Priča o ekspedicijama na Antartici prije međunarodnog sporazuma o Antartici iz 1959. godine.

Mnogi ljudi kažu da postoji zone zabrane letova iznad Antartika, što razni fact-checkeri odbacuju, ali kad su kontaktirani stručnjaci iz Australijske antarktičke divizije (AAD) i Norveškog polarnog instituta (NPI), ovi su rekli da

– koliko oni znaju – na Antarktiku ne postoje „zone zabrane letenja”, ali da sve letove na Antarktiku moraju odobriti nadležna državna tijela, koji mogu postaviti ograničenja letnih aktivnosti prema potrebi. S druge strane, iz NPI objašnjavaju da postoje posebno zaštićena područja koja su označena kao Antarktička posebno zaštićena područja (ASPA) i Antarktička posebno upravljana područja (ASMA). „Neki od njih imaju takozvane ’nepovredive oblasti’, gdje nisu dozvoljene bilo kakve aktivnosti ljudi. Svi posjetioci moraju dobiti posebne dozvole za ulazak u ASPA i ASMA”, pojašnjavaju iz NPI.

…pa onda sami zaključite je li postoje zone/zasštičena područja, ako je tako ljepše za checkere, “gdje nisu dozvoljene bilo kakve ljudske aktivnosti…” (ni letovi!)

Evo videa od prije Sporazuma o Antartici iz 1959. koji govori o pronalasku toplih jezerskih oaza na čijim obalama su brda nezamislivih količina minerala… (ovdje je i prijevod) iz operacije Highjump iz 1946.

Bunker se začuđeno naginje naprijed, oči mu najednom uhvate nevjerojatno promjenu u krajoliku, univerzalna bjelina pretvorila se čokoladno smeđe, prošarano plavom bojom, snimatelj kreće u akciju – tristo kvadratnih milja bez snijega. Zemlja kakva bi mogla biti u Novom Mexicu ili Arizoni.

Sama slika će dokazati, Bunger je otkrio toplu oazu u sjeni bazena, u vrhunskom trenutku sveg ovog, uz to da se čovjek hrabro nosi s nedaćama istraživanja, zapanjujuća, neslućena činjenica je da se nalaze iznad lanca toplih vodenih jezera s obalama malih mrlja bez leda i snijega.

Zapovjednik Bunker kruži najvećim jezerom na vidiku dugom pet milja. On dolazi izvršiti slijetanje, mora zabilježiti temperatura vode od 3,5 stupnja C, na obali s ogromnim nalazištem ugljena i minerala od najveće važnosti za civilizaciju.

Najdublji planinski lanci s vrhom od 20 000 stopa iznad razina mora

(drugi istraživač admiral Byrde)

Triometrija na lećama klikanjem preklapajuće ekspozicije svake tri sekunde snima s horizonta do horizonta ugljen, brda ugljena…

Byrde je kasnije ovo proglasio antartičkim rudnicima koji bi mogli zadovoljiti svjetske potrebe za ugljenom stoljećima

Opskrba svjetskih potreba za ugljenom ZA STOLJEĆA

OVI službeni FILMOVI mogu dati samo presjek od milja fotografskih zapisa koje je mornarica sakupila o ovoj ekspediciji, a za sastavljanje izloženog filma za mapiranje trebat će pet godina, a za pojačavanje ovoga korišteni su radarski magnetski detektori koji precizno bilježe otkrića minerala neizmjernih vrijednosti za buduću korist cijelom čovječanstvu.

Engleska, Norveška, Južna Afrika, Australia, Novi Zeland, južno američke zemlje i Sovjetska Rusija (sjetimo se da se radi o vremenu prije 1959. godine) polažu pravo na antarktički teritorij.

SAD ne priznaju nikakav zahtjev i do sada nisu podnijeli nikakav službeni zahtjev za sebe ali međunarodne politike sada ne moraju brinuti admirala, njegova je dužnost održati svoje leteće laboratorije u funkciji, kako bi se ostvario njegov životni san. Pogledajte kratki video…

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je u subotu, 22. lipnja 2024. u Sošicama, pokraj jame Jazovke, misu zadušnicu za sve ubijene na tom mjestu, izvijestio je Ured za odnose s javnošću Sisačke biskupije.

Suslavio je umirovljeni vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj Juraj Jezerinac, domaći župnik Ivan Vučak i više svećenika.

Na početku homilije, podsjetivši kako se danas u Sisku u isto vrijeme slave partizani, ti isti koji su na Jazovki počinili zločine, biskup se zapitao, zašto se u društvu uvijek sili podjela i ne prihvaća da je svaki zločin, zločin. Dodao je da je masovna grobnica Jazovka duboka 34 metra i nalik zdencu te da su 2020. godine iz nje ekshumirani ostatci 814 žrtava koje su ondje ubili partizani nakon zauzimanja Krašića u siječnju 1943. godine te potom vojnici Jugoslavenske armije u svibnju i lipnju 1945. godine.

Žrtve su bile uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici Jugoslavenske narodne armije prisilno odveli iz zagrebačkih bolnica 1945. godine. „Povjesničarka Blanka Matković izvješćuje 2011. godine o 447 žrtava čiji su podaci pobrojani prigodom speleološkog pregleda jame 1999. godine, koje je predvodio patolog prof. dr. Žarko Danilović.

Matković iznosi da se prema popisima sačuvanima u zagrebačkim bolnicama mogu identificirati osobni podaci za čak 4791 bolesnika zagrebačkih bolnica (te u svojem znanstvenom radu objavljuje ime, prezime, godinu i mjesto rođenja, bračno stanje, vjersku pripadnost, vojni čin i dan prijama u bolnicu za svih njih 4791), – vojnih osoba poraženih vojski koje je Jugoslavenska armija pogubila 1945. godine, uz upozorenje da se intervjuiranjem preživjelih nalaze poimenični podatci o bolesnicima koji se ne nalaze u dostupnim popisima te se mora zaključiti da u bolničkim arhivima nedostaje dio podataka. Jazovka je samo jedno od mjesta gdje su bacani pobijeni ratni zarobljenici – pacijenti zagrebačkih bolnica. Radi prikrivanja dokaza, pobijen je i dio osoblja bolnica koji je svjedočio zločinu. Protiv zločinaca do danas još nije započeo ni jedan sudski postupak, makar su imena nekih počinitelja javno obznanjena. Za tri časne sestre, Liphardu Horvat, Konstantinu Mesar i Geraldu Jakob, inače njegovateljice u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, koje su bačene u jamu, pokrenut je postupak proglašenja blaženima u Katoličkoj Crkvi“, rekao je biskup iznijevši u nastavku još podataka o tom zločinu iz istraživanja Blanke Matković.

Biskup je izrazio zadovoljstvo što je Ministarstvo branitelja sustavno pristupilo ekshumaciji posmrtnih ostataka žrtava te što će ove godine biti završen spomenik i grobnica u koju će ove žrtve biti položene. Međutim, upozorio je i kako Država još uvijek ne vrednuje te žrtve na pravi način. „Jer ako ratni zločin nikada ne zastarijeva, zašto se nije – pa i u odsutnosti, pa i posthumno – poveo nikakav postupak protiv počinitelja, a već je od početka ove države prošlo 30 godina, uskoro će i 35!? I zašto se još uvijek veliča režim i njegova vojska koja je počinila tolike masovne zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima? Rekao sam da je to za mene šizofrena situacija, ja to ne razumijem. Možda sam ja doista učio povijest iz nekih drugih udžbenika negoli oni koji ju još i danas tumače na našim fakultetima i u medijima, ali što je najgore nema nikakvih posljedica za one koji su zločine činili u Drugom svjetskom ratu i poraću, a sjetimo se samo koliko smo poslije Domovinskog rata morali poštenih branitelja i časnika izručiti haškom sudu za međunarodne zločine, koliko je naših branitelja bilo procesuirano i kažnjavano na našim sudovima i čamilo po hrvatskim zatvorima, a sve po nekoj zapovjednoj odgovornosti i tzv. zločinačkom pothvatu koji su dokazivali nekim čudnim metodama“, rekao je.

U nastavku, povukao je paralelu između Jazovke, zločina na Ovčari 1991. godine te u bolnici u Sisku 1945. godine. „Iz vukovarske bolnice, znamo, izvedeni su bolesnici i ranjeni branitelji i njih preko 250 pobijeni i bačeni u jamu Ovčaru. U mojem Sisku tako su partizani, nakon što su ‘oslobodili grad’, izvukli iz bolnice „Dr. Ivo Pedišić“ ranjenike i bolesnike te ih u više zaprežnih kola odvezli do Crnca i tu pobili i mrtve pobacali u rijeku Savu. Od 116 tih nesretnika dvojica su se uspjela spasiti i o tome svjedočiti. Kakva je to oslobodilačka država, kakvi su to bili progresivni revolucionari koji su tako bezdušno pobili zarobljenike, bolesnike i civile? Moramo se moliti, braćo i sestre, da se, najprije, istina sazna; nadalje, da se osude svi zločini, na bilo kojoj strani bili počinjeni; te da se iz toga izvuku zaključci koji neće dijeliti nego ujediniti narod, u patnji, ali i pokajanju i pokori, da bismo došli što bliže pomirenju i jedinstvu“, zaključio je biskup.
Na kraju je okupljene pozdravio župnik Vučak zahvalivši svima na organizaciji tog 34. spomen-pohoda na Jazovku, posebno udruzi Hrvatski obredni zdrug – Jazovka te biskupu Košiću na predvođenju slavlja, izvijestio je Ured za odnose s javnošću Sisačke biskupije.

IKA, Foto: Sisačka Biskupija

Na današnji dan, ljeta Gospodnjeg 1593., Hrvatska kršćanska vojska je kod Siska uz Božju pomoć i nadljudske napore i hrabrost porazila osmanlijske obezbožene okupatore, bila je to sveta dužnost i obveza svakog Hrvata da sačuva svoju obitelj i svoj dom kako se nebi ponovio poraz na Krbavskom polju!

Jedan doktor znanosti, inače izbjeglica iz Aleppa, Sirija, iz regije gdje je bio jak utjecaj turske povijesti i obrazovnog sustava je rekao da su oni učili u školi, kako je postojalo jedno hrabro i ‘divlje’ pleme/narod na sjeverozapadu balkanskog poluotoka, da su Turci sugerirali, da bi ga, ako je ikako moguće, najbolje bilo zaobići i ne upuštati se s njima u konflikte…

Upravo je i to razlog da su Turci radije preko istočno dijela Panonske nizine osvajali nova kršćanska područja, nego preko zapadnog dijela… a kad bi kojim slučajem to i napravili, uglavnom su dobijali teške batine. Dokaz tome da su Turci držali Budimpeštu 100 godina pod sojom vlašću, a napr. Zagreb nikada…

Završetak Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata

Tako svjedoči i Bitka kod Siska 22. lipnja 1593. godine kad je turskim porazom najavljena nova era u sukobu s Turcima, kao i promjena trendova…

Bitka kod Siska odigrala se 22. lipnja 1593. godine. Izuzetno je značajna, jer je bila prekretnica koja je naznačila zaustavljanje osmanlijskog prodiranja dalje u Europu. Imala je i važan psihološki utjecaj, jer je njome po prvi puta nakon Krbavske bitke uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici – piše prof.dr. Vlatka Vukelić.

Gotovo čitavu Europu je obišao i tiskani letak na kojem je bila prikazana prva velika pobjeda ujedinjenih kršćanskih snaga Srednje Europe protiv turske vojske, a zapovjednike kršćanske vojske hvalili su papa Klement VIII., njemački car Rudolf II. i španjolski kralj Filip II. Ovom veličanstvenom pobjedom završio je Stogodišnji hrvatsko-turski rat.

Iz svega proizlazi da je još i danas dogma stasala u komunizmu neupitna. Povijesni arhivi govore drugačije, samo nositelji privilegija vrlo glasno ističu isforsirani događaj u Brezovici. Važnije je populističko obilježavanje marginalnih i lažnih događaja, jer se na taj način stječu jeftini i brzi politički poeni, dok se slavna i uistinu povijesno utemeljena hrvatska vojna povijest olako zaboravlja.

>> Komunističke laži o prvom partizanskom odredu

Nije li uostalom vrlo perfidno jedan događaj ‘oteo’ slavu drugome? Jedan koji simbolizira komunističku Hrvatsku i onaj koji slavi kršćansku Hrvatsku u zajednici europskih naroda, ukazujući na činjenicu kako smo dio europske obitelji puno prije 2013. godine te kako je taj kulturno-politički krug za Hrvatsku jedini prihvatljiv.

Postoji teza kako nam ovo obilježavanje treba kako bismo ‘pokazali’ da nam je država utemeljena na antifašizmu, što u načelu stoji, no suvremena Hrvatska utemeljena je prije svega na Domovinskome ratu i upravo se u tome najbolje vidi smisao hrvatske borbe za hrvatsku državu, a protiv svih totalitarnih režima.