Ovim putem Vas pozivamo na svečano otvorenje spomen-parka Mate Vučak- Čigra. 

Zahvalni smo udruzi Imotski Sokolovi, što kao partneri projekta, imamo čast pozvati Vas da svojim dolaskom uveličate otvorenje. 

S koljena na koljeno, ponosno i vjerno prenosimo predaju o Čigri, dobrovoljcu Domovinskog rata, velikom Hrvatu i još većem čovjeku. 

Matine posljednje riječi duboko su urezane u srca te su misao vodilja svakog Cišćanina. 

Ostavio je neizbrisiv trag, a njegovo ime zauvijek će označavati ponos, neustrašivost i hrabrost. 

Na ovaj način želimo odati počast Mati i svim njegovim suborcima. 

Detalji o otvorenju spomen-parka zapisani su u podijeljenoj pozivnici, ispod.

Čigra, dok je Cišćana tvoje Ime izblijediti neće. Hvala ti!

Neka ti je laka hrvatska zemlja, koju si životom branio! 

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. To je ovaj put europski populizam. U Europi se stalno osnivaju nove stranke, koje kapitalistički mediji pripravno krste „populističkim“. Taj se izraz rabi pogrdno.

On bi trebao učiniti neprihvatljivim stranke, kojima se taj izraz pridjeva pa bi ih trebao uniziti pred biračima. Osnivanje novih stranaka uzelo je maha otkad su se u životu i u politici pokazale teške posljedice zlokobne pretvorbe Europske zajednice (naroda) u Europsku uniju, kojom svjetski kapital izravno upravlja iz Bruxellesa, a neizravno iz Washingtona.

Ako se riječ „populizam“ pravo prevede kao narodnjaštvo i ako se tako rabi, pokuda se sama od sebe pretvara u pohvalu. Pravo narodnjaštvo prvo se pojavilo u Rusiji u jeku upravne preobrazbe, koju je pokrenuo veliki car Aleksandar II. (1855.-1881.), koji je preuzeo prijestol usred teškog poraza Rusije u Krimskom ratu (1853.-1856.). (Car Nikola I. preminuo je 18. veljače 1855. godine od jada zbog stanja na bojištima, a Aleksandar II. preuzeo je prijestol 2. ožujka. Mirovni sporazum, koji je za Rusiju bio iznimno štetan potpisan je u Parizu 30. ožujka 1856. godine.) Nakon što je ukinuo kmetstvo 1861. godine Aleksandar II. Osloboditelj uveo je pokrajinske uprave, zemstva, kojima su upravljali trgovci i bogati vlasnici posjeda, na kojima više nisu radili kmetovi, nego siromašni seljaci.

Međutim, seljaštvo je unatoč upravnoj preobrazbi bilo napušteno i zapušteno. Ruski pokret Narodnjaka (народники, narodniki, populisti) išao je za obnovom sela temeljem jačanja uvriježenih ruskih seoskih zemljišnih općina. (Cara-reformatora Aleksandra II. ubili su komunisti 1881. godine. U neuspjelom napadu 1887. godine na Aleksandra III. (1881.-1894.), sina i nasljednika Aleksandra II., sudjelovao je Lenjinov brat Aleksandar, koji je za to bio obješen.)

Rusko narodnjaštvo bio je jedan u nizu pokreta za preobrazbu Rusije. Prvi i to nasilnički pokret za preobrazbu ruskog političkog sustava utemeljili su časnici carske vojske, ponajviše iz carske straže. To su bili decembristi ili dekabristi, koji su napravili neuspio državni udarac 1825. godine. Pokretač državnog udara Pavel Pestel bio je obješen s četvoricom suurotnika. Poslije neuspjeha udarca 1825. godine predvodnici pokreta za preobrazbu ruskog političkog sustava postali su pisci i filozofi, ali su i oni zagovarali uporabu nasilja. Stvoreno je štovanje „bombe i revolvera“.

Ruska inteligencija je bez provjere preuzimala zapadne pomodarske političke zamisli. Prvo je na red došlo hegelijanstvo, jer je Georg Friedrich Hegel (1771.-1831.) smatrao, da je pruski politički sustav vrhunac uspona „duha“ ili vrhunac u razvitku svjetske političke misli. Ubrzo su na red došli nihilizam i anarhizam. [Mihail Bakunjin (1814.-1876.) je smatrao, da postoji „stvaralačka potreba da se sve razori“.] Uslijedilo je kultno preuzimanje darvinizma. Konačno, u Rusiji je poslije nastanka pokreta Narodnjaka došlo do preuzimanja marksizma i to u velikom strahopoštovanju prema „znanstvenom“ pristupu Karla Marxa (1818.-1883.). Rusi su preuzeli marksizam kad su ga Nijemci i ostali zapadnoeuropski narodi već bili napustili.

Svi glavni pobornici preuzetih europskih zamisli smatrali su, da pojedinci nisu važni i bitni te da je bitan samo narod. To su posebice smatrali narodnjaci, koji su se iz velikih gradova bili razišli po selima diljem Rusije. Oni su jedini živjeli s narodom i jedini nisu bili zagovaratelji revolucije. Oni su smatrali da je preobrazba političkog sustava bolje sredstvo poboljšanja stanja naroda od revolucije. To je pokazala vladavina Aleksandra II. Narodnjaštvo je bilo jedinim izvornim pokretom u Rusiji. [Nasuprot narodnjacima, decembristi su bili ruski časnici, koji su s carem Aleksandrom I. (1801.-1825.) bili u Parizu i koji su se ondje nadahnuli prevratničkim zamislima, jer su vidjeli političku zajednicu mnogo napredniju od Rusije.]

Jedna od prvih stranaka, koje su bile ocrnjene kao „populističke“ bio je francuski Narodni front (čelo), koji je 1972. godine osnovao Jean-Marie Le Pen. Stranku je od 2012. godine vodila Marine Le Pen, koja je 2018. godine stranku preimenovala u Narodno okupljanje i koja je predsjedanje strankom 2022. godine prepustila Jordanu Bardelli, koji je tad imao 26 godina. Marine Le Pen bila je predsjednica kluba zastupnika svoje stranke u Narodnoj skupštini u Parizu, u kojoj je Narodno okupljanje bilo najjačom oporbenom strankom. Bardella je član Europskog parlamenta, u kojemu Narodno okupljanje ima 30 zastupnika od 81 francuskog zastupnika. Stranka Emmanuela Macrona Preporod na izborima 9. lipnja ove godine dobila je samo 13 europskih sjedala. Zato je predsjednik Macron raspisao nove izbore za Narodnu skupštinu za 30. lipnja i 7. srpnja ove godine.

Narodno okupljanje se je oduvijek protivilo useljavanju. Ono zagovara ozbiljno smanjenje zakonitog useljavanja i zaštitu francuske istovjetnosti (identiteta). Okupljanje se protivi francuskom vojnom upletanju u Afriku i francuskom sudjelovanju u Ratu za Ukrajinu. Okupljanje zagovara političku preobrazbu Europske unije i promjenu njezina političkog sustava. U novije vrijeme Okupljanje uistinu vodi nacionalnu, narodnu, sveopću francusku politiku.

Okupljanje nije sve donedavno – uz francuski izborni sustav u dva kola – moglo ostvariti dobar domaći izborni učinak. Međutim, pod predsjednikom Macronom došlo je do potpunog sloma i predsjedničkog sustava, koji je general Charles de Gaulle uspostavio 1959. godine, kako bi Francusku oslobodio nevolja dotadašnjeg parlamentarnoga sustava. Možda je domaća francuska politička pozornica postala dovoljno otvorenom i za domaći, a ne samo za europski uspjeh Okupljanja? Je li i Francuzima dosta političke zbrke?

U Španjolskoj je prva novija stranka Vox (lat. glas) utemeljena 2013. godine. Vox je narodna konzervativna stranka, koja je otprve proglašena desničarskom i krajnje desnom. Program stranke tražio je ponovno usredištenje vlasti u Madridu i promjenu španjolskog ustava, kako bi se ukinula područna samouprava i raspustile područne skupštine. Vox se je prvo iskušao na područnim izborima u Andaluziji i dobio 11 % glasova birača s 12 sjedala u pokrajinskoj skupštini od 109 sjedala te time okončao španjolski stranački sustav, u kojemu nije bilo ni krajnjih lijevih ni krajnjih desnih stranaka.

Vox je na općim izborima u travnju 2019. godine dobio prva sjedala u Zastupničkom domu u Madridu. Na novim izborima u studenomu iste godine Vox je dobio 52 sjedala u Zastupničkom domu i postao trećom najvećom strankom u njemu. Međutim, Vox je na izborima 2023. godine izgubio 19 sjedala u Zastupničkom domu. U novom sazivu Europskog parlamenta Vox ima 6 sjedala. (Vox je početna sredstva za djelovanje stranke dobio od dviju iranskih iseljeničkih udruga, koje se bore protiv sadašnje islamske vlasti u Iranu.)

Stranka Podemos (Možemo) utemeljena je 2014. godine, kako bi se borila protiv nejednakosti i potkupljivosti te protiv proračunske štednje, koja pogađa siromašne građane. Na izborima za Europski parlament 2014. godine Podemos je dobio 2 sjedala od 61 jednog španjolskog sjedala. Na općim izborima 2015. godine Podemos je dobio 8 % danih glasova i 69 od 350 sjedala u Zastupničkom domu. Na iznenadnim izborima u svibnju 2016. godine Podemos je sa svojim saveznicima dobio 13 % glasova i u Zastupničkom domu sam je imao 35 sjedala. U novom sazivu Europskog parlamenta Podemos ima 4 sjedala.

Katalonska stranka Zajedno za Kataloniju pokušala je 2016.-2017. godine Kataloniju odcijepiti od Španjolske nakon referenduma, održavanje kojega su poremetile središnje vlasti u Madridu. Predsjednik pokrajinske vlade Katalonije Carles Puigdemont, koji je bio i član Europskog parlamenta sklonio se u Belgiju, kako bi izbjegao uhićenje, iako je devetero njegovih suradnika bilo uhićeno i izvedeno pred sud. Kasnije su ti urotnici dobili oprost, ali Puigdemonta još čeka suđenje za veleizdaju.

[Piscu je nekadašnji ministar poljoprivrede Katalonije pripovijedao 1990. godine, da Katalonija ima 6 % španjolskog prostora, 16 % španjolskog pučanstva, 26 % španjolskoga domaćeg proizvoda i 36 % španjolskog izvoza. (Te brojeve matematičaru nije bilo teško upamtiti.) Ministar je rekao, da Katalonci pomno prate nastojanje Hrvata, da se odvoje od Jugoslavije. Očito je, da Katalonci smatraju, da su kao narod zakinuti u Španjolskoj, koja im ne dopušta stupanj samostalnosti, koji bi im nosio veće dobrobiti.

Od novijih talijanskih stranaka navest ću samo Ligu (prije Lega Nord ili Sjeverni savez za neovisnost Padanije ili pokrajine uz rijeku Po ili Pad, lat. Padus), koja je utemeljena 1989. godine kao savez šest pokrajinskih stranaka Sjeverne Italije. Liga je zagovarala preobrazbu Italije iz usredištene u saveznu državu, razdiobu financijske odgovornosti te davanje veće uloge pokrajinama, posebice sjevernim pokrajinama, jer su siromašne južne pokrajine trebale pomoć države. (Program Lige je oprečan programu Voxa.) Liga se protivila useljavanju i usredotočenju vlasti u Bruxelles.

Poslije izbora 2018. godine Liga je s pokretom Pet zvijezda napravila koalicijsku vladu, koju je vodio sprva nestranački čovjek Guiseppe Conte. Prvak Lige Matteo Salvini bio je potpredsjednik vlade i ministar prijevozne podloge. Salvini je i sad potpredsjednik vlade, koju vodi Giorgia Meloni i koja je predsjednica nove stranke Braća Italije. Liga je na izborima za Europski parlament ove godine dobila 9 % talijanskih glasova i ima 8 od 76 talijanskih sjedala. Liga je od 2014. godine u Europskom parlamentu imala 5 sjedala, a od 2019. godine 29 sjedala.

U Njemačkoj je u travnju 2013. godine utemeljena stranka Alternativa za Njemačku (Alternative für Deuschland – AfD), koja je učas bila proglašena krajnje desnom ili desničarskom populističkom strankom. AfD je sumnjičava prema Europskoj uniji, protivi se useljavanju u Njemačku, a njemačko pravosuđe je svrstava kao „moguću krajnju“ stranku. Stranka je bila okrivljena i za antisemitizam.

AfD je na saveznim izborima u jesen 2013. godine, samo pet mjeseci poslije svojeg utemeljenja, gotovo dosegnula izborni prag od 5 %. AfD je na izborima za Europski parlament 2014. godine dobila 7 od 96 njemačkih sjedala. Koncem 2017. godine AfD je bila zastupljena u 14 od 16 njemačkih državnih parlamenata. Na saveznim izborima 2017. godine AfD je dobila 94 sjedala i postala trećom najvećom strankom u Njemačkoj. Na izborima za Europski parlament 9. lipnja ove godine AfD je dobila 15 sjedala, a SDP, stranka saveznog kancelara Olafa Scholza, 14 sjedala.

Uspon stranke AfD praćen je navodno pomicanjem njezine politike udesno. Stranci AfD se prigovara, da zagovara njemačko narodnjaštvo, pučki nacionalizam, narodnjački konzervatizam, „protivislamizam“, sumnjičavost prema EU te posebice, da zagovara pružanje državne pomoći samo domaćem pučanstvom, a ne i useljenicima.

Spomenut ću nizozemsku Slobodarsku stranku (Partij voor de Vrijheid – PVV), koju krste nacionalističkom, desničarskom populističkom strankom. Od 2020. godine potpora PVV-u raste među biračima, zbog njezine protivuseljeničke politike. Poslije izbora 2023. godine PVV je najveća stranka u Predstavničkom domu. PVV zagovara administrativno pritvaranje nezakonitih doseljenika (bez suđenja), traži prisilnu integraciju i asimilaciju doseljenika te zabranu javne uporabe Kurana i zatvaranje džamija. PVV je iznimno sumnjičava prema Europskoj uniji. Predvodnik PVV-a Geert Wilders je poslije izbora 2023. godine odustao od zamisli o nizozemskom napuštanju Unije, kako bi se možda uključio u koalicijsku vladu.

Traženje zajedničkih značajki navedenih novoutemeljenih stranaka vodi do dvoga. Prvo, nove su stranke kao sredstvo razlučivanja od postojećih stranaka odabrale jedno od gorućih političkih pitanja svoje države. Drugo, gotovo sve stranke su se prvo iskušale i iskazale u područnoj politici. Izuzetak čini Podemos, koji je za svoju lijevu politiku na nesreću bio nadahnut osvajanjem vlasti Huga Chaveza (1999.-2013.) u Venezueli i Eva Moralesa (2006.-2019.) u Boliviji. Međutim, Chavez i Morales svoj politički uspjeh nisu temeljili na „lijevoj“ politici, nego na zastupanju dobrobiti domorodačkog pučanstva, što se mnogima činilo lijevom politikom.

Silom prilika mnoge od novih stranaka prve su uspjehe imale u područjima velikog usredotočenja useljenika, jer su kao goruće pitanje uzele ugrozu vlastitih naroda od doseljenog pučanstva. Od zaoštravanja useljeničkog pitanja posebnu korist imala je AfD, koja je iskoristila europsku useljeničku krizu 2015. godine, kad su milijuni doseljenika iz Sirije i preko Sirije smišljeno i nadzirano stizali na grčke i talijanske otoke.

Krivnju za nastanak useljeničke krize svakako snosi Europsko povjerenstvo, koje je ohrabrivalo dolazak useljenika i pojedinim zemljama nametalo prihvaćanje useljenika po svojem rasporedu. Europsko povjerenstvo je izdržavalo mnoštvo brodova i posada za prihvat useljenika na moru, koje su bile unajmile europske dobrotvorne udruge. Protuuseljenička politika u svojoj je biti oštra nacionalistička politika. Vezanje uz protuuseljeničku politiku mnoge je nove stranke samo od sebe učinilo područnim strankama. Te stranke teško sa sebe brišu tu mrlju.

Međutim, useljeničko pitanje koje desetljećima trese Europsku uniju ima svoje duboke korijene u depopulaciji, smanjenju pučanstva ili obezpučenju europskih zemalja. Europljani rađaju malo djece, a europsko poslovanje je tražilo i traži dodatne radnike. Europu bez useljavanja čeka neizbježna smrt, a useljavanje se ne može spriječiti ni uz najveći napor europskih političkih vlasti. Stoga je za Europu – a tako je i u Americi – rješenje u smišljenom i nadziranom useljavanju te posebice u integraciji (uključivanju u cjelinu) i u asimilaciji (upijanju) došljaka u domaće pučanstvo.

Došljaci bi svoju dosadašnju pripadnost narodu, rasi ili plemenu trebali zamijeniti pripadnošću životnom prostoru i novoj životnoj zajednici. Doseljenici bi radi samih sebe trebali ostaviti svoje zavičajne, mjesne ili endemne sustave uvjerenja i kao svoj sustav uvjerenja prigrliti odanost životnom zajedništvu na novom prostoru, na kojemu su se zatekli. Međutim, za takav postupak nitko doseljenicima ne pruža pomoć. To bi bio posao spomenutih i ostalih domovinskih, čistunskih i nacionalističkih stranaka, ali one tom poslu nisu dorasle. Novim strankama je lakše politički se razlučivati od postojećih vlasti i to samo u svrhu osvajanja vlasti, koje im ipak ne ide od ruke. Uključivanjem doseljenika u cjelinu ne bave se ni građanske dobrotvorne udruge.

(U vrijeme nekadašnje europske seobe naroda poslom uključivanja doseljenika u cjelinu i njihova sljubljivanja i ujednačivanja s domorodcima bavila se Crkva. Njezinim nastojanjem doseljenici su ostavili svoje plemenske bogove i pripadnost plemenima te prigrlile pripadnost prostoru. Došlo je do nenasilnog ujednačenja sustava uvjerenja, koje jamči ne samo mir, nego i razvitak cijele životne zajednice. Europa se je bila obnovila. Nova ujednačena Europa je s vremenom bar stvorila pravu svjetsku znanost, koja je utemeljena na motrenju, mjerenju i matematici, čime je zadužila cijelu vrstu.)

Dvojbu koja je izrečena u naslovu osvrta uklonio bih tako, što bih od ovog mjesta u osvrtu izostavljao riječ „populizam“ i rabio izraz „nove stranke“, koje se vjerojatno temelje na dobrim nakanama. Međutim, nove su stranke uglavnom pogrešno „nasađene“, kao kad se kvočka nasadi na ustajala jaja ili kad se u umjetno gnijezdo umetnu neoplođena jaja. Htio bih naglasiti, da za nove stranke ima pravog posla, ali da se one takvog posla ne prihvaćaju. Borba protiv useljavanja nije pravi posao za nove stranke.

Ako se pitanje premještanja svjetskog pučanstva motri s europskog stajališta, može se govoriti o useljavanju i o doseljenicima. Ipak, u svijetu se odvija prava seoba naroda. Tu je seobu omogućila globalizacija naše vrste, ali je seoba djelomice prouzročena teškim poremećajem klime, a djelomice neujednačenim ili neravnomjernim gospodarskim razvitkom u svijetu. Neuređen mnoštveni dolazak tuđeg pučanstva u Europu nosi Europi mnoge nevolje, ali nevolje drugim prostorima nosi odlazak pučanstva, a da se ne spominju nevolje koje trpe ljudi koji napuštaju zavičaj, obitelji, prijatelje i uobičajeno ljudsko općenje te dolaze u svijet, koji ih ne želi. (Zato mnogi doseljenici nastoje u Europu presaditi svoje izvorno, endemno zajedništvo.)

Za prilagodbu novim okolnostima života u tuđem svijetu nije dovoljan jedan obiteljski naraštaj. Presudnim pitanjima su nedvojbeno obrazovanje, upoznavanje novog svijeta i pitanje sustava uvjerenja, koji – upravo zbog seobe naroda – treba ujednačiti u cijeloj našoj vrsti. Vrstu će izgristi mnoštvo sustava uvjerenja u životnim zajednicama. Zbog toga bi vrsta mogla zauvijek živjeti u nemiru.

Tijek sadašnje svjetske, globalne seobe pučanstva je nepredvidljiv. Vrsta mora biti u „stanju pripravnosti“. Za uspostavu skladnih, mirnih i ljudima korisnih životnih zajednica potrebno je izgraditi primjerene životne prostore. Životni prostor već dugo nije to, što su donijele Zemlja i priroda na njoj. Životni prostor je to, što ljudi stvore za sebe. Zadaća izgradnje, dogradnje i preinake životnog prostora je temeljna zadaća svake životne zajednice, koja se zatekne na određenom životnom prostoru. To je posao za pojedince i obitelji, za poslovne zavode i, svakako, za političke vlasti. Taj se posao mora obavljati u životnoj uzajamnosti.

Dakako, to je posao i za političke stranke. Po meni, dobro obavljanje tog posla zahtijeva upravo temeljenje novih i drukčijih političkih stranaka, koje se neće međusobno nadmetati za osvajanje vlasti, nego za izgradnju primjerenih životnih prostora. Globalizacija je dala novi smisao djelovanju političkih stranaka i novi smisao politici, kao neizostavnom javnom poslu. Možete li zamisliti, da se – uza sav posao, koji globaliziranu vrstu čeka u globalnom svijetu seobe naroda – politika i nadalje bavi služenjem kapitalu?

Posao koji stoji pred našom vrstom je toliko važan, da se političke stranke trebaju prometnuti u političke pokrete, koji će povesti narode u dogradnju životnih prostora. Bez Lebensrauma nema života! Temeljni uvjet za izgrađivanje životnih prostora je mir. Neka se nove stranke i novi pokreti bave uspostavom trajnog mira u svijetu i posebice u Europi, u kojoj Rat za Ukrajinu razdire ne samo Europu, nego i cijeli svijet.

Jedan svjetski politički pokret uspostavio je Isus iz Nazareta prije dvadeset stoljeća. Pet stoljeća kasnije Benedikt iz Nursije (480.-547.) je obnovio Isusov pokret. Benediktinski pokret je Europi usred seobe naroda donio mir te u njoj povećao proizvodnost tla i ljudskog rada. Pokret je naširoko opismenjivao ljude i s vremenom utemeljio prva prava sveučilišta. Bilo je posla za sve. Danas isto ima posla napretek.

Zdravko Mršić

Komisija „Iustitia et pax“ Hrvatske biskupske konferencije objavila je u srijedu 10. srpnja 2024. priopćenje u povodu najave uvođenja rodnih studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

… jer Crkva je svjesna da se danas nerijetko u ime „znanstvenosti“ promiče i svjetonazor koji uzdiže čovjekovu apsolutnu autonomiju, odnosno samoodređujuću slobodu koja vodi u besplodan subjektivizam i individualizam.

Neprihvatljivost ideologije roda i rodnih teorija u svrhu zaštite dostojanstva ljudske osobe

Najava uvođenja Rodnih studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu izazvala je različite reakcije i podjele u hrvatskom društvu. Osluškujući glas vjerničkog puka, ali i ljudi dobre volje, kao Komisija Hrvatske biskupske konferencije koja ima zadaću promicati pravednost i mir, osjećamo potrebu iznijeti kršćanski stav i istodobno izraziti svoju zabrinutost zbog najave uvođenja takvih studija. Slobodni od svih ideoloških i političkih rasprava, ne zadirući u akademske slobode i pravo pojedinih sveučilišta i fakulteta na znanstveno i akademsko istraživanje u skladu sa zakonitom autonomijom znanosti te u njihovo pravo na osnivanje različitih studijskih programa, ovim priopćenjem samo želimo pridonijeti većoj jasnoći i istaknuti neke vidove rodne teorije koji mogu dugoročno štetiti hrvatskom društvu. Pri tome, želimo istaknuti kako se Hrvatski sabor obvezao u Interpretativnoj izjavi u povodu ratifikacije Istanbulske konvencije da „odredbe Konvencije ne sadrže obvezu uvođenja rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav ni obvezu promjene ustavne definicije braka“.

Želimo podsjetiti i na Izjavu o Istanbulskoj konvenciji Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koju su 2017. uputili čelnicima i državnim tijelima Republike Hrvatske te zainteresiranoj javnosti. U njoj se jasno ističe da u hrvatski obrazovni sustav „ne treba unositi zasade bilo kakve partikularne ideologije, pa ni rodne. Hrvatski se odgojno-obrazovni sustav temelji na hrvatskoj i srednjoeuropskoj obrazovnoj tradiciji, čime se čuva identitet hrvatskoga naroda, zemlje i kulture, te na prihvaćanju i primjeni znanstveno potvrđenih dosega znanosti“. Izjava ističe važnost kontinuiranoga kritičkoga promišljanja i prihvaćanja novih spoznaja koje ulaze u sadržaje obrazovanja, a koji trebaju „biti prihvatljivi za svih pola milijuna djece i mladih u obrazovnome sustavu te njihove roditelje koji imaju prirodno pravo odgajati djecu u vlastitom svjetonazoru. Istanbulskom konvencijom djeci i mladima nametnuo bi se ‚rodno neutralan‘ odgoj, što je posve neprihvatljivo s gledišta slobode odgoja, jer pojam roda u Istanbulskoj konvenciji definira se isključivo ‚ponašanjima, aktivnostima, ulogama‘, a izostavlja se spol kao prirodna konstanta i ontološka danost“.

Nametanje rodne ideologije

Papa Franjo je u više prigoda izrazio zabrinutost zbog promicanja rodne ideologije te istaknuo da je ona jedna od najvećih opasnosti današnjeg vremena. U govoru sudionicima znanstvenog skupa Muškarac – žena, slika Božja. Za jednu antropologiju zvanja (1. ožujka 2024.), pozvao je da se provedu studije o ovoj strašnoj ideologiji našeg vremena koja poništava razlike i čini sve jednakima. Upozorio je da je poništavanje razlika zapravo poništavanje čovječanstva te istaknuo da naše postojanje u svijetu nije puki plod slučajnosti, nego smo dio plana Božje ljubavi. Pozvani smo izaći iz izolacije samoreferentnoga ega i ostvariti Božji plan ljubavi za sebe i za druge.

O rodnoj ideologiji osobito je progovorila Deklaracija Dignitas infinita o ljudskom dostojanstvu Dikasterija za nauk vjere (8. travnja 2024.). Deklaracija jasno ističe da Crkva poštuje i prihvaća svaku osobu u njezinu dostojanstvu, bez obzira na njezinu seksualnu sklonost, te da treba izbjegavati svaki znak nepravedne diskriminacije, posebice bilo koji oblik agresije i nasilja (usp. br. 55). Međutim, naglašeno je da za Crkvu nije prihvatljiva ideološka kolonizacija koja nameće neka nova prava, nedosljedna u odnosu na izvorno definirana prava u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda i koja nisu uvijek prihvatljiva. Rodna ideologija je stoga vrlo opasna, jer zahtjevom da svi budu jednaki briše razlike među ljudima (usp. br. 56). Primjenjivati ljudska prava na način da se potpuno uklanja demokratski pristup i vladajući osjećaj za javni moral i ispravnost stvari, zapravo je određen oblik nasilja.

O znanstvenoj dosljednosti rodnih teorija, o njihovoj prihvatljivosti te koristi i šteti, vode se danas mnoge rasprave u akademskoj zajednici. Crkva pritom postojano podsjeća „da je ljudski život, u svim svojim sastavnicama, tjelesnim i duhovnim, Božji dar, koji treba prihvatiti sa zahvalnošću i koji treba staviti u službu dobra. Htjeti raspolagati samim sobom, kako to propisuje rodna teorija, bez obzira na ovu temeljnu istinu ljudskog života kao dara, ne znači ništa drugo nego pokleknuti pred drevnom kušnjom ljudskog bića koje postaje bogom i tako ulazi u natjecanje s pravim Bogom ljubavi, kojeg nam objavljuje Evanđelje« (br. 57). Potpuno neprihvatljivima smatra one rodne teorije koje žele zanijekati najveću moguću razliku između živih bića: onu spolnu. Ova temeljna razlika, »ne samo da je najveća zamisliva, već je najljepša i najsnažnija: ona postiže, u paru muškarac–žena, najdivniju uzajamnost i stoga je izvor čuda koje nas ne prestaje iznenađivati: dolaska novih ljudi na svijet“ (br. 58).

Ističući štetnost rodne ideologije, Deklaracija naglašava kako ideologija „zamišlja društvo bez razlika između spolova, čime dokida sâm antropološki temelj obitelji. Stoga postaje neprihvatljivo da se neke od tih ideologija, koje teže odgovoriti na određene, katkad neshvatljive težnje, nastoje nametnuti kao neko jednoumlje koje određuje također kako treba odgajati djecu. Ne smije se zaboraviti da se biološki spol (sex) i društveno-kulturna uloga spola (gender) mogu razlučiti, ali ne i odijeliti. Stoga se mora odbaciti sve one pokušaje koji zamagljuju upućivanje na neuklonjivu spolnu razliku između muškarca i žene: ne možemo odvojiti ono što je muško i ono što je žensko iz Božjeg djela stvaranja, koje prethodi svim našim odlukama i iskustvima, i gdje postoje biološki elementi koje je nemoguće ignorirati. Svaki čovjek, tek kada može prepoznati i prihvatiti tu različitost uzajamnosti, postaje sposoban u potpunosti otkriti sebe, svoje dostojanstvo i svoj identitet“ (br. 59). Zanimljivo je uočiti da upravo oni koji se pozivaju na uvažavanje različitosti, one koji su od njih stvarno različiti ne priznaju ili ih uopće ne vide.

Pitanje roda i problem ideologizacije znanosti

Crkva je tijekom povijesti utemeljila mnoga sveučilišta i fakultete njegujući znanost i promičući duh akademskih sloboda. U tom duhu i Izjava ‚Muško i žensko stvori ih‘. Za put dijaloga o pitanju roda u odgoju Kongregacije za katolički odgoj (2. veljače 2019.), ističe da se u pristupu pitanju rodne teorije nužno mora imati na umu razliku između ideologije roda, s jedne strane, i različitih istraživanja o rodu koja su poduzele znanosti o čovjeku, s druge strane (usp. br. 6). Dok se ideologije nastoje nametnuti kao kakvo jednoumlje zatvoreno bilo kakvom znanstvenom dijalogu, znanstveno utemeljena istraživanja o rodu nastoje dublje istražiti način na koji se spolna razlika između muškaraca i žena živi u različitosti kultura (usp. br. 6). I sâm papa Franjo, govoreći o rodu, upućuje na to „da na oblikovanje našeg bića, bilo muškog bilo ženskog, nemaju utjecaj samo biološki ili genetski čimbenici, nego također mnogi elementi vezani uz temperament, obiteljsku povijest, kulturu, proživljena iskustva, stečeno obrazovanje“ (Franjo, Amoris Laetitia, br. 286), kao i druge okolnosti koje iziskuju napor prilagodbe.

Spomenuta Izjava Kongregacije za katolički odgoj jasno ističe kako su znanstvena istraživanja roda pripomogla tomu da nastupe i pozitivne promjene, poput borbe protiv svih izraza nepravedne diskriminacije i podređenog stanja žena, zalaganja za jednako dostojanstvo muškaraca i žena, želje za uspostavom odgoja koji će poštovati dostojanstvo svake ljudske osobe u njezinoj posebnosti i različitosti, kako nitko ne bi zbog svojih uvjerenja i osobnih uvjetovanosti bio izložen nasilju i diskriminaciji, potom u boljem razumijevanju vrijednosti ženskosti koje su proizašle iz istraživanja o rodu, osobito njezina „sposobnost za drugoga“ i razumijevanje stvarnosti na jedinstven način te način kako u radu ostvaruje oblik „čuvstvenoga, kulturnoga i duhovnog majčinstva“, koje je od neprocjenjive vrijednosti (usp. br. 15 – 18).

Već iz ovoga je vidljivo da Crkva nije zatvorena znanstvenom istraživanju roda i otvorena je plodnom dijalogu sa znanostima o čovjeku, ali je isto tako svjesna da se danas nerijetko u ime „znanstvenosti“ promiče i svjetonazor koji uzdiže čovjekovu apsolutnu autonomiju, odnosno samoodređujuću slobodu koja vodi u besplodan subjektivizam i individualizam. Promicanjem shvaćanja roda koji je odvojen od spola, što dovodi do mnoštva rodnih identiteta kao samodoživljaja sebe, nameće se nova antropologija koja nema svoje znanstveno utemeljenje, nego poprima ideološka obilježja. Isticanjem da muški i ženski rod više nije utemeljen na biološkom spolu, nego se razvija unutar određenoga društvenog konteksta te kao takav podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima, te da dva roda, muški i ženski, nisu čovjeku prirodno urođena nego su mu na neki način nametnuti, dolazi do istinskog odmaka od antropološki utemeljenog poimanja braka kao naravne zajednice muškarca i žene.

Gledajući iz kršćanske perspektive, ne mogu se prihvatiti tvrdnje onih koji smatraju da je rodni identitet plod isključivo kulturnih čimbenika, potpuno podložan pojedinačnoj slobodi, ili da se vrijednosti koje izražavaju spolnu različitost ukorijenjene u nekoj kulturi trebaju promatrati isključivo kao rodni stereotipi čije je uklanjanje prijeko potrebno kako bi se žene „oslobodilo“ od stanja koje ih potlačuje. Papa Franjo upozorio je da takve ideologije zamišljaju društvo bez razlika između spolova i pokreću obrazovne nacrte i zakonodavna usmjerenja kojima se promiče poimanje osobne samosvijesti i osjećajne bliskosti, a koji su korjenito odcijepljeni od bioloških razlika između muškarca i žene (usp. Franjo, Amoris Laetitia, br. 56). Zanijekati činjenice, samu prirodu stvari, u temelju je svake ideologije. Kršćanska antropologija jasno ističe „da ne možemo odvajati ono što je muško i ono što je žensko iz Božjeg djela stvaranja, koje prethodi svim našim odlukama i iskustvima, i gdje postoje biološki elementi koje je nemoguće ignorirati“ (Franjo, Amoris Laetitia, br. 286).

Promičući oblike nazovi braka koji niječu ovu temeljnu narav ljudske spolnosti, koja je biološkog, antropološkog, općeljudskog reda, a nalazi izričaj u svim dosadašnjim religijama i kulturama, istinska je promjena samog temelja poimanja braka i obitelji u kojoj se žena kao supruga, majka i odgojiteljica potvrđuje, a ne zarobljava. Ne poričući pozitivne doprinose koje je dalo znanstveno istraživanje o rodu, vjernici, ali i ljudi dobre volje, pozvani su promicati i podržavati dijalog između vjere i znanosti te ne dopuštati niti upadati u ideologizaciju znanosti. Crkva je pozvana naviještati cjelovitu antropologiju koja je kadra uskladiti sve dimenzije koje čine čovjekov tjelesni, psihički i duhovni identitet, odnosno koja ističe da čovjek, dušom i tijelom jedan, ima vlastitu narav koju je dužan poštovati i kojom se ne može manipulirati.

Upitnost/neprihvatljivost rodnih studija

Zbog svega dosad rečenoga, s pravom si postavljamo određena pitanja i izražavamo zabrinutost u povodu najave uvođenja Rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Svjesni smo da se između rodnih studija i ideologije roda ne može staviti znak jednakosti, ali kolegiji koji se nalaze u predloženom programu rodnih studija, poput Feministička teorija, Rodna povijest, Feministička metodologija, Queer lingvistika, ipak stvaraju dojam da se (ne)izravno nastoji uvući rodnu ideologiju u obrazovni sustav Republike Hrvatske. S tim u vezi postavljamo određena pitanja.

(1) Pitanje rodne ideologije vrlo je kompleksno jer je ona sama vrlo fluidna i ima mnogo podvrsta i smjerova. Povijesno gledano, na njezino oblikovanje utjecalo je mnogo čimbenika i različite ideologije, a među njima značajnu ulogu ima i marksistički feminizam na koji se upravo oslanjaju rodni studiji koje se želi kod nas uvesti. Prema toj teoriji, ženu ne čini spol nego društveno okruženje te je žena u svojoj ulozi u obitelji zarobljena i potlačena. Stoga se s pravom nameću određene sumnje i pitanje treba li nam nakon iskustva komunističkog režima ponovno uvođenje neomarksističkih ideja u hrvatsko društvo?

(2) Dosadašnje iskustvo u drugim državama jasno pokazuje kako rodni studiji često promiču koncept rodne ideologije prema kojoj spola uopće nema. Svatko, jer je »slobodan čovjek« može samovoljno izabrati svoj spol, spolnu orijentaciju, rodni identitet i rodni izražaj. Papa Franjo je jasno istaknuo da brišući razlike između spola i roda, zapravo se niječe njihova važnost, te poziv na nediskriminaciju zapravo skriva ideologiju koja niječe naravnu razliku i uzajamnost muškarca i žene. Različitost među ljudima, međutim, ne predstavlja diskriminaciju. Brisanje razlike između spola i roda istodobno rađa individualistički mentalitet koji ne razlikuje istinsku slobodu od shvaćanja prema kojemu svatko može činiti što ga je volja i da je sve dopušteno (usp. Franjo, Amoris Laetitia, br. 34). Ovakvo ideologizirano shvaćanje čovjeka zapravo nužno vodi u ideologizirano shvaćanje roda, a što za posljedicu ima otvoreno nijekanje smisla i značenja spola i spolne različitosti u oblikovanju osobnog identiteta pojedinca. Stoga se nužno treba pitati hoće li predloženi Rodni studiji promicati znanstveno istraživanje o rodu ili ideologizaciju roda i rodnih teorija.

(3) Zanimljivo je primijetiti da u vremenu kada sve veći broj zemalja Europske unije, ali i pojedine države i sveučilišta u Sjedinjenim Američkim Državama, dokidaju rodne studije, naša akademska zajednica pokušava ih uvoditi. Smatramo, stoga, da je dobro promotriti i iskustva drugih država i društava te uočiti posljedice uvođenja takvih studija. Svjedoci smo da danas sve veći broj država ne samo da ukida takve studije kao neznanstvene, već uvode i zabranu hormonske i kirurške intervencije, odnosno promjene spola prije navršene 18. godine života, ističući pritom zablude rodne ideologije te se okreću „terapiji razgovora“.

(4) Nije nevažno ni pitanje gdje će se po završetku studija zaposliti polaznici tih studija. Može se očekivati da će oni biti egzistencijalno zainteresirani za širenje rodne ideologije pa se pitamo jesu li oni potrebni hrvatskom društvu. Vrijedno je naglasiti da i zakonodavac ima pravo, čak i dužnost, ograničiti i zabraniti studijske programe na javnim sveučilištima koji nisu u skladu s uvjerenjima većine građana, ili umjesto znanstvene misije promiču ideološki aktivizam.

Poštujući vrijednost i dostojanstvo svake osobe, ne smijemo zaboraviti podsjetiti da je dužnost svake vlasti, u zakonom predviđenoj proceduri, poštivati ljudska prava, ali i onemogućiti ideološki aktivizam, isključivost i teror postavki koje niječu ne samo Božju istinu, nego i evolucijske činjenice. Teror manjine nad većinom ne smije voditi nijekanju temeljnih civilizacijskih postavki i profaniranju ljudske osobe, svodeći je na kategorije/identitete nepoznate zdravom razumu. Produbljivanje ideoloških sukoba ne pridonosi razvoju hrvatskog društva, nego rađa izvore novih zala čije će neslućene posljedice, kao golem teret, na svojim leđima nositi naraštaji koje dolaze. Promicanje ideologije u pitanje dovodi temeljne postavke opstojnosti i budućnosti naraštajâ hrvatskoga društva koji dolaze i koji imaju zadaću očuvati vlastiti identitet u vremenu za mlade zbunjujućih, neprirodnih i održivosti ljudske civilizacije protivnih tumačenja. Može se reći da je Bog stvorio slobodu, ali je grijeh našeg doba što smo tu slobodu odvojili od istine koja nas jedina čini slobodnima (usp. Iv 8,32).

Pozivamo sve odgovorne u državi i društvu da i u okviru kritične demografske slike hrvatskoga naroda promisle je li potrebno ili pogubno uvoditi rodne studije u visokoobrazovni sustav Republike Hrvatske, te o dalekosežnim posljedicama koje takvi studiji mogu imati na odgoj djece i mladih, te općenito za daljnji razvoj općega dobra hrvatskoga društva.

U Zagrebu 10. srpnja 2024.

✠ Đuro Hranić
nadbiskup đakovačko-osječki
predsjednik Komisije HBK-a Iustitia et pax