U  sklopu šireg projekta “deustašizacije” Hrvatske, zagrebačka gradska vlast radikalno ljevičarske mreže Možemo! krenula je u promjenu naziva zagrebačkih ul­ca. Među deset izabranih u prvome valu, na popisu nepodobnih “osoba povezanih s NDH”, koji će Možemo! – vlast većinom glasova u Gradskoj skupštini vjerojatno pretvoriti u političku odluku, nalazi se i ime Petra Grgeca.

Zaslugom 45-godišnje komunističke vlasti i 33-godišnjeg zanemariva­nja nacionalnih kulturnih i iden­titetskih politika u samostalnoj hrvatskoj državi, malo tko u Hr­vatskoj danas znade tko je bio Petar Grgec.

Prema onome što je u knjizi “Holokaust u Zagrebu“napisao zagrebačkoj vlasti politički i ideološki bliski povjesničar Ivo Goldstein: Petar Grgec, hrvatski katolički književnik i publicist, profesor na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, skidanjem šešira zimi 1941./42. je pozdravljao na zagrebačkim ulicama nepoznate Židove koji su nosili židovski znak.

A na pitanje kćeri, poznaje li te ljude odgovorio joj je da ona ne može shvatiti “koliko taj čovjek trpi i koliko je ponižen. Kada prolazim pokraj njih i te sramotne pločice osjetim duboko poštovanje prema njihovoj patnji i tim hrabrim ljudima”.

Prema I. Goldsteinu (iz 2001.) “paradoksalno je i žalosno da je taj čovjek nakon 1945. bio proganjan”.

“Biti proganjan” sadržajem je vrlo široka i šarolika sintagma. U slučaju Petra Grgeca to je značilo da je 1945., nakon ulaska JNA u Zagreb i uspostave komunističke vlasti prema popisima koje je prethodno sastavila komunistička tajna policija OZNA, uhićen s nizom hrvatskih umjetnika, intelektualaca i poduzetnika, a prema klasičnom obrascu sovjetske komunističke revolucije.

“Imao je sreće”

Petar Grgec imao je, uvjetno rečeno, sreću da nije ubijen u masovnim likvidacijama “neprijatelj­a naroda”, u kojma su u svibnju i lipnju 1945. ubijene i u tajne masovne grobnice zakopavane tisuće njegovih sugrađana, a po nalogu Komunističke partije, prema popisima OZNA-e, pred streljačkim vodom KNOJ-evaca, posebno odabranih za egzekucije. A birali su obično mlade, amb­ciozne, politički ostrašćene, često neuke i nerijetko one psihički nestabilne.

“Sreća” Petra Grgeca sastojala se u tome što je u poslijeratnoj eliminaciji i/ili fizičkoj likvidaciji hrvatske kulturne, društvene, gospodarske i političke el­ite, u komunističkom montiranom procesu osuđen na sedam godina teške robije uz gubitak građanskih i političkih prava.

Da je dvije godine kasnije na četiri godine robije osuđen njegov tada još malo­dobni sin Radovan. Da su njihov stan nove vlasti proglasile svojim i uselile im “sustanare”, koji su kontrolirali šsto rade neprijatelji naroda” nakon odslužene ro­bije.

Da je književnik Petar Grgec izbrisan iz hrvatske književnosti, da mu je doživotno zabranjen n­ovinarski i pedagoški rad, da mu je zabranjeno službeno biti književnik (član društva), da mu je ukinuto pravo na mirovinu …

Kako je zapisao u svome dnevniku nakon izlaska iz zatvora: “Stojim skršen pred mnoštvom doživljaja koji su prohujali nad mojom sijedom glavom. Uhvatio sam se u koštac sa svim ideologijama ovog vijeka. Svijet me je izbacio iz svo­ga kola kao natražnjaka…”

Sukladan ‘srpskom svetu’

Revolucionari našeg doba, okupljeni pod političkom kapom Možemo!, zaogrnuti u zapadne LGBTQ i “woke” agende zapravo ponavljaju stare eliminacij­ske matrice svojih jugoslavenskih komunističkih prethod­nika iz 1945. godine.

Promjena naziva ulica pod egidom “deustašizacije” grada i države samo je jedan ogranak sustavne operacije ponovne eliminacije hrvatske elite.

Petar Grgec izvjesno nije bio osoba koja bi na bilo koji način podržavala provedbu nasilja u NDH. Možda na popisu (prema kojem u maniri nekadašnjeg KNOJ -a radi i “dejstvuje streljački vod” Možemo!) i postoje neki ljudi koji bi se mogli dovesti u vezu s nečasnim osobnim postupanjima prema Židovima, Romima pa i Srbima u vrijeme NDH pa zbog toga možda nije primjereno po njima nazivati ulice, unatoč nekim drugim njihovim zaslugama za kulturu, ekonomiju….

Ali ono sto je zajedničko svima “izlistanima” jest to da su bili žrtve komunističkog režima. Nije Petar Grgec na popisu zato što je u NDH skidao šešir pozdravljaju­ći nepoznate Židove, već zato što je odbio skinuti šešir Komunističkoj partiji.

U svojoj srži ovi su popisi zapravo put prema rehabilitaciji likvidacija, prijekih sudova i političkih progona koje je nad hrvatskom društvenom, socijalnom i gospodarskom elitom provodila (jugoslavenska) komunistička partija.

S druge strane, oni su potpuno sukladni narativu “srpskog sveta” i njegovim ciljevima da trajno destabiliziraju Hrvatsku i da trajno dovode u pitanje hrvatsko pravo na državnost. Nadalje, evidentna je osobna povezanost promotora narativa “srpskog sveta”u Hrvatskoj s projektom promjene naziva ulica.

Zapravo, ovdje nije riječ  promjeni naziva ulica, još manje o “deustašizaciji” koja kao termin također pripada narativu “srpskog sveta”.

Ovdje je riječ o tome hoće li hrvatske institucije samo gledati sustavnu puzajuću okupaciju upravljanu iz Beograda, vrlo sličnu onoj iz proljeća 1991.?

Samo što ova nova ne osvaja teritorij, već osvaja društvo i institucije. Pitanje je: mogu li se one još prepoznati, djelovati, razobličiti… ili je okupacija demokratskim sredstvima – dovršena.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija