Posted on 1 prosinca, 2017 by hrvatskepraviceblog

Dio teksta napisan 2017.  uvijek aktualan, u ovom trenutku čak i više!

Dva velika hrvatska sina , puno su žrtvovali i na kraju si oduzeli  život za Hrvatsku,  Zvonko Bušić i Slobodan Praljak

Zvonko Bušić i Slobodan Praljak dva su velika hrvatska sina, koji su živjeli  u  različitim  krajevima  Hrvatske  i svijeta, različitih društvenih sredina, različita obrazovanja, različitih životnih puteva, a ipak ih nešto povezuje, povezuje ih ljubav za domovinu Hrvatsku!

Hrvatska iznad svega, toliko iznad da su si zbog nje oduzeli ono najvrijednije i najjedinstvenije, a to je život. Dati dragovoljno svoj život za Hrvatsku, ono najvrijednije i najjedinstvenije,  znak je nevjerojatne ljubavi i poštovanja prema svojoj zemlji! Takvu ljubav, takvu žrtvu može podnijeti samo veliki idealist, čovjek sa velikim poimanjem časti, ponosa, odgovornosti i dostojanstva!

Danas se mnogi pitaju, kako si  jedan vjernik može oduzeti život?  Zvonko Bušić i Slobodan Praljak prije svega tom činu  prišli su  svjesno i promišljeno. Nije to bio potez očajnika ili kukavičluk, dapače bio je to  veoma hrabar potez! To je potez koji su učinili planski  i svjesno sa očitom namjerom da svom narodu i svijetu pošalju snažnu poruku!

Poruku da se Hrvatska i njen narod probude iz malodušnosti  i pasivnosti,  poruku velike nepravde učinjene hrvatskom narodu i njegovoj žrtvi za slobodu!

Poruka je to izdajnicima hrvatskih nacionalnih interesa, poruka svijetu i njegovim interesima koje ostvaruje preko žrtve hrvatskog naroda i poruka hrvatskim dužnosnicima na vlasti da je krajnje vrijeme da počnu raditi u korist i zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa!

Nadahnuće za takav čin, za ostvarenje te namjere oduzeti si život, prosvjetljenje uma,  nadilazi ljudske sile, to je inspiracija,  a takva inspiracija nije u konfliktu sa Bogom, jer oni jesu tehnički sebi oduzeli život, ali inspirirani ljubavi prema bližnjima i prema svojoj domovini.

Završna molitva nakon Isusova Križnog puta i Uskrsnuća ” Nauči i nas kako ćemo sve učiniti da što više naše braće živi životom milosti! Neka nas u tome ne uplaši nikakva žrtva, pa ni žrtva života, jer TI si nam rekao;

„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ Iv 15,12-17

U nastavku teksta  osvrnuti ću se na Zvonka Bušića u prigodi njegove tragične smrti. 1. rujna 2013.godine

Zvonko Bušić

“Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato…, zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji.  Zbogom prijatelji,… čuvajte našu domovinu Hrvatsku.  Zvonko Bušić Taik”

Napisao je Zvonko Bušić u svom oproštajnom pismu prije nego si je oduzeo život 1.rujna 2013,godine u Rovanjskoj podno Velebita.

Za mlađe generacije koje nisu čule za Zvonka Bušića ukratko :

Zvonko Bušić je zajedno sa suprugom Julienne Bušić, Petrom Matanićem, Franom Pešutom i Slobodanom Vlašićem (svi su oni bili, osim Julienne, hrvatski emigranti u SAD-u, dakle, rječnikom bivše državu YU– ustaše ) oteo putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355, 10. rujna 1976. godine.

Cilj otmice zrakoplova  bio je ukazivanje na srpsku hegemoniju u zločinačkoj jugoslavenskoj tvorevini i privlačenje pozornosti na hrvatsko pitanje, odnosno skretanje pažnje svijeta na tiraniju koja se vršila nad Hrvatima. Pritom su pilota, kopilota i putnike držali taocima prijeteći lažnom bombom, dok su pravu bombu, zajedno s propagandnim letcima pod nazivom „Poziv na borbu protiv srpske hegemonije“, postavili u pretinac podzemne željeznice New Yorka. Nakon što su vodeći američki mediji (New York Times, sva tri izdanja, Los Angeles Times, Chicago Tribune, International Herald Tribune i Washington Post) objavili sadržaj propagandnog letka, otmičari su sletjeli u Pariz i predali se vlastima.

Nažalost, prilikom deaktivacije (prave) bombe u New Yorku, došlo je do smrti jednog policajca (Brian Murray) i ozljede još dvojice, a sve zbog nemarnog postupanja zbog čega je udovica poginulog policajca kasnije tužila državu New York. Bušić je osuđen na doživotni zatvor dok su ostali sudionici dobili manje kazne. Uvjetno je pušten početkom srpnja 2008. godine nakon 32 godine zatvora. U oproštajnim je pismima naveo da je “lakše je bilo sanjati slobodnu Hrvatsku ,nego izdržati hrvatsku zbilju”

Do dana današnjeg, Bušić je u nekim krugovima okrivljavan za najkrvaviji teroristički napad na tlu SAD-a do 11. rujna. Radi se o eksploziji bombe u zračnoj luci La Guardia u New Yorku 29. prosinca 1975, dakle godinu dana prije otmice zrakoplova. Prije nekoliko je tjedana američki list New York Observer objavio članak („WhyHasn’t Washington Explainedthe 1975 La Guardia  Airport  Bombing?“) u kojemu za taj masakr u kojemu je ubijeno 11 i ranjeno 74 ljudi, neizravno optužio UDBU, koja je tada dokazano surađivala i koju je štitio FBI.

Kathleen Murray Moran supruga poginulog policajca je, u biti, bezrazložno izgubila muža, a ipak je našla u svome srcu mjesta za razumijevanje i oprost, dok hrvatski narod ne uspijeva naći ni vremena ni mjesta kako bi se prisjetio i zahvalio velikome borcu za hrvatsku slobodu – Zvonku Bušiću.

Nakon mnogo uzaludnih pokušaja hrvatske politike, 2008. pušten je na slobodu i poslan u RH, bez prava povratka u SAD.  Malo je poznato u hrvatskoj javnosti da je tada veleposlanica  u SAD, Kolinda Grabar Kitarović puno doprinijela puštanju Zvonka Bušića na slobodu. Prvi puta kada mu je došla u posjetu, sama je vozila 10 sati iz Washingtona do kaznionice.

Fra Jozo Grbeša svjedoči da je sa KGK  odlazio k njemu u zatvor, on iz Chicaga,  a ona iz Washingtona. Njena pomoć bila je presudna za Zvonkov  izlazak. Zvonkova supruga Julienne Bušić može to posvjedočiti. Julienne  ga je čekala u zračnoj luci u Zagrebu, kada je puštena iz zatvora,  24. srpnja 2008. godine u pratnji američkih agenata.

Svečano dočekan, politički se angažirao, premda je ubrzo uvidio da ili ima previše idealizma u njemu ili je predugo izbivao iz Hrvatske. Prvo se bio angažirao kroz stranku Ruže Tomašić, HSP dr. Ante Starčević, zatim kroz udrugu “Hrvatski plamen”.

Bušić se stoga usmjerio na ujedinjavanje suverenističkih snaga u zemlji. No, nakon tri godine, priznao je politički poraz. To nikome ni deset godine poslije njegova suicida nije uspjelo.

Nažalost politički nezreli glasači, zadojeni jugo-komunizmom nikako ne uspijevaju izglasati suverenističku opciju. Kada god se pojavi neka takva opcija probude se „spavači“  raznih domaćih i inozemnih neprijatelja Hrvatske i od samog početka krenu podvale, spletke i optužbe! Upravo smo svjedoci razbijanja Domovinskog pokreta!

Izvadak iz knjige ZDRAVO OKO -sjećanja, govor nakon govora fra Joze Grbeša o Zvonku Bušiću ;

„Zvonko Bušić! Jedinstveno ime novije hrvatske povijesti. U sebi je satkao mnoge!

Poput Diogena tražio je svijećom čovjeka. Po danu. U svakom danu, tražio je čovjeka! Bilo mu je teško naći, jer su se mnogi već prodali. A u prodanima ne prebiva čovjek, nego interes, nema ljubavi, tek privid. I zato više nisu mogli rasaznati govore li to oni ili njihovi novi vlasnici.

Poput Platona, htio je da ljudi vide bez zablude i privida, da im sjene ne postanu vjerovanje praznine (Platonova pećina, u kojoj su ljudi zatvoreni i vide samo sjene. Kada jedan od njih izađe van na svijetlo sunca i vrati se da im kaže što je otkrio, oni mu ne vjeruju i ubiju ga)

Poput Krista, istina je za njega uvijek vrijedna žrtve, jer ona jedina oslobađa čovjeka iznutra i stvara stabilan svijet.

Poput Mendele, godine zatvora samo su jačale njegov duh, jer je znao da je njegova Pravda utemeljena na Istini

Poput mistika, dubine su mu bile draže od svog blještavila površnosti, jer dubine stvaraju za vječnost, a površine otkrivaju kopije.

Bio je i ostao idealist, koji  nije mogao pomiriti stvarnost hrvatskoga jada, sa idealom  koji je živio. Ideali i tragedije uvijek idu zajedno i tako ostavljaju najjače pečate!

Sa Zvonkom Bušićem otišli su ljudi Ideala, Riječi i Istine!“

Ali proći će i ovo vrijeme i doći će vrijeme kada će ideali opet dobiti svoju vrijednost za koju vrijedi živjeti i mrijeti!

Vječni spomen i HVALA!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Zgražanju se pridružila i Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, SNV-ove Novosti pa i hrvatski PEN  je oštro osudio zabranu fotografske izložbe autorice Inije Herenčić, za koju kaže da je izvanredna i svjetski ugledna fotografkinja.[1]

“Gradonačelnik Miro Bulj i vlasti Grada Sinja ne žele izložbu jer je financira i Srpsko narodno vijeće, tako da se radi o kršenju slobode izražavanja i stigmatizaciji kulture srpske nacionalne manjine. Hrvatski PEN podsjeća da je doba totalitarnih i nedemokratskih režima daleko iza nas i da je sloboda izražavanja jedna od ključnih vrijednosti koje čine srž hrvatske države, kao samostalne i demokratske članice EU”, naveli su u izjavi iz PEN-a

Republika Hrvatska je demokratska zemlja i “svi smo dužni čuvati temeljne vrednote hrvatskoga Ustava, što uključuje slobodu izražavanja i sve oblike umjetničkih sloboda”. U demokratskom društvu ne zabranjuju se niti se cenzuriraju umjetnički sadržaji, “mudro“ zbori Pučka Pravobraniteljica.

Eto puna su im usta demokracije kada se radi o srpskoj nacionalnoj manjini, ali se ta njihova demokracija uopće ne primjenjuje kada se radi o hrvatskim umjetnicima, pjevačima i piscima, onda nikakvog zgražanja nema!

Gdje je bilo Ministarstvo kulture kada je M.P.Thompsonu višekratno zabranjivan  nastup u pulskoj Areni?

Gdje je bila Pučka pravobraniteljica kada se doslovno progonilo M.P.Thompsona i Hrvatsku proglašavalo fašističkom?

Što su sve pisale Novosti i organizirale medijsku hajku na Thompsona proglašavajući ga fašistom? Zar brutalna srpska i JNA agresija na Hrvatsku nije bila fašistička? [2]

I nakon svega razaranja,  15 840 ubijenih hrvatskih branitelja i nezaliječenih trauma , 1792 nestale osobe za kojima se još uvijek traga,  mi bi trebali biti „sretni“ gledajući izložbu srpskih običaja i kulture?

Da možda i bi da su se Srbi pokajali, da ne rade protiv hrvatske države, da Hrvatsku prihvate kao svoju domovinu. Ali ne dok je njima glavni grad Beograd, Zagreb samo krava muzara, a Hrvatska poligon po kojem oni manifestiraju svoje velikosrpstvo!

Je li se Pučka Pravobraniteljica oglasila kada je labinski gradonačelnik Valter Glavičić izjavio; „Istra mora dignuti glas protiv fašizma koji puzi kroz Učku“

To nije bio udar na demokraciju, Ustav RH i ključne vrijednosti hrvatske države?

Čemu  takvo licemjerje i dvostruki standardi?

Diskriminacija Hrvata prema manjinama nikoga  ne zgražava?

Nikoga ne zgražava što se Hrvat u Istri ne može zaposliti u tijelima državne uprave, bez znanja talijanskog jezika? Ta diskriminacija  nikoga ne zgražava u državi Hrvatskoj!?

Kakvu  poruku šalje  Ministrica kulture kada financira antihrvatske filmove?

Hrvati kuš, Srbi naprijed!

Zar manjine koje usput mi financiramo iz Proračuna više vrijede kao ljudi, nego mi Hrvati!?

Nevjerojatno je od hrvatske političke “elite“ koliko se uzdizanjem na tron Rade Šerbedžije ponižava hrvatski narod i njegova krvlju stečena samostalnost i time ustvari ruši pravo na samobitnost i postojanje. Nevjerojatno je što  medijsko uzdizanje i veličanje Rade Šerbedžije  ide tako daleko da Branimir Pofuk u Večernjem listu ( Obzor 3.lipnja 2017.godine) napiše kolumnu pod naslovom:

„Narod kojemu je Thompson važniji od Šerbedžije na najboljem je putu da umre od zaglupljenosti i nestane“

Mi se na primjer zgražamo na dernek u Kumrovcu! Zgražamo se na Titove dane u Fažani! Zgražamo se na veličanje zločinca Tita! Zgražamo se kada se od zločinca gradi turistički brand! Koju poruku time šaljete? Samo vi ubijajte Hrvate, slaviti ćemo mi to, napraviti turistički brand!

Zgražamo se na veličanje Jugoslavije, na crvenu zvijezdu petokraku, koja je simbol JNA i srpske agresije na Hrvatsku. Veličanjem Jugoslavije udara se na same temelje RH, na poništavanje Domovinskog rata. Ponižavaju se hrvatski branitelji, ponižava se hrvatski narod koji je uz ogromne žrtve propatio u četiri godine JNA i srpske agresije.

Zgražamo se od 2001, na povlašteni status Rade Šerbedžije, kojemu je dan na korištenje otok Mali Brijun u Nacionalnom parku Brijuni. I ne samo otok, nego i 20 parkirnih mjesta u Fažani. Ne samo otok nego mu je Mesić dao  i brod MORH-a koji prevozi gledatelje iz Fažane na Brijune.

Zgražamo se, jer  čime je to Rade Šerbedžija zadužio  državu Hrvatsku da mu  daje na korištenje taj dio Otočja za njegovo kazalište?

Zar ovime; “Morao sam napustiti Hrvatsku, jer je ona napala moju državu Jugoslaviju” Hrvatska je krivac, Hrvatska je ta koja je napala, njegovu Jugoslaviju!?

Čime, kada nas je njegova JNA razoružala?

Što se onda vratio u Hrvatsku? Što nije otišao svojoj braći Srbima? Jer on je izjavio da smo mi braća; “Strašno je da ovdje ima toliko talentiranih i vrijednih ljudi, vrhunskih sportaša i umjetnika, a da smo mi ipak uspjeli zaratiti s vlastitom braćom. Uz sve te naše divne talente mi smo ostali nekako zaostali, čim smo se mogli krvavo pobiti na kraju 20. stoljeća”, rekao je Šerbedžija, za srpski Mondo.

Znači nije važno tko je započeo rat, nije važno tko je razarao i ubijao? Nije važno čije su žrtve bile brojnije? Samo je važno to što se Rade Šerbedžija vratio u Hrvatsku kao da se ništa promijenilo nije!

Zgrožena sam što  Srbi nama u Istri nameću već 16 godina svoje Dane srpske kulture.  Umjesto da se po istarskim gradovima i trgovima vidi istarski balun i čuje istarska ljestvica, turisti gledaju žikino kolo pa ne znaju jesu li u Istri ili u Srbiji. Ja sam na to zgrožena, jer potenciraju svoju, a preziru našu kulturu. SNV-ove Novosti od svog osnivanja izruguju se, pljuju po hrvatskoj kulturi, vjeri i identitetu.

Ministrica se nije zgražala kada Vlada nije više htjela financirati Hrvatsko slovo, [3] ali se  zgraža zbog zabrane izložbe koju financira SNV, hrvatskim novcem iz Proračuna.

Trebali bi se mi Hrvati u vlastitoj državi proglasiti manjinom, onda bi nas Vlada premijera Plenkovića obilato financirala, pa se Ministrica kulture ne bi zgražala  nad našim pravima.

A mi se zgražamo na njeno ponašanje i diskriminaciju kojoj izlaže Hrvate! Zgražamo se na ponašanje Ministarstva kulture financirajući projekte protivne interesima i ugledu države Hrvatske.

Samo ću dva primjera navesti  film “15 minuta – Masakr u Dvoru”, kojim optužuju hrvatski vojsku za ratni zločin i etničko čišćenje i još jedan primjer gdje je baš ministrica Nina Obuljen, tada državna tajnica,  pokazala svoje pravo lice, 2008. godine 18 knjiga o Domovinskom ratu, generala Praljka proglasila je šundom,[4] da bi general Praljak 2012. godine dobio  ovrhu od pola milijuna kuna!

Lili Benčik/hrvatskepravice

---

[1] https://7dnevno.hr/vijesti/hrvatska/bulj-zabranom-izazvao-pravu-lavinu-reakcija-ministrica-obuljen-time-sam-zgrozena/

[2] https://www.portalnovosti.com/thompson-i-ustase

[3] https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/13-tv/60713-pokopali-su-hrvatsko-slovo-tko-je-sljedeci-na-redu

[4] https://www.vecernji.hr/vijesti/praljku-stigla-ovrha-od-pola-milijuna-kuna-553250

Hrvati -Jugoslaveni  i Srbi  ne mogu prihvatiti Hrvatsku kao samostalnu državu, pa mantraju o tome što je temelj na kojem je stvorena država Hrvatska.

Članak 3 jasno definira što je temelj za tumačenje Ustava

„Članak 3.

Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.“

Tako manipuliraju i Ustavom RH tumačeći ga kako njima odgovara.

Bivši predsjednik Ivo Josipović neprestano mantra  „da je Hrvatska, kako piše u Ustavu, bila, je i biti će antifašistička.“

Žalosno je takvo obmanjivane javnosti od jednog pravnika po struci , doktora znanosti i redovnog profesora u trajnom zvanju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

U Ustavu RH,  ni jednom riječi ne piše da je Hrvatska -antifašistička!

To je manipuliranje Ustavom RH, po njegovoj interpretaciji.

U svom znanstvenom radu I. Josipović: Prekršajna odgovornost za promicanje ideologija suprotnih Ustavu Republike Hrvatske

Hrvatski ljetopis za kaznene znanosti i praksu (Zagreb), vol. 27, broj 2/2020, str. 637-680

https://www.academia.edu/86100985/Misdemeanor_Liability_for_Promoting_Ideologies_Contrary_to_the_Constitution_of_the_Republic_of_Croatia

razvija  tezu da je Hrvatska, antifašistička preko pozdrava „za dom spremni“ kojega u Ustavu uopće nema, imputirajući svakome tko  mu  suprostavi svoje mišljenje da je ustašoid , iako u ovom slučaju politička podjela nije bitna.  Nitko ne tvrdi da je Hrvatska slijednica NDH. To je i povijesno nemoguće zbog razdoblja totalitarne Jugoslavije

U tu svrhu naravno dr. Ivo manipulira i Preambulom Ustava!

Moram je citirati  u cijelosti;

„I. IZVORIŠNE OSNOVE

Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:

– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;

– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;

– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;

– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;

– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;

– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;

– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;

– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;

– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;

– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;

– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;

– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države….“

U Preambuli, odnosno izvorišnim osnovama povijesni je slijed borbe Hrvata za svoju državu.  U tom je slijedu i kneževina, i kraljevina Hrvatska, pa danas nikome ne padne na pamet da Hrvatsku svrstava u kraljevine.

U tom je povijesnom slijedu i Banovina Hrvatska, pa nitko Hrvatsku ne naziva banovinom!

U tom slijedu je i otklon od NDH, pa zlonamjerno Hrvatsku nazivaju ustaškom, naročito Milorad Pupovac, njegova SNV- ova glasila sa srpsko-četničkim  novinarima i SPC sa svojim pročetničkim svećenstvom.

U tom slijedu je i ZAVNOH i Ustavi iz Jugoslavije, pa Hrvatska nije sljednik Jugoslavije. Baš naprotiv, Hrvatski Sabor 8.listopada 1991. izglasao je Ustavnu Odluku o raskidu svih sveza sa SFRJ. NN 53/1991

1. Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ,

2. Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije – SFRJ,

3. Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ…

Prema toj Ustavnoj Odluci ne može Hrvatska biti slijednica, ni ZAVNOH-a, ni SR Hrvatske, ni bilo kojeg tijela koje nastupa u ime SFRJ! (članak 3 Ustavne Odluke)

I na kraju izvorišnih osnova piše ;

.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Hrvatska je samostalna, nezavisna, suverena i demokratska država.

U članku 1 Temeljnih odredbi;

Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država.

Bez fašizma, komunizma i antifašizma!

To piše u  USTAVU RH, profesore, doktore znanosti, Ivo Josipoviću!

Lili Benčik/hrvatskepravice