Izraz “pornokracija” je brutalno groteskan, a ipak je iskren. Vjerujem da je od pomoći jer izraz doista opisuje stvarnost koliko je korupcija loša. Ali također nas podsjeća da je Crkva prošla još dva puta barem slične korupcije i da je na kraju pobijedila – piše T. S. Flanders.

T. S. Flanders u prvom dijelu je govorio o povijesti pokvarenosti, što on naziva ‘pornokracija’ i to od dva razdoblja u Crkvi, prvo od 904. do 964. godine, gdje je glavni ‘protagonist’ bio papa Ivan XII, te drugo još gore Druga Pornokracija od 1471. do 1563. (Renesansno papinstvo), te o Trećoj Pornokraciji od 1965. do danas.

Nadalje, svaka od ove prve dvije pornokracije u prošlosti bila je bez presedana u to vrijeme i gora od prethodne. Stoga ne bismo trebali biti iznenađeni što je kriza Crkve sada bez presedana na određene načine, ali također i najgora koja je ikada bila. Praktično svaka kriza Crkve u povijesti je najgora kriza koja je ikada bila do te točke.

Također je dogma vjere da će konačna kriza (vladavina samog Antikrista) također biti najgora kriza do te točke (KKC, 675):

Prije Kristova drugog dolaska Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika … u obliku vjerske prijevare koja ljudima nudi prividno rješenje za njihove probleme po cijenu otpada od istine … pseudomesijanizam od strane kojim se čovjek slavi umjesto Boga i njegovog Mesije koji dolazi u tijelu.

Dakle, ako vaša vjera sada pada, što ćete učiniti kada Antikrist dođe? Ali ipak će Sin Čovječji kad dođe, naći vjeru na zemlji? (Lk. xviii. 8). Ali tko ustraje do kraja, bit će spašen (Mt. xxiv. 13).

Kako možemo ustrajati?

Ali kad se to počne događati, podignite pogled i podignite glave jer je vaše otkupljenje blizu (Lk. XXI. 28). Stoga ćemo se radovati čak i pod vladavinom Antikrista. Zašto? Otkrit će se onaj zli kojega će Gospodin Isus ubiti duhom usta svojih (II. Sol. II. 8). Vladavina Antikrista je znak nadolazećeg trijumfa Gospodina koji će uništiti Antikrista.

To je stvarnost svake Crkvene krize, svake pornokracije – to je znak nadolazeće Kristove pobjede. To je veličanstveno prikazano u proročanstvu Apokalipse.

Crkva shvaća knjigu Apokalipse kao trostruku dubinu: 1.) napisana je ranoj Crkvi da ohrabri naše očeve protiv “666” (gematrija “Cezara Nerona” na dva jezika); 2.) proročanstvo o cjelokupnoj povijesti Crkve i 3.) proročanstvo o kraju vremena.[1] (Samo nepogrešivo Sveto pismo može reći tri stvari odjednom – biti prisutno, tako reći, u tri različita vremena u kronologiji povijesti!)

Stoga, kada se susrećemo s krizama u Crkvi, trebamo se okrenuti kraju vremena i vladavini Antikrista, kako nas svake godine uči doba došašća, da bismo imali pravu perspektivu vlastitog vremena. Ako sada nemamo vjere, nećemo uspjeti u našoj vjeri u vrijeme Antikrista, ako budemo izabrani živjeti tijekom tog užasa. To je razlog zašto naš Gospodin kaže: U svom ćete strpljenju posjedovati svoje duše (Lk. xxi. 19). Vrlina strpljivosti znači dobro trpjeti zla (II-II q136). Moramo dobro trpjeti ova zla, gledajući u kraj vremena i drugi dolazak našeg Gospodina, i nikada ne gubeći vjeru i nadu.

Pornokracije uključuju doktrinarnu korupciju

Sve pornokracije uključuju korupciju doktrine i skandal za vjeru koji dolazi od samog papinstva. Povijesno je apsurdno sugerirati da su prve dvije pornokracije bile ortodoksne u svom učenju, budući da je najčešći učiteljski čin pape – kroz povijest – držanje propovijedi i usmenih obraćanja. Velika većina njih nije zapisana – pogotovo ako se papa mrzi zbog njegove zloće!

Glupo je pretpostaviti da je svaki drugi dio života određenog pape bio zao (kao Ivan XII.), ali kad bi se javno obratio vjernicima, nekako je mogao govoriti – poput Barlaamovog magarca – riječi doktrinarne ortodoksije.

Osim Barlaama, njegovog magarca i nepogrešivosti Crkve, Bog ne sprječava pogreške, dvosmislenosti i sablazan u vjeri koji proizlaze iz riječi i djela ljudi, uključujući papu.

Unatoč tome, naše vlastite pornokracije predstavljaju posebno problem bez presedana zbog lažnog duha Prvog Vatikanskog sabora. Ali također ne možemo podcijeniti utjecaj tehnologije – od novina u 19. stoljeću do Twittera i pucanja iz aviona hip skandal u 21. stoljeću.

Sakramentalna besprijekornost

Ovdje se trebamo vratiti na onu kritičnu teološku istinu o korumpiranosti Crkve: Krist voli svoju Crkvu i čini je čistom, bez obzira na sve. To je stvarnost u koju moramo polagati vjeru i nadu, jer to je ono što je naše očeve poticalo da se iu najmračnijim vremenima bore za Crkvu. Kristova je ljubav ta koja opravdava Njegovu Crkvu na kraju vremena protiv Antikrista. Ipak, ova Kristova ljubav počinje sa svakom dušom.

Svatko od nas mora prihvatiti tu Kristovu ljubav koja je najsavršenije izražena u Presvetom Sakramentu Njegova Presvetog Srca. Ili opet u sakramentu pokore, u kojem se čistimo od svojih grijeha. Naš Gospodin “zaboravlja”, takoreći, svu pornokraciju u vašoj duši.

U trenu zlo biva progutano i nestaje u Predragocjenoj Krvi Isusovoj, a duša se vraća u ljepotu i čistoću stanja milosti. Nemoguće je precijeniti slavu i besprijekoran karakter posvećujuće milosti. Tako prorok izražava otajstvo: Ti ćeš me oprati, i postat ću bjelji od snijega (Ps. l. 9).

Svaka duša koja je Crkvi pridružena sakramentima inicijacije bjelja je od snijega, barem po moći. Krist je volio svakog člana Crkve, bez obzira koliko zli bili, i pružio im je svoju vlastitu Predragocjenu Krv da ih opere odmah nakon istinskog pokajanja (koje je samo po sebi djelo Njegove milosti).

Ovo pranje vječne kazne zatim daje svakoj duši božansku pomoć da preuzme privremenu kaznu – taj iscjeljujući i preobražavajući život pokore – koji veže rane grijeha i nečistoće koje još uvijek ostaju, tako da milost može od njih napraviti sveca iz grješnika.

Ta je mogućnost doslovce prisutna u svakom članu Crkve na temelju njihova krštenja i potvrde. To je prisutno u Crkvi koliko god kukolj što ga je đavao posijao među pšenicu bio zao.

Stoga osim prvog razloga o kojem smo već raspravljali, također vidimo stvarnu, konkretnu stvarnost u sakramentima koja Crkvu čini potpuno besprijekornom, barem u moći, za svakog člana, i za nepoznati broj duša, stvarnošću. Stoga Kristova ljubav prema Njegovoj Crkvi uzrokuje da je očisti i konačno brani svoju zaručnicu na kraju vremena.

Jer pornokracija i vladavina Antikrista u konačnici su optužba protiv svake duše i protiv same Crkve. Protestanti su se usudili napasti Kristovo milosrđe u sakramentima. Usudili su se napasti čast Gospinu i čast Zaručnice Kristove. Nisu uspjeli shvatiti kako je Krist od preljubničkog, Novog Izraela, mogao načiniti besprijekornu Nevjestu. Izgubili su vjeru u Crkvu i tako optužili nju i njezinu čistoću.

Ali to je u konačnici djelo đavla, jer je to optužba protiv ljubavi samog Krista prema Njegovoj Zaručnici. To je čin nepovjerenja u Njegova obećanja. Stoga Duh Sveti kaže kada se pojavi žena odjevena suncem (Apoc. xii. 1) (prikazujući Gospu i Crkvu):

I zbačen je veliki zmaj, stara zmija, koja se zove đavao i sotona, koja zavodi cijeli svijet; i bačen je na zemlju, a s njim su bačeni i njegovi anđeli. I čuh jak glas na nebu kako govori: Sada je došlo spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i moć Krista njegova, jer je odbačen tužitelj naše braće koji ih je optužio pred danom našeg Boga. i noć (Apoc. xii. 9-10).

Kao što anđeoske vojske (Lk. II. 13) na Božić navješćuju rođenje Krista Kralja, tako i nebeske vojske navješćuju Njegov trijumf protiv Antikrista na kraju vremena.[2] Između Božića i Drugog dolaska je Kristova smrt i uskrsnuće u Njegovoj Crkvi kroz povijest. Treća pornokracija koju živimo je najava Njegovog nadolazećeg trijumfa. Dakle, okrenimo se sada u povijesti na prve dvije pornokracije i pokažimo kako su ta razdoblja krajnje tame samo prethodila većim trijumfima Kristovog svjetla.

T. S. Flanders/OnePetarFive