Connect with us

Kultura

UKIDANJE CELIBATA Starija (liberalna) generacija drži da je konačno došlo vrijeme za oblik svećenstva kakvom su se nadali 70-ih

Published

on

Osim što je Humanae Vitae pape Pavla VI. potvrdio višegodišnji nauk Katoličke Crkve (ovdje), mnogi zaboravljaju da se drugo veliko razočaranje zagovaratelja aggiornamenta iz 70-ih odnosilo na svećenički celibat. “Popuštanje” u crkvenom učenju o braku i seksualnom moralu išlo je ruku pod ruku s očekivanjima da svećenički celibat, kako je jednom Karl Rahner predviđao, neće preživjeti osuvremenjivanje Crkve.

Na tisuće svećenika napustilo je službu odmah nakon koncila. Bogoslovna sjemeništa i samostani su u velikoj mjeri popustili u disciplini, a tako i u broju, i u svetosti. Manjak svećenika dijelom je bio posljedica dramatičnog pada vjere u svećeništvo, sakramente, te samu misnu žrtvu. A kako su svećenici prešli u laički stalež, sudjelovanje laika postalo je ključ za prevladavanje manjka svećenika.

Ipak nisu svi napustili svećeništvo. Mnogi su ostali svećenici vjerni službi i nastavili su, smatrajući kao ih je njihovo iskustvo koncila – više duhovnog „događaja“ nego učenja – pozvalo da rade na dubljoj, epohalnoj promjeni koja bi mogla potrajati čitav njihov život. Ovo nije bilo mišljenje običnih vjernika koji su bili zahvaćeni zeitgeistom. Ovakve težnje su se mogle uočiti na najvišim položajima.

Stoga ne bismo trebali misliti da je pitanje viri probati – o kojem se toliko raspravljalo na ovoj posljednjoj Amazonskoj sinodi – nekakav jedinstven plod pontifikata pape Franje. Kao što je izvijestio George Weigel, jedan od brazilskih biskupa odgovoran za oblikovanje dnevnog reda amazonske sinode strastveno je uzviknuo pred kraju zasjedanja: “Ovo je naša posljednja prilika!” Drugim riječima, ovi ljudi- od kojih su mnogi čak izvučeni iz mirovine, živjeli su cijeli svoj život nadajući se ovoj prilici.

Ova generacija epohalnog „događaja“ osjeća da je konačno došlo vrijeme dovođenja svećeništva do onog oblika kakav su nekoć predviđali 70-ih. Ali u kakvom obliku? Je li ta „posljednja prilika“ ujedno i „posljednja zapreka“ generaciji koja je živjela nadajući se epohalnoj promjeni? Je li ovo posljednji trzaj onih koji privilegiraju razvoj nad sadržajem? Je li ovo kraj one generacije teologa koji ljudsko iskustvo postavljaju kao standard daleko iznad Svetog pisma i tradicije? Je li ovo kraj generacije koja stavlja privremene potrebe iznad razmatranja vječnih istina, koja više pažnje posvećuje plemenskim kipovima nego Blaženoj Djevici Mariji?

Ali postoji još jedna generacija, možda trenutno manja u broju, koja želi vratiti granice. Postoji generacija koja razmišlja o Kristovom svetom djevičanstvu, koja ne vidi samo ljudski zakon, već i superiornost svetog celibata kao žrtvu pravedno naređenu u propovijedanju Kristove savršene žrtve.

Postoji generacija koja vjeruje da će propovijedanje Krista raspetog donijeti veću žetvu. Ovakva generacija postoji. Možda ne u Rimu, ali postoji. I nije na samrti.

Izvor | Quo Vadis Croatia

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Kosinjska dolina

Published

on

By

Kosinjska dolina bit će potopljena, pod vodom bit će kuće, polja, groblja, crkve, arheološka nalazišta (istražena i neistražena). Malobrojno stanovništvo bit će raseljeno i ostat će samo sjećanje i zapisi kako je nekada bilo.

Kameni Kosinjski most, građen od 1929. do 1936. godine, zamijenio je drveni most preko rijeke Like. Most povezuje Donji Kosinj s Gornjim Kosinjem, Mlakvom, Sušnjem, Podjelarom, Kosinjskim Bakovcem, Lipovim poljem i drugim mjestima. Izgradnjom novog sustava HEP Kosinj 2 i HE Senj 2 bit će potopljena naselja: Gornji Kosinj, Mlakva, Šušanj, Podjelar i drugi zaseoci.

Gradi se Tunel Gornji Kosinj – Lipovo polje kojim će se voda usmjeriti u korito rijeke Like.

U Gornjem Kosinju je crkva sv. Antuna Padovanskog (podignuta 1692. godine) koja će biti potopljena. Na crkvi su dvije ploče: jednu ploču postavili su župnik i župljani 1983, a drugu ploču postavili su lički svećenici s narodom povodom 500-te obljetnice tiskanja Rimskog glagoljskog misala, prve tiskane knjige u Hrvata.

U Kosinju su tiskana prva hrvatska glagoljska knjiga. Prva hrvatska glagoljska tiskara bila je u starom gradu Ribniku 1483. godine. (Zvonimir Kulundžić. 1960. Kosinj – kolijevka štamparstva slavenskog juga. Zagreb.; Zvonimir Kulundžić, 1983. 500. obljetnica kosinjskog misala – prve hrvatske tiskanje knjige. Zagreb.; Ivan Mance. 2013. Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi. Redak. Split. ISBN 978-953-336-028-7).

„Misal po zakonu rimskoga dvora“ prva hrvatska tiskana knjiga. Tiskana je 22. veljače 1483., dvadeset i osam godina nakon Gutenbergove Biblije. Primjerak Misala iz 1483. čuva se u Samostanu franjevaca trećoredaca glagoljaša na Ksaveru u Zagrebu.

Druga hrvatska tiskana knjiga, tiskana u Kosinju 1491., jest Brevijar po zakonu rimskoga dvora, poznatiji kao Kosinjski brevijar, čiji se jedini primjerak čuva u Nacionalnoj knjižnici sv. Marka u Veneciji.

Kosinjskim krajem vladali su Brinjski Frankopani. Kosinj je opljačkan i razoren, a stanovništvo raseljeno tijekom provale Turaka 1522. i 1525. godine.

HEP planira potopiti kosinjsku dolinu (Gornji Kosinj, Mlakvu, Podjelar i druge zaseoke) te stvoriti veliko akumulacijsko jezero. Stanovništvo će biti raseljeno, za zemlju, stambene i gospodarske objekte planira se dati neka sića (navodno 12 kuna po četvornom metru ?). Neki stanovnici dobiti će zamjenske stanove u Perušiću i drugdje. Pokušaji stanovnika Kosinja (450 potpisa), župnika iz Kosinja Pere Jurčevića, Crkve, povjesničara i arheologa nisu naišli na razumijevanje u HEP-u pa slijedi raseljavanje stanovnika i potop Kosinjske doline (polja, gospodarskih objekata, groblja, crkava, i arheoloških nalazišta).

Ostat će samo sjećanje, dok bude živih iz tog kraja, i zapisi putopisaca, povjesničara i arheologa o Kosinjskom kraju.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM – 58. Vinkovačke jeseni

Published

on

By

Ove godine su se održale 58-me Vinkovačke jeseni, smotra izvornog hrvatskog folklora i tradicijske kulture. Završnim svečanostima prethodile su Dječje jeseni gdje je preko 2 tisuće malih sudionika iz 55 društava iz cijele Hrvatske prošlo ulicama grada, predstavilo svoja sela i gradove te su pokazali ljubav prema tradiciji svoga zavičaja.

Tematski su ovogodišnje Vinkovačke jeseni vezane uz dukat,  zlatnik koji je u kulturi slavonskoga čovjeka prisutan od davnine.

Na kraju programa ovogodišnjih Vinkovačkih jeseni, zadnja tri dana, bilo je Svečano otvorenje, Svečani mimohod i Državna smotra izvornog hrvatskog folklora. Na središnjoj pozornici nastupile su najbolje folklorne skupine, njih 33 koje promiču hrvatski folklor i tradiciju.  Nastupili su i gosti iz Slovenije i Tajlanda.

U svečanom mimohodu centrom Vinkovaca prošlo je nešto manje od 60 folklornih skupina koje su pokazale sjaj i bogatstvo baštine hrvatskog naroda.

Nažalost, ove godine smotra je zbog svinjske kuge bila bez konjanika i konjskih zaprega.

Vinkovčani i njihovi gosti uživali su i u slavonskim delicijama te se tražilo mjesto više u Bircuzu, Slavonskom sokaku, Vinskom šoru i u kafićima. Lovačka društva dijelila su čobanac uz Bosut, djelio se i fiš-paprikaš te šaran na rašlje.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Bistričke

Published

on

By

Župa u Bistrici spominje se prvi put 1334. Župna crkva bila je posvećena sv. Petru i Pavlu. Otkada je 1731. biskup Juraj Branjug posvetio novo uređenu crkvu Snježnoj Gospi, svetište i mjesto zovu se Marija Bistrica.

Svetište Majke Božje Bistričke je hrvatsko nacionalno marijansko svetište.

Kip Majke Božje Bistričke potječe iz 15. stoljeća i bio je u crkvi na Vinskom Vrhu. Zbog opasnosti od Turaka, Gospin kip premješten je u župnu crkvu u Mariji Bistrici, a 1650. zazidan u jedan prozor. Nastojanjem zagrebačkog biskupa Martina Borkovića kip je pronađen 1684. i stavljen na počasno mjesto. Od tada počinju brojna hodočašća.

Hrvatski je sabor 1715. darovao glavni oltar na čast Bistričke Gospe. Požar je 1880. oštetio čitavu crkvu osim glavnog oltara s kipom Majke Božje Bistričke koji je ostao posve neoštećen. Arhitekt Hermann Bolle obnovio je i proširio crkvu te izgradio cintor oko svetišta. Zagrebački nadbiskup dr.  Antun Bauer okrunio je 1935. čudotvorni kip Marije i Malog Isusa zlatnim krunama i proglasio Mariju kraljicom Hrvata. Biskupska konferencija proglasila je 1971. bistričko svetište Nacionalnim prošteništem čitavog hrvatskog naroda. Godine 1984. u Mariji Bistrici je održan Nacionalni euharistijski kongres.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je kardinala Alojzija Stepinca blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, kada je svetište za tu prigodu posebno uređeno i dograđeno.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved