Connect with us

Vijesti

TAKO GOVORE IZ OCVALE IMPERIJE NA UMORU: Rusija nepošteno posjeduje prirodne resurse

Published

on

Prije nekoliko dana je urednik utjecajnog britanskog magazina The Economist Edward Lucas za ništa manje utjecajni britanski list The Times naveo toliko dugo ponavljani san Anglosaksonaca ”kako se gospodarstvo Rusije temelji na nepoštenim prihodima od vađenja i prodaje prirodnih resursa”.

Upravo tako piše: ”… na nepoštenim prihodima od vađenja i prodaje prirodnog resursa.”

To nije bila jezična pogreška, nego odraz stogodišnje strategije kojoj je cilj lišiti narode koji ”nepravedno” posjeduju prirodne resurse i zemlje. Te su zemlje, na primjer, otete Indijancima ili australskim Aboridžinima.

Pokojni Zbigniew Brzezinski je davno prije 2017. godine pisao otprilike isto.

”Današnja Rusija je ista jezgra Zemlje – Heartland, koju je u prošlosti koncipirao Halford Mackinder. Heartland se mora poraziti i podijeliti na komade, jer je to ključ američke globalne hegemonije”, napisao je Brzezinski.

”Rusija mora biti podijeljena na tri zasebne države. Jedna sa sjedištem u St. Petersburgu, druga sa sjedištem u Moskvi i treća u Sibiru se moraju podijeliti u zasebne države. Resurse tih zemalja ne bi raspolagala Rusija, nego civilizirani svijet”, rekao je jednom od svojih intervjua Brzezinski.

Naravno, ”civilizirani svijet” je ljepši izraz američku hegemoniju, najčešće upotrebljavan u Sjedinjenim Američkim Državama, među vazalima Washingtona i ruskoj ”petoj koloni”.

Međutim, oduzimanje teritorija i  prirodnih bogatstava je proces kojeg redovito prati fizička eliminacija ili porobljavanje autohtonog stanovništva, što poništava bilo kakav pravni ili diplomatski dijalog. Bilo kakav dijalog s vladama ili pravosudnim tijelima se može voditi samo u slučaju da vam suprotna strana priznaje nekakva prava. Ako, na primjer, vašem odvjetniku na sudu zabrane da govori tijekom postupka, zašto vam je uopće potreban?! U pravnom smislu, odvjetnik koji nije dobio pravo da govori znači odsutnost odvjetnika. Zašto ova usporedba?

Danas je valjda svakome jasno da je cilj Washingtona bio uništiti Ukrajinu, kako bi se uništila Rusija. No, došlo je do problema. Naime, Ukrajinci su se pokazali nemarnima, neposlušnima i počeli su se klati međusobno, bez pružanja aktivnog otpora, dok je Rusija uspjela očuvati i suverenitet i svoje resurse. Ovdje govorimo o suludoj autodestruktivnoj odluci Ukrajinaca u Kijevu 2014. godine, ne o ratu u Donbasu.

U tom vremenu su Rusi odlučili da ne žele završiti kao Indijanci i nisu se predavali. Neka se uništi drugo pleme! Iako je se situacija dramatično promijenila od kraja 2013. i početka 2014. godine, za konačni ishod je važno da nisu uništena sva ”plemena” i nije ostvaren ključni cilj neprijatelja.

Danas, samo nekoliko mjeseci od Trumpove inauguracije za novog američkog predsjednika, postalo je više nego jasno da bio u Bijeloj kući on ili netko drugi, ništa ne mijenja na stvari.

Rusija se apsolutno ne može nadati nikakvom dijalogu s NATO paktom. S druge strane, argumente Sjevernoatlantskog saveza o tome kako bi ruske vlasti trebale koristiti resurse zemlje treba zaboraviti. Moskva ne treba dozvolu Washingtona u donošenju bilo kakvih odluka. No, čini se da američki političari žive u paralelnoj stvarnosti.

Oni su još u eri Jeljcina, kada je Rusija dobivala sve u zamjenu za sirovine. Američki savjetnici su Jeljcina uvjerili da u zemlji uspostavi gospodarstvo primitivnog plemena, a samo Rusi su bili lišeni bilo kakvog oblika sudjelovanja u globalnoj ekonomiji.

Mnoge zemlje još uvijek imaju takva gospodarstva. Vjeruju da su suverene, da donose odluke, da upravljaju ekonomijom i resursima, a zapravo imaju, bolje rečeno imamo ekonomije primitivnih plemena.

Sada The Economist i The Times uglas i na najvišoj razini analitičke marljivosti  žele dokazati čitateljima kako Rusija prodaje samo sirovine i ništa drugo, a i one im ”nepravedno pripadaju”. Problem je što ovdje ne govorimo o tabloidima, nego listovima i časopisima u kojima piše elita raznoraznih think tankova.

U početku su se usudili zavladati ruskim gospodarstvom, čime je zemlji ostao privid suvereniteta, a onda se počelo otvoreno govoriti kako treba zavladati samim teritorijem i podijeliti ga na više neovisnih država. Izvorno je ideja bila na tri, ali nije isključeno i na više, jer što su zemlje manje, njima je lakše vladati, da ne govorimo ako se u svakoj od njih uspostavi marionetska vlast.

Možda bi tako bilo da Rusi nisu vidjeli što se dogodilo u vrijeme invazije na Irak, Libiju i Siriju. Kada su se provodili državnu udari u Kirgistanu, Ukrajini i Gruziji, kada se Zapad povukao iz Ugovora o protubalističkim projektilima ili kada je Pentagon rasporedio proturaketni štit u istočnoj Europi.

Uplitanje u unutarnje stvari Rusije i izjave američkih političara da će se usprotiviti gospodarskoj integraciji Rusija sa susjedima razmaženi Putin ne cijeni, kao ni američke sankcije, koje su valjda prijateljska gesta koja koristi ruskim interesima.

Takvih ”pravednika” i ”dušebrižnika” Rusije je u 1000 godina bilo na milijune. Neki su pokopani i zaboravljeni, a drugi su sa svojim oružjem doslovno ostali zatrpani s toliko željenom ruskom zemljom. Svi oni su htjeli ”pravedno” podijeliti prirodna bogatstva Rusije.

Gdje sada ”pravednici” poput Edwarda Lucasa i Zbigniewa Brzezinskog? Doduše, Lucas je živ, a ostali su odavno istrunuli u zemlji, dok je Rusija još tu i bit će još dugo godina.

Gamaion Magomed, autor knjige ”Homo Unus”, je napisao:

”Uz dužno poštovanje prema sjevernoameričkim Indijancima, mi nismo Indijanci. Mi smo Rusi, koji su izgradili tehnotroničko carstvo, a ako netko misli da može doći, opljačkati nas i odvesti našu djecu na rezervate, onda s njim nešto nije u redu. Ako dobre stare kolonijalne metode još uvijek daju rezultate, ako zapadni biznismeni zamišljaju sebe kao elitu u našoj zemlji, čak i ako još uvijek uspijevaju prevariti lokalne kompradore, nastavak priče o tome kako će oni i njihovi potomci uživati u novim tuđim domovima bi mogao imati drugačiji rasplet od očekivanog.”

”Naša bljedolika braća već dugo vremena ne shvaćaju da ovo nije prerija. Ovo je Rusija, koja je uvijek imala vunu za našu ledenu pustinju.”

Slično je u svom godišnjem obraćanju krajem 2014. predstavnicima federalnih vlasti, domaćim i stranim medijima u Kremlju, rekao ruski predsjednik Vladimir Putin.

”Govoreći o sankcijama. One nisu samo nervozna reakcija Sjedinjenih Država i njihovih saveznika na naš stav prema događajima i državnom udaru u Ukrajini, pa čak i prema takozvanom Krimskom proljeću. Siguran sam da bi se sve dogodilo s nekim drugim izgovorom, samo kako bi se zaustavilo jačanje Rusije, utjecalo na našu zemlji, pa čak i iskoristilo. Politika zadržavanja Rusije nije izmišljena jučer. Ona se protiv naše zemlje provodi mnogo, mnogo godina,… možemo reći desetljećima, ako ne i stoljećima. Ukratko, svaki put kad netko misli da je Rusija postala prejaka i neovisna, odmah se pokreću ovi mehanizmi.

Međutim, razgovarati s Rusijom s pozicije sile je besmisleno. Bilo je čak i onda kada je bila suočena s unutarnjim poteškoćama, kao što je bilo ’90-ih i ranih 2000-ih. Sjećamo se tko i kako je u to vrijeme, gotovo otvoreno, ovdje podržavao separatizam i terorizam. Tko su bile te ubojice čije su ruke umrljane krvlju? To nisu bili samo pobunjenici, nego podrška koja je došla s više razine.

Ali ponavljam,… pamtimo i kako su se najveći teroristi predstavljali kao borci za slobodu i demokraciju. Postalo je jasno da će se naši protivnici i neprijatelji ponašati sve ciničnije i agresivnije. Unatoč našoj tadašnjoj otvorenosti i spremnosti za suradnju u većini naizgled osjetljivih pitanja, unatoč činjenici da smo u uzimali u obzir i želje naših bivših protivnika i smatrali ih bliskim prijateljima i saveznicima, oni su bez stida davali podršku separatistima u Rusiji. Iz inozemstva su im pomagali obavještajno, politički i financijski. Bilo je potpuno jasno, bez ikakve sumnje, da nam se spremao jugoslavenski scenarij raspada i komadanja, sa svim tragičnim posljedicama za narode Rusije. To neće proći. Mi to nećemo dozvoliti.

Baš kao što to nije uspio Hitler, sa svojim idejama o tome da cinično uništi Rusiju i da nas protjera preko Urala. Nadam se da se svi sjećaju kako je završio. Naša vojska je slomila neprijatelja i oslobodila Europu, ali mi zbog ozbiljnih šteta tijekom 1941. i 1942. Godine to ne smijemo zaboraviti i ne smijemo ponavljati iste pogreške u budućnosti.”

Ovu je izjavu Putin dao 04. 12. 2014. i mogla bi biti odgovor uredniku utjecajnog britanskog magazina The Economist, Edwardu Lucasu, koji smatra ”kako se gospodarstvo Rusije temelji na nepoštenim prihodima od vađenja i prodaje prirodnih resursa”.

Advertisement

Vijesti

U SUSRET NOVOM …? Profil sljedećeg pape – piše kardinal

Published

on

Dvije godine nakon teksta potpisanog ‘Demos’ (kasnije je otkriveno da ga je napisao kardinal Pell), novi anonimni dokument, povezan s prvim, definira sedam prioriteta sljedeće Konklave kako bi se popravila zbrka i kriza koju je stvorio ovaj pontifikat.

Daily Compass objavljuje ekskluzivni dokument na šest jezika, namijenjen kruženju među kardinalima s obzirom na nadolazeću konklavu i među vjernicima kao povod za razmišljanje o prioritetima Crkve. Tekst je uglavnom napisao kardinal nakon što je složio prijedloge drugih kardinala i biskupa. Odlučili su ostati anonimni iz razloga objašnjenih u pismu.

Vatikan sutra

U ožujku 2022. pojavio se anonimni tekst – potpisan “Demos” i naslovljen Vatikan danas – koji je pokrenuo niz ozbiljnih pitanja i kritika u vezi s pontifikatom pape Franje. Prilike u Crkvi otkako se pojavio taj tekst nisu se bitno promijenile, a još manje poboljšale. Dakle, ovdje ponuđene misli imaju namjeru graditi na tim izvornim razmišljanjima u svjetlu potreba Vatikana sutra.

Završne godine pontifikata, bilo kojeg pontifikata, vrijeme su za procjenu stanja Crkve u sadašnjosti i potreba Crkve i njezinih vjernika u budućnosti. Jasno je da je snaga pontifikata pape Franje dodatni naglasak koji je dao suosjećanju prema slabima, približavanju siromašnima i marginaliziranim, brizi za dostojanstvo stvorenog i ekološkim pitanjima koja iz toga proizlaze, te naporima da se prati patnici i otuđeni u svojim teretima.

Njegovi su nedostaci jednako očiti: autokratski, ponekad naizgled osvetoljubiv stil upravljanja; neopreznost u pravnim stvarima; netrpeljivost čak i prema neslaganju punom poštovanja; i – što je najozbiljnije – obrazac dvosmislenosti u pitanjima vjere i morala koji uzrokuje zbunjenost među vjernicima. Zbunjenost rađa podjele i sukobe. To potkopava povjerenje u Božju Riječ. To slabi evanđeosko svjedočanstvo. A rezultat je danas Crkva slomljenija nego ikad u svojoj nedavnoj povijesti.

Zadaća sljedećeg pontifikata stoga mora biti obnova i ponovna uspostava istina koje su među mnogim kršćanima polako zamagljene ili izgubljene. Oni uključuju, ali nisu ograničeni na takve osnove kao što su sljedeće: (a) nitko nije spašen osim kroz, i samo kroz, Isusa Krista, kao što je on sam jasno rekao; (b) Bog je milosrdan, ali i pravedan, intimno mu je stalo do svakog ljudskog života, On oprašta, ali nas također drži odgovornima, On je i Spasitelj i Sudac; (c) čovjek je Božje stvorenje, a ne samoizum, stvorenje ne samo emocija i apetita, već također i intelekta, slobodne volje i vječne sudbine; (d) nepromjenjive objektivne istine o svijetu i ljudskoj prirodi postoje i spoznatljive su putem Božanske objave i primjene razuma; (e) Božja Riječ, zapisana u Svetom pismu, pouzdana je i ima trajnu snagu; (f) grijeh je stvaran i njegovi su učinci smrtonosni; i (g) njegova Crkva ima i ovlast i dužnost “činiti učenicima sve narode”. Neuspjeh da se radosno prihvati to djelo misionarske, spasonosne ljubavi ima posljedice. Kao što je Pavao napisao u 1. Korinćanima 9,16, “jao meni ako ne propovijedam evanđelje.”

Neka praktična opažanja proizlaze iz gornjeg zadatka i popisa.

Prvo: Prava vlast je oštećena autoritarnim sredstvima u svojoj primjeni. Papa je Petrov nasljednik i jamac jedinstva Crkve. Ali on nije autokrat. On ne može mijenjati crkveni nauk i ne smije samovoljno izmišljati ili mijenjati crkvenu stegu. Crkvom upravlja kolegijalno sa svojom braćom biskupima u mjesnim biskupijama. I to uvijek čini u vjernom kontinuitetu s Božjom riječi i crkvenim naukom. “Nove paradigme” i “neistraženi novi putovi” koji odstupaju od bilo koje od njih nisu od Boga. Novi papa mora obnoviti hermeneutiku kontinuiteta u katoličkom životu i ponovno potvrditi razumijevanje Drugog vatikanskog sabora o pravoj ulozi papinstva.

Drugo: Kao što Crkva nije autokracija, nije ni demokracija. Crkva pripada Isusu Kristu. Ona je njegova Crkva. Ona je Kristovo mistično tijelo, sastavljeno od mnogih udova. Nemamo ovlasti preoblikovati njezina učenja kako bi udobnije odgovarala svijetu. Štoviše, katolički sensus fidelium nije stvar istraživanja mišljenja niti gledište krštene većine. Proizlazi samo od onih koji istinski vjeruju i aktivno prakticiraju, ili barem iskreno žele prakticirati, vjeru i nauk Crkve.

Treće: Dvosmislenost nije ni evanđeoska ni dobrodošla. Umjesto toga, rađa sumnju i hrani raskolničke porive. Crkva nije zajednica samo Riječi i sakramenta, nego i vjere. Ono u što vjerujemo pomaže nam definirati i održati nas. Dakle, doktrinarna pitanja nisu teret koji nameću bezosjećajni “liječnici zakona”. Niti su moždane sporedne stvari kršćanskog života. Naprotiv, oni su vitalni za autentično življenje kršćanskog života, jer se bave primjenom istine, a istina zahtijeva jasnoću, a ne ambivalentnu nijansu. Sadašnji se pontifikat od samog početka opirao evanđeoskoj snazi i intelektualnoj jasnoći svojih neposrednih prethodnika. Demontaža i prenamjena rimskog Instituta za studije o braku i obitelji Ivana Pavla II. i marginaliziranje tekstova poput Veritatis Splendor sugeriraju uzdizanje “suosjećanja” i emocija nauštrb razuma, pravde i istine. Za vjersku zajednicu to je i nezdravo i duboko opasno.

Četvrto: Katolička crkva, osim Riječi, sakramenta i vjerovanja, također je i pravna zajednica. Kanonsko pravo uređuje život Crkve, usklađuje njezine ustanove i postupke te jamči prava vjernika. Među obilježjima sadašnjeg pontifikata je njegovo pretjerano oslanjanje na motu proprio kao oruđe upravljanja te opća nebriga i gađenje prema kanonskim detaljima. Opet, kao i kod dvosmislenosti doktrine, nepoštivanje kanonskog prava i ispravnog kanonskog postupka potkopava povjerenje u čistoću poslanja Crkve.

Peto: Crkva, kako ju je tako lijepo opisao Ivan XXIII., je mater et magistra, “majka i učiteljica” čovječanstva, a ne njegova poslušna sljedbenica; branitelj čovjeka kao subjekta povijesti, a ne njezina objekta. Ona je Kristova zaručnica; njezina je priroda osobna, nadnaravna i intimna, a ne samo institucionalna. Ona se nikada ne može svesti na sustav fleksibilne etike ili sociološke analize i preoblikovanja kako bi se prilagodila instinktima i apetitima (i seksualnim zbunjenostima) jednog doba. Jedna od ključnih mana sadašnjeg pontifikata je njegovo povlačenje od uvjerljive “teologije tijela” i nedostatak uvjerljive kršćanske antropologije. . . upravo u vrijeme kada jačaju napadi na ljudsku prirodu i identitet, od transrodnosti do transhumanizma.

Šesto: Globalna putovanja tako su dobro poslužila pastiru poput pape Ivana Pavla II. zbog njegovih jedinstvenih osobnih darova i prirode vremena. Ali vremena i okolnosti su se promijenile. Crkva u Italiji i cijeloj Europi – povijesnom domu vjere – u krizi je. Sam Vatikan hitno treba obnovu svog morala, čišćenje svojih institucija, procedura i osoblja, te temeljitu reformu svojih financija kako bi se pripremio za izazovniju budućnost. Nisu to male stvari. Oni zahtijevaju prisutnost, izravnu pozornost i osobni angažman svakog novog pape.

Sedmo i konačno: Kardinalski zbor postoji kako bi davao više savjete papi i birao njegova nasljednika nakon njegove smrti. Ta služba zahtijeva ljude čistog karaktera, snažnu teološku formaciju, zrelo iskustvo vodstva i osobnu svetost. To također zahtijeva Papu spremnog tražiti savjet, a potom i slušati. Nije jasno u kojoj se mjeri to odnosi na pontifikat pape Franje. Trenutačni pontifikat stavio je naglasak na diversifikaciju kolegija, ali nije uspio okupiti kardinale na redovitim konzistorijima koji su osmišljeni da njeguju istinsku kolegijalnost i povjerenje među braćom. Kao rezultat toga, mnogi elektori s pravom glasa u sljedećoj konklavi neće se zapravo međusobno poznavati i stoga mogu biti podložniji manipulaciji. U budućnosti, ako koledž želi služiti svojoj svrsi, kardinali koji ga nastanju trebaju više od crvenog zuccheta i prstena. Današnji kardinalski kolegij trebao bi biti proaktivan u međusobnom upoznavanju kako bi bolje razumjeli svoje posebne poglede na Crkvu, njihove lokalne crkvene situacije i njihove osobnosti – što utječe na njihovo razmatranje sljedećeg pape.

Čitatelji će se sasvim opravdano zapitati zašto je ovaj tekst anoniman. Odgovor bi trebao biti vidljiv iz tenora današnjeg rimskog okruženja: iskrenost nije dobrodošla, a njezine posljedice mogu biti neugodne. Pa ipak, ove bi se misli mogle nastaviti još mnogo paragrafa, ističući posebno jaku ovisnost aktualnog pontifikata o Družbi Isusovoj, nedavni problematični rad kardinala DDF-a Victora Manuela Fernándeza i pojavu male oligarhije pouzdanika s pretjeranim utjecajem unutar Vatikan – sve unatoč decentralizirajućim tvrdnjama sinodalnosti, među ostalim.

Upravo zbog ovih stvari, ovdje navedena upozoravajuća razmišljanja mogu biti korisna u mjesecima koji dolaze. Nadamo se da će ovaj doprinos pomoći u vođenju prijeko potrebnih razgovora o tome kako bi Vatikan trebao izgledati u sljedećem pontifikatu.

Demos II

izvor: New Daily Compass

Continue Reading

Vijesti

Milorad Popović: Suverenisti moraju čvrsto stati i ujediniti se da spriječe posrbljavanje Crne Gore

Published

on

Posrbljivanje Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, bit će sve agresivnije i brutalnije, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer etnički i klerikalni fašizam, rasizam i šovinizam i da hoće ne mogu se obuzdati: oni nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom.

Doktrinarne zablude su najgore od svih pogrešnih pretpostavki: one su najčešće odraz neznanja – krivog znanja – predrasuda, indoktrinacije ili dugotrajnih navika.

Milorad Popović

Ni nakon pobjede velikosrpskih stranaka 30. kolovoza 2020., na krilima tzv. Moleban revolucije, subjekti koji su predvodili suverenistički pokret na referendumu 2006., njima bliski mediji i intelektualci, uglavnom nisu uvidjeli svoju temeljnu pogrešku, zbog koje se pobjednički referendumski blok nakon 2010. počeo urušavati i gubiti snagu.

U sudaru zaostale, ali kompaktne ideološko-političke grupacije čija su središta u Beogradu i Moskvi, s tzv. reformistima- multinacionalnom koalicijom Zapadnog usmjerenja – nadjačali su rusko-srpski populisti, na sličan način kao 1989., tijekom Antibirokratske revolucije.

Albancima povjereni prljavi poslovi

Protagonisti i ideolozi Moleban revolucije, kao i njihovi prethodnici iz vremena AB revolucije, imali su dominantan ideološko-propagandni narativ o borbi protiv kriminala i korupcije te očuvanju „svetinja“. Među brojnim bizarnim podudarnostima dva “događanja naroda” danas je posebno zanimljivo da su tvorci Moleban revolucije, kao i njezine prethodnice osamdesetih godina prošlog stoljeća na Kosovu, najprljavije poslove povjerili dvojici etničkih Albanaca.

Ergo, Crna Gora je danas, za razliku od republika u okviru socijalističke Jugoslavije, nominalno nezavisna država, ali na čelu države, Vlade i Skupštine Crne Gore, i na svim vitalnim mjestima u domeni kulture, obrazovanja, medija, diplomacije, pravosuđa, tužiteljstva, sigurnosti i obrane, postavljeni su kadrovi koji su se politički – i drugim sredstvima – borili protiv crnogorske državne samostalnosti.

Dakle, režim u Podgorici, u maniri kolonijalnih i autoritarnih antidemokratskih i antizapadnih sustava, metodom batine i mrkve pacificira suverenističko javno mnijenje i dodatno zastrašuje dezorijentirane oporbene stranke.

Davali su lažna obećanja DPS-u i SD-u da će ih pozvati u koaliciju, dok su u isto vrijeme egzemplarno hapsili i mučili utjecajne suce i tužioce, direktore, akademike i policijske dužnosnike koji su personificirali bivši režim. Neki od njih mjesecima se drže u zatvoru, bez optužnice i sudske presude.

(Najočitiji primjer političkog utjecaja u represivnim i pravosudnim procesima je ukidanje prvostupanjske presude Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću za pokušaj državnog udara, dok je njihov tužitelj Saša Čađenović u istražnom pritvoru. Petnaestomjesečni pritvor od strane nove vlasti Veselin Veljović, bivši ravnatelj policije – kojemu su srpski nacionalisti posebno zamjerali sudjelovanje u prosvjedu povodom inauguracije mitropolita SPC Joanikija – bio je izložen mučenju i ponižavanju kakvo se nije primjenjivalo ni u Staljinovom gulagu: teško bolesnog su ga lancima vezali za bolnički krevet!?)

Osim toga, legalizirano je svakodnevno javno medijsko negiranje i vrijeđanje crnogorske povijesti, kulture i nacije, a s druge strane, kriminalizirani su javni istupi i tekstovi književnika, sveučilišnih profesora, novinara i njihova reagiranja na očigledan šovinizam i klerofašizam.

Dakle, sudski procesi i najave tužbi protiv Sretena Vujovića, Bobana Batrićevića, Antene M, Pobjede nisu hirovi pojedinih tužitelja, već dio smišljenog plana zastrašivanja i slamanja svakog otpora velikosrpskom nacionalizmu, njihovog strateškog plana za konačno rješenje crnogorskog pitanja.

U tom kontekstu valja razumjeti i pripremu likvidacije Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, kao i činjenicu da u posljednje četiri godine PEN, CDNK, DANU i druga esnafska umjetnička udruženja nisu dobila nijednu eura iz državnog proračuna.

Diskriminirani su i istaknuti crnogorski kulturni stvaraoci, izdavači i časopisi koji su od vitalnog značaja za afirmaciju novijeg književnog i umjetničkog stvaralaštva. I u širem društvenom kontekstu provodi se sustavna diskriminacija građana crnogorske, bošnjačke, albanske i hrvatske nacionalnosti.

Mnogi građani su profesionalno degradirani – ili ostali bez posla – jer nisu iskazivali lojalnost vlastima, srpskoj crkvi i pripadnost srpskom narodu. Osim toga, vlasti su dale ultimativni zahtjev da se popis stanovništva provede u prosincu, usred zime, što je nedvojbeno motivirano namjerom da se krivotvori nacionalni sastav Crne Gore, odnosno da se smanji broj nacionalnih Crnogoraca u odnosu na nacionalnim Srbima.

Drugim riječima, Crnogorci su relativno većinski i državotvorni narod u Crnoj Gori i imaju manje građanskih i kulturnih prava nego bilo koja manjina u demokratskim europskim zemljama. (U malim zemljama s autoritarnim naslijeđem, gdje prevladava predmoderni imperijalizam u susjedstvu, pripadnici ugrožene nacije postaju apatridi: ljudi bez prava i časti.)

Strategija srbizacije Crne Gore uglavnom je gruba i nasilna, ali je nakon brojnih poraza u posljednja tri i pol desetljeća u nekim sferama postala fleksibilna, s dvostrukim standardima. Aktualni čelnici i ministri u Podgorici, njihova diplomatska logistika, svim silama pokušavaju zapadnim političarima i medijima pokazati da su prodemokratski i proeuropski, dok u unutarnjoj politici bespogovorno slijede direktive Srbije, SPC i srpske sigurnosno-propagandne službe zadužene za degradiranje, obesmišljavanje i onesposobljavanje svih autentičnih proeuropskih subjekata u sferi politike i civilnog društva.

Propagandni obrazac njihove medijske mašinerije prilagođen je mentalitetu ovdašnjeg gledišta: nacionalni Crnogorci se ne mogu optužiti za zločine nad Srbima, niti za vjerski fundamentalizam, i zato ideju  crnogorskog suverenizma izjednačavaju s “korumpiranim Đukanovićevim režimom”.

Drugi, klasični velikosrpski propagandni narativ je da je crnogorska nacija stvorena i osmišljena u ideološkim laboratorijima Kominterne i Vatikana, kako bi se razbilo srpsko nacionalno i nacionalno jedinstvo.

Za političku desubjektivizacije Crne Gore, nacionalnu asimilaciju Crnogoraca, pretvaranje građanske, multikulturalne države u zemlju „srpsko-ruskog svijeta“, s obzirom na još svježa sjećanja na ratne zločine u četiri rata koje je inicirao velikosrpski nacionalizam, ideolozima aktualnog režima je za strateško preoblikovanje društva i države važno pridobiti vodstva manjinskih naroda, Bošnjaka, Albanaca i Hrvata. Odnosno, savez rukovodstva nacionalnih nesrpskih stranaka sa suverenističkim Crnogorcima, koji je uspostavljen 1997. godine, treba po svaku cijenu raskinuti.

Tako planirana koalicija velikosrpskih stranaka proizašla iz Moleban revolucije s glavnim nacionalnim strankama Bošnjaka i Albanaca – od nacionalnih nesrpskih stranaka, jedino rukovodstvo HGI-a i DUA-e ne pokazuje nikakve namjere biti dio osovine koju personificira Andrija Mandić – imao bi dvostruki učinak. Donekle bi relativizirali nacionalističku pozadinu Bečića, Milatovića i Spajića – dijelom i Mandića – i, po uzoru na Sandžak, učinili monetama za potkusurivanje tradicionalne politike Beograda.

Ipak, nemali dio odgovornosti za sadašnje stanje snose građanske stranke čiji su glasači pretežno crnogorski nacionalnosti. Jer, prije svega, DPS, kao najjača partija opozicije, nije izvukao pouke iz poraza 2020.

Dopustili su Spajiću da ih, u dogovoru s Bečićem i Mandićem, vuče za nos: oni bi tobože postali podobni za koaliciju ako smijene svoje bivše dužnosnike koji su u javnom mnijenju poznati kao korumpirani. Neiskusni čelnici DPS-a nisu shvatili da stranka za koju glasa većina nacionalnih Crnogoraca može biti podobna sadašnjoj vladajućoj strukturi – točnije njihovim mentorima iz Beograda i Moskve – samo ako se javno odrekne programskih političkih principa, prije svega. afirmaciju crnogorskog identiteta, te se uklopiti u netransparentnu opstrukciju zapadnih integracija. (DPS-ov najveći zločin, za koji se dugo moraju okajati, jeste to što su predvodili pokret za nezavisnost.)

Stoga se u dijelu javnosti sve glasnije postavlja pitanje: ima li sadašnje rukovodstvo suverenističkog bloka sposobnost da Crnu Goru vrati na kolosijek sekularne, građanske, mediteranske i prozapadne politike? Ima li intelektualnog potencijala, jake volje i dovoljno akcijskog jedinstva koje će, urbi et orbi, jasnim činjenicama, hrabro i beskompromisno, predočiti javne i prikrivene manifestacije velikosrpskog nacionalizma, koji ugrožava državnost, ustavni poredak, ljudska prava i građanski mir u maloj mediteranskoj republici?

U fokusu javnog mnijenja je i pitanje: ima li među suverenistima dovoljno pameti da se spriječi namjera čelnika pojedinih stranaka nacionalnih manjina u njihovoj samoubilačkoj namjeri da se pridruže snagama čiji je krajnji cilj ponovno ujedinjenje Srbije i Crne Gore?

Nužnost formiranja suverenističke fronte

Da bismo razumjeli glavne političke tokove suvremene Crne Gore, u našoj javnosti, ali i u stručnim inozemnim krugovima, važno je najprije prihvatiti i proučiti jednu zanimljivost koja je bila nepoznata u povijesti modernih europskih država. Naime, predsjednik države, Vlada i Skupština pripadali su bloku koji se borio protiv neovisne i međunarodno priznate Crne Gore. Tako su čelnici sadašnjeg režima, njihovi ministri i zamjenici, trenutno prisiljeni ljuljati neželjeno dijete, tražeći način da ga se riješe.

Relativiziranje ključne činjenice – u domaćoj i međunarodnoj javnosti – da su sadašnji vlastodršci Crne Gore po svom mentalitetu i političkom kapacitetu slični kolonijalnim namjesnicima u zemljama trećeg svijeta dovelo je do zamagljivanja inače mutne političke crnogorske stvarnosti, a presudno je utjecao na nepostojanje jasne strategije obrane temeljnih nacionalnih interesa: izazvao apatiju, izostanak organiziranog otpora pri satiranju svih elemenata državnog suvereniteta, građanskog duha i nacionalnog identiteta.

Da bi se zbunjenost i osjećaj nemoći suverenističkog bloka zamijenio borbenim i kreativnim aktivizmom, potrebno je potpuno promijeniti dosadašnji ideološki i politički raison d’etre. Po redu stvari, prvo bi iz Skupštine Crne Gore trebale izaći suverenističke stranke: zbog potpune klerikalizacije građanskog društva i sustavne nacionalne diskriminacije, koja se ogleda u nekažnjivosti zločina na temelju vjerske i nacionalne mržnje, skrnavljenja državnih simbola te grubo kršenje Ustava Crne Gore od strane javnih dužnosnika, uključujući i predsjednika državnog parlamenta.

Nakon izlaska iz Sabora potrebno je formirati programsku koaliciju suverenističkih stranaka koje su istinski proeuropske i pronatovske. Jer ekonomska i propagandna moć velikosrpskog bloka, koji je filijala Beograda i Moskve, toliko je nesrazmjerna u odnosu na zadrte independiste da svaku pojedinačnu stranačku politiku suverenista čini gubitničkom. (Osnivanje novih partija, od bivših članova DPS-a, SDP-a, LSCG, URA-e, samo dodatno rasipa glasove tradicionalnih suverenističkih glasova.)

No, ni ujedinjenje političkih stranaka, bez aktivne potpore cjelokupnog civilnog društva i dijaspore, nema dovoljno snage da preokrene unutarpolitičku situaciju niti da stranim centrima moći koji se bave balkanskim zemljama autoritativno predoči stvarno stanje stvari.

Zato je potrebno osnovati Crnogorski kongres koji bi okupio političke stranke, nevladine udruge, kulturne i znanstvene udruge i ugledne pojedince iz zemlje, a iz inozemstva nacionalne zajednice iseljenika porijeklom iz Crne Gore, uspješne poduzetnike i javne osobe, kao i strance koji su prijatelji naše države. U tom kontekstu, s obzirom na to da su oporbeni mediji, organizacije i pojedinci koji afirmiraju crnogorsku kulturu getoizirani i bez podrške države, potrebno je uspostaviti nacionalnu fondaciju za kulturu i medije.

Jedinstveni suverenistički blok stvorio bi potrebnu sinergiju, akcijsko jedinstvo čiji spontani bunt na velikim skupovima nakon 30. kolovoza 2020. i prosvjeda na Belvederu 2021. do sada nije imao tko artikulirati i povesti. Jasna ideološko-politička polarizacija između velikosrpskih nacionalista i prozapadnih suverenista utjecat će na smanjenje prostora za mešetare koji zbog osobnih interesa radije ulaze u vladu, a pomoći će stranim centrima koji odlučujuće utječu na Balkanu, kako bi razjasnili svoju sliku o tome da je u Crnoj Gori prije svega u pitanju konceptualni i svjetonazorski sukob rusko-srpske i proeuropske politike, a ne samo borba za goli interes i moć.

Dakle, spomenuti nesrazmjer u broju, ekonomskoj moći i drugim resursima između vladajuće strukture i onih koji se bore za nacionalni opstanak i univerzalna ljudska prava nužno nameće organizirano i kontinuirano uključivanje dijaspore: broj građana porijeklom iz Crne Gore u Europi i oba Amerika je veća od onih koji žive u domovini. Stoga je u Crnogorski kongres, kao krovnu organizaciju, potrebno uključiti sve Crnogorce, Srbe, Bošnjake, Albance, Hrvate, koji imaju živo sjećanje i emociju prema svojoj zemlji porijekla.

Sinergija demokratske oporbe s dijasporom, između ostalog, trebala bi se temeljiti na otvaranju ureda u nekoliko velikih svjetskih centara – Washingtonu, Londonu, Bruxellesu, Parizu, Berlinu, Rimu – koji bi svjetsku javnost informirali o stvarnom stanju u Crnoj Gori. (Model stranih predstavništava danas prakticiraju katalonski independisti, a dvadesetih godina prošlog stoljeća raštrkana crnogorska emigracija imala je svoje odbore – u kojima su bili i utjecajni stranci – u Rimu, Ženevi, Parizu, Londonu, Bologni, Buenos Airesu, Torontu.)

 Perspektive suverenističke borbe

Danas je stanje u razjedinjenom političkom bloku koji je pobijedio na referendumu 2006. godine slično kao na području nakon velike elementarne nepogode: vlada nered, dezorijentiranost, apatija, bez sposobnosti strateškog promišljanja. Postavlja se pitanje ima li Crna Gora političku i intelektualnu elitu koja će razumjeti dosadašnje zablude i znati iskoristiti komparativne prednosti, jer je sadašnja situacija ipak neusporedivo povoljnija nego, na primjer, 1920. ili 1990. godine?

Nominalni državni suverenitet i članstvo u NATO-u otvaraju širok manevarski prostor za učinkovitu borbu, koja će prisiliti režim na određene iznuđene poteze: da se jasnije očituje o unutarnjim prijeporima izazvanim uplitanjem antieuropskih centara moći, koji uzrokovat će diferencijaciju, političke sukobe i pokazivanje pravog političkog lica.

Dakle, čelni ljudi aktualnog režima, njihovi suradnici i savjetnici, neće se moći predugo skrivati ​​iza lažnih građanskih i demokratskih narativa – to im neće savjetovati ni vanjski mentori – jer većini se žuri. dovršiti nacionalnu asimilaciju Crnogoraca i imati neobuzdani animozitet prema državi koju predstavljaju.

Uostalom, Mandićevo postavljanje srpske zastave u parlamentu i proslava Dana državnosti Srbije u Pljevljima nisu izolirani incidenti, već su dio smišljenog plana pripreme javnog mnijenja za promjenu Ustava, koja će Crnu Goru simbolično i jezično definirati kao država srpskog naroda. Stoga će srbizacija Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, biti sve agresivnija i brutalnija, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer, etnički i klerikalni fašizam, rasizam, šovinizam ne mogu se čak ni da hoće samo sebe zauzdati: nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom, odnosno neprijateljskim vatikansko-komunističkim zamorcem koji je stvoren samo da razbije jedinstvo srpskog naroda.

No, upravo će žestoki napadi na crnogorsku državu i naciju pokazati koliko su utemeljena mišljenja raznih Rakovića da su Crnogorci izgubili povijesnu vitalnost i smisao postojanja. Pokazat će se, naime, je li u Crnoj Gori, u znatno boljem položaju – s neusporedivo više resursa i boljom vanjskopolitičkom situacijom nego što je bila u prethodnim stoljećima – ostalo nešto od stare borbenosti, političke budnosti i strateškog smisla. Odnosno, hoće li sadašnji stranački čelnici nastaviti politiku sitničarenja i konjunktura ili će osobne i stranačke konjunkture i ambicije podrediti općim interesima. I ima li u intelektualnom miljeu, u građanskom društvu, dovoljno samosvjesnih osoba koje će, bez obzira na razna iskušenja, izdržati u ovoj neravnopravnoj, ali časnoj i izazovnoj borbi.

Vjerujemo da ih ima i da će ih biti više nego danas, jer opstanak suverene, građanske Crne Gore i crnogorske nacije nije partijsko pitanje, nije samo političko pitanje – ono je pretpolitičko – jer zadire u sva područja intimnog, kulturnog i društvenog života.

Zato se u tu borbu moraju aktivno uključiti civilni sektor, nevladine udruge, kulturne ustanove, cehovske udruge, utjecajni javni dužnosnici koji će ukazivati ​​na retrogradnu nacional-šovinističku ideologiju koja konstantno provodi političku, nacionalnu, jezičnu i vjersku diskriminaciju. .

U tom smislu, važno je zapamtiti da se Europska unija temelji na individualnim i kolektivnim ljudskim pravima. Zato bi osmišljena i kontinuirana kampanja – posebno u svjetlu ruske agresije na Ukrajinu – mogla vjerodostojno pokazati da je današnja Crna Gora, koju personificiraju Mandić, Bečić, Milatović, Spajić, zapravo balkanska Bjelorusija, zloćudna sama sebi i svojim Komšijama. (Ovo pitanje ima i važan geopolitički aspekt: ​​Rusija se namjerava instalirati u Sredozemnom moru preko Srbije, kako bi se infiltrirala u jedini pomorski prostor, od Portugala do Sirije, koji nije pod kontrolom NATO-a.)

U tom kontekstu važnu ulogu trebale bi preuzeti domaće organizacije za ljudska prava: uz nacionalni PEN klub, koji predstavlja dio međunarodnog društva pisaca i novinara sa središtem u Londonu, Crnogorski helsinški komitet i druge udruge koje se bave ljudskim pravima, trebali bi u svakoj općini u Crnoj Gori imati suradnike koji će informirati o pojedinačnim diskriminacijama na političkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi.

Pokret otpora protiv pretvaranja Crne Gore, de facto i de iure, u srpsko-rusku koloniju, treba graditi i kroz druge vidove otpora: na društvenim mrežama, sindikalnim, kulturnim i sportskim aktivnostima. Također je važno ostati otvoren prema svima onima koji programski promiču građanske i multikulturalne vrijednosti, mediteransku i prozapadnu orijentaciju, bez obzira jesu li u nekom trenutku izgubili orijentaciju i ušli u razne aranžmane s nacionalnim hegemonima. Posebno je važno biti osjetljiv na manjinske stranke, jer je dominantna većina njihovih birača uvijek bila za samostalnu, višenacionalnu državu. Stoga je opravdano očekivati ​​da će u jednom času shvatiti da su možda postali moneta za potkusurivanje neprijateljima Crne Gore.

Jer neće proći mnogo vremena kada će postati jasno da su pozivi Andrije Mandića, Bečića, Milatovića, Jokovića i ostalih velikosrpskih političara na „nacionalno pomirenje“ samo demagoške floskule, čiji je pravi cilj isključivo „pomirenje u Srbiji“, u kojoj bi manjine narodi u Crnoj Gori imali status Bošnjaka i Albanaca u Srbiji.

Zaključak

Važno ponoviti da se nijedan fašizam, rasizam, šovinizam, imperijalizam, hegemonizam ne može – i kad bi htio – obuzdati. Nema milosti i razumijevanja za sve što je slabije od njega i što mu nije nalik.

Za klasičnog velikosrpskog nacionalista nema prijateljskog i bezopasnog crnogorskog suverenista – bez obzira na njegovu vjersku i nacionalnu pripadnost – jer oni samostalnu Crnu Goru i Crnogorce smatraju povijesnom i nacionalnom anomalijom. Stoga, kao ni za Andrićevog Karađoza, za njih nema nevinih pobornika nezavisne i demokratske Crne Gore, jer: „Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, loše mislila.“

No, treba priznati da su napadi na crnogorski suverenitet i asimilaciju crnogorske nacije, u posljednje četiri godine, prilično učinkoviti – iako često zbrkani i traljavi – jer su opsesivni i beskrupulozni, a s druge strane, nisu naišli na organizirani otpor u onim sferama gdje se brani nacionalni ponos, oblikuje kolektivno pamćenje i rade planovi. Njihov sadašnji učinak odraz je činjenice da crnogorski suverenisti još nemaju kompaktnu ideologiju, organizaciju, jake vođe, niti strateške saveznike.

Političke stranke su u zbrci i previranju, utjecajni intelektualci još uvijek su spoznajno i emocionalno u sferi jugoslavenstva i komunizma, nedostaju aktivne kulturne institucije.

(Matica crnogorska, jedina kulturna institucija Crnogoraca koja je na državnom proračunu, nema ni kadrovski potencijal ni ambiciju da po definiciji – s obzirom na stupanj nacionalne ugroženosti – okuplja intelektualce koji se zalažu za opstanak crnogorske nacije i stati na čelo masovnog kulturnog pokreta, u svakom dijelu Crne Gore).

Dakle, kada je organizam napadnut smrtonosnom bolešću, on ima dvije kontradiktorne reakcije: da se odupre svom snagom da bi preživio ili da se prepusti bolesti bez otpora. Naredni mjeseci i godine pokazat će: je li ovoj generaciji Crnogoraca još nešto ostalo od onog slobodoumnog nacionalnog genija kojeg su slavili Walter, Puškin, Garibaldi, Lord Gladstone ili su postali zajednica bez  vitalnosti i vizije kojoj prijeti skori nestanak.

PS “Češće se junak želi veselo nasmijati grohotom.”

Unatoč svemu, postoje dobri izgledi da će Crna Gora i Crnogorci preživjeti treći veliki smrtonosni udar velikosrpskog nacionalizma u posljednjih sto godina. Prije svega zato što je velikosrpstvo imitacija ruskog imperijalizma, zapravo pseudo imperijalizma, koji usprkos svojoj opsesivnoj ustrajnosti i nepromišljenosti do sada nije pokazao sposobnost pune asimilacije bilo koje etničke, vjerske i nacionalne zajednice.

I zato – između ostalog – smatram da su Crna Gora i Crnogorci, čiji korijeni sežu u 9. stoljeće i dukljanskog arhonta Petra – koji su preživjeli Bizant, Nemanjiće, pet stoljeća osmanske dominacije na Balkanu, tri vojne okupacije u 20. st. – neće nestati nakon što su pravo na samostalnost izborile država i nacionalni entiteti koji su nastali tek nakon Drugog svjetskog rata.

Milorad Popović/ AntenaM

Continue Reading

Vijesti

ŠTO UČINITI KADA SAKRAMENTI NE BUDU DOSTUPNI?

Published

on

Konferencija o. Rippergera, poznatog američkog duhovnika i egzorcista, o tome – što učiniti kada sakramenti ne budu dostupni?

Jedan od najbitnijih videa za poslušati. Spremite ovaj video, pošaljite onima koji su u vjeri i zapišite dane informacije, trebat će vam.

Prijevod i adaptacija – Izdavačka kuća Kyrios

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved