Connect with us

Vijesti

Vrijeme preporoda pravaštva? “… Vrijeme je da se maknemo od krupnih riječi, parola i vike, država je stvorena i sad je moramo urediti kao modernu državu”

Published

on

Hrvatska stranka prava u subotu je u Gospiću održala svoj izvanredni Sabor, na kojem je, osim predsjednika stranke koji nije biran, izabrano novo vodstvo stranke. Predsjednik, Karlo Starčević, simbolično je tom prilikom pozvao hrvatski narod na savez s HSP-om te ustvrdio kako se postojeća oligarhija mora srušiti jer je hrvatsku opstojnost dovela pred zid. Pozvao je također i druge pravaške stranke i državotvorne opcije da se pridruže HSP-u i ujedine bez kalkulacija i osobnih interesa.

Predsjednik Glavnog stana, Nikica Augustinović, naglasio je kako će stranka dati svoj maksimum kako bi se vratila na političku scenu i u hrvatski sabor.

Zbog provedbe korjenitih promjena, HSP će tražiti izmjenu Ustava kako bi se, rekao je Starčević, mogao uspostaviti mehanizam opoziva dužnosnika koji su pljačkali državu posljednjih tridesetak godina, te ozakonjenje lustracije i nezastarijevanja zločina.

Na saboru HSP-a, kojeg su iz te stranke najavili kao pripremu za predstojeće parlamentarne izbore, nazočna je bila i predsjednica Nezavisnih za Hrvatsku, Bruna Esih, potpredsjednik HSP AS, Ante Džoni Maksan, zatim Stjepan Brajdić u ime Hrvatskog nacionalnog vijeća, te prof.dr.sc. Antun Kljenak u ime udruge “Krila Hrvatske”.

Nova lica Hrvatske stranke prava

Jedan od novoizabranih stranačkih dužnosnika je i doc.dr.sc. Ivica Granić, novoizabrani član predsjedništva te član Glavnog stana stranke, dugogodišnji predavač na kolegijima političke komunikacije na sveučilištu u Dubrovniku te gostujući predavač na nekoliko hrvatskih te na mostarskom sveučilištu.

Što vas je navelo na angažman u Hrvatskoj stranci prava

Danas, u vrijeme kada Hrvatska stranka prava ima dosta nizak izborni rejting, ako netko odluči ozbiljno se u njoj politički angažirati, to znači kako je ta osoba pronašla svoj san i slijedi ga. U ovom momentu u redovima Hrvatske stranke prava ne može biti netko tko ima određene materijalne ili slične partikularne interese, jer preko ove stranke to nikako nije moguće ostvariti. Usudio bih se kazati, i u ime drugih kolega, kako smo pronašli svoj politički san i slijedimo ga, svjesni smo svih ograničenja, specifičnog imidža, lošeg političkog i personalnog naslijeđa, ali imamo politički cilj i pokušavamo ga dosegnuti. Osobno smatram kako, ako se stalno vrtiš u krug, kao što se to zadnjih tridesetak godina događa nama, s dvije praktički posve identične opcije, onda se nikamo ne stiže niti se tako ostavaruju politički ciljevi. U tome je sadržana sama biti mog političkog angažmana.

“Oduvijek me mučilo kako je moguće da nekoliko takvih osoba privatizira jedan tako snažan politički brend, kakav je pravaštvo, i onda umjesto da ga politički uspješno razvijaju oni od njega naprave nekavu sporednu, smješnu, bizarnu političku platformu, čak do te mjere nikakvu da su ljudi počeli razmišljati o tome je li vrijeme pravaštva neumitno prošlo i ima li pravaštvo u današnje vrijeme uopće smisla”, kaže Granić.

Ljudi koji danas vode Hrvatsku stranku prava, tu naravno mislim i na sebe, ozbijni su i realizirani ljudi, sa izgrađenim osobnim i profesionalnim referencama, to su ljudi dokazani u svome profesionalnom životu i neovisni su. I ono što je najvažnije, radi se o ljudima koji se na bilo koji način nisu ogriješili o zakone, nema tu jahača pretvorbene apokalipse, mračnjaka, muljatora ili bivših socijalističkih direktora koji su prvobitnu akumulaciju kapitala, odnosno ogromna materijalna bogatstva, priskrbili na krajnje mutnim i na krajnje netransparetnim poslovima. Ukratko, uvijek polazim od sebe, smatram kako sam ulaskom u Hrvatsku stranku prava pronašao smisao i svrhu svog političkog djelovanja, sada treba samo raditi, željeti, htjeti, što konkretnije pridonjeti boljem rejtingu sranke.

Što bi konkretno bio vaš politički cilj u ovome trenutku

Uvijek kada se natječete na izborima, a to je svrha političkog rada svake stranke, možete imati maksimalističke, umjerene, minimalističke ili pak specifične, takozvane neizborne ciljeve. To je legitimno i razumljivo. No, moj je stav kako se nikada ne smije biti zadovoljan malim stvarima, to je moj životni i politički stav, to ću pokušati stranci, kolegama usaditi i u njihov politički profil. Smatram kako se ozbiljan čovjek, bez razlike obrtnik ili političar, uvijek mora htjeti vinuti u zvijezde, ne biti samo “običan član” nečega, moramo se naučiti razmišljati o velikim stvarima. Ako ne razmišljamo o velikim stvarima one nikada neće doći, nikada se neće dogoditi. Zbog čega ova stranka, recimo, ne bi na narednim parlamentarnim izborima osvojila barem pet parlamentarnih mandata, a u skupštini grada Zagreba, Splita, Osijeka možda čak i više od toga?

Komentari kažu kako vam neće biti lako

Naravno da neće biti lako, tko kaže kako će biti lako, parafrazirao bih Kennedyja, koji je kazao kako će Amerikanci otići na mjesec ne zato što je to lako nego baš zato što je to – teško! No, moramo se naučiti ignorirati negativne ljude i negativne komentare, a takvih u i oko ove stranke imate u izobilju. Strašno je vidjeti tko se sve nazivao pravašem i kakve su bizarne politike vodili. Gurnuli su stranku na nekakvu političku marginu, učinili od nje ekstremističku falangu koja je hranila ego nekolicini besprizornih likova.

Oduvijek me mučilo kako je moguće da nekoliko takvih osoba privatizira jedan tako snažan politički brend, kakav je pravaštvo, i onda umjesto da ga politički uspješno razvijaju oni od njega naprave nekavu sporednu, smješnu, bizarnu političku platformu, čak do te mjere nikakvu da su ljudi počeli razmišljati o tome je li vrijeme pravaštva neumitno prošlo i ima li pravaštvo u današnje vrijeme uopće smisla. To ćemo, naravno, mjenjati i promjeniti. Hrvatsku može voljeti svatko tko odluči, za nju se također može boriti svatko tko to odluči, ali ljude koji je zastupaju na bilo kojoj razini, stranačkoj ili državnoj, ipak treba birati.

Smatram normalnim kako će vam ljudi, kada imate pravu viziju i težite ostvarenju velikih ciljeva, govoriti nećeš uspjeti, to je nemoguće. Ljudi su jednostavno takvi kakvi jesu, tu ništa ne možete učiniti, rijetki će vas ohrabriti, uglavnom za ništa nećete imati šanse i najbolje da sve zaboravite.

“Pravaštvo se mora konsolidirati, zanemariti osobne interese i obuzdati ego, inače ćemo opet, svi zajedno, imati plasman između jedan i tri posto. Ta politička filozofija, kroz razne stranke, kad malo pozornije analizirate, propada već dvadesetak godina, čudo da uopće više igdje i postoji”.

No, mi se moramo naučiti ne slušati ih! Moramo ulagati u sebe, čitati, učiti, razgovarati, međusobno se družiti, raditi na terenu, putovati, obići svaku lokalnu organizaciju, informirati njih i sebe, pomagati ljudima na terenu.

I znate što će se onda, čak vrlo brzo, dogoditi? Mali uspjesi počet će se događati, ostvarit ćemo prvi politički uspjeh, onda još jedan, pa onda još jedan. I tako stalno! Jednog dana shvatit ćemo kako u istraživanjima ne stojimo loše, kako imamo jako dobar rejting! Možda ćemo napravit sa strankom što nitko do sada napravio nije.

‘Rad, neumoran rad’

Koja je dakle formula političkog uspjeha

Cijela formula stane u samo tri slova – rad! Neumoran rad! Ako želiš doživjeti uspjehe moraš raditi neumorno. Ako ne radiš sigurno ništa nećeš niti doživjeti, u tom slučaju nema nikakvog uspjeha, to je tako jednostavno i tako lako shvatljivo. Bez muke nema nauke.

Odavno sam naučio kako je sve u mojim, našim rukama. Imati viziju, ignorirati negativne ljude, radi predano, i vrlo brzo biti ćete u prilici da mijenjate Hrvatsku. Kako je jednom prilikom rekao veliki Arni, Arnold Schweizenegger, ako nećemo mi, tko će? Ako nećemo sad, kad ćemo?

Kako do ujedinjenja pravaških stranaka i opcija

To je rak rana pravaštva, zbog toga je predsjednik Starčević u subotu iz Gospića pozvao pravaše i srodne platforme na ujedinjenje. Kad kažem srodne platforme mislim prije svega na Neovisne za Hrvatsku i eventualno suvereniste. Katastrofalno stanje, kada je riječ o pravaštvu kao političkoj filozofiji ili političkoj platformi, ide na dušu ranijim vodstvima, dijelom i članstvu, koji su se u zadnjih desetak godina barem sedam ili osam puta pokušali ujediniti, i svaki put su smo dobili još po jednu novu pravašku stranku. Međusobne optužbe, podmetanja, predbacivanje onim drugima najčešće za nekakvu fantomsku i nepostojeću suradnju sa HDZ-om, sve je to, i još puno toga, dovelo pravaštvo u poziciju da se ujedinjenje u ovom momentu čini posve nevjerojatnim.

Pravaštvo se mora konsolidirati, zanemariti osobne interese i obuzdati ego, inače ćemo opet, svi zajedno, imati plasman između jedan i tri posto. Ta politička filozofija, kroz razne stranke, kad malo pozornije analizirate, propada već dvadesetak godina, čudo da uopće više igdje i postoji. Voditi politiku na taj način iracionalno je i potpuno besmisleno, takva nakaradna politička situacija, kao svoj direktan nusproizvod, iznjedrila je u zadnje vrijeme još toliko opcija, osim MOST tu su suverenisti, HRASTKonzervativci, sad i Hasanbegović i Škoro sa svojim pokretima i blokovima.

Nema više političara opće prakse, moramo raditi na sebi, ulagati u sebe, imamo dosta ambiciozan program, sa našim i gostujući profesorima i predavačima. Bit će dosta zanimljivih tema i rasprava. Dakle, mijenjamo se – kako bi ostali isti!

S druge strane bilo bi nefer i, recimo metodološki, potpuno netočno ne spomenuti kako ne postoji stranka na koju je toliko udarano izvana kao što je to Hrvatska stranka prava. Od ubačenim spavača, razbijača, medijskih restrikcija i raznih zabrana, sudskih odnosno pravosudnih udara pa sve do fizičkih likvidacija naših članova. Hrvatsku sranku prava počeo uništavati još Tuđman, dok je tu sramotnu rabotu dovršio Sanader. Od vremena Sanadra stranka više nije ozbiljna politička činjenica na nacionalnoj razini. Tako je bilo sve do dolaska sadašnjega stranačkoga vodstva, od kada se ipak postupno budimo. U Lici smo naročito jaki, u Zagrebu smo se konsoidirali, ja osobno vodim zagrebačku organizaciju jer je smatram naročito važnom, imamo cijeli niz načelnika i donačelnika po općinama, raspustili smo dosta organizacija na terenu ali još više osnovali novih.

Radimo na bitno drugačijem brendu HSP-a

Osim navedenih činjenica, koje su nepobitne, smatrate li kako postoji još nešto zbog čega glasači nisu dali povjerenje HSP-u

Dosadašnja vodstva Hrvatske stranke prava, pojednostavljeno, nisu bila kadra shvati kamo ide i što se događa sa suvremenom političkom desnicom u svijetu. Nisu pratili trendove, nisu se umrežavali sa srodnim strankama u Europi, radi se o ljudima skromnog znanja i još skromnijeg političkog talenta. Evo,pitam vas, koga biste od ranijeg vodstva HSP-a poslali u Europu da ravnopravno razgovara sa uglednim europskim konzervativnim ili drugim političarima, o ćemu bi oni uopće znali ili mogli razgovarati s njima. Moralo se više pratiti trendove, ne žive Hrvati izolirano od svijeta ili Europe, morali su bolje razumjeti što donosi duh vremena.

Vrijeme je da se maknemo od krupnih riječi, parola, buke, dreke i vike, država je stvorena i sad je moramo urediti kao modernu državu. Zbog čega se HSP konstantno mora baviti proteklim vremenima, obljetnicama, naješće pogrebima, polaganjem vijenaca i postavljanjem nadgrobnih ploča, zbog čega se pravaši ne bi mogli baviti životnim pitanjima, vanjskom politikom, geostrategijom, geopolitikom, kulturom, socijalom, umirovljenicima, financijama i ekonomijom, turizmom, OPG-ovima i selom. Malo ćemo po strani ostaviti vukove i slične insignije, nečega sličnog nema nigdje u modernom svijetu. U narednom periodu u Zagrebu pripremamo jedan veliki regionalni gospodarski forum, u organizaciji zagrebačkog HSP-a, to će bitno promjeniti odnos javnosti prema HSP-u, radimo na bitno drugačijem brendu HSP. Osnovali smo i HUPO, Hrvatsku udrugu poslodavaca i obrtnika, s ciljem da se što kokretnije i uspješnije brinemo o malim poduzetnicima i obrtnicima. Znamo kako sustav štiti samo velike, uvoznike, mali i srednji poduzetnici i obrtnici su prepušteni sami sebi, na vjetrometini su, moramo im pomoći.

U tom smislu pišem i program “Novi put – HSP” s čime ćemo, nakon što sve bude valorizirano na Predsjedništvu i na Glavnom stanu, izići u javnost. Rekao bih da se mijenjamo – kako bi ostali isti! Prvi puta od obnove stranke osnovali smo i stranačku akademiju, koja nosi naziv “Politička akademija Dr. Eugen Kvaternik”. Radi se o unutarnjem, internom stranačkom učilištu, a pojedine module, predavanja i drugo, morati će proći baš svi članovi stranke. Nema više političara opće prakse, moramo raditi na sebi, ulagati u sebe, imamo dosta ambiciozan program, sa našim i gostujući profesorima i predavačima. Bit će dosta zanimljivih tema i rasprava. Dakle, mijenjamo se – kako bi ostali isti!

Vijesti

60 godina nakon Sabora, hoće li katolici odbaciti grešne stavove Tuchoove Dignitas Infinita?

Published

on

Ovaj dokument je vrlo vjerojatno najopakija moguća izjava o ljudskom dostojanstvu – napisao je Robert Morrison, kolumnist Remnant-a.

Kardinal Víctor Manuel “Tucho” Fernández i njegov Dikasterij za nauk vjere objavili su svoju Deklaraciju o ljudskom dostojanstvu, Dignitas Infinita. Iako su katolici slavili preneseni blagdan Blagovijesti 8. travnja, prikladniju usporedbu s Dignitas Infinita možemo povući iz pomrčine Sunca koja se također događa u Americi. Gotovo svi koji su svjedočili pomrčini Sunca razumjeli su da Sunce zapravo nije nestalo iako ga je Mjesec privremeno blokirao — ali tko će se prisjetiti katoličkog učenja koje je pomračeno od Drugog vatikanskog sabora?

Sjećamo li se još uvijek dovoljno stvarnog katoličkog učenja o ljudskom dostojanstvu da vidimo način na koji ga Tuchoova Dignitas Infinita zamagljuje?

Da bismo ispravno ocijenili Dignitas Inifnita, vrijedno je prisjetiti se bitke koja se vodila na Drugom vatikanskom saboru oko Koncilske deklaracije o vjerskim slobodama, Dignitatis Humanae, na koju se oslanja nova Tuchova deklaracija. Pismo nadbiskupa Marcela Lefebvrea kardinalu Ratzingeru od 8. srpnja 1987. identificiralo je suprotstavljene strane te bitke i posljedice pobjede liberala na Koncilu:

“Čini se da možemo zaključiti da su liberalna doktrina vjerske slobode i tradicionalna doktrina radikalno suprotne. Trebalo je napraviti izbor između nacrta sheme kardinala Ottavianija i sheme kardinala Béa, na istu temu. Na posljednjem sastanku Središnjeg povjerenstva za pripremu Koncila došlo je do žestokog sukoba između ova dva kardinala. Kardinal Béa tada je potvrdio da je njegova teza apsolutno suprotna tezi kardinala Ottavianija. Od tada se ništa nije promijenilo. Tradicionalni magisterij suprotstavlja se liberalnoj tezi koja se temelji na krivom poimanju ljudskog dostojanstva i pogrešnoj definiciji civilnog društva. Problem je znati tko je u pravu - kardinal Ottaviani ili kardinal Béa. Praktične posljedice liberalne teze koju je usvojila Sveta Stolica nakon Koncila su katastrofalne i antikršćanske. To je skidanje krune Gospodina našega Isusa Krista, uz svođenje na jednak status pred zakonom svih religija, što vodi do otpadničkog ekumenizma kao što je onaj u Asizu.”

Ako mnogi obrazovani katolici više nemaju sposobnost razlučiti način na koji Tuchoova nova deklaracija odstupa od onoga što je Crkva oduvijek naučavala, primarni uzrok možemo pronaći u ovoj zaboravljenoj borbi između strana koje su predstavljali kardinali Ottaviani (podržavajući crkveni nauk) i Bea (promičući novu viziju, navodno motiviranu ekumenskim interesima). Također je pravodobno za potrebe tekuće rasprave o Kristu Kralju napomenuti da je nadbiskup Lefebvre povezao usvajanje Beaove liberalne teze s “dekrunisanjem Gospodina našega Isusa Krista”.

Budući da je Bog krajnji sudac naše vrijednosti – a time i našeg dostojanstva – Katolička crkva ima temeljnu dužnost reći dušama da njihovo ljudsko dostojanstvo ovisi o tome koliko su u skladu s Božjom milošću da nauče pravu vjeru i slijede je.

Koja su, međutim, bila stvarna bitna pitanja u igri u borbi između kardinala Ottavianija i Bee? Možemo dobiti relativno cjelovitu sliku razmatranjem intervencije nadbiskupa Lefebvrea od 26. studenoga 1963. na Drugom vatikanskom saboru, u kojoj se usprotivio sljedećoj izjavi koja je tada bila u nacrtu dokumenta koji će postati Koncilska deklaracija o vjerskoj slobodi:

“Tako čovjek koji iskreno sluša svoju savjest namjerava poslušati samoga Boga, iako ponekad na zbunjen način i ne znajući to, i taj čovjek mora biti ocijenjen vrijednim poštovanja.”

Kao što ćemo vidjeti u nastavku, ovaj jezik nalikuje Tuchovoj deklaraciji. Evo odgovora nadbiskupa Lefebvrea na njegovu intervenciju na Saboru:

“Moj čist i jednostavan odgovor na prihvaćanje takve izjave kakva jest je ne. . . . Odakle, zapravo, osoba crpi svoje dostojanstvo? Svoje dostojanstvo crpi iz svoje savršenosti. Sada se savršenstvo ljudske osobe sastoji u spoznaji Istine i stjecanju Dobra. Ovo je početak vječnoga života, a život vječni je ‘da upoznaju tebe, jedinoga pravoga Boga, i koga si poslao Isusa Krista’ (Iv 17,3). Posljedično, dokle god se drži pogreške, ljudska osoba gubi svoje dostojanstvo. Dostojanstvo ljudske osobe ne sastoji se u slobodi odvojenoj od istine. U stvari, sloboda je dobra i istinita u onoj mjeri u kojoj njome vlada istina.”

Dakle, dok liberalna teza tvrdi da biti u zabludi nema utjecaja na čovjekovo dostojanstvo, Katolička crkva je uvijek naučavala da dostojanstvo ovisi o poznavanju istine i slijeđenju Božje volje. Ovo odgovara na ono što je papa Leon XIII napisao u svojoj enciklici iz 1885. o kršćanskom ustavu država, Immortale Dei:

“Sloboda je moć koja čovjeka usavršava i stoga bi za svoj cilj trebala imati istinu i dobrotu. Ali karakter dobrote i istine ne može se promijeniti po želji. Oni uvijek ostaju jedno te isto i nisu ništa manje nepromjenjivi od same prirode. Ako um pristaje na lažna mišljenja, a volja bira i slijedi ono što je pogrešno, niti jedno ne može postići svoju izvornu puninu, nego oboje moraju pasti iz svog izvornog dostojanstva u ponor pokvarenosti.”

Dakle, prema katoličkom učenju kako se ono shvaćalo prije Drugog vatikanskog sabora, ljudsko dostojanstvo je narušeno u onoj mjeri u kojoj se držimo pogreške i ne vršimo Božju volju.

Međutim, nijednoj drugoj organizaciji osim Katoličke crkve Bog nije povjerio da kaže dušama da njihovo ljudsko dostojanstvo ovisi o tome koliko dobro slijede katoličku vjeru.

Zašto je važno da Katolička crkva inzistira na ovom aspektu ljudskog dostojanstva? Vrlo jednostavno, katolici vjeruju da je naš Gospodin Isus Krist povjerio Crkvi neusporedivu zadaću poučavanja svih ljudi načinima na koje moraju slijediti Božju volju da ga poštuju i spase svoje duše. Budući da je Bog krajnji sudac naše vrijednosti – a time i našeg dostojanstva – Katolička crkva ima temeljnu dužnost reći dušama da njihovo ljudsko dostojanstvo ovisi o tome koliko su u skladu s Božjom milošću da nauče pravu vjeru i slijede je. Bog je Crkvi dao ovo poslanje, pa kad god Crkva želi govoriti o “ljudskom dostojanstvu”, to mora biti apsolutno najistaknutija poruka.

Budući da smo to u velikoj mjeri zaboravili, većina ljudi (čak i katolika) će se usredotočiti na način na koji Tuchova deklaracija rješava pitanja kao što su pobačaj, rodna teorija, smrtna kazna, itd. Ali bilo koja organizacija u svijetu može govoriti o ovim stvari — i gotovo svaka kršćanska denominacija koja iskreno nastoji slijediti Bibliju može obaviti više ili manje zadovoljavajući posao raspravljajući o većini pitanja kojima se bavi Dignitas Infinita. Međutim, nijednoj drugoj organizaciji osim Katoličke crkve Bog nije povjerio da kaže dušama da njihovo ljudsko dostojanstvo ovisi o tome koliko dobro slijede katoličku vjeru. Međutim, po tom pitanju, evo što vidimo iz Dignitas Infinite:

“Svaka ljudska osoba posjeduje beskonačno dostojanstvo, neotuđivo utemeljeno u samom njegovom biću, koje prevladava u i izvan svake okolnosti, stanja ili situacije s kojom se osoba ikada može susresti.”
„U svom odnosu ravnopravnosti i uzajamne ljubavi, i muškarac i žena predstavljaju Boga u svijetu i također su pozvani cijeniti i njegovati svijet. Zbog toga, biti stvoren na sliku Božju znači posjedovati svetu vrijednost koja nadilazi svaku razliku spolne, društvene, političke, kulturne i vjerske prirode. Naše dostojanstvo nam je podario Bog; niti se traži niti zaslužuje. Svako ljudsko biće je voljeno i voljeno od Boga i stoga ima nepovredivo dostojanstvo.
“I danas, pred tolikim povredama ljudskog dostojanstva koje ozbiljno prijete budućnosti ljudske obitelji, Crkva potiče promicanje dostojanstva svake ljudske osobe, bez obzira na njezino fizičko, duševno, kulturno, društveno i vjersko stanje: Crkva to čini s nadom, uvjerena u snagu koja proizlazi iz uskrslog Krista, koji je u potpunosti otkrio cjelovito dostojanstvo svakog čovjeka i žene.”

Dakle, prema Tuchovoj Dignitas Infinita, svi ljudi imaju beskonačno, nepovredivo dostojanstvo koje ne ovisi o tome hoćemo li ili ne slijediti vjerske istine koje je Bog povjerio Katoličkoj crkvi.

Svaki čitatelj Dignitas Infinita koji ju je pogrešno zamijenio s katoličkim učenjem pretpostavio bi da Crkva više ne vjeruje da naše ljudsko dostojanstvo ovisi o tome slijedimo li nadnaravne istine koje je naš Gospodin naučavao.

Branitelji Dignitas Infinita mogli bi tvrditi da dokument zapravo govori o razlici između “ontološkog dostojanstva” (koje se ne može izgubiti) i “moralnog dostojanstva”, koje opisuje na sljedeći način:

„Kada govorimo o moralnom dostojanstvu, mislimo na to kako ljudi ostvaruju svoju slobodu. Iako su ljudi obdareni savješću, uvijek mogu djelovati protiv nje. No, kada bi to činili, ponašali bi se na način koji je ‘nedostojanstven’ u odnosu na njihovu prirodu kao stvorenja koja su od Boga ljubljena i pozvana ljubiti druge. Ipak, ta mogućnost uvijek postoji za ljudsku slobodu, a povijest ilustrira kako pojedinci – kada ostvaruju svoju slobodu protiv zakona ljubavi objavljenog u Evanđelju – mogu počiniti neprocjenjivo duboka zla protiv drugih. Oni koji tako postupaju kao da su izgubili svaki trag ljudskosti i dostojanstva. Tu nam sadašnja distinkcija može pomoći razlučiti između moralnog dostojanstva koje se de facto može ‘izgubiti’ i ontološkog dostojanstva koje se nikada ne može poništiti. I upravo zbog ove potonje točke moramo raditi svom snagom kako bi svi oni koji su činili zlo mogli ponovno pokajati i obratiti se.”

Ispravlja li ovo tvrdnje da čovjek ne može izgubiti svoje dostojanstvo zbog slijeđenja lažnih religija? Ne, naprotiv: sugerirajući da duše mogu izgubiti svoje moralno dostojanstvo djelujući protiv svoje savjesti – ali ne nepoštivanjem katoličke istine koju Bog želi da sve duše slijede – ovaj je dokument vrlo vjerojatno najopakija moguća izjava o čovjekovu dostojanstvu. Svaki čitatelj Dignitas Infinita koji ju je pogrešno zamijenio s katoličkim učenjem pretpostavio bi da Crkva više ne vjeruje da naše ljudsko dostojanstvo ovisi o tome slijedimo li nadnaravne istine koje je naš Gospodin naučavao.

Na drugom mjestu, Dignitas Infinita bogohulno tvrdi da će nam Isus suditi isključivo prema tome jesmo li dobro postupali prema svojim bližnjima:

„Slavni Krist će suditi po ljubavi prema bližnjemu koja se sastoji u služenju gladnima, žednima, strancima, golima, bolesnima i zatvorenicima, s kojima se poistovjećuje (usp. Mt 25,34-36) . Za Isusa, dobro učinjeno svakom ljudskom biću, bez obzira na krvnu vezu ili vjeru, jedini je kriterij prosuđivanja.”

Tvrdeći da su tjelesna djela milosrđa – bilo da su izvršena u Ime Isusovo ili ne – “jedini kriterij za osudu”, Dignitas Infinita naučava herezu. Štoviše, ako ozbiljno uzmemo ove riječi, moramo logično zaključiti da bi Krist Judi sudio povoljnije nego Mariji Magdaleni, jer je Juda tvrdio da želi pomoći siromasima skupocjenom pomašću kojom je ona namazala Isusove noge: “Zašto ovo nije bilo pomast prodana za tri stotine penija i razdijeljena siromasima?” (Ivan 12,5).

Hoće li katolički pastiri konačno inzistirati na tome da je svaki pokušaj II. vatikanskog sabora da zamrači katoličko učenje kakvo je postojalo prije Koncila bio zao i da se stoga mora odbaciti? Ako nije, nema mnogo logične osnove za prigovaranje Tuchou i Franji dok nastavljaju s pokušajima rušenja Crkve i odvođenja duša u pakao.

Ovo je doista prikladna slika za Dignitas Infinita i cijelu Franjinu sinodsku majmunsku crkvu. Poput Jude, Franjo i Tucho nemaju strpljenja za one koji žele častiti Boga svime što imaju — umjesto toga moramo se usredotočiti na čovjeka, i to samo na čovjeka, čije je dostojanstvo beskrajno bez obzira na to poštuje li Boga ili ne. U tom svjetlu možemo razumjeti zašto čine sve što mogu kako bi ušutkali tradicionalne katolike zbog njihovog nazadnog inzistiranja da je Bogu zapravo stalo prihvaćamo li učenja koja nam je povjerio. Tucho nam govori da svatko ima beskrajno dostojanstvo “bez obzira na vjerska obilježja”, ali on i Franjo tretiraju tradicionalne katolike kao da smo vrijedni najvećeg prijezira i progona.

Hoće li ova bogohulna besmislica biti kap koja je prelila čašu da katolici shvate da smo šezdeset godina bili varani? Hoće li katolički pastiri konačno inzistirati na tome da je svaki pokušaj II. vatikanskog sabora da zamrači katoličko učenje kakvo je postojalo prije Koncila bio zao i da se stoga mora odbaciti? Ako nije, nema mnogo logične osnove za prigovaranje Tuchou i Franji dok nastavljaju s pokušajima rušenja Crkve i odvođenja duša u pakao. Nasuprot tome, naš Gospodin i svi sveci raduju se kad god katolik otvori oči da vidi i objavi da je, unatoč onome što su nam novotari rekli, Krist još uvijek Kralj i želi da ga slijedimo. Bezgrješno Srce Marijino, moli za nas!

Robert Morrison, kolumnist Remnant-a

Continue Reading

Vijesti

VIDIK fest DANAS: ”Književnost i propaganda: Godina Miljenka Smoje i Godina Marka Marulića”

Published

on

Danas na rasporedu Vidik festa, festivala kulturnog aktivizma koji se održava u Splitu od 8.04. do 11.04. bit će upriličena tribina

”Književnost i propaganda: Godina Miljenka Smoje i Godina Marka Marulića”.

Tribina u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt i suorganizaciji Matice hrvatske – Ogranak Split će se održati u dvorani Dominikanskog samostana na Pazaru s početkom u 18,30 sati. 

Na tribini sudjeluju: novinar Joško Čelanprof.dr.sc. don Mladen Parlov, prof. Danijela Visković Veršić i moderatorica Snježana Šetka

Tribina se organizira povodom proglašenja Godine Marka Marulića i obilježavanja 500 godišnjice njegove smrti s osvrtom na prethodnu godinu koja je bila nizom aktivnosti povećena 100 godišnjici rođenja Miljenka Smoje.

Gosti će na tribini govoriti o elementima društveno angažirane književnosti u djelima Miljenka Smoje i Marka Marulića, njihovom mjestu u kulturnoj memoriji grada Splita i društveno-povijesnom kontekstu u kojemu su djelovali.

Continue Reading

Vijesti

Ava Karabatić u niskom startu ili demokracija se u Hrvatskoj otvoreno ruga svojim očevima

Published

on

Jednostranačje i ‘rijeke pravde’ – Povijest nas je poučila da revolucije jedu svoju djecu: od Francuske revolucije potkraj 18. stoljeća preko komunističkih revolucija 20. stoljeća; od giljotine za prvoborce francuske građanske revolucije do partijskih čistki, gulaga i izvansudskih egzekucija za prvoborce komunističkih revolucija – piše Višnja Starešina u Lideru.

Piše: V.Starešina

Danas smo suočeni s novim fenomenom: s demokracijama koje se rugaju svojim očevima. Od wokeističkih i otkazivačkih pokreta u SAD-u, politički zastupljenih u lijevom krilu Demokratske stranke; preko njihovih ideološko-političkih braće i sestara u Europi koji se, prisvajajući monopol na tumačenje EU-a, zapravo rugaju njezinim osnivačima, redom istaknutim demokršćanskim političarima Schumanu, Adenaueru i De Gasperiju. Pa sve do naše lokalne Ave Karabatić koja odašilje poruku besmislenosti žrtve i bitke za demokraciju uoči hrvatskih parlamentarnih izbora, tri i pol desetljeća nakon što je ideja višestranačke demokracije pobijedila jednopartijski komunistički sustav.

Uvijek može još niže

S obzirom na to da smo u jeku izborne kampanje za hrvatske parlamentarne izbore, dajem prednost domaćoj Avi nad svjetskim rugalicama demokraciji. Dakle, Ava, koja se službeno vodi kao glumica i voditeljica, a javno percipira kao starleta i zvijezda realityja, poželjela je također postati zastupnica u Hrvatskom saboru. I stigla je u posljednji trenutak pred Državno izborno povjerenstvo sa svojom nezavisnom listom za 10. izbornu jedinicu. Ali, jao, nedostajalo joj je pedeset potpisa. Tu onda uskače vitez Ivan Pernar, još jedan iz plejade onih uz pomoć kojih se demokracija ruga svojim očevima. I spašava vitez Avu, pet minuta prije ponoći, dajući joj mjesto na svojoj izbornoj listi. Tako će, zahvaljujući ponoćnom vitezu, i Ava sudjelovati u ovoj kampanji, sa svojim sloganom koji, kako sama kaže, proizlazi iz osobnog iskustva – ‘Otrijeznimo se‘.

Osim toga zauzimat će se za borbu protiv nasilja nad ženama i druge stvari… Sve je to, dakako, dobilo veliku medijsku pozornost, na kakvu nova stranka ili lista koja pretendira na ozbiljnost ne može računati. Izbjegavam kvalifikaciju kako smo (time) dosegnuli samo dno jer iskustvo nam govori da je svako dno privremeno, da uvijek može niže. No u ovom slučaju Ava i vitez (ili onaj tko im je osmislio sudjelovanje na izborima) nisu čak ni trenutačno dno hrvatske parlamentarne demokracije, već parodija tog dna. A možda i dohvate svoje mjesto u Saboru, što je danas jedini cilj manje-više svih natjecatelja i svih njihovih borbi.

U onome prvom sazivu višestranačkoga Sabora sjedili su zastupnici koji su za javno izgovorenu ili potpisanu političku ideju da se jednostranački partijski sustav zamijeni višestranačkim proveli godine u samicama Stare Gradiške, sa savskim podzemnim vodama u ćelijama ili tucajući i noseći kamenje bez cilja i svrhe pod suncem Golog otoka. I dok su pozivali na višestranačje i demokraciju, bili su manje ili više svjesni da zbog toga mogu završiti kao politički zatvorenici u Lepoglavi ili Staroj Gradiški, dok je Goli otok u tadašnjemu realnom vremenu bio tajna režima. Kada su 1990. njihovi apeli bili ostvareni konstituiranjem višestranačkoga Sabora, bilo je nekako logično očekivati da će sloboda izbora rezultirati stranačkom konkurencijom, podizanjem kvalitete, političkim razvojem. Umjesto toga, četvrt stoljeća poslije Hrvatska se zapravo vratila u jednostranačko društvo.

Bitka za trgovinu mandatima

Ono što je nekoć bila Partija, danas je postao HDZ, koji upravlja državom i hrani članove i prijatelje uvezane u sveobuhvatnu klijentelističku mrežu. SDP kao druga velika stranka izgubio se putem, samouništio se i sad iz te gubitničke pozicije uz potporu bombardera s Pantovčaka pokušava osvojiti vlast revolucionarnom retorikom i političkim prevratom. Stranka s kojom je višestranačje započelo (HDZ) proizvodi jednostranačje, a stranka koja je višestranačju i demokraciji otvorila vrata (SKH-SDP) danas promiče revoluciju ‘rijeka pravdi‘. Uz HDZ i SDP kao jedine se ozbiljnije političke opcije, premda ideološki posve suprotne, no stranke koje mogu unijeti neku promjenu, zasad pokazuju Možemo! na ljevici i Domovinski pokret na desnici. Ostalo je uglavnom bitka sa saborsku stolicu, za trgovinu mandatima, za osobno postojanje u političkoj areni, za najskupljeg žetončića… S manje smisla za samoironizaciju nego što ga ima Ava Karabatić.

Demokracija se (i) u Hrvatskoj otvoreno ruga svojim očevima. No za razliku od diktatura demokracije se mogu (samo)popravljati. Otrijezniti se, što bi rekla Ava, narodna zastupnica u pokušaju.

Višnja Starešina
Lider

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved