Zadar je, 24. studenog na dan sv. Krševana proslavio svoj dan!

Kratko iz povijesti Zadra:

U 9. stoljeću prije Krista na području današnjega grada razvilo se ilirsko naselje Iadera (Jadera), koje je postalo važnim liburnskim središtem i održavalo trgovinske veze s grčkim kolonijama na Jadranu. Za rimskih osvajanja, od 2. st. pr. Kr., ondje su se postupno naseljavali italski doseljenici, koji su u 1. st. pr. Kr., bili organizirani isprva u zajednicu (conventus), a potom u municipij (municipium) rimskih građana.

Potkraj 1. st. pr. Kr. Jadera je odlukom Gaja Julija #Cezara postala rimskom kolonijom (colonia Iulia Iader) te je u sljedećih nekoliko stoljeća bila uređena po svim načelima rimskog urbanizma.

Na temeljima antičkoga grada postupno se razvijao srednjovjekovni Zadar, koji je nakon razdoblja ostrogotske vladavine, od 537., bio glavni grad bizantske Dalmacije i sjedište carskoga namjesnika (stratega).

Velik broj starokršćanskih građevina potvrđuje da je

Zadar bio važno kršćansko središte, a zapisi crkvenih sabora održanih u Saloni 530. i 533., u kojima se spominje zadarski biskup, svjedoče o ranom osnutku Zadarske biskupije. Zahvaljujući očuvanju teritorijalnoga, municipalnog i crkvenoga kontinuiteta u razdoblju avarske i slavenske seobe (7. – 8. st.), za cijelo vrijeme bizantske uprave Zadar je sačuvao položaj glavnoga političkog središta bizantske Dalmacije.

HRVATSKA DRŽAVA

Godine 923. gradom je kao bizantski prokonzul upravljao hrvatski vladar Tomislav, a zadarski biskup sudjelovao je u radu crkvenih sabora održanih u Splitu 925. i 928., kada je i on došao pod crkvenu jurisdikciju rimske kurije. No odredbe tih crkvenih sabora, nepovoljne za slavensko bogoslužje, na zadarskom području nikada nisu bile provedene, pa je upravo zadarska biskupija ostala glagoljaška sve do novijega doba.

U doba slabljenja bizantskoga utjecaja i jačanja mletačkih ambicija na Jadranu, Venecija je prvi put uspjela osvojiti grad za vladavine Petra II. Orseola (oko 998. –1000.), a nedugo potom grad je priznao vlast hrvatskoga vladara Stjepana I.

Upravo su stalni prijepori i izmjene vlasti Venecije i hrvatskih vladara obilježili povijest grada u 11. st.

Velik utjecaj u Zadru tada je imala ugledna patricijska obitelj Madijevaca; Dobronja, sin priora Madija, doveo je Zadar na čelo koalicije protiv Venecije te se 1050. grad samovoljno podvrgnuo vlasti hrvatskoga vladara.

Osobito je Petar Krešimir IV., koji je pod svojom vlašću ujedinio dalmatinske gradove i nosio naslov kralja Dalmacije (rex Dalmatiae), osnažio veze sa Zadrom. Bio je u rodbinskim vezama s Madijevcima i stekao titulu zadarskoga patricija. Godine 1066. podijelio je kraljevske povlastice samostanu benediktinki sv. Marije, o čem svjedoči sačuvani kartular, a 1069. darovao je benediktinskoj opatiji sv. Krševana otočić Maun.

UGARSKO – HRVATSKA PERSONALNA UNIJA

Nakon polustoljetne vlasti hrvatskih vladara, gašenjem hrvatske narodne dinastije, Zadar je 1105. priznao vlast hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana te je zajedno s ostalim srednjovjekovnim dalmatinskim komunama ušao u sastav hrvatsko-ugarske državne zajednice. Iz toga razdoblja sačuvan je tzv. Kolomanov natpis, uklesan u zvonik crkve sv. Marije, u kojem se navodi da je Koloman, kralj Ugarske, Dalmacije i Hrvatske, bio pokrovitelj gradnje zvonika. U 12. st. Venecija je stalno nastojala podvrgnuti grad svojoj vlasti; 1115. zauzeo ga je mletački dužd Ordelafo Faliero, a 1159. – 1180. njegovi su stanovnici podignuli četiri pobune u nastojanju da ostvare samostalnost.

Godine 1154. Zadar se odvojio od Splitske metropolije i postao sjedištem samostalne Zadarske nadbiskupije zadobivši sufraganske biskupije na kvarnerskim i srednjodalmatinskim otocima.

O hrvatskom pak karakteru grada u 11. – 12. st. svjedoči velika zastupljenost hrvatskoga imena, posebice među najutjecajnijim građanima, kao i podatak o posjetu pape Aleksandra III. (1177.), kojega su Zadrani dočekali pjevajući pjesme »na svom slavenskom jeziku«. Godine 1180. Zadrani su prihvatili vlast hrvatsko-ugarskoga kralja Bele III. (1172.–96.), ali Mlečani nisu prestali s pokušajima osvajanja grada.

Najteži napad pretrpio je 1202. za Četvrtoga križarskog rata, kada je dužd Enrico Dandolo unajmio križare da ga osvoje, te je tom prilikom bio gotovo potpuno razoren i opljačkan, a stanovništvo raseljeno.

U 13. i 14 st. podignuto je više pobuna protiv mletačke vlasti, prilikom kojih su Zadrani imali potporu hrvatskih velikaša (Bribirskih 1311.) i hrvatsko-ugarskih kraljeva.

Posebice je Ludovik I. Anžuvinac dugogodišnjim ratovanjem nastojao ući u Zadar i učvrstiti svoju vlast u Dalmaciji. To mu je napokon i uspjelo te je odlukama Zadarskoga mira (1358.) grad sljedećih pola stoljeća bio uključen u sastav Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. U tom je razdoblju Zadar gospodarski i kulturno napredovao, često je bio sjedištem hrvatskoga bana i drugih odličnika te se razvio kao luka i učvrstio veze s bliskim hrvatskim i balkanskim, kao i dalekim ugarskim zaleđem.

No taj je razvoj bio prekinut pošto je 1409. Ladislav Napuljski prodao Mletačkoj Republici Zadar, zajedno s pravima na ostatak Dalmacije. Od tada su Mlečani zadržali vlast nad gradom sve do pada Mletačke Republike (1797.).

MLETAČKA VLAST

Razdoblje mletačke uprave bilo je obilježeno ograničenom autonomijom, jer je Veliko vijeće bilo podređeno gradskomu knezu postavljenomu iz Venecije. Iako je gospodarska djelatnost bila u potpunosti podređena interesima Mletačke Republike, do kraja 15. st. zadarska se trgovina nastavila razvijati; na njezino slabljenje utjecali su tek ratovi s Osmanlijama, koji unatoč čestim napadima nikada nisu osvojili grad. Od tada je Zadar imao ulogu snažne tvrđave koja je osiguravala mletačku trgovinu na Jadranu.

Zadar je ostao glavno političko i administrativno središte svih mletačkih posjeda na istočnoj obali Jadrana te sjedište generalnoga providura »provincije Dalmacije i Albanije«. Godine 1625. u gradu je bio otvoren i središnji arhiv za Dalmaciju, danas Državni arhiv u Zadru (DAZd).

Početkom Bečkoga (Velikog) rata (1684. –99.) Osmanlije su izbačene sa zadarskoga područja. Za dugotrajnoga razdoblja ratova 16. – 18. st. mletačke su vlasti u više navrata pokušale naseliti zadarsko područje, a inicijativom nadbiskupa Vicka Zmajevića u grad se doselilo albansko stanovništvo s područja Skadarskoga jezera i sjeverne Albanije, koje je u 17. st. oblikovalo novo gradsko naselje u istoimenom predgrađu (→ arbanasi). Pod pokroviteljstvom nadbiskupa V. Zmajevića osnovano je u Zadru i Ilirsko sjemenište, u kojem se njegovala glagoljica.

TROJEDNA KRALJEVINA HRVATSKA

Padom Mletačke Republike 1797. i ulaskom u sastav Habsburške Monarhije, Zadar je i dalje zadržao ulogu administrativnoga središta Dalmacije, u kojem je vodeće upravne položaje držalo od Austrije podupirano činovništvo talijanskoga podrijetla, preostalo u gradu nakon pada Republike. Sve do kraja razdoblja prve austrijske uprave (do 1806.) grad je bio izravno povrgnut Beču, čime je bilo onemogućeno ostvarenje težnji Zadra i Dalmacije za sjedinjenjem s Hrvatskom.

Uspostavom francuske uprave 1806.–13. Zadar je, kao i u mletačkom razdoblju, ostao sjedištem generalnoga providura. Godine 1806. –10. tu je dužnost obavljao Vicenzo Dandolo, koji je modernizirao upravu i sudstvo. Tada je bila izgrađena mreža novih prometnica, koja je povezivala Zadar sa zaleđem, te je bilo obnovljeno Zadarsko sveučilište. Godine 1806. pokrenute su u Zadru i prve novine na hrvatskom jeziku Kraljski Dalmatin.

Za razdoblja druge austrijske uprave (do 1918.) Zadar je zadržao status glavnoga grada Dalmacije, bio je sjedište Dalmatinskoga sabora (osnovan 1861.) te crkvene metropolije za cijelu Dalmaciju. Godine 1833. bila je dovršena cesta koja je Zadar preko Velebita povezivala sa Zagrebom i Bečom, a 1838. stavljen je u uporabu i prvi moderni gradski vodovod.

U drugoj polovici 19. st. Zadar je bio središte nacionalnoga i kulturnog preporoda u Dalmaciji. Godine 1844. pokrenut je list Zora Dalmatinska, 1855. osnovana je, a 1857. otvorena Znanstvena knjižnica, 1863. Narodna čitaonica, 1885. hrvatska pučka škola te 1897. prvi razred hrvatske gimnazije.

Pošto je carskim dekretom Zadar 1868. prestao biti grad utvrda, doživio je nagli gospodarski, kulturni, urbanistički i demografski razvoj. Otpočelo je djelovati 6 tiskara, u kojima je izlazilo oko 40 različitih novina i časopisa, među kojima od 1862. Il nazionale (s prilogom na hrvatskom jeziku Prilog k Narodnom listu).

Početkom 20. st. u Zadru se odvijala živa politička djelatnost, a 1905. potpisana je Zadarska rezolucija, kojom je bio dan poticaj politici »novoga kursa« i sjedinjenju hrvatskih zemalja. Nakon Prvog svjetskog rata grad se privremeno našao u sastavu Države SHS te nedugo potom i unutar Kraljevine SHS.

RAPALLSKI UGOVOR I PRODAJA ZADRA ITALIJI

Rapalskim ugovorom 12. studenog 1920. bio je, uz Istru, Rijeku, Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu, pripojen Italiji kao enklava na istočnoj obali Jadrana. Počelo je razdoblje snažne talijanizacije i iseljavanja Hrvata te gospodarskoga propadanja grada zbog izolacije od zaleđa.

DRUGI SVJETSKI RAT

Početkom Drugog svjetskog rata područje Zadra postalo je talijanska okupacijska zona pod zapovjedništvom Druge talijanske armije, a kraljevskim dekretom od svibnja 1941. i službeno je bila izvršena aneksija te osnovan Guvernatorat Dalmacije sa sjedištem guvernera u Zadru. Uslijedila je politika represije i ubrzane talijanizacije. No već u lipnju 1941. bio je osnovan ogranak KP Hrvatske, koja je organizirala antifašističku borbu. Grad je ipak ostao pod talijanskom upravom sve do kapitulacije Italije 1943., kada je bio uključen u teritorij Nezavisne Države Hrvatske.

U savezničkom bombardiranju 1943.–44., u kojem se nastojala uništiti gradska luka i tako spriječiti uspostavljanje mostobrana do Ancone, kojim su Nijemci namjeravali napasti savezničke trupe na sjeveru Italije, bilo je razoreno više od 60% povijesne jezgre. U studenome 1944. grad je napokon bio pripojen matici zemlji Hrvatskoj.

SUVREMENA POVIJEST ZADRA

Nakon Drugog svjetskog rata Zadar je postupno gospodarski obnovljen. Došlo je do velikoga rasta stanovništva, talijanska zajednica izgubila je društvenu važnost, a broj se Talijana smanjio.

U poslijeratnom razvoju Zadar je postao i važno vojno središte JNA (zrakoplovna baza kraj Zemunika, vojne škole i dr.).

Tijekom 1980-ih bio je među gospodarski najrazvijenijim gradovima Hrvatske i Jugoslavije. Godine 1991. na području općine živjelo je 136 572 st., a na gradskom području 76 343 st. (udio Srba u općini bio je oko 10%, a u gradu oko 14%).

DOMOVINSKI RAT

Početkom Domovinskoga rata Zadar je bio napadan od sredine rujna 1991. Bio je pod pritiskom JNA i srpskih pobunjeničkih snaga u neposrednom zaleđu (prekinute su glavne prometnice prema unutrašnjosti pa se povezanost Zadra i ostatka Dalmacije sa sjeverozapadnom Hrvatskom održavala preko Paga).

Najžešći napadi JNA na Zadar bili su početkom listopada 1991. Nakon što je postignuto primirje 9. listopada 1991., JNA se povukla iz gradskih vojarna, ali je Zadar i dalje bio izložen povremenim topničkim napadima srpskih snaga. Krajem 1992. na gradskom području bilo je više od 27 000 prognanika.

Veći dio zadarskoga zaleđa oslobođen je u siječnju 1993. (operacija Maslenica), a ostatak u kolovozu 1995. (operacija Oluja).

Zadar je danas jedno od najvećih hrvatskih kulturnih i turističkih središta – također i grad UNESCO-ve svjetske kulturne baštine od 2017. godine.

Izvor: Hrvatska povijest A do Ž