Connect with us

Vijesti

UZ NEDAVNI DAN GRADA – KRATKA POVIJEST ZADRA

Published

on

Zadar je, 24. studenog na dan sv. Krševana proslavio svoj dan!

Kratko iz povijesti Zadra:

U 9. stoljeću prije Krista na području današnjega grada razvilo se ilirsko naselje Iadera (Jadera), koje je postalo važnim liburnskim središtem i održavalo trgovinske veze s grčkim kolonijama na Jadranu. Za rimskih osvajanja, od 2. st. pr. Kr., ondje su se postupno naseljavali italski doseljenici, koji su u 1. st. pr. Kr., bili organizirani isprva u zajednicu (conventus), a potom u municipij (municipium) rimskih građana.

Potkraj 1. st. pr. Kr. Jadera je odlukom Gaja Julija #Cezara postala rimskom kolonijom (colonia Iulia Iader) te je u sljedećih nekoliko stoljeća bila uređena po svim načelima rimskog urbanizma.

Na temeljima antičkoga grada postupno se razvijao srednjovjekovni Zadar, koji je nakon razdoblja ostrogotske vladavine, od 537., bio glavni grad bizantske Dalmacije i sjedište carskoga namjesnika (stratega).

Velik broj starokršćanskih građevina potvrđuje da je

Zadar bio važno kršćansko središte, a zapisi crkvenih sabora održanih u Saloni 530. i 533., u kojima se spominje zadarski biskup, svjedoče o ranom osnutku Zadarske biskupije. Zahvaljujući očuvanju teritorijalnoga, municipalnog i crkvenoga kontinuiteta u razdoblju avarske i slavenske seobe (7. – 8. st.), za cijelo vrijeme bizantske uprave Zadar je sačuvao položaj glavnoga političkog središta bizantske Dalmacije.

HRVATSKA DRŽAVA

Godine 923. gradom je kao bizantski prokonzul upravljao hrvatski vladar Tomislav, a zadarski biskup sudjelovao je u radu crkvenih sabora održanih u Splitu 925. i 928., kada je i on došao pod crkvenu jurisdikciju rimske kurije. No odredbe tih crkvenih sabora, nepovoljne za slavensko bogoslužje, na zadarskom području nikada nisu bile provedene, pa je upravo zadarska biskupija ostala glagoljaška sve do novijega doba.

U doba slabljenja bizantskoga utjecaja i jačanja mletačkih ambicija na Jadranu, Venecija je prvi put uspjela osvojiti grad za vladavine Petra II. Orseola (oko 998. –1000.), a nedugo potom grad je priznao vlast hrvatskoga vladara Stjepana I.

Upravo su stalni prijepori i izmjene vlasti Venecije i hrvatskih vladara obilježili povijest grada u 11. st.

Velik utjecaj u Zadru tada je imala ugledna patricijska obitelj Madijevaca; Dobronja, sin priora Madija, doveo je Zadar na čelo koalicije protiv Venecije te se 1050. grad samovoljno podvrgnuo vlasti hrvatskoga vladara.

Osobito je Petar Krešimir IV., koji je pod svojom vlašću ujedinio dalmatinske gradove i nosio naslov kralja Dalmacije (rex Dalmatiae), osnažio veze sa Zadrom. Bio je u rodbinskim vezama s Madijevcima i stekao titulu zadarskoga patricija. Godine 1066. podijelio je kraljevske povlastice samostanu benediktinki sv. Marije, o čem svjedoči sačuvani kartular, a 1069. darovao je benediktinskoj opatiji sv. Krševana otočić Maun.

UGARSKO – HRVATSKA PERSONALNA UNIJA

Nakon polustoljetne vlasti hrvatskih vladara, gašenjem hrvatske narodne dinastije, Zadar je 1105. priznao vlast hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana te je zajedno s ostalim srednjovjekovnim dalmatinskim komunama ušao u sastav hrvatsko-ugarske državne zajednice. Iz toga razdoblja sačuvan je tzv. Kolomanov natpis, uklesan u zvonik crkve sv. Marije, u kojem se navodi da je Koloman, kralj Ugarske, Dalmacije i Hrvatske, bio pokrovitelj gradnje zvonika. U 12. st. Venecija je stalno nastojala podvrgnuti grad svojoj vlasti; 1115. zauzeo ga je mletački dužd Ordelafo Faliero, a 1159. – 1180. njegovi su stanovnici podignuli četiri pobune u nastojanju da ostvare samostalnost.

Godine 1154. Zadar se odvojio od Splitske metropolije i postao sjedištem samostalne Zadarske nadbiskupije zadobivši sufraganske biskupije na kvarnerskim i srednjodalmatinskim otocima.

O hrvatskom pak karakteru grada u 11. – 12. st. svjedoči velika zastupljenost hrvatskoga imena, posebice među najutjecajnijim građanima, kao i podatak o posjetu pape Aleksandra III. (1177.), kojega su Zadrani dočekali pjevajući pjesme »na svom slavenskom jeziku«. Godine 1180. Zadrani su prihvatili vlast hrvatsko-ugarskoga kralja Bele III. (1172.–96.), ali Mlečani nisu prestali s pokušajima osvajanja grada.

Najteži napad pretrpio je 1202. za Četvrtoga križarskog rata, kada je dužd Enrico Dandolo unajmio križare da ga osvoje, te je tom prilikom bio gotovo potpuno razoren i opljačkan, a stanovništvo raseljeno.

U 13. i 14 st. podignuto je više pobuna protiv mletačke vlasti, prilikom kojih su Zadrani imali potporu hrvatskih velikaša (Bribirskih 1311.) i hrvatsko-ugarskih kraljeva.

Posebice je Ludovik I. Anžuvinac dugogodišnjim ratovanjem nastojao ući u Zadar i učvrstiti svoju vlast u Dalmaciji. To mu je napokon i uspjelo te je odlukama Zadarskoga mira (1358.) grad sljedećih pola stoljeća bio uključen u sastav Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. U tom je razdoblju Zadar gospodarski i kulturno napredovao, često je bio sjedištem hrvatskoga bana i drugih odličnika te se razvio kao luka i učvrstio veze s bliskim hrvatskim i balkanskim, kao i dalekim ugarskim zaleđem.

No taj je razvoj bio prekinut pošto je 1409. Ladislav Napuljski prodao Mletačkoj Republici Zadar, zajedno s pravima na ostatak Dalmacije. Od tada su Mlečani zadržali vlast nad gradom sve do pada Mletačke Republike (1797.).

MLETAČKA VLAST

Razdoblje mletačke uprave bilo je obilježeno ograničenom autonomijom, jer je Veliko vijeće bilo podređeno gradskomu knezu postavljenomu iz Venecije. Iako je gospodarska djelatnost bila u potpunosti podređena interesima Mletačke Republike, do kraja 15. st. zadarska se trgovina nastavila razvijati; na njezino slabljenje utjecali su tek ratovi s Osmanlijama, koji unatoč čestim napadima nikada nisu osvojili grad. Od tada je Zadar imao ulogu snažne tvrđave koja je osiguravala mletačku trgovinu na Jadranu.

Zadar je ostao glavno političko i administrativno središte svih mletačkih posjeda na istočnoj obali Jadrana te sjedište generalnoga providura »provincije Dalmacije i Albanije«. Godine 1625. u gradu je bio otvoren i središnji arhiv za Dalmaciju, danas Državni arhiv u Zadru (DAZd).

Početkom Bečkoga (Velikog) rata (1684. –99.) Osmanlije su izbačene sa zadarskoga područja. Za dugotrajnoga razdoblja ratova 16. – 18. st. mletačke su vlasti u više navrata pokušale naseliti zadarsko područje, a inicijativom nadbiskupa Vicka Zmajevića u grad se doselilo albansko stanovništvo s područja Skadarskoga jezera i sjeverne Albanije, koje je u 17. st. oblikovalo novo gradsko naselje u istoimenom predgrađu (→ arbanasi). Pod pokroviteljstvom nadbiskupa V. Zmajevića osnovano je u Zadru i Ilirsko sjemenište, u kojem se njegovala glagoljica.

TROJEDNA KRALJEVINA HRVATSKA

Padom Mletačke Republike 1797. i ulaskom u sastav Habsburške Monarhije, Zadar je i dalje zadržao ulogu administrativnoga središta Dalmacije, u kojem je vodeće upravne položaje držalo od Austrije podupirano činovništvo talijanskoga podrijetla, preostalo u gradu nakon pada Republike. Sve do kraja razdoblja prve austrijske uprave (do 1806.) grad je bio izravno povrgnut Beču, čime je bilo onemogućeno ostvarenje težnji Zadra i Dalmacije za sjedinjenjem s Hrvatskom.

Uspostavom francuske uprave 1806.–13. Zadar je, kao i u mletačkom razdoblju, ostao sjedištem generalnoga providura. Godine 1806. –10. tu je dužnost obavljao Vicenzo Dandolo, koji je modernizirao upravu i sudstvo. Tada je bila izgrađena mreža novih prometnica, koja je povezivala Zadar sa zaleđem, te je bilo obnovljeno Zadarsko sveučilište. Godine 1806. pokrenute su u Zadru i prve novine na hrvatskom jeziku Kraljski Dalmatin.

Za razdoblja druge austrijske uprave (do 1918.) Zadar je zadržao status glavnoga grada Dalmacije, bio je sjedište Dalmatinskoga sabora (osnovan 1861.) te crkvene metropolije za cijelu Dalmaciju. Godine 1833. bila je dovršena cesta koja je Zadar preko Velebita povezivala sa Zagrebom i Bečom, a 1838. stavljen je u uporabu i prvi moderni gradski vodovod.

U drugoj polovici 19. st. Zadar je bio središte nacionalnoga i kulturnog preporoda u Dalmaciji. Godine 1844. pokrenut je list Zora Dalmatinska, 1855. osnovana je, a 1857. otvorena Znanstvena knjižnica, 1863. Narodna čitaonica, 1885. hrvatska pučka škola te 1897. prvi razred hrvatske gimnazije.

Pošto je carskim dekretom Zadar 1868. prestao biti grad utvrda, doživio je nagli gospodarski, kulturni, urbanistički i demografski razvoj. Otpočelo je djelovati 6 tiskara, u kojima je izlazilo oko 40 različitih novina i časopisa, među kojima od 1862. Il nazionale (s prilogom na hrvatskom jeziku Prilog k Narodnom listu).

Početkom 20. st. u Zadru se odvijala živa politička djelatnost, a 1905. potpisana je Zadarska rezolucija, kojom je bio dan poticaj politici »novoga kursa« i sjedinjenju hrvatskih zemalja. Nakon Prvog svjetskog rata grad se privremeno našao u sastavu Države SHS te nedugo potom i unutar Kraljevine SHS.

RAPALLSKI UGOVOR I PRODAJA ZADRA ITALIJI

Rapalskim ugovorom 12. studenog 1920. bio je, uz Istru, Rijeku, Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu, pripojen Italiji kao enklava na istočnoj obali Jadrana. Počelo je razdoblje snažne talijanizacije i iseljavanja Hrvata te gospodarskoga propadanja grada zbog izolacije od zaleđa.

DRUGI SVJETSKI RAT

Početkom Drugog svjetskog rata područje Zadra postalo je talijanska okupacijska zona pod zapovjedništvom Druge talijanske armije, a kraljevskim dekretom od svibnja 1941. i službeno je bila izvršena aneksija te osnovan Guvernatorat Dalmacije sa sjedištem guvernera u Zadru. Uslijedila je politika represije i ubrzane talijanizacije. No već u lipnju 1941. bio je osnovan ogranak KP Hrvatske, koja je organizirala antifašističku borbu. Grad je ipak ostao pod talijanskom upravom sve do kapitulacije Italije 1943., kada je bio uključen u teritorij Nezavisne Države Hrvatske.

U savezničkom bombardiranju 1943.–44., u kojem se nastojala uništiti gradska luka i tako spriječiti uspostavljanje mostobrana do Ancone, kojim su Nijemci namjeravali napasti savezničke trupe na sjeveru Italije, bilo je razoreno više od 60% povijesne jezgre. U studenome 1944. grad je napokon bio pripojen matici zemlji Hrvatskoj.

SUVREMENA POVIJEST ZADRA

Nakon Drugog svjetskog rata Zadar je postupno gospodarski obnovljen. Došlo je do velikoga rasta stanovništva, talijanska zajednica izgubila je društvenu važnost, a broj se Talijana smanjio.

U poslijeratnom razvoju Zadar je postao i važno vojno središte JNA (zrakoplovna baza kraj Zemunika, vojne škole i dr.).

Tijekom 1980-ih bio je među gospodarski najrazvijenijim gradovima Hrvatske i Jugoslavije. Godine 1991. na području općine živjelo je 136 572 st., a na gradskom području 76 343 st. (udio Srba u općini bio je oko 10%, a u gradu oko 14%).

DOMOVINSKI RAT

Početkom Domovinskoga rata Zadar je bio napadan od sredine rujna 1991. Bio je pod pritiskom JNA i srpskih pobunjeničkih snaga u neposrednom zaleđu (prekinute su glavne prometnice prema unutrašnjosti pa se povezanost Zadra i ostatka Dalmacije sa sjeverozapadnom Hrvatskom održavala preko Paga).

Najžešći napadi JNA na Zadar bili su početkom listopada 1991. Nakon što je postignuto primirje 9. listopada 1991., JNA se povukla iz gradskih vojarna, ali je Zadar i dalje bio izložen povremenim topničkim napadima srpskih snaga. Krajem 1992. na gradskom području bilo je više od 27 000 prognanika.

Veći dio zadarskoga zaleđa oslobođen je u siječnju 1993. (operacija Maslenica), a ostatak u kolovozu 1995. (operacija Oluja).

Zadar je danas jedno od najvećih hrvatskih kulturnih i turističkih središta – također i grad UNESCO-ve svjetske kulturne baštine od 2017. godine.

Izvor: Hrvatska povijest A do Ž

Advertisement

Vijesti

JOŠ JEDAN OSVRT NAKON PREDIZBORNOG SKUPA ‘LJEVIČARSKIH ZGUBIDANA’

Published

on

Ono što smo na subotnjem skupu ljevice mogli vidjet je još jedna ružna prevara i igrokaz političara koji su se svi do zadnjeg prodali vladarima iz sjene i nazi EU – prenosimo tekst Saše Novak.

Skup je bio pod patronatom Velikog Sluge Plenkovića. U dva su tjedna imali dovoljno vremena organizirat prevoz ljudi iz Splita i Rijeke, pomaknut ograde do Markove crkve na kojem trgu više ne stoluje ni vlada ni sabor, naprintat pamflete kojima su mahali pred kamerama bez jedne hrvatske zastave, dok su sve pozorno pratili i snimali mainstream mediji, a već u podne je “protest” bio udarna vijest na HRT dnevniku. To se nikad nije dogodilo ranije, došlo bi malo ljudi, a vijesti o skupu nisu postojale ako Robert Schwarz nije na licu mjesta snimao video i postavio ga na Facebook.

Ti isti koji su na bini urlali protiv hdz-a, Plenkovića i Turudića, a bez ikakvog programa, su do sad covid mjerama zajedno s vladajućima ‘ubili 18000 hrvatskih građana’, tražili da se neubodeni izopće iz društva, šutili na krađu novca za obnovu srušene Banije i Zagreba, šutili na pomor svinja i uništenje Slavonije geoinženjeringom prošlo ljeto, a šute i danas na otrov kojim nas svakodnevno zalijevaju s neba, izglasali uvođenje eura… lista je bez kraja…

Sve što godinama gledamo je jedna ogromna prevara.

Od prvog dana nastanka države uveden je sistem porobljavanja izborima 2+1!

Što to znači?

Dva mandata hdz, jedan Račan, dva mandata hdz, jedan Milanović, dva mandata hdz, …jedan Benčić…!?

Zar je to toliko teško za vidjet?!

I dok nam pred nosom rade po uhodanoj shemi po treći put, mi smo i dalje slijepi i gluhi.

Plenković se svojim postupcima i narativom difamirao do kraja, i taman je vrijeme da opet uskoči ljevica, koja je dokazano zlo, isto ako ne i gore, kakvo su bili Račan i Milanović. Uz pomoć Plenkovića, APIS-a mu i DIP-a, na vlast u Zagreb je ljevicu financiranjem doveo Soroš, i tako su nam oteli glavni grad u kojem živi gotovo polovica stanovnika Hrvatske. Nema nas više od 2,5 miliona, a od toga je polovica umirovljenika!

Da se ne zavaravamo da su desno pozicionirane stranke nešto bolje. Kod nas desnica ne postoji jer im se narativ zasniva na poistovjećivanju s antisrpstvom!!!

Samo se još trogloditi bave brojanjem krvnih zrnaca koje vladajući izvuku iz rukava kad nam treba skrenut pažnju sa životno bitnih tema. Da ne pišem o povijesnim lažima dolaska u stoljeću sedmom, kad smo svi mi na ovim područjima oduvijek živjeli.

I Domovinski pokret(ne stranka) i Most su isprdak hdz-a. U prve su nakon micanja režimskog pjevača privukli i prevarili vlastite nezadovoljnike da im glume oporbu, a Most su osnovali kao pandam za uništenje sdp-a, koji ih je dvaput doveo na vlast.

Uništenju sdp-a debelo je kumovao sam Milanović jer kao ni Račan, po drugi put za redom nije smio preuzet palicu obzirom da to nije bilo po sotonističkoj shemi, ali je u Slavonskoj dogovoreno da će za to bit nagrađen predsjedničkim položajem. Zato je gđa Kitarović kasnila u predizbornu utrku, a onda djelovala kao da je prestala uzimat terapiju. Sve je unaprijed bilo dogovoreno još u ljeto, inače Milanović nebi uopće ušao u utrku. Za njegova premijerskog mandata spušten je referendumski prag ispod 51% kako bi nas na prevaru uveli u eu. Napravio je dijete pjevačici, a Musavoj se iskupio visokom pozicijom za vrijeme plandemije da otrovnim pripravkom u.bija sirote starce po Baniji, dok je sâm osobno žustro agitirao za cijepljenje djece mRna krepivom. Mogao je stavit i veto na uvođenje eura…ali…

Tako odmah nakon što izađete na izbore kojima će vam postavit na jedan mandat sotonističku kliku koja zagovara transhumanizam, digitalne putovnice i novac, 15-minutne gradove, do kraja uništava obitelji i vjeru, djeci dopušta da tek s 18g odluče kojeg su roda…izađite i na predsjedničke izbore i ponovo glasajte za Milanovića.

U međuvremenu su Mislav Kolakušić, Ivan Vilibor Sinčić i Ivan Lovrinović predprošlu subotu osnovali novu desnu stranku Pravo i Pravda (PiP, doslovan prijevod izrazito desne poljske stranke koju vodi Jaroslav Kaczinsky).

Za one koji to neznaju, ova su trojica zajedno pokušala surađivat i prije kolakušićevog fijaska na predsjedničkim izborima, ali neuspješno. Kolakušić koji je čovjek sistema i zamalo je postao Karamarkov ministar pravosuđa, kao sistemski čovjek nikad neće moć promijenit sâm sistem, isprva je govorio o preuzimanju vlasti na način da ujedini oporbu… a danas kaže da su oni otvoreni za sve ideologije…!?

To se zove golo predizborno političko kokošarenje da bi se dobio što veći broj glasova naivnih, pa koketira s DP-om i nekim drugim sitnim desnim strankama.

Gospodin sudac danas puca puno više od male uništene Hrvatske baveći se kao eu parlamentarac više globalnim problemima, pa predviđa da bi mogao osvojiti 5,9% glasova za zastupnički mandat u EU parlamentu. Nije više tužibaba koja tamo iznosi zlo koje nam se u Hrvatskoj dešava, jer očito ga za nas i ove izbore više nije previše briga, njegova je cijela raspadnuta EU!

Kompletna hrvatska politička scena, bez obzira na boju i narativ, postala je sluga naci režima koji nad nama sprovode. Za vrijeme Turaka su se takvi nazivali Janjičarima i uvijek su bili gori prema narodu nego sami Turci, isto kao što su za vrijeme II. SR ‘ustaše bili gori’ od Nijemaca, i ovi danas samo rade svoj posao, pa nam nepostojeća (od 2013.) država izgleda kao pun frižider kojeg je netko odavno iskopčao iz struje, i tek sad otvorio vrata.

Zato je jedini izlaz iz jame u koju su nas ukopali, na dan izbora izać masovno na prosvjede diljem zemlje i tražit referendum za izlazak iz EU i temeljitu promjenu ustroja države koju su nam oteli. Kažu stručnjaci da smo s financijskim dugom u dubokom glibu, i tko god to pokuša i uspije, morat će isplatit EU ogromne sume novaca…

Treba pokušat, pa da vidimo kome i koliko dugujemo nakon lustracije i silne pljačke koja se nad nama vrši preko 30 godina, i od strane našijeh i od stranaca!?

A oni koji niti nakon ovog teksta nisu razumjeli što se doista događa i kako očito još uvijek ima resursa za pelješenje, neka izađu na izbore. To je jednako bacanju zemlje na zakucani kovčeg!

Zapamtite da je ipak sve na nama…Zdravi bili!

P.S. Neke od misli sam preuzela od Gašo i Velimira Ponoša, a poneka je i od moje malenksti.

Nemam običaj tagirat ljude, no objave su mi gotovo nevidljive, a i sama je tema bitna po goli opstanak, a vi prosudite sami…

Kopiran tekst Saše Novak.

Continue Reading

Vijesti

Medicina na nizbrdici – Kako smanjiti štetu?

Published

on

Većini je ljudi jasno da je zapadna medicina u krizi – piše Dr. med. Lidija Gajski u Logicno. Ovo su neki od njenih negativnih fenomena:

1) Komercijalizacija – u medicini je nepoželjna jer zdravlje i tijelo nisu roba; uvođenje tržišne logike u medicinu dovodi do pada efikasnosti i drugih devijacija. Povrh toga sustav koji se bavi nepoželjnim događajem ne smije biti ustrojen na profitnoj osnovi; ako se na zdravstvenoj usluzi zarađuje, nema interesa da se nepoželjni događaj – bolesti, izliječe i eliminiraju, već naprotiv, da se održavaju kroničnima, i da se stvaraju nove.

2) Privatizacija – zdravlje je javno/opće dobro, a ne posjed interesnih grupa. Primarni cilj privatnog poduzeća je zarada; u okolnostima u kojima su značajni dijelovi zdravstvenog sustava privatizirani, taj cilj postaje dominantan, a liječenje odlazi u drugi plan. Na svim razinama prisutna je korupcija.

3) Hipertehnologizacija, uključujući digitalizaciju i umjetnu inteligenciju – ubrzano se uvodi bez objektivne evaluacije i prijeti stvaranjem veće štete od koristi, ne samo u zdravstvenom sustavu, nego i šire jer vodi transformaciji ljudskog tijela i ponašanja, kao i transformaciji društvenih odnosa.

4) Birokratizacija – klinička se praksa sve više zamjenjuje radom s brojevima i statističkim podacima, te beskrajnim administriranjem; liječnici postupaju prema smjernicama, postupnicima, pravilnicima – pretvaraju se u činovnike, unositelje podataka i opslužitelje računala i uređaja.

5) Politizacija – iz medicine je nestao osobni odnos i odgovornost liječnika prema pacijentu; liječnici su izgubili autonomiju, svedeni su na izvršitelje naredbi koje se donose u sferi politike i ideologije.

6) Gubitak etike, znanstvenosti i demokratičnosti – iz medicine nestaje neophodna etička dimenzija, dok se iz njene znanstvene sastavnice gubi znanstvena metodologija, inovativnost, otvorenost i stručna rasprava. Postavljanje pitanja, pa i samo razmišljanje postalo je nedopustivo i opasno. One koji nisu u skladu s glavnom strujom cenzurira se i eliminira iz sustava.

7) Redukcionizam i materijalizam – zapadna je medicina krenula na stranputicu pred više stoljeća davši se, u okviru nove civilizacijske paradigme, reducirati na prirodnu znanost. Čovjek je sveden na zbroj tkiva i organa koji funkcioniraju prema fizikalnim i kemijskim zakonima; zanemarena je psihoemocionalna i duševna/duhovna komponenta čovjeka, kao i složenost pojmova liječenja, bolesti i zdravlja.

Zadnjih su desetljeća negativne tendencije i procesi eskalirali i medicina danas više nije u stanju ispunjavati svoju temeljnu zadaću.

Medicinari imaju ogromne praznine u znanju, a na mnogim su područjima jasno dezinformirani. Slabo poznajemo učinke postupaka koje preporučujemo i precjenjujemo potrebu za intervencijom. Ne učimo o prirodnim i drugim, tzv. alternativnim načinima liječenja. Dezinformirani smo o uzroku i naravi mnogih bolesti. Zašto ne učimo o okolišnim i društvenim determinantama zdravlja? Koliko znamo o ne-tjelesnim komponentama čovjeka, koje imaju važnu ulogu u nastanku i liječenju bolesti?

Jasno da ovakva medicina ne može biti efikasna. Djelotvornost velikog broja lijekova minimalna je ili je nema. I drugi terapijski zahvati, poput operacija ili ugradnji raznih uređaja značajnom broju pacijenata ne donose korist. Benefit od mnogih pretraga je upitan. Nema dokaza o koristi ijedne metode probira na rak. Bolesti se većinom ne liječe nego se održavaju kroničnima i stvaraju se nove. Ovo je Ivan Illich napisao prije skoro 50 godina: „Medicini ne polazi za rukom izliječiti kardiovaskularne poremećaje, većinu karcinoma, artritis, odmaklu cirozu jetre, pa čak ni običnu prehladu“ (Medicinska Nemezis, 1975.). Vrijedi i danas.

Neučinkovitosti medicine pridonosi i loša organizacija zdravstvenih sustava – nepovezanost, nedostatak zdravstvenih radnika, loš geografski raspored, pa i česta promjena doktora, za koju se našlo da značajno povećava smrtnost pacijenata.

Osim slabe učinkovitosti, medicina stvara sve veću i višestruku štetu. U prvom redu za tjelesno zdravlje. Samo za ilustraciju – lijekovi na recept treći su po redu uzrok smrti u Europi i SAD-u. Hospitalne infekcije uzimaju 147 000 života u Europi svake godine.

Medicina stvara i psihoemocionalnu štetu. Strah, briga, tjeskoba, nesigurnost, zbunjenost, nemoć, otuđenje, sumnja, ljutnja, očaj – čitav niz negativnih emocija i stanja nastaje zbog preuveličavanja rizika i ozbiljnosti bolesti, loše komunikacije s liječnikom, nemogućnosti utjecaja na liječenje, protuslovnih informacija, liječničkih pogrešaka, visokih troškova terapije. Žrtve su i liječnici zbog preopterećenosti i osjećaja otuđenja od svrhe i smisla svoga posla.

Nadalje, ekonomska šteta – zdravstveni proračuni rastu iscrpljujući pojedince i društvo. Nepotrebno, jer cijene medicinskih potrepština, osiguranja, a na zapadu i liječničkih plaća, pretjerane su i nerealne (kako lijek može stajati stotinu tisuća eura?). Novac se baca na nepotrebne postupke i saniranje štete od škodljivih. I uludo troši zbog loše organizacije sustava. SZO procjenjuje da se potrati 30 % zdravstvenih proračuna; sigurna sam da je to barem 50 %.

Sociokulturna šteta – visoki troškovi, u uvjetima privatizacije, imaju za posljedicu manju dostupnost zdravstvenih usluga siromašnijima. Znači, nedostatak pravednosti. Nadalje, javlja se pad povjerenja u zdravstvenu struku; samo 54 % ljudi još vjeruje liječnicima. Dehumanizacija. Sveopća medikalizacija kojom je kolonizirano zdravlje i većina ljudi pretvorena u bolesnike, a društvo u veliku kliniku. Liječnici su izgubili autonomiju vlastite struke, a bolesnici, ali i zdravi autonomiju nad vlastitim tijelom i zdravljem. Tjelesni suverenitet prepustili su instituciji medicine – otuđenoj, korumpiranoj, instrumentaliziranoj, veponiziranoj, koja na ljudima ne samo zarađuje, nego radi protiv zdravlja i života. Pomaže u izradi biološkog oružja, kontroli uma, zabranjuje djelotvorne lijekove … osvjedočili smo se tijekom korona krize. Vidjeli smo kako medicina, zlorabeći neznanje ljudi i njihov najveći strah – strah od smrti, služi kao oruđe kojim se djeluje na razne aspekte života, uvodi nadzor i oduzimaju prava i slobode. Medicina u službi transformacije društva, ali i preoblikovanja samog ljudskog tijela, u smislu kiborgizacije i stvaranja sintetičkog čovjeka.

* * *

Devijacije i štetu od medicine trebali smo davno prepoznati i početi ispravljati. Sada će biti puno teže. Ušli smo u razdoblje nezaustavljivog urušavanja ne samo zdravstvenog sustava, nego čitave civilizacije. Negativni fenomeni i trendovi će se nastaviti. Ljudi će biti sve bolesniji zbog štetnih utjecaja iz okoliša i sve slabijeg pristupa medicinskim uslugama. I to nije ništa novo – većina svjetskog stanovništva nema pristup primjerenom liječenju, pati i ranije umire. S druge strane, imućni će stradavati jer će nekritički prihvaćati sve što medicina nudi. Većinu liječnika, kako smo vidjeli, neće biti briga i nastavit će služiti sistemu.

Što može učiniti manjina svjesnih i savjesnih? Najnovija događanja pokazala su da smo se spremni nositi s dezinformacijama i propagandom. Unatoč našoj malobrojnosti i cenzuri istina je došla do velikog broja ljudi. I taj posao treba nastaviti. Smireno i bez zastrašivanja, jer ono koristi kontrolnom sistemu. Treba prenositi pozitivne i ohrabrujuće vijesti. Posebno je važno upozoravati ljude na štetne utjecaje iz okoliša i mogućnosti zaštite, na nužnost odbijanja transhumanističkih zahvata u tijelo te ignoriranja tzv. izvanrednih stanja.

Ja osobno, skoro 20 godina raskrinkavam laži i obmane u medicini, od kliničkih tema kao što su kolesterol, osteoporoza, depresija i cijepljenje, preko fenomena poput komercijalizacije znanosti i edukacije, privatizacije, medijskog marketinga, sukoba interesa, medikalizacije, do djelovanja na polju prava pacijenata, i nuđenja rješenja – između ostalog cjelovite reforme zdravstvenog sustava. Koja, nažalost, više nije aktualna jer je u ovoj fazi neprovediva.

U vremenu koje je pred nama morat ćemo se, kao liječnici i sestre, u prvom redu posvetiti konkretnom pomaganju bolesnim ljudima, poglavito onima bez novca i veza. Pojedinačno, a poželjno i kao mreža liječnika i sestara izvan i unutar zdravstvenog sustava. Volonterski ili uz izravno plaćanje usluga. Sub rosa. Za vrijeme paralize zdravstvenog sustava u Britaniji 2020. godine, profesionalci i dragovoljci lokalno su se organizirali za pružanje medicinske pomoći stanovništvu. Riječ je o paralelnom zdravstvu. Koje će nužno biti jednostavno i jeftino. I kojem će se, vjerojatno, priključivati sve veći broj liječnika i sestara jer će im rad u postojećem sustavu postati nepodnošljiv. Možda bi bilo dobro sastaviti jedan apel, poziv zdravstvenim radnicima da u uvjetima raspada javnog zdravstva sačuvaju etička načela hipokratove medicine – ostanu na usluzi ljudima u potrebi bez obzira na njihovu platežnu moć, i oni koji mogu, odvoje dio svog vremena za volonterski rad.

Imamo li kao mala zajednica resurse i kapacitete da se u ovom tranzicijskom razdoblju barem rudimentarno organiziramo? Ili je bolje bez formalne strukture koja je podložna infiltraciji i razbijanju. Nesumnjivo postoje modeli ustrojavanja zdravstva u razdobljima krize. Imamo svježe iskustvo i znanje ratne medicine; može li se ono iskoristiti?

Prilično je jasno da ćemo većinu medicine morati učiti iznova. Čeka nas veliki posao pronalaženja nepoznatih i zaboravljenih medicinskih znanja. Bilo bi dobro podijeliti područja istraživanja, a onda formirati repozitorij znanja. Kopirati veće, npr. World Council for Health. Krenuti s jednostavnim medicinskim istraživanjima – obradom dostupnih podataka, prikupljanjem i obradom svjedočanstava o učincima tzv. cjepiva, anketama o stavovima, ili o iskustvima bolesnika s određenim terapijama.

Na zapadu, gdje postoji tradicija integrativne/holističke medicine postoje centri neovisni o državi i industriji, gdje se odvija klinička praksa, ali i znanstvena istraživanja i edukacija. Kako ih objektivno evaluirati (jer i to je područje zagađeno komercijalnim interesima)? Kako pronaći pouzdane i provjerene adrese? Kredibilitet takvih liječnika i grupa trebao bi se temeljiti na dugogodišnjem kliničkom iskustvu. Praktičara alternativne medicine u nas je razmjerno malo i slabo su međusobno povezani.

Konačno, ono što je posebno važno – treba prestati glorificirati medicinu kao najvažnije područje života. Ljude valja rasteretiti straha od bolesti i opsesivne brige za zdravlje. Zdravlje nije najveća vrijednost i cilj sam po sebi. Ono je samo sredstvo za postizanje drugih, važnijih ciljeva, individualnih i kolektivnih; samo jedan od uvjeta za smislen i svrhovit život. Parafraziram Ivana Illicha: Medicinsku potražnju treba energično reducirati. I time obesnažiti medicinsku neman. Vratiti suverenitet nad vlastitim tijelom. Odbaciti ovisnost o medicinskom autoritetu i monopol institucije da nam govori jesmo li bolesni ili zdravi i diktira zahvate u naše tijelo. Kondicionirajući nas za podložnost i ropstvo; onesposobljavajući za prave, istinske životne pothvate.

Ja sam dobar dio profesionalne prakse odradila uvjeravajući ljude da nisu bolesni i uklanjajući im nepotrebne pretrage i terapiju. I oni su iz ordinacije izlazili zadovoljni i zahvalni. Na kraju sam napustila sustav koji je od mene zahtijevao stvari koje su besmislene i štetne. Jesmo li kao liječnici spremni prakticirati manje medicine, samo naizgled paradoksalno, na dobrobit naših bolesnika? Ili potpuno odbiti sudjelovati u nakaradnom sustavu. I raditi pravu medicinu koja stvarno liječi… cijeli članak pročitajte na Logicno.com.

Continue Reading

Vijesti

‘Đavo povlači “svoje legije” – Preminuo je Jacob…’

Published

on

‘Đavo povlači svoje sluge – Preminuo je Jacob Rotschild’ – izvještava Otpor Media.

Preminuo je Lord Jacob Rothschild, financijer i član ugledne bankarske obitelji Rothschild. Umro je u 87. godini.

Svoju je karijeru započeo u obiteljskoj banci NM Rothschild&Sons 1963., a 1980. je s Markom Weinbergom suosnovao brojne tvrtke, uključujući i J Rothschild Assurance Group, sada St James’s Place.

Obavljao je niz visokih funkcija. Među ostalim, bio je zamjenik predsjednika BSkyB televizije od 2003. i 2008. godine, a bavio se i umjetnošću i filantropijom.

Za svoje je zasluge odlikovan Ordenom za zasluge 2002. godine. Ta se čast daje onima koji su se pokazali zaslužnima na području umjetnosti, književnosti, učenja i znanosti, prenosi The Guardian.

Bankarska obitelj Rothschild vuče korijene iz Frankfurta iz 18. stoljeća, odakle su se različiti članovi obitelji selili u gradove širom Europe kako bi izgradili bankarske poslove.

Mnogi članovi obitelji bili su poznati po svojoj gorljivoj podršci cionizmu i formiranju Države Izrael.

Edmond James de Rothschild je bio pokrovitelj prvog židovskog stalnog naselja u Palestini u Rishon-LeZionu 1882. On je također osigurao sredstva za uspostavljanje Petah Tikve kao stalnog naselja 1883. godine.

Godine 1917. Walter Rothschild, drugi lord Rothschild bio je sugovornik Balfourove deklaracije Cionističkoj federaciji, koja je Britansku imperiju obavezala da uspostavi Palestinu kao nacionalni dom za židovski narod.

Oko 10 mjesta u Izraelu trenutno je nazvano po članovima Rothschilda koji su osigurali sredstva za osnivanje ovih mjesta.​​​​​​

izvor: OTPOR.Media

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved