Connect with us

Vijesti

VLADAJUĆI U HRVATSKOJ – GRAMZLJIVOST I BEZOSJEĆAJNOST: Zašto se napadnute HEP-ove zaposlenike ponižavajući ignorira?

Published

on

„Hans Bayer“, koji ima hotel u Nurnbergu, u vremenu izvanrednih korona-okolnosti od njemačke države mjesečno dobije 75% prošlogodišnjeg prometa – piše na svom fb profilu saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto.

Dok „Dino Istranić“ iz Pule, koji je vlasnik hotela, dobije nešto sitno za platiti struju, a njegov kuhar, koji je do tada zarađivao 10.000 kn neto, dobije 4 tisuće kuna, kao i konobar, koji je prethodno, zajedno s napojnicama, zarađivao 6.500kn.

Zašto Nijemac, Poljak, Talijan, Irac ima zaštitu svoje države, a Hrvat nema?Main-stream-mediji i političari svih relevantnih stranaka u Hrvatskoj će reći – zato što Hrvatska nema novaca. A ja tvrdim da Hrvatska ima jako puno novaca, ali krivo raspoređenih.

U Hrvatskoj „lisice čuvaju kokoši“. Jer, ako samo na Croatia osiguranju ukradete četiri milijarde hrvatskim građanima, na Krš-Pađene dvije, na Uljaniku pet, a usto još raznorazni Kalmete, Bandići, Čačići, Borgovi i njima slični, onda je logično da za ugostitelje, policajce, frizere, medicinske sestre, slobodne umjetnike i druge, novaca nema.

Ima, naravno, za main-stream-medije koji drže ljestve političko-pravosudnoj korupciji.

Svi se sjećamo tragičnog i tužnog suicida Danijela Bezuka 12. listopada 2020. Nakon njegovog bezumnog, tragičnog čina pucanja po Vladi i ranjavanja policajca, u roku od niti dva sata main-stream-mediji su istražili tko je taj mladić. Istražili su da mu je otac bio hrvatski branitelj, stric kao HOS-ovac poginuo u Vukovaru, te zaključili da je odrastao u atmosferi mržnje (?!). Konstatirajmo, poginut za Hrvatsku u Vukovaru, to znači, poginuti za slobodu protiv fašistoidnog nacionalizma, je za hrvatske medije emocionalno stanje koje oni nazivaju mržnjom. Odmah poslije toga javio se Zoran Milanović, izabrani predsjednik, koji je nazvao Plenkovića, svog prijatelja još iz titoističkih vremena, i izrazio mu duboku solidarnost.

Plenković je, pak, na Bezukov čin potpuno podivljao, skoro proglasio izvanredno ratno stanje, te taj tragičan čin mladog Bezuka proglasio općim hrvatskim terorizmom. Na to su dvojica prijatelja, to jest dva izdanka komunističke mladeži, pod hitno zamijenili vozni park, tako da se obojica sada voze u blindiranim limuzinama, identičnim kakve vozi njemačka kancelarka Angela Merkel. A Trg Svetog Marka zatvoren je za Hrvate, za turiste i sve ostale smrtnike.

A evo usporednog slučaja. Trojica zaposlenika HEP-a (na službenoj dužnosti kao i policajac), prilikom obnašanja svojih radnih obveza u blizini Pakraca 27. siječnja 2021. bivaju napadnuti od izvjesnog Milorada Arsenića, i to bombom. Tom prigodom jedan od djelatnika je po život opasno ranjen, Bogu hvala preživio je (njegove ozlijede su bile opasnije po život nego one u slučaju ranjenog policajca), a druga dva djelatnika također su teško ozlijeđena. Main-stream-mediji tretiraju taj slučaj kao da je netko bacio petardu. A Miloradu A. (Arseniću) ne navode prezime, ali ga Jutarnji list preventivno uzima u obranu, pa u naslovu kaže da je počinitelj nakon bacanja bombe shvatio da nije napravio dobru stvar (?!). Taj napad se u medijima tretira kao trećerazredni događaj, ne javlja se Plenković, ne javlja se Milanović, Pupovca nitko ništa ne pita, a nitko si ne postavlja pitanje o sigurnosti u današnjoj hrvatskoj državi ako jedan pripadnik srpsko-terorističkih, krajinskih postrojbi ima u svojoj kući bombu, a kasnije se uspostavilo i druga naoružanja.

U slučaju Hrvata Bezuka hrvatska policija je izvršila „desant“ na cijelo mjesto, tražeći naoružanje, privodili su roditelje, koji su netom izgubili svoga sina, i prijatelje, koji su netom izgubili svog prijatelja Danijela, a main-stream-mediji a priori su ih sve optuživali kao teroriste.

Međutim, kad je u pitanju abolirani terorist, sve je nebitno, nema optužbi, a Plenković i Milanović nisu ni posjetili ranjene djelatnike u bolnici, niti su pisano izrazili svoje žaljenje. Milorad P. isti dan dobiva prostor na Hrvatskoj televiziji kako bi optuživao Hrvate da su fašisti, pri tom, uobičajeno, te svoje klevete ne potkrepljuje nikakvim činjenicama.

To su, eto, jednakosti hrvatske pravne države a la Plenković-Milanović, u kojoj nema pravila, u kojoj nema pravde, u kojoj nema logike.

Danas smo saznali da je Ivica Todorić, koji je napravio gubitak, ni manje ni više, 40 milijardi kuna, nema vlastitog odvjetnika, već mu država plaća odvjetnika po službenoj dužnosti. Todorić je originalni primjerak udbaške duboke države, koja je kriminalno stjecala bogatstvo. Taj Ivica Todorić, čiji je djed po njegovom vlastitom svjedočenju bio predstavnik beogradske Orjune protivan HSS-u u imotskom kraju, a devedesetih godina bio je stjecište svih udbo-managera i njihove djece, partner je Nine Pavića i svih ostalih dubioznih likova u Hrvatskoj.

Za razliku od hrvatskih poštenih građana, na kojima se primjenjuje anticivilizacijski Ovršni zakon, Todorić i dalje stoluje u dvorcu kojeg svaki građanin Grada Zagreba može vidjeti, bez da mu je država na bilo koji način pokušala stati na put.

Scenaristi današnje Hrvatske su predvidjeli da u svome nemoralnom pohodu moraju devastirati sve institucije kako bi svoje amoralno, protuzakonito bogaćenje mogli sprovoditi. To bogaćenje financiraju, naravno, hrvatski građani, a očigledno da je u tom scenariju i obvezatno, (i) vrijeđanje tih istih građana koje te strukture pljačkaju.

Hrvatska je europska država i mi Hrvati smo i građani EU. Imamo pravo na slobodu političkog djelovanja, na jednakost pred zakonom, mi imamo pravo od onih koje plaćamo tražiti da rade svoj posao, što će reći, da suci sude po zakonu, a državni odvjetnici sprječavaju korupciju.

Ne treba biti pravnik kako bi zaključili da je razmjer kriminala Todorića i njegovih partnera takav da bi on po težini kaznenog djela morao biti u zatvoru.

Ali, kad bi Todorić bio u zatvoru, kako bi onda ministar Marić bio na slobodi? Kako bi Kalmeta bio na slobodi? Ili, još bolje, kako bi Šeks mogao pripremiti da njegov sin bude novi politički vođa?

Majka bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schroedera je bila čistačica, i on je to uvijek isticao. Otac današnje kancelarke Merkel bio je protestantski svećenik. A novoizabrani predsjednik CDU-a, Armin Laschet, dolazi iz najjednostavnije radničke obitelji.

Ovo je hrvatska stvarnost.

Plenković, komunistička obitelj. Milanović, komunistička obitelj. Jandroković, priženio se u komunističku obitelj. Josipović, otac komunistički progonitelj svega demokratskog i hrvatskog. Plenkovićevi ključni suradnici, iz moćnih komunističkih obitelji. A sin udbaša Šeksa treba biti novi politički lider.

Izbor je jasan. Ili udbaške norme, njihovi kriteriji i politička kaljuža – što sve znači siromaštvo, bespravnost i nejednakost, ili europske vrijednosti, vladavina prava, bogatstvo i napredak.

Advertisement

Vijesti

Postoji li đavao?

Published

on

Kako bi odmorio oči od kindlea, sinoć sam po kući tražio neku knjigu ‘tvrdih korica’ za lagano čitanje prije spavanje. Na polici sam naišao na Obred od Matta Baglioa pa sam pomislio, ajde film nije bio tako loš pa ako je pisano prema istinitom događaju moglo bi biti zanimljivo- i dakako bolje od filma.

Sigurno ste upoznati s pričom o egzorcistu, ali ono što me zapanjilo na samom početku knjige jest razdoblje kada glavni lik dobije poziv od biskupa da pohađa tečaj za egzorciste u Rimu, a u to doba, dakle nakon Drugog vatikanskog koncila, došlo je do žestoke rasprave u vezi s pitanjem treba li lik đavla shvatiti doslovno ili ne.

Sve do 1960.-ih u Crkvi gotovo da nije bilo nikoga tko nije vjerovao u to da je đavao zli duh, tj. pali anđeo, da ga je stvorio Bog i da ima stanovite moći i slobodnu volju.

Čitajući daljnje retke nisam se mogao oteti dojmu kako slični argumenti u raspravama koje se odvijaju danas između liberalne i konzervativne struje u Crkvi imaju istu pozadinu u ovom ključnom pitanju – dakle, postoji li đavao ili ne?

Autor knjige nam daje objašnjenje:

U ranoj se Crkvi na đavla gledalo kao na vođu silna mnoštva demona udruženih u borbi protiv „zajednica vjernih“ koju su predstavljali apostoli i ostali Kristovi učenici. Sv. Augustin će kasnije o ovomu sukobu govoriti u terminima borbe između „dva grada“ nastale u vrijeme kada je Bog stavio anđele na kušnju. Kao posljedica toga kršćani su morali biti stalno na oprezu i čuvati se ovoga neprijatelja koji je činio sve ne bi li uništio čovječanstvo i time se osvetio Bogu. Najvažnije oružje kojim se đavao koristio u ovome ratu bile su razne vrste napasti; u posebnim okolnostima, međutim, kao što piše u Novom zavjetu, đavao je mogao i izravno napasti čovjeka, i to na način da zaposjedne njegovo tijelo. U takvim je slučajevima jedini lijek bio egzorcizam.
O važnosti istjerivanje zloduha jasno svjedoče prvi obredi krštenja pri kojima su budući krštenici neko vrijeme bili svakodnevno podvrgnuti formalnu izgonjenju zloduha i tom su se prilikom morali odricati Sotone (pri obredu krštenje od vjernika se i danas traži odricanje od Sotone).

Unatoč golemoj važnosti istjerivanje zloduha u ranoj Crkvi, između „liberalnih“ i „konzervativnih“ teologa 1960-ih došlo je do žestoke rasprave u vezi s pitanjem treba li lik đavla shvatiti doslovce. Budući da Crkva pristupa definiranju istine pomoću dvaju različitih elemenata – pomoću božanske objave (Biblije) i pomoću predaje (koja tu objavu tumači) – obje su se strane u sukobu služile mješavinom povijesnih i biblijskih dokaza, nastojeći dokazati da su u pravu.

Liberalima nije išlo u glavu da je Crkva spremna i dalje vjerovati u postojanje nevidljivih duhova“ ili da je đavao „osoba“, pogotovo nakon što je napredak znanosti i ljudskoga uma jednoznačno pokazao da je osnova za ova vjerovanja odavno zastarjela. „Ne možemo se koristiti električnom rasvjetom i radijom te očekivati pomoć od suvremene medicine kada smo bolesni“, pisao je Rudolf Bultmann 1969., „i istodobno vjerovati u duhove i u čudesa o kojima govori Novi zavjet.

Polazeći od Biblije, analizirali su svetopisamske odlomke u kojima se spominje đavao i istaknuli njihovo alegorijsko značenje – držeći ih književnom doskočicom kojom su se pisci evanđelje poslužili u želji da istaknu moć što je zlo ima nad svijetom. I dok Isusovo djelovanje jasno svjedoči da je barem on vjerovao u postojanje đavla, đavlovu su opstojnost odbacivali kritičari poput Herbert Haaga, Basavan Iersela i Henrya Ansgara Kellya, koji su tvrdili da je on jednostavno bio onodobni ekvivalent suvremenomu stručnjaka za publicitet koji je jednostavno riječima prenosio svoju poruku kulturno zaostalu društvu.

Konzervativcima se činilo da ovakva tumačenja ne samo što iskrivljuju Sveto pismo, već da u potpunosti zanemaruju davnašnju tradiciju koju su utvrdili apostolski oci. Ako Crkva nikada u prošlosti nije izrekla svoj stav o postojanju đavla koji bi obvezivao sve kršćane, razlog tome jest taj što to nikada nije ni trebala učiniti; Crkva nikada nije sumnjala u to da đavao postoji. Osporavati ovaj nauk, isticali su oni, znači dovesti u pitanje vjerodostojnost Crkve kao takve. Ako je Isus doista Sin Božji, u što svi kršćani vjeruju, zašto bi on svoje učenike doveo u zabludu zapovijedajući im da izgone zloduhe ako takva bića ne postoje?

U međuvremenu, iako je obrana vjere pozivanjem na tradiciju bila u suglasju s naučavanjem crkvenih otaca, u čemu su posebno prednjačili konzervativci, sve je veći broj svećenika držao njihova stajališta srednjovjekovnim i zastarjelim te protivnima duhu vremena – donosi QuoVadisEcclesia.

Na kraju je pobijedilo ovo drugo shvaćanje budući da je sve veći broj svećenika vrijeđalo ne samo rasprostranjeno prihvaćenje modernističkoga svjetonazora, već i stanovita vrsta egzistencijalnoga relativizma koja je uzela maha kao posljedica Drugoga vatikanskog sabora: iako nisu odbacivali službeno naučavanje Crkve, većini se svećenika ovakav pristup đavlu činio sporednim pitanjem na koje „ozbiljan i trijezan“ svećenik ne bi smio gubiti vrijeme. Obistinila se, zaparavo, Baudelaireova čuvena rečenica: Đavao je na koncu uvjerio čovječanstvo da više ne postoji.

Continue Reading

Vijesti

“NEKA BERLIN IZGORI!” Ovako su Hrvati dočekali nogometne mađioničare

Published

on

Poslušajte himnu koju je 50 tisuća Hrvata pjevalo na stadionu u Berlinu prije utakmice Brazil – Hrvatska.

18 godina poslije, očekujemo istu podporu, pa da cijeli svijet vidi kako se navija za hrvatsku reprezentaciju.

Neka Berlin izgori – kaže se u komentaru fb profila Kratki korner.

Continue Reading

Vijesti

IDEALNO ZA LJEVICU I HDZ Hrvate očito ne zanimaju izbori za EP

Published

on

Hrvate očito ne zanimaju izbori za Europski parlament: Znatno lošija izlaznost nego što je bila prije pet godina

Mjereno postotcima, Gospić je u nedjelju prijepodne imao najbolji odaziv na europske izbore, u sjedištu Ličko-senjske županije glasovala 12,4 posto, s druge strane, u Bjelovaru,  Rijeci i Dubrovniku to je učinilo manje od sedam posto birača.  

Foto: icv

Generalno gledano, hrvatski birači pokazali su u nedjelju prijepodne slabo zanimanje za europske izbore. Od mogućih 3 milijuna 731 tisuću birača do 11, 30 sati glasovalo ih je nešto više od 254 tisuće, odnosno 7, 69 posto, objavilo je Državno izborno povjerenstvo (DIP).

 To je slabije u odnosu na izbore od prije pet godina, kada je Hrvatska bila među zemljama s najlošijim odazivom u Europi, a kada je u isto vrijeme glasovalo 9, 93 posto birača.

 Dobar odaziv u Gospiću, vjerojatno, se može pripisati činjenici da njegovi birači, njih oko 10. 500, danas, osim 12 europarlametaraca biraju i gradonačelnika i njegova zamjenika.

 Ličko-senjska županija po odazivu prednjači među županijama, do podneva je glasovalo 12 posto Ličana, slijedi ju Karlovačka županija (9 posto) i Grad Zagreb (8, 77).

Najmanji odaziv je u Međimurskoj (šest posto), Virovitičko-podravskoj (6, 57 posto) i Brodsko-posavskoj (6, 64 posto).

 U istočnoj Australiji, na biračkim mjestima u Canberri, Sydneyu i Melbournu izbori za 12 hrvatskih europarlamentaraca su završeni u 11 sati po hrvatskom vremenu. Ta su mjesta, naime, otvorena u subotu u 23 sata po hrvatskom, odnosno u 7 sati po lokalnom vremenu.

Izborni dan proteče uredno, a izborna šutnja krši se neusporedivo manje nego na nedavnim parlamentarnim izborima, rekao je za Hrvatski radio član i glasnogovornik DIP-a Slaven Hojski. 

Pritužbe na kršenje uglavnom se odnose na objave na društvenim mrežama, poruke mejlovima, a neki su se građani pritužili da su im jutros u poštanske sandučiće ubačeni letci nekih kandidata.

DIP će to obrađivat idućih dana i tjedana i vidjeti što je, a što nije kršenje izborne šutnje i što će dalje proslijediti DORH-u, rekao je Hojski.

Brojni političari požurili su na birališta gdje su ih čekali predstavnici medija. Uglavnom su dolazili u pratnji partnera, a neki su tom prilikom dali kratke izjave u kojima su pozivali građane da obave svoju dužnost i odazovu se na izbore.

Komentar: Ova situacija se čini idealna za velike stranke i lijeve ekstremiste koji imaju dominantmo lijeve medije i baze aktivista.

Sada razni fred-ovi mogu bez otpora kao u Francuskoj, pisati deklaracije za ubijanje nerođene djece kao ljudsko pravo, kroz EU parlament…

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved