Na Bleiburškom polju 15. svibnja 1945. je bio početak hrvatskog Križnoga puta na kojem je  oko 200 tisuća ljudi pogubljeno bez suđenja. Nakon predaje, zarobljenici su pod pratnjom partizana upućeni natrag prema Hrvatskoj. Englezi su znali kome predaju zarobljenike, jer još uvijek vrijedi zabrana korištenja dokumentacije  Već pri ulasku zarobljeničkih kolona u Sloveniju, pripadnici Jugoslavenske armije započeli su masovne likvidacije kod Dravograda, Maribora, Teznog, Celja, na Kočevskom Rogu, Hudoj Jami, Maceljskoj šumi i u drugim slovenskim mjestima. Ubojstva zarobljenika nastavljena su u Hrvatskoj u okolici Krapine, Samobora, Zagreba, Karlovca, Siska, Bjelovara i drugdje. Na zagrebačkom području sabirni logori bili su na Kanalu, u Prečkom, Jankomiru, Maksimiru, Podsusedu i drugdje. Svjesni su bili da čine zločine, pa su masovne grobnice bile prikrivane, a mnogobrojne su u prirodnim jamama. Dosad je ih je otkriveno oko 1700.

Pristupna molitva!

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Gospodine, polazimo ovim križnim putom spominjući se, s poštovanjem, svih križnih putova naše povijesti, po svim krajevima zemlje Hrvatske, imajući na pameti riječi mučenika i blaženika, pastira Crkve, kardinala Alojzija Stepinca:

„O kako se gorko varaju oni koji drže kormilo naroda i država u rukama, a gaze pravdu na svakom koraku! Zar će možda izbjeći Tebi, za koga stoji pisano: ” Vladat ćeš nad njima gvozdenom šibom i razbiti ih kao sud lončarov ”. Gospode, daj da nitko ne smetne s uma da Tvome sudu ne može izbjeći. Neka se toga sjete moćni i jaki i nose u duši svijest odgovornosti Tebi, sucu svega svijeta. Neka se sjete oholi i neka se ponize pred Tobom, dok je vremena, da ih ne poniziš Ti, za koga stoji pisano ”da ponižava  grešnike do zemlje ”. Neka se sjete nepravedno poniženi i progonjeni i budu strpljivi jer će doći dan, kad ćeš ti dati ”svakome prema putovima njegovim i prema plodu djela njegovih.“

Blaženi Alojzije Stepinac, V. nedjelja korizme, 1942.

Da nijedna prolivena kap krvi na križnim putovima domovine naše, ne bude uzaludna —pogledaj na nas i smiluj nam se, Gospodine!

1. Postaja

Isus osuđen na smrt

Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo te,  jer si svojim svetim križem svłjet otkupio!

Iz Evanđelja po Mateju (Mt 27, 22-26)

Kaže im Pilat: ”Što dakle da učinim s Isusom koji se zove Krist? ” Oni će: Neka se razapne. ” A on upita: ‘A što je zla učinio?” Vikahu još jače: ”Neka se razapne! ” Kada Pilat vidje da ništa ne koristi, nego da biva sve veći metež, uzme vodu i opere ruke pred svjetinom govoreći: ”Nevin sam od krvi ove! Vi se pazite ”. Sav narod nato odvrati: ”Krv njegova na nas i na djecu našu! ” Tada im pusti Barabu, a Isusa preda da se razapne.

Iz knjige KRIK S KRIŽA, Zdravko Nikić, str.31

Pilat i Isus
Lako je oprati ruke
Umiti ih čistom vodom
Pred okupljenim narodom
Ali riječ osude i muke
Opet ostaje s tobom

Lako je sudac
Kamenoga srca biti
Nedužnog na smrt
Osuditi

Ali teško je križ nositi
Pod njim pasti
Ustajati
I opet padati
A još teže na njemu mrijeti…

Meditacija

Gospodine Isuse, osuđeni pravedniče!
Na ovom bleiburškom polju
Gospodari svijeta opet obznanjuju,
po tko zna koji put u ljudskoj povijesti,
svojim sudom, u ime bezbožnoga prava,
smrtnu presudu jednom narodu!

Pod prividom pravednosti, u ime naroda,
demokratski (i ti si tako osuđen — izvikan od mase!)
predani smo u ruke zločinaca ,
koji će nad nama iskaliti sav svoj okrutni bijes!

Suci ovoga svijeta oprat će ruke, okrenuti glavu i produžiti za svojim poslovima.
Ali, krv naša zalog je istinskoga života! Iz naše krvi niknut će nova budućnost, koju gospodari ovoga svijeta nikad neće pojmiti!
Poradi svih nevinih osuđenika naše povijesti, od Petra Zrinskog i
Krste Frankopana do Alojzija Stepinca, od Bleiburga do den Haaga —
pogledaj na nas, i smiluj nam se, Gospodine!

Dušom njenom razboljenom,
rastuženom, ražaljenom,
prolazio mač je ljut!

Korišteni dijelovi Križnog puta Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva,
Zagreb, Ante Mateljan, 2007

Lili Benčik/hrvatskepravice

Dovoljno je pogledati snimke  i transparente da se vidi sastav prosvjednika i prosvjednica i njihove namjere i ideje.

Feminizam doista nema granica, jer prelazi iz borbe za ljudska prava žena što je simbol 8. marta, u diktaturu i dominaciju žena nad ostalim društvenim slojevima.

Feminizam je nova vrsta tiranije u ime žene kao žrtve. Taj pokret izaziva feminizaciju društva, feminizaciju politike, feminizaciju vrijednosti i odnosa u društvu. Stvarne žrtve se zloupotrebljavaju radi jedne ideologije koja lažno staje  iza žrtava, a stvarno uspostavlja novi oblik dominacije i totalitarizma u društvenoj zajednici.  Pod krinkom borbe za žrtve ne uvodi se jednakost nego dominacija žena nad drugim društvenim čimbenicima.

I ne samo prava žena, već je  pokret obuhvatio  LGBTQ  populaciju.  Ni to nije dovoljno, nego se izjednačava sa propalom Jugoslavijom. Parole na transparentima i jugo-komunističke zastave  jasno ukazuju na tu povezanost.

Potpuno neshvatljivo da se pod komunističkim simbolima bore za ljudska prava LGBTQ osoba, koje je taj komunizam gušio.

„Feminizam bez granica za žene, muškarce, ne binarne osobe diljem svijeta koje su žrtve rata. Feminizam bez granica za sve osobe diljem svijeta koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja. Feminizam bez granica za sve aktivistkinje/te koje se svake godine iznova bore za temeljna ženska prava. Feminizam bez granica za podršku ženama, trans osobama i migranticama koje čeka 4 godine rada pod Trumpovom administracijom. Feminizam bez granica za žene u Afganistanu koje pod talibanskom vlašću iz tjedan u tjedan gube prava i dostojanstvo“

To su parole na njihovoj FB stranici. Nazivaju se međusobno sa“ drugarice“ što je  meni osobno koja sam 40 godina živjela u SFR Jugoslaviji smiješno i jadno, jer one nikada iz knjiga neće naučiti puno značenje te riječi.

A to su sve jasni znakovi da je taj pokret direktno uperen protiv Republike Hrvatske!

I pri tom   krše Ustav RH uplićući se u  u vanjsku politiku Republike Hrvatske koja je isključivo u domeni Predsjednika i Vlade RH; Članak 99.

Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike.

https://www.portalnovosti.com/dvostruki-metar-i-zastave

https://lori.hr/nocni-mars-2025-feminizam-nema-granica

„fAKTIV je od početka svog djelovanja feministički kolektiv koji se bori za radnička i socijalna prava, za reproduktivna i seksualna prava žena i LGBTIQ zajednice te protiv rodno uvjetovanog nasilja. Ako pričamo o samom Osmom martu, on je prije svega radnički praznik. Na tim je temeljima nastao i trudimo se da kod nas na tim temeljima i opstane. Za nas nema feminizma bez propitivanja sustava u kojem živimo, nema feminizma bez klasnih, rasnih, rodnih pitanja i nema feminizma koji nije internacionalan. Svi i sve živimo u istom društvu i ne možemo jedan problem odvojiti od drugog – pitanje javnog zdravstva pitanje je dostupnosti pobačaja, pitanje inflacije pitanje je kvalitete života svake žene. Na suvremeni feministički, ako ga možemo nazvati pokret, gledamo prije svega kao na antikapitalistički pokret.  Lijevi feminizam oduvijek počiva na idejama uključivanja i premrežavanja s drugim progresivnih pokretima. Zalažemo se za feminizam svima, feminizam za sve i kao što ovogodišnja parola govori: feminizam bez granica.“  

Naravno da ove kreature ne predstavljaju mene, ni žene mojeg svjetonazora, koje  smo  se ostvarile  i potvrdile kao žena u svim svojim oblicima obiteljskom   žena, majka i baka, državnom  odradile solidarno radni vijek  i društvenim angažiranjem na dobrobit društvu i domovini.

A što one rade? Destrukciju, ubijanje  života, kada je natalitet u velikom padu i   društva samim time.

To je program  koji jasno pokazuje da se agresivni feminizam pretvara  u totalitarizam, a samim time i u fašizam.

Još nismo posve izašli iz jednog totalitarizma- komunizma , a već nas  feminizam, gay i rodna ideologija uvode u neki novi totalitarizam.

Dok je pravedni feminizam tražio pravnu jednakost za žene i muškarce,  udruga  fAKTIV   pokušava uvjeriti javnost da žene nisu slobodna bića navodeći opsesiju po rodnoj osnovi i ondje gdje je ne može znanstveno potkrijepiti, koristi se agresivnom propagandom zloupotrebljavajući suosjećanje za pravednu borbu prava žena.

Svakoj je ideologiji, pa tako i toj, krajnji cilj postati politikom i silom zakona kažnjavati one koji je niječu ili izraze sumnju u njezine dogme. To je fašizacija društva!

„ Napredna“ ljevica u svojoj borbi za ljudska prava, agresivno  ugrožava , stečena ljudska prava desnice!!!

Evo što izjavljuju;

„ Europska desnica protiv “rodne ideologije” Koncept rodne ideologije desničarska je izmišljotina koja namjerno pogrešno prezentira feminističku, queer i rodnu teoriju, a kako bi opravdala diskriminaciju žena i LGBTQ osoba. Sredinom devedesetih godina skovana je u Vatikanu, a od tada se širi globalno. Desnica tvrdi da su zapadnjačke elite, koje žele destabilizirati tradicionalnu obitelj i prirodni poredak društva, proizvele “rodnu ideologiju”. Koriste tu etiketu kako bi osporili progresivne socijalne politike koje podupiru sveobuhvatno obrazovanje o spolnosti, LGBTQ prava i pravo na pobačaj.“

Neprimjerena i zlonamjerna manipulacija, uperena protiv VJERE  I TRADICIJE, nazivajući sebe progresivnim , naprednim ,bez znanstvene podloge.

Europska desnica protiv “rodne ideologije”

Očito ideološko manipuliranje  sa materijalizmom, plaćama, cijenama… Optužuju  i huškaju na desnicu upravo za ono što oni rade. Ruše vrijednosti desnice, jer njihova  „progresivna“  prava i vrijednosti  valjda zato što su „ progresivna“ imaju prednost, IZNAD SU tradicionalnih  prava  i vrijednostima koje zastupa desnica.

Zar one kao „progresivni“ ljudi više vrijede od „ klerikalista i desničara“ ?

Koja i kakva su to ljudska prava, koja drugim ljudima  oduzimaju njihova ljudska prava? Je li to po nacističkoj ideologiji nadljudi, superiornim nad drugim ljudima,?  Jesu li one nadljudi -Ubermenschi, po Hitlerovoj doktrini?

Dovoljno je pogledati sa kojom količinom mržnje ometaju mirnu molitvu po trgovima hrvatskih gradova, koja  nikoga ne ugrožava! Jesu li  njihova ljudska prava,  iznad ljudskih prava vjernika?

Ne vide u kojem smjeru ide njihova „ borba za ljudska prava“ i da ustvari predstavlja ugrozu ljudskih prava kako oni kažu desnice?

„ Napredna“ ljevica u svojoj borbi za ljudska prava, agresivno  ugrožava , stečena ljudska prava desnice!!!

A objašnjenja su veoma jednostavna-znanstvena da nisu u pravu!

Ne postoji rod nego spol. To je znanstveno potvrđeno genetikom, X i Y kromosomi određuju spol djeteta. Dijete se rodi sa svojom spolnošću, muško ili žensko i to je potvrđeno,   prirodnim znanstvenim putem.

Pobačaj je ubojstvo nerođenog živog bića. Srce počinje kucati prema embriološkoj znanosti, već 21 dan nakon začeća,  a nakon četiri tjedna uspostavljen je cijeli embrionalni optok krvi. U petom tjednu trudnoće mozak počinje ubrzano rasti, a u sedmom tjednu započinju prvi spontani pokreti. Sa  navršenih osam tjedana od začeća embrij ima sljedeće značajke: prepoznatljivo ljudsko vanjsko obličje, razvijene udove i osnove unutarnjih organa, izražena unutarnja i vanjska spolna obilježja, započeto okoštavanje, početak višeg stupnja ustroja i funkcije središnjeg živčanog sustava (prvi refleksi i spontana motorika, prve sinapse).

Otvoreno je niz pravnih i etičkih pitanje je li pobačaj ubojstvo? Je, ubija se živo biće!

Ubojstvo zdravog nerođenog djeteta, koje nosi zdrava trudnica, a isključivo na njezin zahtjev, medicinski neopravdano i neetično.

Manje promiskuiteta, slobodnog seksualnog života, ako već prakticiraju , a više ulaganja  u edukaciju o  kontracepciji pa će biti manje pobačaja. Ali ne, one optužuju liječnike i traže ukidanje njihovih ljudskih prava!

Agresivne feministice još traže ukidanje priziva savjesti liječnika. Te „ velike“ borkinje za ljudska prava u svojoj borbi traže ukidanje prava liječnika ? Je li njihovo pravo iznad svih ostalih ljudskih prava?

I upravo s tim zahtjevom jasno je da svoje pravo na pobačaj stavljaju iznad prava liječnika da ga odbije! To je izraz  dominacije i fašizacije njihova pokreta.

https://narod.hr/hrvatska/radikalne-ljevicarke-traze-da-placate-svojim-novcem-njihove-pobacaje-i-ukinule-bi-postivanje-tude-savijesti

Rodna ideologija je znanstveno neutemeljena, rodna ideologija se pokušava „na mala vrata“ izbjegavajući stručne argumente, prisilno ugurati u mnoge dokumente, legalizirati ih i to su uspjeli sa Istanbulskom konvencijom.

Nažalost Sabor je usvojio Istanbulsku konvenciju 13.travnja 2018. ali se do danas pokazalo da nije polučila nikakve pozitivne rezultate.

Stavka o rodu ušla je u sve zakone , a broj ubijenih žena još se povećao.

U 2024. godini ubijeno je  18 žena … u kategoriju partnerskih femicida, a 5 u kategoriji obiteljskog nasilja.

Prema tome Istanbulska konvencija je bila čista prijevara nametanja rodne ideologije, a ne zaštita žena!

Kolektiv   fAKTIV pokrenulo je pet žena. Sve one članice su nevladinih udruga civilnog društva, koje kao pijavice sišu sredstva iz Proračuna RH.

Kolektiv Faktiv nije registriran kao nevladina udruga, nema svoju Web stranicu, nemaju žiro-račun, već  sve donacije usmjeravaju  preko udruge Skribonauti, Luize Bouhraoua.

Tu bi Porezna uprava trebala pogledati njihovo poslovanje.

1. Luiza Bouhraoua., radi kao spisateljica, prevoditeljica i kulturna radnica. Odrasla u Splitu u devedesetima, od samohrane majke, i  oca Alžirca. Udrugu  Skribonauti, osnovala je 2010.g koja osmišljava i provodi književne i umjetničke programe za zatvorenike/ice u zatvorima i kaznionicama diljem Hrvatske. Skribonauti donose kulturu onima koji/e su najviše društveno izolirani/e i vjeruju kako su umjetnost i kultura javno dobro i da pripadaju svima. Stoga Luiza, zajedno s Paulom Zore, vodi book club i radionicu kreativnog pisanja u ženskoj kaznionici u Požegi. U knjizi „ jesmo li to bili mi“ govori o ženi i njenim obvezama.“ Stvarnost je takva da je teret svakodnevnog života neravnomjerno raspoređen i većinom pada na naša leđa, pandemija nam je to još jednom bolno potvrdila. Ona koja mora biti sve, nema vremena biti ono što želi, ono što joj je važno, ono što je ispunjava. Sve dok se društvo i država kao njen aparat ne pobrinu za to da dignu dio tereta ženskog rada na polju brige, kućanstva i obitelji s naših leđa, žene će biti prisiljene na razne oblike bivanja koji ih umaraju, unesrećuju i sprječavaju da zaista bude.

Kako ona to zamišlja da netko umjesto nje radi kućanske poslove? Citiram „ . Ona koja mora biti sve, nema vremena biti ono što želi, ono što joj je važno, ono što je ispunjava“  Čudno, zar nemaju pravo izbora, nitko ih ne tjera na osnivanje obitelji, djecu ili neku vanbračnu vezu! To je samo njihov izbor!  I neka sama preuzme odgovornost za svoj izbor, a ne da svoju odgovornost prebacuje na Vladu i društvo. Ali  bitna je predstava; bubnjati  i marširati!

• Sanja Kovačević (Radnička fronta) — Dvadeset godina radi kao diplomirana    knjižničarka u Knjižnicama Grada Zagreba i Knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uz knjižničarski rad pisala je i prevodila za brojne medije iz područja društva i kulture (Zarez, Treća, Tvrđa, Libra Libera, 3. program Hrvatskoga radija).  Prevela je s engleskog jezika nekoliko beletrističkih i publicističkih knjiga. U zadnjih nekoliko godina radi (volontira) kao novinarka na portalu Libela – za rod, spol i demokraciju i aktivna je u feminističkom pokretu kao članica Feminističkog kolektiva fAKTIV i u platformi za obranu reproduktivnih prava žena.

Članica Radničke fronte, rigidne komunističke partije  u kojoj ima najmanje stvarnih radnika, a najviše onih koji žive na teret države Proračuna države Hrvatske.

• Ana Lovreković, Sisak, 1987 je diplomirala povijest,  muzeologiju i upravljanje baštinom na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Sudjelovala je u više istraživačkih projekata koji se bave poviješću organiziranja žena na jugoslavenskom prostoru.

https://www.kartografija-otpora.org/hr

„Žene iz Hrvatske često su prisiljene odlaziti u susjedne zemlje kako bi potražile prostor za realizaciju svog prava na pobačaj , zbog priziva savjesti u Hrvatskoj. Na ovom prostoru žene vuku iskustvo zajedničke borbe koja je kroz radnički pokret i antifašistički otpor uspjela izboriti ona prava o kojima danas govorimo, od prava glasa, do raznih radničkih i socijalnih i reproduktivnih prava, koja danas zatiru i za čije se poboljšanje i očuvanje moramo boriti. Feminsitička borba mora biti internacionalna. Zato pozivamo žene da danas marširaju, a za koju godinu i štrajkaju”.

Ahaha , pored marširanja, bubnjanja i štrajk? Pa da bitno je ne raditi i doprinositi!

Žene su među prvima ustale protiv fašizma, a one feminizam pod borbom za prava žena pretvaraju u totalitarizam.

https://www.portalnovosti.com/ana-lovrekovic-i-barbara-blasin-zene-su-medju-prvima-ustale-protiv-fasizma

• Jelena Tešija, novinarka i magistra rodnih studija , doktorand , znanstveni suradnik,  u ERC Advanced Grant istraživačkom projektu  ZARAH Kao dobitnica Marietta Blau Granta, od rujna 2024.  nalazi se na jednogodišnjem istraživačkom boravku na Inštitutu za novejšo zgodovino (Institut za suvremenu povijest) u Ljubljani.

„Organiziram osmo martovski Noćni marš jer sam svakodnevno ljuta zbog svih nepravdi koje žene doživljavaju, a koje i ja osjećam na svojoj koži. Dosta mi je sustava koji podržava i potiče zlostavljanje žena, dosta mi je sustava koji nas sve ponižava i pokušava uvjeriti da smo si same krive za sve, dosta mi je sustava koji nas izrabljuje. Izlazim na ulicu i organiziram prosvjede jer jedino u akciji vidim nadu. Posjedujem dvije magisterije, jednu iz novinarstva i jednu iz rodnih studija. Moj magistarski rad iz Studija roda (2014.) fokusirao se na povijest jugoslavenskog ženskog socijalističkog organiziranja od 1950-ih. Prije nego što sam započela doktorat, radila sam kao feministička novinarka, nezavisna istraživačica, predavačica i aktivistica, pokrivajući teme vezane uz radništvo i ženske pokrete.

Evo jedne „svakodnevno ljute“ i frustrirane žene, koja svoje frustracije liječi bubnjanjem i marširanjem!

• Paula Zore ”Organiziram Marš jer ne mogu mirno sjediti i promatrati kako se hrvatskim  ženama oduzimaju davno stečena prava. Nasilje nad ženama, ograničavanje prava na pobačaj, eksploatacija žena na radnom mjestu i kroz rad kod kuće zajednički su problemi svih žena, zato i borba mora biti kolektivna. Dođite na Marš!”

Pauli Zore u biografiji firme gdje radi piše „ u dugogodišnjem partnerskom odnosu, imaju dvije divne mačke“  E to je bitno, imati „ dvije divne mačke“ -svaki komentar je suvišan.

Naš tim

Eto tko to nama agresivno nameće svoj feminizam, 5 žena  sljednika NOB i AFŽ, koje knjige tiskaju u Beogradu, o kojima Hrvoje Šimićević novinar NOVOSTI piše hvalospjeve, koje ne bi radile, ni rađale, jer djeca su velika obveza za njih i koja umjesto djece ima” dvije divne mačke”

Uredno sve njihove aktivnosti prate novinari Novosti SNV, a gdje god su SNV-ove Novosti to je na dvostruku štetu RH, financijsku i političku.

https://www.portalnovosti.com/feminizam-nema-granica

Tako su u Novosti konstatirali da je u Maršu sudjelovalo u Zagrebu 10 tisuća žena, da se pokret širi. Koliko je to u postotku na ukupnu odraslu populaciju?

Na glasačkom popisu kod nedavno završenih predsjedničkih izbora bilo je 3.533.441 punoljetnih osoba u RH. Neka je sveukupno u Hrvatskoj izašlo na njihovo bubnjanje i Marš 15-tak tisuća ljudi što nije ni 0,5 % stanovništva Hrvatske.

I ta manjina nameće nama hrvatskim ženama, majkama  i bakama svoju destruktivnu ideologiju besplatnog pobačaja, na teret Proračuna koji svi mi punimo, sve u ime nekih svojih  ljudskih prava, ne prihvaćajući odgovornost za gaženje naših stečenih  ljudskih prava,

Lili Benčik/hrvatskepravice

Čitam objave o otvaranju Muzeja antifašizma u Puli, pa neka im, ionako mu je mjesto u muzeju, ali se dosjetim da trebamo svakako otvoriti  i  Muzej Domovinskog rata Istre u Puli!

Napose zato  što se ove godine obilježava 30. obljetnica veličanstvene pobjedničke akcije Oluja, kojom je oslobođen najveći dio Hrvatske!

Mlađe generacije neka vide kako su njihovi očevi, djedovi, pa i majke i bake sudjelovali u stvaranje slobodne Republike Hrvatske. Neopisiv je osjećaj kada naiđeš na ime i prezime ili sliku svojih predaka u nekom povijesnom događaju; tako sam i ja naišla na ime moga Nona kao sudionika Proštinske bune 1921. godine.

Istra je,  iako nije bila direktno obuhvaćena ratnim operacijama dala veliki doprinos u Domovinskom ratu! Istra se nije uklapala u granice Velike Srbije, ali je velikosrpska politika itekako krojila planove o njenoj sudbini.

U turističkim objektima Istre bilo je smješteno tisuće izbjeglica i prognanika sa ratom obuhvaćenih dijelova Hrvatske. Istra je pružila privremeni dom 1991. oko 15 tisuća izbjeglica, 1992 brojka je narasla na 30 tisuća ljudi potrebnih pomoći, a kada je zaratilo u BIH, na 40 tisuća izbjeglica i prognanika .

Domovinski rat bio je pravedan, legitiman, obrambeni  i oslobodilački rat od  velikosrpsko-svetosavsko-četničke agresije, koja je uz pomoć JNA  na teritoriju Republike Hrvatske,  na crti-Virovitica-Karlovac-Karlobag htjela stvoriti etnički čistu Veliku Srbiju. To je značilo protjerati Hrvate, razoriti Katoličke crkve i uništiti svaki dokaz njihova postojanja na tom hrvatskom prostoru!

U Istri  su bile stacionirane brojne postrojbe svih rodova vojske, agresorke JNA. Više od 12 tisuća ljudi od ročnika, do podoficira i oficira sa obitelji. Pored Avijacije  na tada pulskom Aerodromu sa 41 avionom,  u Puli je bila stacionirana mornarica sa 10 ratnih brodova, preko tisuću podmorskih mina, 26 000 tona eksploziva, 56 000 tona streljiva, a oružje teritorijalne obrane pod ključem na Muzilu.

U  Pazinu u Bertošima kraj Lindara nalazilo se 12 tenkova i 5 transportera te veći dio vojnika i časnika. poligon na Lindaru, kasarna Joakim Rakovac i Dom JNA.

Na Bujštini je u sklopu JNA bila vojarna Boris Kidrič u Umagu, zatim radar u Savudriji, dok je za vrijeme rata u Sloveniji u Petroviji bilo stacionirano 15 tenkova te 10 transportera s posadama, oklopni automobili i kamioni.

Zahvaljujući uspješnom pregovaranju pulskog Kriznog stožera sa komandantima JNA, JNA je 16.prosinca 1991. mirno  napustila Pulu i Istru, nepotrebno devastirajući objekte koje je napustila.

Paralelno sa pregovaranjem s JNA , oformile su se hrvatske policijske i vojne  obrambene  postrojbe. Ured za obranu grada Pule postao je centralno mjesto prijave dragovoljaca i svih koji su htjeli sudjelovati u obrani domovine.

Njihova svjedočenja snimljena su u dokumentarnom filmu „ Otkucaj Hrvatskog Srca – Istra u Domovinskom ratu“

U to vrijeme u Istri  i Puli je bilo prilično kaotično.  Razne tajne službe,  srpski prljavi propagandni rat, KOS ( Kontraobavještajnu službu JNA) i Hrvatskoj nesklonih IDS i SDP, stvarali su pomutnju. Bacali projugoslavenske letke i organizirali prosvjede protiv odlaska istarskih mladića na ratište u Lici.

Prosvjed  koji je kulminirao  27. siječnja 1992.( znači nakon međunarodnog priznanja Hrvatske 15.01.1992.), najprije na Valsalinama, pa nastavljen na Forumu, sa istim transparentima, pisanih istim rukopisom, ukazivao je  na to da je bio pomno organiziran i pripremljen. Delegaciju prosvjednika primili su Igor Štoković, Luciano Delbianco i Atilio Radolović i nakon toga prva bojna 119. brigade HV otišla je  30.siječnja 1992. na ličko ratište. Istarski mladići nisu  nasjeli na IDS-ovo lamentiranje da to nije naš rat,  već su se masovno uključili u Domovinski rat.

Svi ti događaji kronološki, znanstveno i dokumentirano opisani su u monografiji „ Istra u Domovinskom ratu 1991-1995“ izdane 2018. nakladnika Istarski ogranak društva hrvatskih književnika, autora povjesničara doktora znanosti Darka i njegova sina povjesničara Vedrana Dukovskog i stručnjaka za vojna pitanja doktora znanosti Darija Matike.

Atilio Radolović , rukovoditelj ureda za obranu Pula , koji je doslovno izgarao radeći zdušno od samog početka velikosrpske i JNA agresije na organiziranju dragovoljaca i mobiliziranih branitelja, godinu dana nakon tih prosvjeda dao je izjavu u Glasu Istre;

“ Ono famozno okupljanje majki, rodbine, pa i samih vojnika pred Skupštinom općine Pula, uoči odlaska 119 brigade u Liku-te demonstracije su za mene bile nešto najtužnije tijekom cijelog rata u Istri. To ucjenjivanje  i poigravanje demokracijom trajalo je sedam dana i sasvim je pogrešno nazivano -mirni prosvjed protiv rata- U pitanju je bila opaka podvala Puli i Hrvatskoj i to je već onda trebalo nazvati pravim imenom. I postupiti u skladu s tim…. Snimke je prikazivala i Beogradska TV. Gradski čelnici prikazivani su kao ustaše i izdajnici, a Pula kao revolucionarno središte. Jasno je bilo od kuda „ vitar puše“[1]

Postrojbe iz Istre u Domovinskom ratu, koje su sudjelovale u obrani diljem Lijepe naše:

1. prva je bila organizirana  specijalna jedinica policije Bak ustrojena 27. srpnja 1991. godine u Valbandonu,
2. druga je bila 119 brigade HV, osnovane 7.rujna 1991.,
3. Satnija mornaričko desantnog pješaštva “Vange” osnovane 30. listopada 1991. godine.,
4. 154. brigada HV-a osnovana  1. prosinca 1991. godine u Pazinu.

Kasnije su osnovane  Samostalne domobranske satnije i bojne po istarskim gradovima, Zrakoplovna baza Pula, Inženjerijske postrojbe, Pomorsko zapovjedništvo….

Odaziv na mobilizaciju bio je čak 93%, najviši u Hrvatskoj, a iz ljudi je  zračilo domoljublje.

Svakako treba istaknuti da su u istarskim postrojbama bili svi pripadnici nacionalnih manjina, pa i srpske nacionalne manjine. [2]

Na pr. U Prvoj domobranskoj bojni Pula osnovanoj u travnju 1992.godine, po podacima iz magazina Vojna Povijest,  među 321 pripadnikom bojne bilo je Hrvata 268, Albanaca 1, Bošnjaka 14, Crnogoraca 3, Čeha 1, Židova 1, Mađara 1, Slovenaca 4, Srba 13 te 15 Talijana.[3]

Bilo je raznih anegdota, kada bi putem motorola komunicirali mješavinom čakavskog dijalekta i talijanskog jezika, pa su srpski vezisti, ne razumijevajući što govore,  zaključili da su Hrvatima došli u pomoć „Kinezi“!

Same postrojbe davali su si maštovite nazive, što je pokazivalo visoki moral i svijest o obrani domovine; Porečki prči, Rankuni, Pazinski boškarini, Suri, Štriguni, Malvazijski tigrovi….[4]

Napisane su i opširne monografije o Istri u Domovinskom ratu

• Istra u Domovinskom ratu 1991-1995, autori Darko i Vedran Dukovski, Dario Matika
• 119.Brigada HV u Domovinskom ratu, autor Darko Dukovski
• Specijalna policija PU Pula/Istra u Domovinskom ratu od 1991. do gašenja jedinice 2001. godine., autor Darko Duhovski
• Monografija 154. brigada HV, Anđelo Dagostin

Po dostupnim podacima kroz istarske postrojbe prošlo je 13.500 branitelja. Svoje živote za slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku, a time i Hrvatsku Istru život je dao 31, branitelj, stotinjak ih je ranjeno, a jedan je poginuo kao ročnik JNA.

Koliko je Domovinski rat značio Istranima, jasno izražavaju riječi Alda Legovića iz 154. domobranske pukovnije, po povratku iz Oluje, 1995.;“ Poziv za obranu domovine bio je jači od straha…Srce mi je bilo veliko kao kuća, kada sam u toj za mene presudnoj bitci, osjetio veliko zajedništvo svih nas boraca, kakvo nisam doživio nikada prije,  niti kasnije u životu“

Istrani su sudjelovanjem u Domovinskom ratu, kao što se vidi iz izjava , a i oduševljenja kod dočeka postrojbi nakon Oluje u dokumentarnom filmu „ Otkucaj Hrvatskog Srca – Istra u Domovinskom ratu“ jasno pokazali da je Domovinski rat i u temeljima Hrvatske Istre.

Time su potvrdili riječi iz Proglasa njihovih prethodnika, istarskih rodoljuba od 13.rujna 1943. da je“ Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati“.

U Istri povijesno dokazano živi većinski hrvatski narod , što potvrđuju popisi stanovnika još iz 19. stoljeća. Da je Istra  nedvojbeno hrvatska, potvrdili su i svjetski moćnici, kada su na Mirovnoj konferenciji  u Parizu 1946-1947. godine odlučili  da Istra pripadne Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. Podatke  iz matičnih knjiga o etničkom sastavu stanovništva, pripremio je Zbor svećenika Sv. Pavla za Istru, a na Mirovnu konferenciju u Parizu 1946-1947. ,  donio  ih je mons. Božo Milanović,  s dokazima da u Istri ima 75% hrvatskih  i slovenskih  župa, 12% talijanskih i 13% mješovitih, u sastavu Tršćanske biskupije, kojoj je pripadao dio Istre.

Istarski mladići i ljudi najvećim odazivom za obranu domovine Hrvatske i sudjelovanjem u Domovinskom ratu, potvrdili su hrvatski identitet Istre.

I sada zamislite razmjere političke i povijesne nepismenosti  IDS-a i SDP-a , nakon svih tih neprijepornih dokaza, izglasavaju u Skupštini Istarske županije Statut Istarske županije kojom Istru proglašavaju multietničkom, multikulturalnom, dvojezičnom, istrijanskom i antifašističkom!

I protivno  Ustavu RH u  Statutu Istarske županije nema ni Hrvata, ni Domovinskog rata!

Svi političari i državni dužnosnici u Istri,  i cieloj Hrvatskoj  trebali bi biti zahvalni hrvatskim braniteljima, što  su im omogućili da u miru na demokratskim izborima budu izabrani na te funkcije.

Stoga  hrvatski branitelji Istre moraju  imati svoj dan,  po gradovima širom Istre moraju dobiti  naziv  trga ili ulice i to u samom centru grada , a ne negdje zabačene na periferiji.

Treba napraviti novi i reprezentativniji spomenik poginulim  hrvatskim  braniteljima i postaviti ga na vidljivije  mjesto u gradu Puli, a ne da bude tako reći sakriven u parku iza Veslačkog kluba!  

Isto tako Skupština Istarske županije i grad Pula moraju  iznaći sredstva i lokaciju za izgradnju Doma hrvatskih branitelja Istre. Toliko im duguju, ne samo oni, nego i svi mi državljani Republike Hrvatske u Istri!

Lili Benčik/hrvatskepravice

---

[1] Iz knjige Istra u Domovinskom ratu 1991-1995,  str. 413

[2] isto, str.590-595

[3] https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/puljani-ruse-tezu-o-gra-anskom-ratu-1308010

[4] Iz knjige Istra u Domovinskom ratu, str.637