Kad je žena odgojena, oslobođena prometejsko-iluminatskih lažnih nauka, slobodna od nametnutog feminizma i ‘izmišljenih prava’, kada se predaje svome mužu, djeci, obitelji, a muškarac isto tako… stvara se sklad u odnosima, u obitelji, djeci…

Evo kako razmišlja pristojna, razumna i odrasla žena… o značenju obitelji!

“On snabdjeva i štiti, ja umnožavam…
On je glava obitelji, ja sam – srce!
On pruža sklonište, Ja mu dajem ritam!
On osigurava sastojke, ja načinim obrok,
On osigurava kuću, ja je činim domom…

On se brine o mom vanjskom svijetu, ja vodim računa o njegovom unutarnjem svijetu.
On mi je dao ljubav, a ja njemu život…

Naše se ulogice puno više nadopunjuju, a manje natječu…”

Poslušajte izvornik…

Što mislite…?

(S društvenih mreža)

Dramatičan gubitak kršćanske vjere u Europi je bez presedana u povijesti. Dok je situacija u nekim zemljama nešto bolja ili gora, kontinent kao cjelina se više ne može opisati kao kršćanska civilizacija.

Uzroci ovog gubitka vjere su brojni – i pomalo tajanstveni, a posljedice su itekako samodestruktivne i opasne piše otac Mark A. Pilon za thecatholicthing.org i nastavlja:

“Europa je danas gotovo bezbožna, gotovo potpuno sekularizirani kontinent s malo ili nikakvom duhovnom dimenzijom u mnogim zemljama koje čine Europsku uniju.

Oni gledaju, gledaju ali ne vide; slušaju, slušaju, ali niti čuju niti razumiju.

Nema sumnje, gubitak vjere među tim narodima i dekristijanizacija njihove kulture i javnog života ima svoje korijene u davnoj povijesti: unatrag do doba prosvjetiteljstva i ukupne sekularizacije europskih država i javnog života, počevši od Francuske revolucije koja se zatim širila po cijeloj Europi.”

Dva stoljeća sekulariziranog obrazovanja i dekristijanizacija su uzela svoj danak još i prije velikih ratova 20. stoljeća. To ne znači da Crkva nije cijelo vrijeme naviještala Evanđelje, nego su učinci takve postupne sekularizacije zatvorili umove i srca Europljana prema Božjoj riječi.

Kad je Krist prvo naviještao Evanđelje, i On je naišao na otpor, posebno među liderima: intelektualnih, vjerskih i civilnih vlasti. Tada je to bilo zbog neke vrste ekstremne, vanjske vjerske pobožnosti koja je opustošila mnoge duše oduzevši im težnju za Božjom Riječi. Isus je jezgrovito sažeo problem: oni gledaju, gledaju ali ne vide; slušaju, slušaju, ali niti čuju niti razumiju.

U naše doba, vrijedi isto, ali uzrok je različit. Sekularizacija je usmrtila privlačnost prema Evanđelju, odnosno prema religiji općenito.

Rašireno sljepilo 

Ovaj povijesni razvoj je daleko gori od raskola i vjerske netrpeljivosti koja je uslijedila nakon protestantske reformacije, jer on danas ostavlja Europu u pogiblji, suočenu s ozbiljnom prijetnjom za sam opstanak svoje kulture i načina života, koja dolazi od drevnog neprijatelja, oživljenog militantnog i odlučnog oblika ekstremnog islama s ciljem da, napokon, dominira nekad kršćanskim kontinentom.

Kroz tisuću godina islamskog ekspanzionizma, kršćanstvo ili točnije Katolička Crkva, je odigrala dominantnu ulogu u obrani Europe. U obrani Beča 1683. godine (zahvaljujući katoličkoj vojsci iz Poljske), Islamska prijetnja Europi je bitno oslabila – sve do modernog doba. Osmanlijska verzija ovog tisućljeće dugog napora islamskih sila da osvoje Europu je završila. Ali ta prijetnja sada je očito oživljena u novom obliku, a održava se na životu zahvaljujući modernim sredstvima komunikacije, a ne dobro definiranim carstvima. No, prijetnja je vrlo stvarna i ništa manje opasna nego u prošlosti.

Doista, danas je ta prijetnja, u nekom smislu, čak i opasnija iz dva razloga. Prvo, tu je rašireno sljepilo među Europljanima i njihovim Vladama glede određene naravi i ozbiljnosti ove prijetnje. To podsjeća na Isusove riječi: “gledaju a ne vide”, pa zato i ne razumiju.

Nakon što su postali gotovo potpuno nereligiozni, oni jednostavno ne mogu razumjeti ono što vide, to jest, ne mogu shvatiti kakve su to vjerske motivacije koje stoje iza napada terorista, te njihovo duboko vjersko uvjerenje u totalni rat i neizbježnu težnju za svjetskom dominacijom. U ovome leži ugroženost europske civilizacije.

Propast civilizacije

Drugo, još veća opasnost za Europu nalazi se u katastrofalnoj demografskoj slici starog kontinenta. Nadalje, čini se da su slijepi za buduće posljedice ove demografske propasti. Nijedna europska zemlja nije na razini prirodne promjene svog stanovništva, gdje je broj rođenih barem približan broju umrlih. Većina europskih naroda je u biti daleko ispod razine ove izmjene, te će ubrzo početi gubiti stanovništvo.

Gubitak stanovništva, zajedno s rastućim potrebama starije populacije i socijalne države od kolijevke do groba, neizbježno će zahtijevati ogromnu imigraciju u tim zemljama kako bi sustav uopće funkcionirao. Ta imigracija će morati doći uglavnom iz muslimanskih zemalja, koje imaju suprotne demografske krivulje. Ovi novi imigranti i dalje će imati više djece, a osvajanje kontinenta zahvaljujući čistim brojkama će biti neizbježno. Trenutno je terorizam samo otvaranje priče; pobjeda će na kraju doći u glasačkim kutijama.

Stari Židovi, koji su bili slijepi za Kristovo evanđelje, ipak nisu bili slijepi za opasnosti koje su dolazile od vanjskog neprijatelja i prijetile su samom njihovom opstanku, a nisu bili ni tako slijepi da bi desetkovali stanovništvo odbijajući rađati dovoljno djece kako bi osigurali i obranili svoju civilizaciju. Gotovo svakodnevni terorizam je danas ozbiljna prijetnja. No, čini se da je sljepoća duša uzrokovana ekstremnom sekularizacijom daleko ozbiljnija.

Nažalost, možda je i prekasno za Europu budući da se vjerska sljepoća i demografski trendovi ne mogu otkloniti tako brzo. Pomolimo se – i nadajmo se da nije prekasno za nas – pa da naučimo nešto od posljedica europske sljepoće prema Evanđelju. (Vjera.hr)

Diktature bez fizičkog nasilja, diktature jednoumlja guraju europske narode u propast. Jer, tamo gdje nema sučeljavanja unutarpartijskog mišljenja, ozbiljnog razgovora o problemima u društvu, tamo o svemu odlučuje jedan čovjek

Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Iako se zapadna politika rado kiti perjem demokracije, stvari u praktičnom životu izgledaju malo drugačije. Istina, nema diktatura poput onih fašističkih i komunističkih, no ipak se ne može govoriti o onom pravom unutarpartijskom pluralizmu. Dok su nekadašnje diktature počivale na strahu od nasilja uzurpatora vlasti, današnje izgledaju malo drugačije.

Poslušnici

Prijašnji diktatori su preuzimali potpunu kontrolu nad narodom vojnim udarima ili pobunama, dok se proces dokidanja slobode danas odvija nešto drugačije. Nema vojnih udara i nasilnih svrgavanja  s vlasti. Današnji politički diktatori se oblikuju kroz proces političke poslušnosti vođi stranke. Istina vođe se s vremenom mijenjaju, ali se u odnosu poslušnika i gospodara ne mijenja ništa. Onaj tko zasjedne na vrh stranke, čini sve, poučen iskustvom vlastite poslušnosti, da postane sličan svojem prethodniku. Nije nikakva tajna kako je Angela Merkel, do krajnjih granica odana svojem partijskom gazdi Helmutu Kohlu, čim se dočepala vlasti, uklonila najopasnijeg konkurenta za partijsko prijestolje, Friedricha Merza, koji se nakon njezina odlaska vratio u aktivni politički život i postao predsjednikom CDU-a, a vjerojatno i budućim kancelarom. Slični procesi se odvijaju i u drugim narodima i strankama unutar Europske unije. Istina, postoji politički pluralizma pa i određena sloboda medija, ali unutar stranaka vlada čvrsta hijerarhijska diktatura. Poglavice biraju sebi odane i poslušne, pazeći da im se ne približi neka opasna konkurentica ili konkurent. Dokaz za to jest nedostatak dijaloga unutar stranke, ili „ne daj, Bože“, drugačijih stavova. Nažalost, tako nastaju diktature bez fizičkog nasilja, diktature jednoumlja koja guraju europske narode u propast. Jer, tamo gdje nema sučeljavanja unutarpartijskog mišljenja, ozbiljnog razgovora o problemima u društvu, tamo o svemu odlučuje jedan čovjek. Stara narodna mudrost nam poručuje da ipak više ljudi više zna.

Takvo stanje poslušnosti i odanosti vođi prikazao je najbolje srpski pisac Radoje Domanović u jednoj svojoj pripovijetci. Svi idu poslušno za vođom. Vjeruju mu besprijekorno, dok se ne strovale u provaliju. Tek tada, do grla u blatu, shvatiše da je vođa bio slijep. Vrijeme je da se Europa oslobodi te opasne poslušnosti vođama.

Vrijeme promjena

Izbori za Europski parlament ozbiljno su upozorenje europskim političarima da je došlo vrijeme promjena, vrijeme u kojem se problemi ne mogu samo potiskivati, nego i rješavati. A probleme ne mogu rješavati poslušni političari, nego oni koji razmišljaju svojom glavom, spremni uvijek reći svoje mišljenje. Dosadašnje, dobro plaćene, europske elite uglavnom su potiskivale probleme u društvu, uvjeravajući birače kako će se sve završiti dobro. Nažalost, umjesto društva blagostanja i mira, Europa, pod vodstvom sadašnje nekompetentne i narcisoidne politike, koja sve liberalno prihvaća kao dobro a tradicionalno kao loše, tone sve dublje u probleme, koji bi je mogli vratiti u neka opasna vremena. To da se birači, pogotovo oni mlađi, odlučuju često za opasne desničarske stranke, ne leži u njihovu uvjerenju kako su te iste stranke rješenje, nego u razočaranju aktualnom politikom.

Odnos prema ratu u Ukrajini, gdje se sustavno iluzorno govori kako će Ukrajinci jednog dana pobijediti Ruse, iritira one koji znaju da je to samo odugovlačenje rješavanja problema. To da su Rusi agresor, a Ukrajinci žrtve, poznato je gotovo svim biračima, pa ipak mnogi od njih shvaćaju da se europska politika ponaša prema tom problemu neodgovorno i nezrelo. Ako NATO i Europska unija nisu spremne ući u otvoreni konflikt s Rusijom – jer se boje moguće atomske eskalacije – trebali bi biti iskreni prema Ukrajincima i pojasniti da će u ime mira morati voditi ozbiljne pregovore, pa i po cijenu određenih ustupaka. Ruski agresor, koji posjeduje atomsko oružje, kojega se i Zapad pribojava, mogao bi ga upotrijebiti u slučaju mogućeg poraza na bojnom polju. Bila bi to tragedija za ukrajinski narod, koji bi tek tada bio izložen ogromnom pritisku, pa čak i od strane onih koji ga, iz tko zna kojih razloga, ohrabruju.

Pitanje migracija kao politički orijentir

To nije jedini problem u Europi koji potiče birače na biranje desničarskih stranki. Ono što bi na poseban način trebalo zabrinjavati jest činjenica da su birači izgubili povjerenje u sposobnost aktualne europske politike da se ozbiljno uhvati u koštac s problemima migracija. Nezadovoljni Europljani priklanjaju sve više onim opasnim desnim strankama, koje bi mogle s vremenom izazvati sukobe s radikalnim islamskim migrantima, ali istovremeno zatrovati prostor sporazumijevanja između europskih naroda, koji su se zahvaljujući nekadašnjim mudrim političarima, okrenuli miru i dobrosusjedskim odnosima. Ono što bi na poseban način trebalo zabrinuti, jest činjenica da se sve više mladih birača odlučuje za te stranke, gubeći povjerenje u one etablirane.

U poznatom njemačkom tjedniku Speigel 20-godišnji Nijemac iz Berlina govori da je prvi put birao AfD, i to nakon što se u Mannheimu dogodio islamistički ispad u kojem je stradalo nekoliko osoba, a među njima i jedan policajac. Također 20-godišnja djevojka iz jednog mjesta u Nordrhein-Westfalenu govori o tome da je nezadovoljna ponašanjem određenih migrantskih muslimanskih krugova u Njemačkoj. Odluka da bira AfD je pala nakon islamističkih prosvjeda u Hamburgu na kojim su „prosvjednici“ tražili stvaranje kalifata u Njemačkoj. Iz razgovora sa spomenutim mladim osobama, ali i s nekim drugim, jasno je da im AfD nije bila želja, nego da je riječ o uvjerenju kako su tradicionalne političke stranke zakazale. Spiegel se bavi analizom prošlih izbora za Europski parlament u Njemačkoj i konstatira da su se mladi birači, tradicionalno pristalice lijevih stranaka, okrenuli AfD-u. Lijeve stranke, pogotovo Zeleni, su izgubili čak do 22 % mladih birača, dok je AfD-ov postotak od istih porastao za 11%.

Desnica će kreirati europske politiku?

Sličan proces se opaža i u drugim europskim zemljama. Zahvaljujući mladim biračima ojačale su kod prošlih izbora za Europski parlament opasne desne stranke u mnogim zapadnim državama, pogotovo u: Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj i Italiji. Ukoliko bi Marine Le Pen pobijedila i na državnim izborima u Francuskoj, mogao bi to biti poticaj mlađim generacijama Europljana da se još više okrenu opasnim desnim strankama. Rezultat tog utjecaja ubrzo bi se pokazao na mnogim državnim izborima, ali i na onom za slijedeći Europski parlament. Ne može se, s obzirom na napeto sanje s migracijama, i eventualno lošije ekonomsko stanje, isključiti niti mogućnost da rigidna desnica postane kreatorom europske politike. Dogodilo li se to, programiran je sukob s agresivnim migrantskim krugovima koji žele mijenjati stanje u Europi, pretvarati ga u kaos iz kojeg su došli.

Ponadati se da će tradicionalna europska politika smoći snage spustiti se iz oblaka na zemlju i prihvatiti vlastite pogreške iz prošlosti, shvaćajući da profit i liberalna ideologija ne rješavaju sve probleme. Europi je potreban zaokret, i to ne udesno, nego prema stvaranju zdravog ozračja u društvu u kojem glavnu riječ neće voditi ekstremne desne stranke, pretjerana liberalna ideologija, niti drski muslimanski krugovi, čija je priča o islamofobiji u Europi samo taktika, po principu „napad je najbolja obrana“. Vrijeme je za ozbiljne reforme u Europskoj uniji. One su moguće samo tada ukoliko se stane na kraj politički i lobistički dirigiranom nametnutom javnom mišljenju (mainstream), ali također i ako se omogući javna rasprava unutar stranaka o onomu što se u Europi mora promijeniti. Preduvjet svega jest više unutarstranačkog pluralizma kako bi do izražaja mogli doći i oni koji su možda razboritiji i svi više vizija od samoga vođe. Preduvjet za to jest ukidanje unutarstranačke diktature. Uostalom, čemu članstvo u stranci ukoliko će samo vođa razmišljati i odlučivati?

dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik