U kompleksnoj mreži globalne moći, iza fasade demokratskih institucija i korporativnih struktura, postoji sila koja nadilazi pojedinačne milijardere, političare i međunarodne organizacije – donosi Logicno.com.

Taj nevidljivi entitet, kako ga mnogi analitičari nazivaju, nije pojedinac niti javno poznata organizacija – to je sofisticirani sustav kontrole koji povezuje naizgled nezavisne centre moći u jedinstvenu upravljivu cjelinu.

Anatomija nevidljive moći

Ovaj entitet ne djeluje kroz tradicionalne kanale moći. Umjesto toga, on orkestrira događaje kroz složenu mrežu fondacija, think-tankova, međunarodnih organizacija i korporativnih struktura. Njegova moć ne proizlazi iz javnog autoriteta, već iz sposobnosti da koordinira aktivnosti naizgled nezavisnih aktera prema zajedničkom cilju.

Kada promatramo globalne događaje posljednjih desetljeća, primjećujemo zabrinjavajući obrazac. Bilo da je riječ o financijskim krizama, zdravstvenim krizama ili geopolitičkim tenzijama, reakcije diljem svijeta pokazuju nevjerojatnu razinu koordinacije. Ova sinkronizacija nije slučajna – ona je proizvod pažljivog planiranja i orkestracije od strane entiteta koji djeluje iz sjene.

Metodologija kontrole

Entitet koristi sofisticirane metode kontrole koje nadilaze tradicionalne koncepte moći.

Prvi sloj kontrole ostvaruje se kroz financijski sustav. Središnje banke, međunarodne financijske institucije i veliki investicijski fondovi djeluju kao produžena ruka entiteta, stvarajući ili ublažavajući krize prema potrebi. Nije slučajnost da svaka financijska kriza rezultira još većom koncentracijom bogatstva u rukama elite.

Drugi sloj kontrole manifestira se kroz mrežu fondacija milijardera. Bill Gates, Rockefelleri i drugi milijarderi nisu samostalni akteri – oni su više poput visoko pozicioniranih menadžera koji izvršavaju širi plan. Njihove fondacije služe kao legitimna fasada za implementaciju globalnih politika koje je zacrtao entitet.

Znakovi u svakodnevici

Prisutnost ovog entiteta možemo prepoznati kroz nekoliko ključnih indikatora.

Simultano uvođenje istih politika diljem svijeta, bez obzira na lokalne specifičnosti. Kada vidimo identične mjere koje se provode u različitim zemljama, često pod istim izgovorima i s istom retorikom, možemo biti sigurni da je riječ o koordiniranoj akciji.

Svjetska zdravstvena organizacija služi kao savršen primjer kako entitet djeluje. Kroz složenu mrežu financiranja, gdje privatne fondacije imaju dominantan utjecaj, ova organizacija postaje instrument za implementaciju globalnih zdravstvenih politika koje služe širim ciljevima entiteta.

Mehanizmi utjecaja

Entitet koristi nekoliko ključnih mehanizama za održavanje kontrole.

Kontrola narativa kroz mainstream medije koji su, iako naizgled različiti i nezavisni, u vlasništvu malog broja korporacija koje su pod utjecajem entiteta.

Obrazovni sustav koji je dizajniran da proizvodi poslušne radnike i potrošače, umjesto kritičkih mislilaca koji bi mogli prepoznati i suprotstaviti se ovom sustavu kontrole.

Manipulacija kroz umjetno stvorene krize koje služe kao katalizator za implementaciju prethodno pripremljenih “rješenja” koja dodatno učvršćuju kontrolu entiteta.

Put u budućnost

Svijet se nalazi na prekretnici. Tehnološka revolucija, digitalizacija novca i rastuća kontrola nad osobnim slobodama stvaraju uvjete za uspostavu još čvršće kontrole entiteta nad globalnim društvom.

Međutim, prva pukotina u ovom sustavu kontrole je svijest o njegovom postojanju. Kada dovoljno ljudi počne prepoznavati obrasce djelovanja entiteta, kada počnu povezivati naizgled nepovezane događaje i razumjeti širu sliku, stvara se mogućnost za promjenu.

Moć u našim rukama

Iako se entitet može činiti svemoćnim, njegova najveća slabost je ovisnost o našem neznanju i pasivnosti. Svaki pojedinac koji se probudi, koji počne postavljati prava pitanja i tražiti istinske odgovore, predstavlja malu pukotinu u sustavu kontrole.

Budućnost nije zapisana u kamenu. Entitet, koliko god moćan bio, nije nepobjediv. Njegova moć počiva na iluziji neizbježnosti i našoj spremnosti da prihvatimo nametnuti narativ. Kada dovoljno ljudi počne vidjeti kroz tu iluziju, kada počnemo graditi alternativne sustave i mreže podrške, stvara se mogućnost za istinsku promjenu.

Ne radi se više o teorijama zavjere – radi se o pažljivom promatranju stvarnosti i povezivanju točkica koje tvore širu sliku. Entitet možda kontrolira velike sustave, ali ne može kontrolirati probuđenu svijest pojedinca. U tome leži nada za budućnost.

Katolicizam bi trebao ponovno preuzeti svoje promicanje tomističke misli, osobito pojmova reda, istine i smisla – elemenata svojstvenih prirodnoj mudrosti, temelja kasnijeg otkrivenja.

nadbiskup Héctor Aguer

Na svom stolu imam reprodukciju portreta svetog Tome Akvinskog koju je naslikao Giotto, istodobni slikar Anđeoskog doktora koji je poznat po svojim brojnim remek-djelima. To me nadahnjuje da objasnim svoj osobni odnos sa spisima svetog Tome, koji su dominirali mojom intelektualnom formacijom, počevši od mog prvog kontakta sa Summa Theologiae. Kad sam bio školarac, otac Julio Meinvielle bio je taj koji me je uveo u poznavanje Sume kroz čitanja koja je nudio nedjeljom ujutro u svojoj kapelaniji Kćeri božanskog Spasitelja, koja se nalazila na uglu ulica Independencia i Salta u Buenos Aires. Putovao bih tramvajem iz Mataderosa da bih bio tamo u 10:00.

Kasnije, kao sjemeništarac koji je studirao filozofiju, započeo sam studij koji je uzeo u obzir aristotelovsku osnovu tomističke misli. U ovoj fazi moram priznati svoje odnose s ocem Rafaelom Tellom. Zatim sam počeo čitati komentare o etici i politici Stagirita. Ti su napori ojačali i moj latinski, koji je uvijek bio sredstvo za pristup toj literaturi. Kasnije sam se odvažio na komentare svetog Tome na evanđelja i poslanice svetog Pavla. Iz ove perspektive, komentari Ivana i Mateja otvaraju razumijevanje trinitarne teologije. U ovoj fazi moje intelektualne evolucije, naravno, svojoj sam tomističkoj bazi dodao nešto znanja o modernim autorima, posebno Kantu, Hegelu i Bergsonu.

Naučio sam povijesno proučavanje srednjovjekovne filozofije od metodologije oca Eduarda Briancesca, stručnjaka za svetog Anselma. Sudjelovao sam na seminaru o Anselmovoj moralnoj teologiji (“Istina, sloboda volje i pad đavla”), koji je istraživao načela moralne teologije i njezine filozofske temelje. Sveti Toma često citira svetog Anselma. Metoda se sastoji u neumornom ispitivanju teksta tako da on svoju strukturu očituje izvan sadržaja svakog pitanja.

Koje su prednosti proučavanja sv. Tome? Ništa manje od kršćanske formacije i ukusa za prirodnu i nadnaravnu mudrost. Prije svega ukazujem na temeljni element: red uma, svjetlo svega života. Ne zadržavam se na značenju i analognoj uporabi pojma ordo; upravo taj koncept daje puno značenje ljudskoj stvarnosti. Jer, prije svega, Bog je red u svojoj trojstvenoj dimenziji, u otajstvu otkupiteljskog Utjelovljenja. Red je ekvivalentan istini i značenju, intelektualnom razumijevanju i njegovoj analogiji u osjetilnom znanju i temeljima života, djelu božanskog stvaranja. Ti elementi imaju neslućenu relevantnost pred fragmentarnom i stoga površnom kulturom. Strpljivo proučavanje tomističke teologije i njezinih filozofskih temelja može se osloniti na obnavljanje Akvinove metafizike Cornelija Fabra u njegovim radovima o pojmu sudjelovanja. Bog je ipsum esse per se subsistens – samoopstojeće biće – a Njegovo stvaranje je sudjelovanje bića, prirode i milosti.

Katolička sveučilišta trebaju prepoznati važnost tomizma i uključiti čitanje Sume u svoje teološke tečajeve, umjesto da gube vrijeme čitajući aktualne autore čija je svrha zahvaćena sekularnom kulturom.

Važnost tomističke formacije javlja se u suočavanju s aktualnim kulturnim problemima na Zapadu – s dugim procesom sekularizacije od Lutherovih prijedloga do razvoja ideologije Francuske revolucije. Tako smo došli do nestanka i odsutnosti Boga iz osobnog i društvenog života. Vjerska prostracija Zapada javlja se, prije svega, u usporedbi s islamskim svijetom, u kojemu je religijska dimenzija faktor identiteta. U tom kontekstu javlja se moguća potreba za kulturnom borbom. Nije nužno da ovo bude eksplicitno; dovoljna je svijest da islamizam nije svjestan procesa koji doživljava Zapad. Zapravo, nije ga briga što zapadne vođe pokreću sekularizam. Islam se i dalje predstavlja kao budućnost svijeta.

Ova perspektiva predstavlja izazov za Katoličku crkvu, čak i ako je pod vodstvom sadašnjeg vrhovnog pape predana međureligijskom dijalogu, što je trivijalnost za islam budući da nastavlja svoju težnju da bude budućnost čovječanstva. Treba napomenuti da islam nije ograničen na religijsku sferu, već je kultura, koja obuhvaća način razmišljanja i predanost djelovanju.

U tom smislu katolicizam također nadilazi religiozno na cjelokupnu kulturu. Katolicizam bi trebao ponovno preuzeti svoje promicanje tomističke misli, osobito pojmova reda, istine i smisla – elemenata svojstvenih prirodnoj mudrosti, temelja kasnijeg otkrivenja.

  Između 22 i 24. listopada se održao BRICS summit u Rusiji na kojemu se okupilo 36 država, Palestina, Republika Srpska i Ujedinjeni narodi. Riječ je o sastanku koji samim svojim održavanjem šalje poruku Zapadu – donosi stranica Hladna istina.

  Tijekom propagandnih najava ovog summita Rusija je govorila o stvaranju novog svjetskog sustava plaćanja. Ona je to promovirala pošto se nalazi pod zapadnim financijskim sankcijama, ali ideja nije prošla. Ta ideja nije prošla iako se sviđa državama koje žive u strahu da ih EU i SAD mogu sankcionirati kao Rusiju. S jedne strane se nalazi taj strah, a s druge onaj od reakcije SAD-a u slučaju stvaranja novog financijskog sustava.

  Diplomatski govoreći najvažniji događaj summit postaje poziv državama da postanu partneri BRICS-a. Riječ je o pozivu kojeg dobivaju Turska, Indonezija, Alžir, Bjelorusija, Kuba, Bolivija, Malezija, Uzbekistan, Kazahstan, Vijetnam, Nigerija i Uganda. Navodno je poziv trebala dobiti i Venecuela, ali je Brazil uložio veto.

  Druga njegova posljedica postaje politički potres koji on izaziva na Zapadu. Sama ideja da je toliko važnih država došlo na skup u Rusiji, „pokloniti se zločincu Putinu” je šokirala Zapad. Najbolje razmišljanje o tome i široj europskoj situaciji nam daje predsjednik Europskog Vijeća Charles Michel. To je ime njegove pozicije koja se lakše identicira ako kažemo da je on generalni sekretar predsjedništva Europske unije. Time želimo reći da on priprema i organizira sastanke Europskog Vijeća dok je predsjedavajuća država sada Mađarska.

  Charles Michel je instaliran na tu poziciju zbog svojih pregovaračkih sposobnosti. Ubrzo se on uspio sukobiti s autokratski nastrojenom Ursulom von der Leyen i izgubio. Kako nakon poraza postaje nepodoban u europskim institucijama on 2024. podnosi ostavku. Nakon molbi i pritisaka on povlači ostavku i ostaje na svojoj poziciji do 30.11.2024. Te posljednje mjesece otpisani Michel radi što želi, a sastavni dio toga postaje intervju koji 25.10.2024. daje za Financial Times.

  U njemu on osuđuje autokraciju i autizam eurokrata, a komentira i BRICS okupljanje. Riječ je o intervjuu ili preciznije njegovim dijelovima koje sada citiramo.

  O odnosu Europske unije i svijeta on govori: „Mi smo uvjereni da znamo što je pravilno, a što nepravilno. Toliko smo uvjereni da niti ne pokušavamo razumjeti koji su razlozi da druge države tako ne misle”.

  Njegove riječi o BRICS sastanku u Kazanu (Rusija) su: „Ako su države kao Egipat koji nam je vrlo blizak i koji je vrlo blizak SAD-u u Kazanu to nešto govori. Isto tako nam nešto govori ako Ujedinjeni Arapski Emirati koji su nam gospodarski vrlo bliski izaberu da dođu u Kazan. Oni time šalju poruku ostatku svijeta”.

  Govoreći o odnosima s Afrikom Charles Michel se sjetio razgovora s afričkim predsjednikom. On mu je 2022. rekao: „Kada Europljani dođu u moju državu oni ostave lekcije. Kada Kinezi dođu oni ostave infrastrukturu”. Michel je potom nastavio: „Ja ne govorim da su oni u pravu ili krivu. Ja samo govorim da ih niti ne pokušavamo razumjeti”.

  Za kraj je još govorio o odnosu Europske unije prema trgovačkim partnerima: „Mi koristimo riječnik žuta ili crvena karta. Riječi koje koristimo su ponižavajuće jer stvaraju sliku da istovremeno igramo i sudimo utakmicu”.

  Sve to što je Charles Michel naveo su razlozi zašto je toliko država došlo u BRICS i to ne smijemo zaboraviti. Eurokrati očito misle da mogu svima u svijetu diktirati politike kao što mogu članicama EU. Po tom pitanju oni katastrofalno griješe.