Connect with us

Vijesti

U sporazumu sa Sotonom

Published

on

«Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi… Ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni» (Mt6:13; 1Iv2:13; Iv14:30; 2Kor4:4; Ef2:2) U ovim posljednjim danima, kada Bog obilno izlijeva Duha na Svoj narod, Sotona svom silom napada, pokušavajući nas poraziti i oteti nam pobjedu. To nas, međutim, ne smije obeshrabriti. Pismo nam govori: «Veći je Onaj koji je u vama od onoga koji je u svijetu.» Mi moramo biti svjesni neprijatelja, no ukoliko znamo tko smo u Isusu Kristu, nećemo se prepustiti strahu.

Mnogi su mladi ljudi u današnje vrijeme indoktrinirani u dublje stvarnosti vezane uz Sotonu. Moj život pokazuje djelovanje sila tame i posljedica koje donose. Sotona je stvaran! Tri sam godine, nakon moje inicijacije u štovanje Sotone, proveo u duhovnom ropstvu. Žarko sam želio služiti Sotoni. Kada umrem, rečeno mi je, postat ću moćni demon, sposoban opsjedati ljude. Ta me pomisao toliko oduševila da sam poželio što prije umrijeti. Kako sam se sve više zanosio spiritualizmom i ritualnim žrtvovanjima, moja najveća borba bila je nekako zadržati zdrav razum. Ponekad sam požalio što sam poslušao svog novog boga jer sam iz dna duše mrzio osobu u koju sam se pretvorio. To nije bio «raj na zemlji», već sam bio u paklu, zarobljen u mrežu Sotone s ciljem da tamo ostanem zauvijek. Unatoč tome, sve sam dublje upadao u sotonizam. Sotona me upotrebljavao za svoje stvari, i ja sam s njim razvijao blizak odnos. Imao sam moć i nisam je se bojao upotrijebiti. Mnogo sam puta osjetio kao da neka druga osoba prebiva u meni, nemilosrdno me goneći. Doživljavao sam valove sile, znakove prisutnosti nadnaravne moći. Bilo je prekasno za strah. Prekoračio sam Božju milost i mislio da sam zauvijek proklet.

Okultno, što je to?

«Okultno» se definira kao «znanje koje nadilazi moć ljudskog razumijevanja», nešto misteriozno.  U Ponovljenom Zakonu 29:29 stoji: «Što je sakriveno, pripada Jahvi, a objava nama i sinovima našim zauvijek da vršimo sve riječi ovoga Zakona.» Bog je davno osudio okultnu praksu. Kada je izraelski narod ulazio u obećanu zemlju, Bog im je naredio da istjeraju sve narode koji su do tada tamo živjeli. Iako se taj prisilan egzil isprva može činiti nepravednim, Bog nije želio da Njegov narod oponaša kultne rituale Kanaanaca: «Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj vodio svog sina ili kćer, tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom; nitko tko bi zazivao duhove i duše predaka ili se obraćao na pokajnike. Jer tko god takvo što čini gadi se Jahvi; zbog takvih odvratnosti njih i goni ispred tebe, Jahve, Bog tvoj.»

Okultnim  učenjima i disciplinama u današnje se  vrijeme ugled sve više povećava. Teme vezane uz okultno postaju javno popularne. Mnogi ljudi odlutaju u okultno jer se nalaze u duhovnoj potrebi. Čovjek ne može egzistirati u duhovnom vakuumu. Jer ne može biti prazan u duši, on će izabrati ili Krista ili Sotonu. Ogroman broj kršćana ignorira postojanje zlih duhova. Mnogi su već napustili bojno polje i vezali se za stvari ovoga svijeta. Naravno da zbog toga Sotona lako može uvjeriti ljude u svoju pobjedu. Pogledate li bespomoćnu crkvu i veliku pokvarenost masa ljudi, nije teško povjerovati kako zlo gospodari nad dobrim. A ja sam želio biti na pobjedničkoj strani. Sporazum sa Sotonom zamalo me stajao vječnog života. Bio sam čvrsto uvjeren da sam prekoračio granicu Božje milosti, ali bio sam u krivu. Uskoro me čekalo otkrivenje o velikom milosrđu i praštanju našeg Nebeskog Oca.

Anton LeVay, čovjek koji je 1966. godine u San Franciscu utemeljio prvu sotonističku crkvu i proglasio Prvu Godinu Sotone,  svojom je naukom, objavljenom kao Sotonska Biblija, izvršio ogroman utjecaj na mene. On magiju opisuje kao «promjenu događaja ili situacije upotrebom nečije volje, što bi naravnim sredstvima bilo nemoguće.» Također, LeVay govori da ako netko povrijedi naše osjećaje, mi moramo  tražiti osvetu na račun te osobe, ne isključujući ni ubojstvo. To je snažno utjecalo na moj um. Bilo je ljudi koji su radili protiv mene i ja sam im se silno želio osvetiti. Danonoćno sam o tome smišljao strašne planove. Pobuna i grijeh potpuno su zavladali mojim životom. Sam Isus Krist je u mojim ritualima postao predmet svetogrđa. Mislio sam da je moja sudbina zauvijek zapečaćena. Srce mi je bilo hladno, bez i jednog osjećaja. Um mi je bio potpuno iskvaren. Ljudski je život za mene izgubio svaku vrijednost. Uskoro su «ubiti i uništiti» postale moje jedine misli.

Potkraj treće godine od mog ulaska u sotonizam, Sotona mi se ukazao i govorio mi kako će svrgnuti Isusa (Sotona je zaista uvjeren u svoju konačnu pobjedu). No mene je jedino zanimalo kako da se obračunam s ljudima koji su mi stvarali probleme. Sotona mi je dao precizne upute o ritualima koje trebam izvršiti, što je uključivalo crnu magiju, woodo i čaranje.

Le Vay u Sotonskoj Bibliji piše o ritualima prinošenja ljudskih žrtava. Radi se o tome da se žrtva simbolično uništava djelovanjem prokletstava koja u konačnici dovode do fizičkog, mentalnog ili emocionalnog uništenja žrtve. Izvršivši  sve što mi je Sotona odredio, trebao sam čekati tri tjedna do punog mjeseca, kada će ti ljudi umrijeti.

Po isteku drugog tjedna, jedne noći dok sam ležao u krevetu, neka prisutnost je ispunila moju sobu. Otvorio sam oči i ugledao Isusa Krista. Stajao je u blistavom svjetlu, odjeven u bijelu odjeću. Kosa mu je bila bijela poput vune, a oči su mu isijavale poput užarenog ugljena. Izgledao je zastrašujuće moćno, ali i suosjećajno. Rekao mi je: «Jeff, ti i ja moramo porazgovarati». Ja sam ga pogledao i odgovorio: «Nemamo mi o čemu razgovarati. Mi uopće ne razgovaramo». Prije no što sam mu uspio okrenuti leđa, On je uperio svoj prst prema meni. Tada sam spazio ožiljke na Njegovim rukama. Pogledao sam Njegovo lice, bilo je prekriveno gnjevom, oči su mu postale crvene poput krvi. Izgledao je čudesno. Počeo sam drhtati u strahu. Svaki djelić moga tijela bio je ispunjen Njegovom prisutnošću. Strašna je stvar upasti u ruke Živoga Boga!

Tada mi je u viziji pokazao moju prošlost i budućnost koja me iščekuje nastavim li slijediti Sotonu. Dao mi je do znanja da ću, izvršim li ritual koji će uzrokovati smrt ljudi, sam  sebe osuditi na vječno služenje Sotoni, bez ikakve nade da ikada dospijem u nebo. Rekao mi je: «Ove noći, Ja pred tebe stavljam izbor: život ili smrt. Izabereš li život kojim si do sada živio, postat ćeš imućan čovjek, ali duhovno ćeš biti «ništa». Ta me riječ duboko pogodila jer sam se čitav život tako osjećao – kao nitko i ništa. Počeo sam nezaustavljivo plakati. Godinama nisam plakao. To je bio prvi ljudski osjećaj otkada sam zakoračio u kraljevstvo Sotone. Čitavo to vrijeme, ja sam bio okrutna osoba bez trunke suosjećanja, dobrote ili sažaljenja prema drugima. Isus je nastavio: «Jeff, Sotona ti je lagao i prevario te!» Pokazao mi je svaku prezira vrijednu stvar koju sam učinio. Zatim mi je prikazao kakav sam život imao s Njim kada sam Mu, godinu dana prije nego što sam postao sotonist, predao život. Bio je to predivan život. Nisam bio svjestan što sam od tada propuštao. Upitao me: «Usporedi ta dva života. Sam možeš prosuditi koji je bolji. Na tebi je odluka – život ili smrt. Zašto ti je srce toliko tvrdo da drugima želiš uništenje i nesreću?» U tom trenutku, rijeka suosjećanja preplavila je moje srce i ja sam, kajući se, plakao poput malog djeteta.
Isus je cijelu noć bio uz mene i ja sam Mu se u potpunosti predao. Pokazao mi je Svoju slavu. Bilo je to nešto prekrasno. Rekao mi je kako mogu biti nanovo rođen i kako moje ime može biti zapisano u Njegovu knjigu života. To iskustvo zauvijek će biti u mom srcu.

Slijedećeg dana uništio sam vlastiti sotonistički hram. Knjige, ploče, video-vrpce, noževe koje sam upotrebljavao za žrtvovanje, sve okultne predmete spalio sam u svom dvorištu. Ono što nisam mogao spaliti, zakopao sam u zemlju. Poseban otpor pružao je oltar. Kada sam ga, uz pomoć svog brata, uspio zapaliti, buknuo je plamen, a  vjetar je kilometrima daleko raznosio dim. Sotona me pokušavao spriječiti, prijeteći da će me ubiti nastavim li s uništavanjem njegovih stvari. No ja sam znao da laže. Isus Krist bio je moj jedini Gospodin i nisam imao straha. Znao sam da ga nikada neću napustiti, On je Začetnik i Dovršitelj moje sudbine.

Ja sam jedan od sretnika koji je preživio Kraljevstvo tame i vratio se Isusu Kristu, otkupljen Njegovom krvlju i oslobođen Njegovom silom. No milijuni ljudi se bespomoćno koprcaju u jami zabluda jer je malo radnika. Isus je rekao: «Molite da Bog pošalje radnike za žetvu». To je zaista tužno. Pitam se, što će naš Gospodin  na sudnjem danu reći, kada ugledamo milijune bačene u jamu jer radnici nisu krenuli naprijed oslobađati zarobljene? Stoga, molimo s velikim zagovaranjem u Duhu i borimo se protiv vladara, vlasti i vrhovnih sila ovoga mračnoga svijeta i protiv zlih duhovnih snaga u nebeskim prostorima. Osobe koje su se podložile demonskim silama oslobođenje mogu zadobiti samo kroz Isusa Krista. Zbog toga se Isus Krist i pojavio, kako bi uništio djelovanje Sotone. Božja riječ nam pokazuje da je On već porazio Sotonu i njegove sile tame. Mi moramo slaviti i veličati Kristovu pobjedu.

Jeff Bates kako je ispričao Pat Holliday u knjizi ”Solitary Satanist”

izvor: krscanskiclanci

Vijesti

Značenje i povijest šabata

Published

on

Vrlo je vjerojatno da slavljenje subote (šabata) potječe iz Mezopotamije. Ako se uzme u obzir da jedan mjesečev ciklus traje nešto više od 28 dana, onda su važni i „kritični” 7., 14., 21. i 28. dan. Ti su se dani smatrali nesretnima, dakle manje pogodnima za poslove, pa su se ljudi tih dana radije posvećivali molitvi i bogoslužju.

Babilonci su dan punog mjeseca nazivali „šapattum”, a dan nestanka mjeseca „bubbulum”. Očita je sličnost riječi „šapattum” i „šabat”. Kasnije, u Židova, šabat više ne slijedi mjesečeve mjene, nego se ustaljuje u sedmodnevnom krugu. I danas je za Židove osobito značajan onaj šabat uoči mladog mjeseca. Za Židove je zapovijed obdržavanja šabata prva i najvažnija zapovijed. Zato se u njihovoj tradiciji veli: kada bi svi Židovi dvije subote za redom u potpunosti obdržali sve zapovijedi vezane za taj dan, bili bi spašeni, tj. tada bi došao Mesija.[1] Evo sada osnovnih oznaka židovskog šabata.

Šabat kao posveta vremena


Židovi ističu kako je riječ “svet” (posvetiti) prvi puta u Bibliji uporabljena upravo za šabat. Po šabatu se posvećuje vrijeme, jer je taj dan posebno posvećen molitvi i učenju Tore. Za Židove, nadalje šabat ima, naravno, duhovno značenje a u isto vrijeme i veliko značenje za obiteljski život. Budući da je puno toga zabranjeno činiti na šabat, obitelj se nužno okuplja, moli i razgovara o obiteljskim pitanjima, jer je na šabat zabranjeno voditi poslovne razgovore. Šabat, naravno, počinje od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu, jer za Židove inače dan započinje večerom.[2] Još dva sata prije sumraka žena pali svijeće, ide se u sinagogu, a onda vraća kući gdje uz molitvu i čitanje Pjesme nad pjesmama bude “doček šabata” (koji je predstavljen kao kraljica). Slijedi svečana večera.

Posvemašnje uzdržavanje od posla


Zabrana rada je apsolutna, čak i u vrijeme sjetve i žetve, a tiče se i Židova i njihovih slugu i robova, kao i njihovih životinja. Kasnije, u ropstvu, dolazi još i zabrana paljenja vatre (dakle i kuhanja), kao i putovanja. Neki su čak toga dana zabranjivali i njegu bolesnika. Budući da je Židovima često teško doslovno obdržavati šabat, oni su od starine našli pomoć. To je “šabes goj” što na jidišu označava ne-Židova koji za Židove čini ono što je Židovima zabranjeno (i to uz nadoplatu). Danas za Židove ulogu šabes goja čine automati koji se programiraju, čega ima sve više i više.[3] Kao pomoć za “normalan” život služi i ustanova zvana eruv (“povezivanje”). Naime, Židovu je zabranjeno na šabat hodati dulje od 2000 lakata (1000 metara), međutim, nije zabranjeno hodati unutar svoga dvorišta. Zato oni jednostavno povežu, tj. opašu jednim konopom cijelo naselje, koje se onda smatra jednom stambenom jedinicom, a čitavo je naselje onda kao dvorište, tako da se slobodno može hodati po cijelom naselju. Naravno, ukoliko je u pitanju životna opasnost, onda su oslobođeni zapovijedi o uzdržavanju od posla.

Sudjelovanje u hramskom i sinagogalnom bogoslužju


To jest i bio osnovni razlog subotnjeg počinka – da čovjek toga dana bude slobodan za bogoslužje.

Šabat kao znak saveza


„Subote moje morate obdržavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem”. (Izl 31,12). Tako je za Židove obdržavanje subote temeljni znak obdržavanja saveza. I danas u državi Izrael, posljednje što bi jedan liberalni Židov od svoje židovske tradicije napustio bilo bi upravo obdržavanje subote.

Radost subote


Iz 58,13 naziva subotu „milinom”. Slavlje subote započinje već u petak navečer paljenjem svjetiljke koja gori sve do subote navečer. Oblače se svečane haljine. Za večerom u molitvi zvanoj „Kidduš” Židovi slave Boga što im je podario subotu: „Blagoslovljen da si, Gospodine, Bože naš, kralju svijeta jer si nas posvetio svojim zapovijedima i jer smo ti omiljeli, te si nam u baštinu predao šabat svoga posvećenja, iz ljubavi i naklonosti kao spomen stvaranja.”

Eshatološki vid subote


Kasniji židovski spisi šabat smatraju predokusom vječnosti: „Ovaj dan je čitav šabat i odmor zauvijek, svijet pravednika je svijet subotnjeg mira.” U ovom kontekstu valja gledati kršćanski izraz „pokoj vječni”.


[1] Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 247-275.

[2] Židovi tumače da je to zbog toga što u Knjizi postanka stoji: “I bi večer, pa jutro, dan prvi…”

[3] Tako postoji tzv. subotnje dizalo koje je programirano da se zaustavlja na svakome katu, tako da ga pobožan Židov ne mora pritiskom na dugme aktivirati. Tako se u Izraelu mogu nabaviti spravice koje se stave u bravicu automobila i koje onda pokreću automobil, tako da ga vozač ne pali sam. Ostala pomagala možemo samo zamisliti.

izvor: prof. dr. vlč. Zvonko Pažin/Vjera i Djela

Continue Reading

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

on

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved