. Nije. Sposobnost ljudi u svakom društvu na Zapadu da slobodno govore o onome što vjeruju da je istina je na kušnji, bilo pravno ili kulturološki. Kako staromodni liberalizam umire, ideologija koja ga nasljeduje je militantno neliberalno ljevičarstvo koje na sve društvene odnose gleda samo kao na borbu za moć. Istinu također smatra nečim što služi promicanju interesa njezinih favoriziranih frakcija.

Za desnicu je lako vidjeti ovu vrstu stvari kao ništa više od toga da je ljevica napadna i uvredljiva – dosadno, ali ne tako velika stvar. Drugim konzervativcima – recimo samozvanim ‘sjajnim’ kršćanima – možda se neće svidjeti ono što se događa u Helsinkiju, ali možda sumnjaju je li kritiziranje homoseksualnosti brdo na kojem vrijedi umrijeti.

Oboje su u krivu, i to opasno u krivu. Ono što neumoljivi finska tužiteljica Anu Mantila radi je postavljanje pravnih temelja za ništa manje od terapeutskog totalitarizma. Podvrgnuti istinu ideologiji znači utvrditi da je stvarnost samo ono što oni na vlasti kažu da jest. I kao što je ni manje ni više autoritet nego Hannah Arendt napisala u predgovoru svoje klasične studije Porijeklo totalitarizma, gdje god je totalitarizam zavladao, “počeo je uništavati bit čovjeka”.

Nalazimo se, dakle, pred ukidanjem čovjeka. Pretjerujem li? Ostavljam vas s riječima Arendt, židovske učenjakinje, zapisanim nakon što je sjaj iz peći u Auschwitzu tek izblijedio:

U tom smislu, mora biti moguće suočiti se i razumjeti nečuvenu činjenicu da bi tako mali (i, u svjetskoj politici, tako nevažan) fenomen kao što je židovsko pitanje i antisemitizam mogao postati katalizator za prvo, nacistički pokret, a potom i svjetskog rata, te konačno osnivanje tvornica smrti.

Mora biti moguće suočiti se i razumjeti da tako mali (i, u svjetskoj politici, tako nevažan) fenomen kao što je sudbina finskog pamfletista i svećenika, kojem se sudi zbog afirmacije onoga što Biblija kaže o homoseksualnosti, može postati katalizator za daleko gore progone u ovom stoljeću, u rukama meko-totalitarne ideologije koja je naizgled preko noći već osvojila sve institucionalne i kulturne visine u zapadnim demokracijama. Događalo se to i prije, ljudima Knjige koje je totalitarizam na vlasti prezirao, mrzio kao žive prijekore njihovoj ideologiji. Ne možemo reći da nismo bili upozoreni.

Rod Dreher