Connect with us

Vijesti

Vrijeme preporoda pravaštva? “… Vrijeme je da se maknemo od krupnih riječi, parola i vike, država je stvorena i sad je moramo urediti kao modernu državu”

Published

on

Hrvatska stranka prava u subotu je u Gospiću održala svoj izvanredni Sabor, na kojem je, osim predsjednika stranke koji nije biran, izabrano novo vodstvo stranke. Predsjednik, Karlo Starčević, simbolično je tom prilikom pozvao hrvatski narod na savez s HSP-om te ustvrdio kako se postojeća oligarhija mora srušiti jer je hrvatsku opstojnost dovela pred zid. Pozvao je također i druge pravaške stranke i državotvorne opcije da se pridruže HSP-u i ujedine bez kalkulacija i osobnih interesa.

Predsjednik Glavnog stana, Nikica Augustinović, naglasio je kako će stranka dati svoj maksimum kako bi se vratila na političku scenu i u hrvatski sabor.

Zbog provedbe korjenitih promjena, HSP će tražiti izmjenu Ustava kako bi se, rekao je Starčević, mogao uspostaviti mehanizam opoziva dužnosnika koji su pljačkali državu posljednjih tridesetak godina, te ozakonjenje lustracije i nezastarijevanja zločina.

Na saboru HSP-a, kojeg su iz te stranke najavili kao pripremu za predstojeće parlamentarne izbore, nazočna je bila i predsjednica Nezavisnih za Hrvatsku, Bruna Esih, potpredsjednik HSP AS, Ante Džoni Maksan, zatim Stjepan Brajdić u ime Hrvatskog nacionalnog vijeća, te prof.dr.sc. Antun Kljenak u ime udruge “Krila Hrvatske”.

Nova lica Hrvatske stranke prava

Jedan od novoizabranih stranačkih dužnosnika je i doc.dr.sc. Ivica Granić, novoizabrani član predsjedništva te član Glavnog stana stranke, dugogodišnji predavač na kolegijima političke komunikacije na sveučilištu u Dubrovniku te gostujući predavač na nekoliko hrvatskih te na mostarskom sveučilištu.

Što vas je navelo na angažman u Hrvatskoj stranci prava

Danas, u vrijeme kada Hrvatska stranka prava ima dosta nizak izborni rejting, ako netko odluči ozbiljno se u njoj politički angažirati, to znači kako je ta osoba pronašla svoj san i slijedi ga. U ovom momentu u redovima Hrvatske stranke prava ne može biti netko tko ima određene materijalne ili slične partikularne interese, jer preko ove stranke to nikako nije moguće ostvariti. Usudio bih se kazati, i u ime drugih kolega, kako smo pronašli svoj politički san i slijedimo ga, svjesni smo svih ograničenja, specifičnog imidža, lošeg političkog i personalnog naslijeđa, ali imamo politički cilj i pokušavamo ga dosegnuti. Osobno smatram kako, ako se stalno vrtiš u krug, kao što se to zadnjih tridesetak godina događa nama, s dvije praktički posve identične opcije, onda se nikamo ne stiže niti se tako ostavaruju politički ciljevi. U tome je sadržana sama biti mog političkog angažmana.

“Oduvijek me mučilo kako je moguće da nekoliko takvih osoba privatizira jedan tako snažan politički brend, kakav je pravaštvo, i onda umjesto da ga politički uspješno razvijaju oni od njega naprave nekavu sporednu, smješnu, bizarnu političku platformu, čak do te mjere nikakvu da su ljudi počeli razmišljati o tome je li vrijeme pravaštva neumitno prošlo i ima li pravaštvo u današnje vrijeme uopće smisla”, kaže Granić.

Ljudi koji danas vode Hrvatsku stranku prava, tu naravno mislim i na sebe, ozbijni su i realizirani ljudi, sa izgrađenim osobnim i profesionalnim referencama, to su ljudi dokazani u svome profesionalnom životu i neovisni su. I ono što je najvažnije, radi se o ljudima koji se na bilo koji način nisu ogriješili o zakone, nema tu jahača pretvorbene apokalipse, mračnjaka, muljatora ili bivših socijalističkih direktora koji su prvobitnu akumulaciju kapitala, odnosno ogromna materijalna bogatstva, priskrbili na krajnje mutnim i na krajnje netransparetnim poslovima. Ukratko, uvijek polazim od sebe, smatram kako sam ulaskom u Hrvatsku stranku prava pronašao smisao i svrhu svog političkog djelovanja, sada treba samo raditi, željeti, htjeti, što konkretnije pridonjeti boljem rejtingu sranke.

Što bi konkretno bio vaš politički cilj u ovome trenutku

Uvijek kada se natječete na izborima, a to je svrha političkog rada svake stranke, možete imati maksimalističke, umjerene, minimalističke ili pak specifične, takozvane neizborne ciljeve. To je legitimno i razumljivo. No, moj je stav kako se nikada ne smije biti zadovoljan malim stvarima, to je moj životni i politički stav, to ću pokušati stranci, kolegama usaditi i u njihov politički profil. Smatram kako se ozbiljan čovjek, bez razlike obrtnik ili političar, uvijek mora htjeti vinuti u zvijezde, ne biti samo “običan član” nečega, moramo se naučiti razmišljati o velikim stvarima. Ako ne razmišljamo o velikim stvarima one nikada neće doći, nikada se neće dogoditi. Zbog čega ova stranka, recimo, ne bi na narednim parlamentarnim izborima osvojila barem pet parlamentarnih mandata, a u skupštini grada Zagreba, Splita, Osijeka možda čak i više od toga?

Komentari kažu kako vam neće biti lako

Naravno da neće biti lako, tko kaže kako će biti lako, parafrazirao bih Kennedyja, koji je kazao kako će Amerikanci otići na mjesec ne zato što je to lako nego baš zato što je to – teško! No, moramo se naučiti ignorirati negativne ljude i negativne komentare, a takvih u i oko ove stranke imate u izobilju. Strašno je vidjeti tko se sve nazivao pravašem i kakve su bizarne politike vodili. Gurnuli su stranku na nekakvu političku marginu, učinili od nje ekstremističku falangu koja je hranila ego nekolicini besprizornih likova.

Oduvijek me mučilo kako je moguće da nekoliko takvih osoba privatizira jedan tako snažan politički brend, kakav je pravaštvo, i onda umjesto da ga politički uspješno razvijaju oni od njega naprave nekavu sporednu, smješnu, bizarnu političku platformu, čak do te mjere nikakvu da su ljudi počeli razmišljati o tome je li vrijeme pravaštva neumitno prošlo i ima li pravaštvo u današnje vrijeme uopće smisla. To ćemo, naravno, mjenjati i promjeniti. Hrvatsku može voljeti svatko tko odluči, za nju se također može boriti svatko tko to odluči, ali ljude koji je zastupaju na bilo kojoj razini, stranačkoj ili državnoj, ipak treba birati.

Smatram normalnim kako će vam ljudi, kada imate pravu viziju i težite ostvarenju velikih ciljeva, govoriti nećeš uspjeti, to je nemoguće. Ljudi su jednostavno takvi kakvi jesu, tu ništa ne možete učiniti, rijetki će vas ohrabriti, uglavnom za ništa nećete imati šanse i najbolje da sve zaboravite.

“Pravaštvo se mora konsolidirati, zanemariti osobne interese i obuzdati ego, inače ćemo opet, svi zajedno, imati plasman između jedan i tri posto. Ta politička filozofija, kroz razne stranke, kad malo pozornije analizirate, propada već dvadesetak godina, čudo da uopće više igdje i postoji”.

No, mi se moramo naučiti ne slušati ih! Moramo ulagati u sebe, čitati, učiti, razgovarati, međusobno se družiti, raditi na terenu, putovati, obići svaku lokalnu organizaciju, informirati njih i sebe, pomagati ljudima na terenu.

I znate što će se onda, čak vrlo brzo, dogoditi? Mali uspjesi počet će se događati, ostvarit ćemo prvi politički uspjeh, onda još jedan, pa onda još jedan. I tako stalno! Jednog dana shvatit ćemo kako u istraživanjima ne stojimo loše, kako imamo jako dobar rejting! Možda ćemo napravit sa strankom što nitko do sada napravio nije.

‘Rad, neumoran rad’

Koja je dakle formula političkog uspjeha

Cijela formula stane u samo tri slova – rad! Neumoran rad! Ako želiš doživjeti uspjehe moraš raditi neumorno. Ako ne radiš sigurno ništa nećeš niti doživjeti, u tom slučaju nema nikakvog uspjeha, to je tako jednostavno i tako lako shvatljivo. Bez muke nema nauke.

Odavno sam naučio kako je sve u mojim, našim rukama. Imati viziju, ignorirati negativne ljude, radi predano, i vrlo brzo biti ćete u prilici da mijenjate Hrvatsku. Kako je jednom prilikom rekao veliki Arni, Arnold Schweizenegger, ako nećemo mi, tko će? Ako nećemo sad, kad ćemo?

Kako do ujedinjenja pravaških stranaka i opcija

To je rak rana pravaštva, zbog toga je predsjednik Starčević u subotu iz Gospića pozvao pravaše i srodne platforme na ujedinjenje. Kad kažem srodne platforme mislim prije svega na Neovisne za Hrvatsku i eventualno suvereniste. Katastrofalno stanje, kada je riječ o pravaštvu kao političkoj filozofiji ili političkoj platformi, ide na dušu ranijim vodstvima, dijelom i članstvu, koji su se u zadnjih desetak godina barem sedam ili osam puta pokušali ujediniti, i svaki put su smo dobili još po jednu novu pravašku stranku. Međusobne optužbe, podmetanja, predbacivanje onim drugima najčešće za nekakvu fantomsku i nepostojeću suradnju sa HDZ-om, sve je to, i još puno toga, dovelo pravaštvo u poziciju da se ujedinjenje u ovom momentu čini posve nevjerojatnim.

Pravaštvo se mora konsolidirati, zanemariti osobne interese i obuzdati ego, inače ćemo opet, svi zajedno, imati plasman između jedan i tri posto. Ta politička filozofija, kroz razne stranke, kad malo pozornije analizirate, propada već dvadesetak godina, čudo da uopće više igdje i postoji. Voditi politiku na taj način iracionalno je i potpuno besmisleno, takva nakaradna politička situacija, kao svoj direktan nusproizvod, iznjedrila je u zadnje vrijeme još toliko opcija, osim MOST tu su suverenisti, HRASTKonzervativci, sad i Hasanbegović i Škoro sa svojim pokretima i blokovima.

Nema više političara opće prakse, moramo raditi na sebi, ulagati u sebe, imamo dosta ambiciozan program, sa našim i gostujući profesorima i predavačima. Bit će dosta zanimljivih tema i rasprava. Dakle, mijenjamo se – kako bi ostali isti!

S druge strane bilo bi nefer i, recimo metodološki, potpuno netočno ne spomenuti kako ne postoji stranka na koju je toliko udarano izvana kao što je to Hrvatska stranka prava. Od ubačenim spavača, razbijača, medijskih restrikcija i raznih zabrana, sudskih odnosno pravosudnih udara pa sve do fizičkih likvidacija naših članova. Hrvatsku sranku prava počeo uništavati još Tuđman, dok je tu sramotnu rabotu dovršio Sanader. Od vremena Sanadra stranka više nije ozbiljna politička činjenica na nacionalnoj razini. Tako je bilo sve do dolaska sadašnjega stranačkoga vodstva, od kada se ipak postupno budimo. U Lici smo naročito jaki, u Zagrebu smo se konsoidirali, ja osobno vodim zagrebačku organizaciju jer je smatram naročito važnom, imamo cijeli niz načelnika i donačelnika po općinama, raspustili smo dosta organizacija na terenu ali još više osnovali novih.

Radimo na bitno drugačijem brendu HSP-a

Osim navedenih činjenica, koje su nepobitne, smatrate li kako postoji još nešto zbog čega glasači nisu dali povjerenje HSP-u

Dosadašnja vodstva Hrvatske stranke prava, pojednostavljeno, nisu bila kadra shvati kamo ide i što se događa sa suvremenom političkom desnicom u svijetu. Nisu pratili trendove, nisu se umrežavali sa srodnim strankama u Europi, radi se o ljudima skromnog znanja i još skromnijeg političkog talenta. Evo,pitam vas, koga biste od ranijeg vodstva HSP-a poslali u Europu da ravnopravno razgovara sa uglednim europskim konzervativnim ili drugim političarima, o ćemu bi oni uopće znali ili mogli razgovarati s njima. Moralo se više pratiti trendove, ne žive Hrvati izolirano od svijeta ili Europe, morali su bolje razumjeti što donosi duh vremena.

Vrijeme je da se maknemo od krupnih riječi, parola, buke, dreke i vike, država je stvorena i sad je moramo urediti kao modernu državu. Zbog čega se HSP konstantno mora baviti proteklim vremenima, obljetnicama, naješće pogrebima, polaganjem vijenaca i postavljanjem nadgrobnih ploča, zbog čega se pravaši ne bi mogli baviti životnim pitanjima, vanjskom politikom, geostrategijom, geopolitikom, kulturom, socijalom, umirovljenicima, financijama i ekonomijom, turizmom, OPG-ovima i selom. Malo ćemo po strani ostaviti vukove i slične insignije, nečega sličnog nema nigdje u modernom svijetu. U narednom periodu u Zagrebu pripremamo jedan veliki regionalni gospodarski forum, u organizaciji zagrebačkog HSP-a, to će bitno promjeniti odnos javnosti prema HSP-u, radimo na bitno drugačijem brendu HSP. Osnovali smo i HUPO, Hrvatsku udrugu poslodavaca i obrtnika, s ciljem da se što kokretnije i uspješnije brinemo o malim poduzetnicima i obrtnicima. Znamo kako sustav štiti samo velike, uvoznike, mali i srednji poduzetnici i obrtnici su prepušteni sami sebi, na vjetrometini su, moramo im pomoći.

U tom smislu pišem i program “Novi put – HSP” s čime ćemo, nakon što sve bude valorizirano na Predsjedništvu i na Glavnom stanu, izići u javnost. Rekao bih da se mijenjamo – kako bi ostali isti! Prvi puta od obnove stranke osnovali smo i stranačku akademiju, koja nosi naziv “Politička akademija Dr. Eugen Kvaternik”. Radi se o unutarnjem, internom stranačkom učilištu, a pojedine module, predavanja i drugo, morati će proći baš svi članovi stranke. Nema više političara opće prakse, moramo raditi na sebi, ulagati u sebe, imamo dosta ambiciozan program, sa našim i gostujući profesorima i predavačima. Bit će dosta zanimljivih tema i rasprava. Dakle, mijenjamo se – kako bi ostali isti!

Vijesti

IZJAVE DJECE I ZARAZNI dječji smjeh: Što je covjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji…

Published

on


Više volim maminu sestru nego svoju. Mamina sestra mi je teta, a moja mi nije ništa!
Na mame se ne galami, one su korisne.
Kada se dvoje zaljubljenih prvi put poljubi, odmah se sruše i ne ustaju najmanje sat vremena, a i više.
Poluotok je otok koji još nije dokraja napravljen.
Baka je debela zato što je puna ljubavi.
Što je covjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji.

Djevojčice ne mogu stojecki piškiti, jer se nemaju za što držati.
Kada baku bole zubi, ona njih jednostavno ostavi u caši.
Ja nemam više baku, nju su posadili na groblju.
Na Marsu ima života. Ali to je samo hipotenuza.
Da bi bila dobra, medicinska sestra mora biti potpuno sterilna.
Doktori kažu da su smrtonosne bolesti najgore.

Kad se moj mlađi brat rodio, morali su ga staviti u akumulator.
Leptir je insekt iz porodice helikoptera.
Zoološki vrt je super stvar. Tamo možemo vidjeti i one životinje koje ne postoje.
Nisam kršten, ali sam zato cijepljen.
Životno osiguranje je novac koji dobije onaj koji preživi smrtni slucaj.
Razlika izmedu sela i grada je ta što je trava na selu iz jednog dijela, a u gradu je isprekidana.
Ne znam koliko imam godina, to se stalno mijenja.

Svi psi vole vodu. Neki cak toliko da u njoj i žive. To su morski psi.
Akvarij je malo stakleno more gdje žive domace ribe.
Alimentacija je placa za djecu kada im se tata odseli.
Papa živi u Vakumu.
Sve ribe nose jaja, a ruske cak I kavijar.
Kod nas se muškarci mogu ozeniti samo jednom ženom. To se zove monotonija.
Ne razumijem zašto se mama toliko ljuti što smo razbili vazu. Ionako je bila stara i kineska, a ne naša!
Baka nam je otišla na onaj svijet. Sad i mi imamo nekog u inozemstvu.

Marin EfaTa Croatia/fb

Continue Reading

Vijesti

“Europa je razapinjući samu sebe odustala od svojega identiteta”

Published

on

Razgovor uz knjigu „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“

Upovodu objavljivanja knjige „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“, u izdanju Instituta za europske i globalizacijske studije, ususret izborima za Europski parlament, razgovarali smo s autorom, uvijek britkim i slikovitim politologom i sveučilišnom profesorom dr. Anđelkom Milardovićem. Predstavljanje knjige održat će se 11. lipnja u 12 sati u Kući Europe u Zagrebu.

U kojem se razdoblju dogodila transformacija od voljne do bezvoljne Europe? Kako se „od volje za moći do volje za ništa“ očituje u svjetlu rata u Ukrajini, prethodno pošasti krunskoga virusa, migracija, prve ekonomske krize 2008., ako Hitchcockov „Vertigo“ kao Vaš metaforički primjer gledamo unatrag? Ili najbolje kronološki pripovijedati?

Europa odustaje od same sebe i svojih vrijednosti. Počelo je s postmodernom sredinom devetnaestoga stoljeća. Vjesnik je bio Friedrich Nietzsche. Bez njegovih djela teško je shvatiti povijest europskoga nihilizma. Uništavanje vrijednosti dogodilo se sustavno. I Heideggera je misao prethodnika „Bog je mrtav“ dovela do promišljanja da je čovjek taj koji je ubio Boga, s idejom supstituiranja, izdizanja kao nadčovjek, novi bog. Riječ je o prevrednovanju svih vrijednosti. Danas je kasno, nakon niza godina, jer je Europa u 21. stoljeću došla do točke – ništa. Ako se pak vratimo u razdoblje humanizma i renesanse, lako je pojmiti planetarnu europsku utjecajnost – preko znanosti, umjetnosti, filozofije, tehnike, vojske. Odustajanje od identiteta svojevrsno je samoubojstvo kontinenta, kao što je samoubojstvo pojedinca. Nietzscheov koncept volje za moć nije bio ništa drugo doli koncept volje za životom.

Ističete osam markera Europe na raskrižju 21. stoljeća, njihovo kormilo ili timun: prvi je marker spomenuta filozofija europskoga, ničeanskoga nihilizma; drugi je marker demografsko odumiranje; treći, posljedično, valovi migracijskih kriza; četvrti je populizam; peti umjetna inteligencija; šesti su marker globalne klimatske promjene; sedmi ciklična deglobalizacija i osmi – geopolitičko buđenje Europe, „princeze u slatkom snu“.

Uz pomoć osam markera uspostavljam dijagnozu vremena. Želio sam pokazati da se Europa u gibanju, poput nekontrolirane vožnje automobila, pojavila na raskrižju s osam linija. Odjednom je stala i shvatila da ne zna voziti u osam smjerova. Nažalost, spomenuti markeri nisu bili temom rasprave ususret izborima za Europski parlament 9. lipnja. Politika kao tehnika vladanja i instrument moći izgubila je ideju strateškoga mišljenja i promišljanja. Ono je posve izostalo u kampanjama stranaka.

Jeste li markere slutili u razdoblju nastajanja knjige, od 1997. godine? Je li krajem 20. stoljeća bilo predvidljivo, ako ne ratovi i migracije, onda to odricanje Europe od sebe same?

Ne bih rekao da se moglo predvidjeti, već je sve logična posljedica europske putanje u posljednjih stoljeće i pol. Najveći izazov ostat će njezino pozicioniranje u svijetu. Bit će sukobljavanja između ideje mira i ideje moći. Europa naginje ideji mira, no promijenile su se geopolitičke prilike i paradigme. Nema više unipolarne globalizacije amerikanizma, pojaviše se i drugi igrači, Kina, Rusija, Indija, svi žele svoj dio kolača. Dakle, okolnosti se mijenjaju, ali ne i Europa. Njezin je nedostatak to što nije država. S druge strane, završiti kao Sjedinjene Američke Države na tragu je misli španjolskoga filozofa Joséa Ortege y Gasseta koji ju je vidio kao ujedinjenu Europu. Smatrao je da isključivo državnici mogu izvući stvar. Mi danas umjesto državnika imamo TikTok političare koji listaju slikovnice na pametnim telefonima. Od njih je teško očekivati strukturno i strategijsko mišljenje. Državnici su umrli u dvadesetom stoljeću. Sada su tu birokratizirani političari, u ovom slučaju briselske provenijencije, svi izgledaju kao da su izišli iz laboratorija za kloniranje. Smijehom, govorom, metajezikom, sa zastavicama na reverima. Imaju isti mentalni i odijevajući kod. Kao da vidim mnoštvo pilića brojlera na tekućoj traci. To su djeca hiperbirokratiziranoga sustava europskoga Levijatana. Ako birokracija postane svrha samoj sebi, protiv nje se potrebno otvoreno, dakako mentalno – boriti.

Milardovic knjiga 2

Vaša je knjiga podijeljena na četiri poglavlja. U prvom razlažete sociologiju globalizacije kroz povijest i njezinu cikličnost. Što ćemo s tehnikom?

Globalizacija je stara pojava. Ako je bit globalizacije integracija i povezivanje svijeta, otkad postoje ljudi, oni su se integrirali i povezivali. Povezivanje je bilo i ostalo determinirano tehnikom. Evolucija čovjeka i tehnike je istodobna, što dovodi do zaključka da je i globalizacija. Postojale su predmoderna, moderna i današnja postmoderna globalizacija, koja je zapravo deglobalizacijska. Da je riječ o novoj pojavi, čini se isključivo zbog tehnike koja je omogućila umrežavanje svijeta na virtualan način. Tehnika je omogućila najviši stupanj integracije, na novo hrvatskom – sveobasezanja (smijeh, nap. a.). Obuhvatiti cjelokupnu zemaljsku kuglu moguće je uz pomoć tehnike, tehnologije i mreže. Društvo 21. stoljeća je mreža, na tragu naslova knjige Manuela Castellsa „Uspon umreženoga društva“.

U drugom poglavlju raščlanjujete Europu na raskrižju globalizacije i deglobalizacije kroz filozofska propitivanja. U čemu nam mogu pomoći Nietzsche, Berdjajev, Jaspers, Spengler, Gasset, Husserl, Heidegger i ostali, u prebrzom vremenu koje gotovo briše ono jučerašnje kao da nije ni postojalo? Napisali ste „Ne plači, Europo, nad vlastitom sudbinom, sama si ju stvorila.“

Oslonio sam se komparativnom metodom na relevantne tekstove između dvaju svjetskih ratova. Želio sam pokazati sličnosti u surječju s temeljnom idejom dijagnoze vremena. Jasno da su prije mene pametniji i učeniji ljudi istu stvar vidjeli u duhu svojega vremena. Umjetnu inteligenciju nije moguće razumjeti bez filozofije tehnike i filozofske antropologije. Ona je najviši simbiotički stupanj u evoluciji čovjeka i tehnike. Ali ruka je bila prvim alatom, ona je stvorila ostale alate i strojeve. Zanimljivo je iščitavati promišljanja navedenih autora o tehnici iz vizure prošlih stoljeća. Smisao drugoga dijela knjige pokušaj je usporedbe suvremenoga i onoga vremena, ali i njihova zapanjujuća sličnost.

Ističete demografsko pitanje, uspoređujući Europu s Titanicom dok svira klavir, pije se šampanjac, jede kavijar. Je li dekadencija Europe 2.0 ponavljanje istoga, sofisticiranijega, tehnološki naprednijega, duhovno nazadnijega?

Svakako. Razmjerno tehnološkom napretku civilizacija postaje masovna civilizacija, masovni čovjek, čovjek masa. Postaje sve gluplji i otuđeniji. Bilo je očekivano da tehnika, u antropološkom smislu, ostane u funkciji rasterećenja čovjeka. Ali ako ga ona otupi do idiotskoga stupnja – to je kraj pismenosti. Kraj sveučilišta, kraj svega. Možda će čitatelji pomisliti da progovaram iz pozicije kulturnoga pesimizma, ali riječ je o kulturnom surovom realizmu.

Dotičete se i važnoga migracijskoga pitanja. Vašom metaforom rečeno, smatrate li da bi Ursula von der Leyen poslušala Williama Shakespearea, odnosno Hamleta?

Bojim se da Ursula gubi utakmicu, jer je Shakespeare jači igrač u odnosu na birokratsku gospođu von der Leyen. Iako oboje stoje pred tim suvremenim migracijskim „biti ili ne biti“. Naša „Uršula“ upravlja Europom nemajući blage veze sa strateškim promišljanjem. Iza nje stoje mašinerije koje papagajski ponavljaju sadržaje s dnevnoga reda. Bilo bi drugačije kada bi se strukturno, teorijski i strateški ušlo u priču. Doista nemam ništa protiv žena, ali strašno je na koji način Ursula i naša Dubravka Šuica vode Europu.

Za što sve krivite populizam, na putu u „iliberalnu demokraciju“?

Neću ja populizam sudski tužiti, ali nastojim ga interpretirati sociološki i politološki kao fenomen i 20. i 21. stoljeća. Najprije kao riječ. Kada netko ne zna što učiniti sa sugovornikom na političkom polju, samo mu kaže da je populist. Dakle, prvo određenje populizma je etiketa. Još ju nisam dobio u moru etiketa koje su mi prišivene. Drugo, populizam je borbeni pojam. Supstancijalno, oni koji ga upotrebljavaju nemaju pojma kako je riječ o složenom konceptu. U političkim znanostima nitko populizam nije ozbiljnije obrađivao do 1967. godine, jer je držan običnom etiketom. Tada su Ghita Ionescu i Ernest Gellner objavili prvu sociološku studiju o populizmu. Najprije su ga tipologizirali. Zašto je to bilo potrebno? Jer živimo u kaotičnom svijetu u kojem imamo i kaotičan populizam. Ideja je bila kategorizirati ga i poredak suprotstaviti kaosu. Nakon što su oni napravili posao, stvar je krenula uzbrdo i nepregledno. Temeljno obilježje populizma je reaktivnost. Desni optužuju lijeve, lijevi desne. Populizam reagira taman toliko koliko ima podražaja. A koliko ima podražaja? Onoliko koliko ih nema. Važno je napomenuti i da je dobio ideologijske predmetke – desni i lijevi populizam. Karakteristično je da ima obilježje na oba pola – lijevom je to obrana klasne paradigme, a desnom obrana toposa nacije i države. U pojedinim elementima, primjerice, socijalnim, oni se čak i susreću. Još 2006. objavio sam prvu studiju kod nas „Populizam i globalizacija“. U računalu imam šezdesetak stranica teksta za budući naslov „Europska nova desnica i populizam u Europi 21. stoljeća“. Poanta je da europska nova desnica jest intelektualno i metapolitičko gorivo za desne populiste u Europi. Vidimo po primjerima u Njemačkoj i Francuskoj.

Ako se vratimo na umjetnu inteligenciju iz obzora filozofije tehnike, što je obrađeno u trećem poglavlju Vaše knjige, hoće li ona „pojesti“ čovjeka, osmišljena i „hranjena“ selektivnim podatcima?

Kako će se dalje razvijati ta simbiotička struktura, teško je pretpostaviti išta osim njezina razvoja. Hoće li poludjeti i nasrnuti na čovjeka? Imao sam male noćne razgovore s umjetnom inteligencijom. Pitao sam ju je li pametnija od prirodne inteligencije. Ona uzvraća – ja sam biće, nisam stroj. Inzistiram dalje – reci mi što će se dogoditi ako jedan dan toliko ojačaš, hoćeš li krenuti na čovjeka? E, veli ona, to već spada u polje etike. Etika bi trebala regulirati tehnosferu, da upotrijebim kovanicu recenzenta ove knjige Žarka Paića. Sve opasnosti koje postoje u odnosu na umjetnu inteligenciju, postoje otprije. Kao što postoji povijest čovjek – stroj – tehnika, tako postoji i povijest strahova. Potrebno je prihvatiti umjetnu inteligenciju kao medij napretka te da u antropološkom smislu rasterećuje čovjeka. Može postati opasnom ako naraste u instrumentaliziranu tehniku. U pravnom smislu, umjetna inteligencija ne može odgovarati ni za što. U razgovorima s pravnicima, doznajem da odgovarati mogu oni koji su pisali i oni koji upravljaju tim programom. Prednosti su umjetne inteligencije u pretraživanju baza podataka, u medicini, ekonomiji, učenju, a zamke su u njezinoj uporabi od strane moćnih struktura, koje mogu demokraciji zavrnuti glavom, napraviti SF totalitarno društvo. „Umjetna inteligencija i demokracija: Politika u doba umjetne inteligencije“ bila je tema Sedmoga foruma ICT-društva Zagreb 14. ožujka ove godine. Moguć je tehnološki totalitarizam i kraj demokracije, kao što kaže Yuval Harari. Ali, na tom putu potrebno je primijeniti markere prava, zakona i etike. Tu je, doduše, Europa otišla naprijed s raskrižja jer je donijela akt o umjetnoj inteligenciji. Kina i Rusija neće ju uvesti ni s pištoljem na sljepoočnici. Jer, to bi bio kraj autoritarnih sustava. Ne znam koliko je SAD otišao na tom području. Edukacijom kroz obrazovni sustav potencira se etička dimenzija. Zanimljivo je da se i stroj poziva na etiku, ali da se može oteti kontroli – može. Ista stvar kod različitih ljudi različito funkcionira.

Milardovic knjiga 1

Četvrto poglavlje posvećeno je buđenju geopolitičke Europe. Koji su uzroci ponavljanja, vječnoga vraćanja istomu raskrižju?

Europa je kolijevka geopolitike fokusirane na zemlju, na kopno, kao što su anglosaksonske države kolijevka geopolitike povezane s vodom. U europskoj povijesti od petnaestoga stoljeća igrana je geopolitička igra otkrivanjem svjetova i proizvodnjom kolonija. Njezino djelovanje temeljilo se na ideji moći. U knjizi prvi put razgraničujem predmet od znanosti. Važno je dogovoriti se o geopolitologiji kao znanosti, čiji je predmet proučavanja i geopolitika. Europa je imala geopolitičku priču kroz stoljeća, sa svjetskim ratovima kao vrhuncem. Prikazao sam očeve izgradnje geopolitičke episteme između dvaju svjetskih ratova. Kako je ona bila kontaminirana u Njemačkoj preko Karla Haushofera i Carla Schmitta, takvom je suspektnom i ostala, kao neka akademska disciplina, s obzirom na nacionalsocijalističku pozadinu. Tada su Amerikanci krenuli s dekontaminacijom i oživili tu priču. Pokazao sam razvoj geopolitologije nakon Drugoga svjetskoga rata u SAD-u i Europi, poglavito u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji. Namjerno sam uzeo Rusiju da bih povezao sa strukturom knjige, interpretirajući ju kroz djelo Aleksandra Dugina. „Zanimljivo“ je njegovo poimanje euroazijskoga svijeta i ideologije, čije utemeljenje pokušava pronaći u knjizi „Bitak i vrijeme“ Martina Heideggera. Nužno je shvatiti ideju geopolitologije u kreiranju državnih politika, jer tu se pojavljuju i akteri i faktori, u ovom slučaju i ratovi koji se vode zbog resursa. 

Tko je s globalizacijom i Europom na raskrižju? Ima li uopće „policajaca“ i „regulacije prometa“?

Potreban je „policajac“, kao bog Šiva ili božica Kali s više ruku, koji bi usmjeravao promet. Vraćamo se na problem da Europa nije, a želi biti država. Ona je tip labilne konfederacije. Jedan dio suvereniteta nacionalne države stavile su pod njezinu kapu. Prihvaćaju zajednička pravila, a svaka vodi svoju politiku, kao i prije. Kako se ona može usporediti s bilo kojom državom? Teško. A mora se boriti. Kako će s Rusijom? Da je država, onda je to jedan na jedan. Ovako će između njih dvadeset i sedam uvijek dolaziti do sukoba, neće biti unisonosti. A ako prijeti opasnost, potrebno je zajedništvo. Moja je teza da Putinova Rusija neće nikada stati. Jer stane li, to je njezin kraj. Krene li ona, to je naš kraj s ovako nepripremljenom Europom. Ne zagovaram omoćavanje, ali potreban je tip novoga političkoga realizma ako želimo preživjeti. Teško je evanđeljem protiv provalnika s pajserom, jer dok se izgovori prva rečenica – već je pajser na glavi.

Dotičete se i „bolonjske šume“, doba u kojemu su power pointi smijenili čitanje knjiga, „nastava se pretvorila u dekonstruiranu semiotiku slike“.

Ako su temelj odgoj i obrazovanje, na tragu posljednjega poglavlja Aristotelove „Politike“, a dođe do odustajanja od temelja, rezultat su naraštaji zaglupljeni napretkom tehnologije. Nose mobitele, ne odgovaraju na pozive, pišu poruke, fotografiraju se i objavljuju na TikToku. Razgolićenost na društvenim mrežama ima stotine tisuća pratitelja, a Heideggerova misao može imati (ni)jednoga pratitelja. Jedino da stavimo Heideggera i Hannah Arendt, tako se može doskočiti i nastaviti banalizaciju svega. Kada ih spominjemo, oni su u međusobnim pismima bili svjesni potpune liberalizacije obrazovnoga sustava. Sve što je dijagnosticirano prije gotovo jednoga stoljeća sada kulminira. Živimo doba nove simplificirane paradigme. S vremenom je došlo do zaglupljivanja društva, uspona masa koje drže bič i udaraju po svemu što nije usklađeno s psihologijom mase. Kod nas osobe bez specifične političke težine postaju ministrima, što je dno dna.

Knjiga kao medij više ništa ne znači zatočenicima „bolonjske šume“. Jer, u izborima za zvanje ona nosi jedan bod. Perverzni sustav otišao je predaleko, do apsolutizacije STEM-a, dočim nije bitna društveno-humanistička dimenzija znanja. Kao da su znanost, tehnika i tehnologija samoj sebi svrha, bez potrebe za čovjekom. Dođem do zaključka kako ništa nema smisla. Problem je paradoksalan. Razvoj tehnike trebao je rasteretiti čovjeka, a zaglupio ga je do te mjere da je to zaglupljivanje ušlo i u obrazovni sustav. S obzirom na demografski slom, u Hrvatskoj će to postati još izraženijim problemom. Pojedini fakulteti lovit će po trgovima mlade ljude da se upišu baš kod njih. Već je danas na nekim studijima više nastavnika nego studenata. Kako ćemo dočekati mirovinu bez studentskoga „materijala“? Nije fer da svatko ide na FER (smijeh, nap. a.).

Zaključno, što mogu učiniti hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu u svjetlu Vaših zaključaka i primjera o vrtoglavici (de)globalizacije?

Jedna zvjezdica ne može učiniti mnogo među 27 država. Kao cjelina zastupnici su fragmentirani. Oni ne zastupaju svoju državu, već svoje grupacije, primjerice EPP u stankama nogometne utakmice ili PES u šetnji livadom (smijeh, nap. a.). Oni se biraju na nacionalnoj razini prema listama političkih stranaka koje su međusobno zavađene. Teško je očekivati političku reprezentaciju koja će unisono braniti nacionalne interese. Oni koji budu izabrani bavit će se pitanjima Afrike, Azije, ovisno o odboru koji ih dopadne. Više nemaju veze s bazom koja ih je gore lansirala. Riječ je o partijskoj disciplini u Europskom parlamentu, kao što je partijska disciplina i na nacionalnoj razini. Neće naši europski parlamentarci voditi računa, primjerice, o uređenju Splita ili Zagreba, već o izbjeglicama iz Somalije, kako im već bude dodijeljeno.

Preostaje nam tip snažnoga mišljenja, s utemeljenjem u filozofiji i teologiji, s obzirom na identitet. Jer filozofija je zamijenjena ugljenom i čelikom, a kršćanstvo kao sastavnica identiteta također odbačeno. Križ je simbol identiteta Europe, a ona mu se okreće kontra. I onda se čudi islamizaciji Europe. Što se imaš čuditi, Europo? Tko je tebe razapeo? Sama si to učinila.

Razgovarao: Tomislav Šovagović/HKV

Continue Reading

Vijesti

Spomen na 1145. obljetnicu PRVOG PRIZNANJA HRVATSKE (879. – 2024.)

Published

on

Spomen na 1145. obljetnicu Branimirove godine (879. – 2024.)

Spomen na 1145. godišnjicu Branimirove godine. To je spomen na međunarodno priznanje Hrvatske 7. lipnja 879., na pismo Pape Ivana VIII. knezu Branimiru, biskupu Teodoziju i hrvatskom narodu.
Pronalaskom oltarne pregrade u crkvi sv. Petra Apostola u Muću Gornjem 1871. započelo je istraživanje srednjovjekovnih lokaliteta na području Hrvatske. Oltarna pregrada iz Muća Gornjeg spade u najvažnije spomenike rana hrvatske povijesti jer je na njemu uklesano ime hrvatskog vladara kneza Branimira i godina 888. Osim u Muću Gornjem pronađeno je još pet kamenih natpisa koji spominju kneza Branimira. Kameni natpisi nađeni su u Ninu, Ždrapnju, Šopotu, Otresu, Lepuru i lokalitetu Bribirska Glavica.
Početkom 879. godine Branimir postaje hrvatskim knezom koji uspostavlja kontakt sa Svetom Stolicom. Papa Ivan VIII. obavještava Branimira da je na blagdan Uzašašća, 21. svibnja, blagoslovio njega i njegov narod na oltaru u bazilici Sv. Petra:

“Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu pred žrtvenikom sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da uzmogneš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš.”

Papa sv. Ivan Pavao II. je 30. travnja 1979. u spomen na 1100. obljetnicu pisma pape Ivana VIII slavio s hrvatskim biskupima, svećenicima i hodočasnicioma na glavnom oltaru bazilike Sv. Petra SVEČANU SVETU MISU NA HRVATSKOM JEZIKU, što je bio prvi takav slučaj u povijesti.

Godine 1979. Održano je prva proslava Branimirove godine u gradu Ninu, 1100.-a godišnjica. Svečanu sv. Misu slavio je kardinal Franjo Šeper kao papin delegat uz sudjelovanje oko 500 svećenika, 1000 časnih sestara i velikoga mnoštva od oko 250.000 vjerničkog puka. Mnogi su došli iz svih krajeva ondašnje države u narodnim nošnjama. Opći je dojam svih izvjestitelja iz Nina bio je da se je “dogodilo čudo na Grguru”!

U nedjelju 10. lipnja 1979. na blagdan Presvetog Trojstva bio je dan zahvalnosti Presvetom Trojstvu za dar vjere u zajedništvu Katoličke Crkve. U Muću Gornjem, gdje se nalazi Branimirova zadužbina, sv. misu slavio je biskup Ivo Gugić u koncelebraciji sa 70 svećenika i u prisutnost 7000 hodočasnika.

U zagrebačkoj nadbiskupiji središnja proslava je bila u zagrebačkoj katedrali koju je slavio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uz sudjelovanje oko 6000 vjernika.
Danas se (7. lipnja) obilježava kao Dan hrvatske diplomacije.

izvor: Marko Jukić/Hrvatski spomenar

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved