Connect with us

Vijesti

Vukovar: U 87 DANA ŽRTVE volja i hrabrost branitelja nadjačale mržnju neprijatelja

Published

on

pukovnik Ante Dugan

Trideset godina otkako je miran barokni grad na obali Dunava pretvoren u ruševinu, a stanovnici izloženi najgorem stradanju, Vukovar je i dalje enigma u mnogočemu, ponajprije u odgovoru na pitanje kako je tako malo ljudi tri mjeseca uspjelo braniti grad od nadmoćne jugoslavenske vojne sile.

JNA je u osvajanje Vukovara poslala više od 30.000 vojnika, 600 tenkova, 500 oklopnih transportera i 180 haubica, a Vukovar je branilo oko 1800 slabo naoružanih hrvatskih branitelja i dragovoljaca. Gotovo puna tri mjeseca, od kraja kolovoza 1991. trajali su siloviti napadi na Vukovar, čija je obrana posustala 18. studenoga, na dan koji se obilježava kao dan kad je taj grad pao u ruke JNA i paravojnih postrojba iako je sam čin ulaska neprijatelja u gradske četvrti trajao nekoliko idućih dana.

Stjepan Kulić: JNA je pogriješila u samom planiranju operacije Vukovar

umirovljeni brigadir Stjepan Kulić

U toj bitki, koju mnogi vole zvati i bitkom nad bitkama Domovinskog rata, od prvog dana sudjelovao je i umirovljeni brigadir Stjepan Kulić, inače iz nedalekih Đeletovaca, koji se obrani pridružio kao mladić u ožujku 1991. s tek odsluženoga vojnog roka. Ratni Vukovar je prošao uzduž i poprijeko, s jednog položaja na drugi, i danas, kada sve to gleda s 30-godišnjim povijesnim odmakom, siguran je, kako kaže, da je upravo hrabrost i svjesnost da brane svoj dom i Domovinu vodila hrvatske branitelje Vukovara.

“JNA je pogriješila u samom planiranju operacije Vukovar. Nisu računali na ljudski faktor, na moral i volju ljudi koji su branili Vukovar, a bilo nas je šačica spram njih. Kao ročni vojnik sam služio u elitnoj Prvoj motoriziranoj gardijskoj brigadi u Beogradu kojom je zapovijedao Mile Mrkšić, a pomoćnik za sigurnost mu je bio major Šljivančanin. To je jedina postrojba JNA za koju mogu reći da je imala snagu i obučenost i koja je mogla izvršavati zadaće za koje je zadužena. I da se ta postrojba nije pojavila na vukovarskom bojištu, pitanje je kako bi bitka za Vukovar završila”, rekao je Kulić.

Po njegovim riječima, upravo su zapovjednici iz te brigade bili na ključnim mjestima na kojima se događaju najteži zločini i gdje se na kraju događa i najveći zločin – Ovčara.

“Iako je tamo bilo i generala, Mrkšić i Šljivančanin su vodili glavnu riječ. Njihov autoritet je bio neupitan. I oni su glavni krivci za sve one zločine koji su se dogodili u Vukovaru. Ništa nisu prepuštali slučaju. Tako smo u transporterima koje smo uništili na mjestu vozača zatjecali časnike, ne nekakve desetare ili vojnike, nego zapovjednike. I tako vrsno obučeni ljudi su stradavali od šačice sa svih strana i na brzinu skupljenih nas branitelja”, ispričao je taj ratni pripadnik 2. bojne 3. gardijske brigade, čuvenih Daltona, koji je poslije prošao sva bojišta, od Posavine do južnog bojišta, Maslenice i ostalih bojišta.

“Pod osiguranjem držimo i čuveni tzv. kukuruzni put, jedinu komunikaciju koja je tada postojala između Vukovara i Bogdanovaca, odnosno Vinkovaca, i taj put smo držali do kraja, sve dok je on imao smisla, do 2. listopada i pada Marinaca i Cerića. U to vrijeme smo se zatekli u Bogdanovcima, gdje smo i sami ostali u potpunom okruženju. Bilo nas je 35 i s pripadnicima ostalih postrojba, policije iz Vinkovaca i Županje, rezervnog sastava policije Vinkovci, HOS-ovcima te mještanima branili smo Bogdanovce do zadnjeg dana 10. listopada, kada naša obrana posustaje te se odlučujemo za proboj prema Vinkovcima”, rekao je i podsjetio da su u obrani Bogdanovaca poginula 133 branitelja i civila.

Na slobodno područje Kulić i skupina branitelja izašli su obilazeći okupirane Marince i Cerić da bi se dokopali vinkovačkog predgrađa Male Bosne.

Ante Dugan: Najtežom se na kraju pokazala obrana Sajmišta

Za umirovljenog pukovnika, Vukovarca Antu Dugana, zvanog Samuraj, bilo je to vrijeme u kojem se nije mnogo pitalo tko si i odakle si, nego samo jesi li voljan stati pred neprijatelja i braniti Domovinu.

“Ako si čuo da je netko u nevolji na nekom položaju, odmah si išao u pomoć. Nije se pitalo tko je i odakle je. Uzajamna privrženost nas branitelja je bila neupitna. Borili smo se i ginuli jedni za druge”, istaknuo je Dugan.

Rekao je kako se znalo da je kraj blizu već 2. listopada, nakon što su pali Marinci i Cerić. Padom tih dvaju mjesta između Vinkovaca i Vukovara, podsjetio je, krug se zatvorio oko Vukovara, kojemu više nitko nije mogao prići i braniteljima dostaviti potrebno oružje ni bilo što drugo. Na pitanje gdje je u Vukovaru tijekom tromjesečne opsade bilo najteže, odgovorio je kako se najtežim pokazalo Sajmište.

“Mi smo vojarnu držali u okruženju, međutim, 14. rujna upali su nam u dio između vojarne i Petrove gore i potisnuli nas. To popodne je prošlo u strašnoj vatri. Izrešetali su nas sa svih mogućih strana, a mi nismo imali dovoljno ljudi ni oružja da im uzvratimo. Ostali su nam civili po podrumima, od kojih su mnogi tada ubijeni, a među njima i moji roditelji, pa roditelji Stjepana Sučića i brojni drugi. Išli su od kuće do kuće i ubijali ljude po podrumima. Borbe su se tada počele voditi unutar samog Sajmišta. Nismo ih mogli potisnuti, nego se ratovalo od kuće do kuće, prsa o prsa. Bio je to pravi urbani rat u kojem smo stjecali iskustva, ali i dolazili do oružja koje smo uzimali od onih koje smo ubili”, ispričao je umirovljeni pukovnik.

“Vukovarska bitka bila je doista presudna bitka Domovinskog rata jer je pokazala da agresora nije nemoguće poraziti, čak i ako ste deset puta slabiji, jer imate jak motiv i znate da branite svoj dom, svoju djecu, roditelje, prijatelje, susjede, a u konačnici i sami sebe”, istaknuo je Ante Dugan, koji je i autor grba i zastave 204. vukovarske brigade te jedini stjegonoša koji ju ima čast nositi u posebnim prigodama.

“Grb 204. brigade sam nacrtao i on je prihvaćen dok smo još bili u Zagrebu, na Borongaju, samo što sam ja u originalu na trobojnicu napisao Veteran, a onda je Mladi Jastreb zamijenio taj natpis imenom Vukovar, i tako je i ostalo. Iskrojili smo i zastavu s tim grbom. I tako je zastava postala moja, ali sam morao prvo stati pred udovice i djecu poginulih branitelja i pitati ih imam li ja tu čast da s tom zastavom hodam ispred njih. I od tada sam ja sa zastavom 204. brigade uvijek na čelu kolone. To je za mene časno, a u neku ruku sam se počeo i ponašati u skladu s tim pa nastojim da nisam nikad u sukobu sa zakonom, da nisam dužan, niti da je itko meni dužan, da se ne bavim politikom, da imam uvijek čist obraz kako bih svaki put mogao stati na čelo kolone neokaljan jer – ako izgubim obraz, izgubit ću i tu čast”, rekao je, ističući da zastavu 204. brigade ne može nositi svatko, nego “samo onaj koji zadobije poštovanje i povjerenje roditelja, udovica i djece poginulih branitelja”.

“To su sve moji roditelji i moja djeca”, kaže emotivno, ističući kako su hrvatski branitelji, iako je njihova obrana u konačnici slomljena, pobjednici vukovarske bitke jer su “jednoj velikoj vojnoj sili pokazali da brojčana nadmoć nije prednost kada na drugoj strani imaš ljude koji s golemim srcem i voljom brane svoj dom i pravo na život za sebe i svoje najmilije”. (Hina)

Advertisement

Vijesti

Mali protestant molio ZDRAVO MARIJO i dogodila se MILOST O KOJOJ BRUJI SVIJET: ‘SVE DUGUJEM GOSPI’

Published

on

Šestogodišnji protestantski dječak često je slušao svoje kolege katolike kako mole Zdravo Marijo. Toliko mu se svidjela da ga je zapamtio i molio svaki dan. “Vidi, mama, kako lijepa molitva”, rekao je jednom svojoj majci.

“Ne ponavljaj”, odgovori majka. “To je praznovjerna molitva katolika koji štuju idole i misle da je Marija božica. Ona je žena kao i svaka druga. Hajde, idemo. Uzmi ovu Bibliju i pročitaj je. Sadrži sve što moramo znati.” Od tog dana, dječak je prestao moliti svoju Zdravo Marijo svaki dan i više je vremena proveo čitajući Bibliju.

Pronašao istinu o Mariji

Jednog dana, dok je čitao Evanđelje, ugledao je odlomak o Navještenju anđela Djevici. Pun radosti, dječak otrči svojoj majci i reče: “Mamice, našao sam Zdravo Marijo u Bibliji: ‘Zdravo, milosti puna, Gospodin je s tobom: blagoslovljena ti među ženama’.

Zašto to nazivate praznovjernom molitvom? Nije odgovorila.

Drugom prilikom naišao je na prizor Elizabetinog pozdrava Djevici Mariji i prekrasnog Veliča, u kojem je Marija najavila: ‘od sada će me svi naraštaji zvati blaženom’.

Majci nije ništa rekao i počeo je moliti Zdravo Marijo svaki dan iznova, kao što je nekada činio. Osjetio je zadovoljstvo reći te prekrasne riječi Majci Isusovoj, našem Spasitelju.

Kad je napunio četrnaest godina, jednog dana je čuo kako njegova obitelj priča o Gospi. Svi su govorili da je Marija bila obična žena. Dječak, nakon što je čuo njihovo pogrešno razmišljanje, nije mogao više podnijeti i, pun ogorčenja, prekinuo ih je govoreći: “Marija nije kao nijedan drugi sin Adamov, umrljan grijehom. Ne! Ne! Ne! Anđeo ju je nazvao punom milosti i blagoslovljenom među ženama. Marija je Majka Isusova i samim tim i Majka Božja. Nema većeg dostojanstva kojem stvorenje može težiti. Evanđelje kaže da će je svi naraštaji zvati blaženom, dok je ti pokušavaš prezirati. Tvoj duh nije duh Evanđelja ili Biblije za koju tvrdiš da je temelj kršćanske religije.”

Utisak koji su dječakove riječi ostavili na majku bio je toliko dubok da je često neutješno plakala: “O, Bože, bojim se da će ovaj moj sin jednog dana ući u katoličku vjeroispovjest, religiju pape!

Obraćenje sestre i obitelji

“I zaista, kratko vrijeme kasnije, sin je bio uvjeren da je katolička vjera jedina autentična, prihvatio ju je i postao jedan od njegovih najstrašnijih apostola. Nekoliko godina nakon preobraćenja, protagonist naše priče pronašao je svoju sestru već udatu. Htio ju je pozdraviti i zagrliti, ali ona ga je odbila i ogorčeno rekla: “Nemate pojma koliko volim svoju djecu. Kad bi netko od njih htio postati katolik, prvo bih mu zabila bodež u srce nego dopustila da prihvate vjeru pape.”

Njezin bijes i narav bili su jednako bijesni kao i oni sv. Pavla prije njegovog obraćenja. Međutim, ona će se uskoro predomislila, kao što se dogodilo sv. Pavlu na putu za Damask. Desilo se da se jedno od njene djece teško razbolilo.

Liječnici nisu dali nadu za njegov oporavak. Čim je njen brat saznao, potražio ju je u bolnici i s ljubavlju razgovarao s njom govoreći: “Draga sestro, ti prirodno želiš da tvoje dijete bude izliječeno. Vrlo dobro, onda učini ono što tražim od tebe. Pomolimo se zajedno Zdravo Marijo i obećajmo Bogu, ako se tvoje dijete oporavi, proučit ćeš katoličku doktrinu. I u slučaju da dođete do zaključka da je katoličanstvo jedina prava religija, prihvatit ćete je bez obzira na žrtve koje to podrazumijeva.”

Njegova sestra u početku nije bila voljna, ali je htjela da joj se sin oporavi, pa je prihvatila bratovu molbu i molila s njim Zdravo Marijo. Sljedećeg dana, njezin sin je potpuno ozdravio. Majka ispunila obećanje i počela proučavati katoličku doktrinu. Nakon intenzivne pripreme, krštenje je primila u Katoličkoj crkvi zajedno s cijelom svojom obitelji. Koliko je zahvalila bratu što joj je bio apostol.

Ovu priču je ispričao otac Francis Tuckwell u jednoj od svojih propovijedi. “Braćo”, zaključio je, “protestantski dječak koji je postao katolik i preobratio sestru u katoličanstvo, cijeli život posvetio službi Bogu. On je svećenik koji vam se sada obraća. Koliko sam dužan Blaženoj Djevici, Gospi!

I vi, draga moja braćo, posvetite se u potpunosti služenju Gospi i ne dopustite da prođe niti jedan dan a da ne izgovorite prekrasnu molitvu Zdravo Marijo kao i svoju krunicu. Zamolite je da prosvijetli umove protestanata koji su odvojeni od istinske Kristove crkve osnovane na stijeni (Petru) i protiv koje ‘vrata pakla nikada neće prevladati’. “

izvor Zrinka Požežanac/Vjera.hr

Continue Reading

Vijesti

KRAH FRANCUSKE Danas u eri univerzalnih ljudskih prava, uzimaju si „pravo“ na oduzimanje ljudskog života

Published

on

Papinska akademija za život izrazila je potporu čvrstom protivljenju Francuske crkve ustavnom amandmanu koji bi Francusku učinio prvom državom koja je uvela pobačaj kao ustavno pravo.

Predloženi zakon koji je predstavila vlada predsjednika Emmanuela Macrona odobrili su i Nacionalna skupština i Senat, a o njemu se u ponedjeljak, 4. ožujka raspravljalo na zajedničkoj sjednici Parlamenta za očekivano konačno odobrenje tropetinskom većinom.

U priopćenju objavljenom u ponedjeljak, 4. ožujka Papinska akademija za život ponovila je stajalište Francuske biskupske konferencije da se abortus, koji ostaje napad na život ne može promatrati isključivo iz perspektive prava žena, te se pridružila biskupima izražavajući žaljenje što se u prijedlogu ne spominju mjere potpore onima koji bi željeli zadržati svoje dijete.

Papinska akademija za život inzistirala je da u eri univerzalnih ljudskih prava ne smije postojati „pravo“ na oduzimanje ljudskog života.

Sve vlade i vjerske tradicije, rekli su, trebaju učiniti sve što mogu kako bi u ovoj fazi povijesti zaštita života postala apsolutni prioritet, s konkretnim koracima u korist mira i socijalne pravde te s učinkovitim mjerama za univerzalni pristup resursima, obrazovanju i zdravstvu.

Posebne životne situacije te teški i dramatični konteksti našeg vremena trebaju se rješavati alatima pravne civilizacije koja prije svega gledaju na zaštitu najslabijih i najranjivijih, istaknula je Papinska akademija za život.

Citirajući papu Franju, Papinska akademija za život istaknula je da za Katoličku Crkvu obrana života nije ideologija, već je stvarnost, ljudska stvarnost koja uključuje sve kršćane.

Riječ je o djelovanju na kulturnoj i odgojnoj razini kako bi budućim naraštajima prenijeli stav solidarnosti, brige, dobrodošlice, dobro znajući da kultura života nije isključiva baština kršćana, nego pripada svima onima koji radeći na izgradnji bratskih odnosa prepoznaju vrijednosti svake pojedine osobe, stoji u objavljenom priopćenju.

izvor: Vatican News

Continue Reading

Vijesti

Nakon što je po naputku WEF-a pokušao uništiti nizozemske farmere, hoće li biti grobar NATO-a?

Published

on

V. Starešina: Sada je već izgledno da će Mark Rutte biti novi glavni tajnik NATO-a

Dvije vijesti objavljene proteklih dana daju naslutiti budućnost NATO-a kao europskoga obrambeno-sigurnosnog saveza – piše Višnja Starešina na Lider.hr

. Vijest prva: na pariškome ad hoc europskom samitu potpore Ukrajini francuski predsjednik Emmanuel Macron pomalo je iz vedra neba poručio kako ne treba isključiti ni slanje zapadnih vojnika u Ukrajinu. I predvidljivo je osvojio glavne naslove u medijima. Vijest druga: na istom je samitu, nakon što je dobio potporu ključnih država članica, sudjelovao i sada već izgledni budući glavni tajnik NATO-a Mark Rutte; doduše, još kao nizozemski tehnički premijer na odlasku.

Rutte slovi kao majstor tihih kompromisa, jedan je od najdugovječnijih europskih premijera, a na njegove osobine asocira i nadimak – Teflon. Budućnost NATO-a, a onda i europske obrane, metaforički ovisi o uspješnosti integracije tih dviju krajnjosti: političkih predstava i nadmetanja (Macron) i tihe dogovorne izgradnje europske obrambene (infra)strukture (Rutte).

Novi prijatelj Ukrajine

Bombastične Macronove izjave i potezi koji se tiču europske obrane i sigurnosti nisu novost. Uz naslijeđenu francusku ideju o samodostatnoj europskoj vojsci koja isključuje SAD iz europske obrane predsjednika Macrona osobito pamtimo kao političara koji je proglasio ‘moždanu smrt NATO-a‘ (2019).

Da bi nakon ruske invazije na Ukrajinu NATO ‘uskrsnuo‘, Europi potrebniji nego ikad. Sjećamo ga se i kao velikog europskog mirotvorca koji je pohitao tada već duboko izoliranom ruskom predsjedniku Putinu, dva tjedna prije invazije, da razgovorom riješi ono što SAD i UK ne mogu. A ondje ga je Putin smjestio na kraj dugoga bijelog stola da bi mu kao dječarcu održao predavanje iz ruske povijesti.

Putin je barem uvijek znao kolika je čija specifična težina u međunarodnoj politici. Pa se sjećamo kako je preko noći Macron od gorljivog zagovornika europske energetske suradnje s Rusijom postao gorljivi podupiratelj ukrajinske obrane, doduše, više na riječima nego na djelima, i zagovornik njezine potpune suverenosti. Kao novi prijatelj Ukrajine i njezina predsjednika Zelenskog sazvao je i taj ad hoc pariški europski samit, tek tjedan dana nakon završetka tradicionalne Minhenske sigurnosne konferencije, koja je glavni forum za projekcije europske obrambene i sigurnosne strategije. I s njega je uputio ta bombastična upozorenja o mogućem slanju zapadnih vojnika u Ukrajinu i mogućnosti da Rusija napadne neku od NATO-ovih članica.

Budući glavni tajnik NATO-a imat će zadatak primiriti, koordinirati i uključiti sve političke perfomere i egotripove, motivirane osobnim ili državnim interesima, u izgradnju novoga europskog obrambenog sustava. A taj sustav uključuje znatno jačanje europske vojne industrije i NATO-ove europske vojne komponente. Dakako, uza zadržavanje američke glavne uloge u NATO-u. Jer kao što je i ruska invazija na Ukrajinu pokazala, Europa nema kapacitet sama preuzeti brigu o svojoj obrani ni kad je riječ o političkom odlučivanju, a ni kad je riječ o vojsci i naoružanju.

Umijeće šaptanja političarima

I zato ne začuđuje što su UK i Njemačka zajednički predložili, a SAD podupro, na kraju i Francuska uz niz drugih država članica, kandidaturu Marka Ruttea, sivoga političkog brokera, dugovječnoga nizozemskog premijera kojega ne pamtimo i nećemo ga pamtiti po slikovitim izjavama. Ovih su mu dana kao jednu od prednosti izvukli kako je spasio NATO od raspada u prvoj godini Trumpova predsjedničkog mandata, kad je nakon Trumpove prozivke Merkel i drugih europskih saveznika zbog premalog izdvajanja za obranu navodno nešto šapnuo američkom predsjedniku, nakon čega je izbjegnut raskol. Riječ je, dakako, o pretjerivanju, kao što je i Trump pretjerivao u prijetnjama da će SAD izići iz NATO-a, koje su se ipak pokazale prilično djelotvornima u povećanju europskih izdvajanja za obranu. No to umijeće ‘šaptanja‘ političarima dobro će doći budućemu glavnom tajniku baš kao i nizozemska tradicionalna politička pozicija: članica EU-a, vanjskopolitički bliska UK-u, pouzdana saveznica SAD-a u obrani, politički bliska s Njemačkom, bez ozbiljnih konflikata s Francuskom…

Ni Macronove se objave ne mogu bezuvjetno svrstati u rubriku ‘nerealno‘ ili ‘neozbiljno‘. Uostalom, nije rekao kada bi i pod kojim uvjetima poslao francuske vojnike u Ukrajinu. Možda kao čuvare dogovorenog mira jednoga dana? Jer izgradnja nove europske obrambene arhitekture, za države koje imaju ambicije i prepoznaju vrijeme, iznad svega je – prilika.

Višnja Starešina/Lider

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved