Pustio sam kako bi prošlo dosta vremena nakon smrti „vašeg Đoleta“ kako bi se žalopojke po masmedijima, portalima i Facebooku utihnule. One pak i dalje sporadično bruje. Tu i tamo pojavi se ponovno i koji članak o neprežaljenoj glumici Miri Furlan, preminuloj prije Đoleta.    Reče mi jednom otac: „Pusti sine ljude neka govore pa ćeš saznat tko su, odakle su, kome pripadaju i imaju li soli u glavi“. Upravo ove žalopojke rekle su tko su, kome pripadaju i što ih žulja. Nedostaje li im ipak soli u glavi ili su neinformirani pa su u neznanju sami sebi opalili šamar.

Stara poslovica kaže „O mrtvima sve naj bolje“. Vrijedi li ova maksima uvijek? Sasvim sigurno ne. Onda kad tamna strana neke osobe višestruko nadvlada ono malo dobra u njoj pametnije je zašutjeti  i u sebi zamoliti Boga da mu oprosti grijehe. Kao dobar primjer može nam poslužiti smrt Draže Mihailovića četničkog vojvode (kojeg je Srbija uzdignula na čast otadžbine), a koji se u svijetu smatra ratnim zločincem.  Tko može slaviti takvu osobu i pisati mu hvalospjeve. Samo šumski ljudi s genetskom greškom.

U zadnjih nekoliko godina napustili su nas zauvijek mnogi glazbeni i glumački velikani (Oliver Dragojević, Arsen Dedić, Zvonko Špišić, Krunoslav KIćo Slabinac, Ivica Vidović, Mustafa Nadarević,  Drago Britvić, Đorđe Novković, Zdenko Runjić i neki drugi) a njihovog glasa čuti nije bilo.  Kako tada niste pravili oproštaje od navedenih velikana poput ovih srcedrapajućih parastosa Đoletu, čovjeku koji agresorsku JNA i četničke dragovoljačke odrede nakon ratnih zločina počinjenih u Vukovaru naziva osloboditeljima, a hrvatske vojnike i civilno stanovništvo ustašama. Evo što je taj vaš Đore rekao za medije:

„Mene je lično, od svih onih scena iz Vukovara,
koje su bile monstruozne, najviše uplašilo lice
one časne sestre, koja je u celoj toj situaciji bila
apsolutno bez emocija. Kod uhvaćenih ustaša,
kod oslobodilaca, kod naroda koji izlazi iz
podruma s jedne i druge strane, svuda se videlo
nešto ljudsko na facama – mržnja, radost, strah,
histerija – sem na licima časnih sestara koja
su jedino odavala predumišljaj“
(intervju Đorđa Balaševića za NIN, 6. 12. 1991.)

Raspamećene narikače govorile su sa sjetom kako je Đole otišao i to s velikom neispunjenom željom da u Ilici napiše bećarac ćirilicom.

Dana 26. prosinca 2019. održao je koncert u zagrebačkoj Areni  pa kad je to toliko želio mogao je to i učiniti, ali bećaru ponestalo muda.  Kao što to uvijek u životu biva pojave se neke korisne budale koje su u stanju ovakvu ponižavajuću provokaciju sprovesti u djelo. Učiniti takvo što nije ništa drugo no izdaja hrvatskog naroda. Pisati ćirilicom po zagrebačkom nogostupu  uvreda je Hrvatima, a da ne kažemo kolika je to uvreda hrvatskim braniteljima, majkama i očevima čija su djeca stradala od agresorske vojske potpomognute srbo-četmičkim hordama. Jesu li tako brzo zaboravili stradanja Vukovara, Ovčare, Škabrnje,  i svih drugih mjesta u kojima su počinjeni stravični ratni zločini nad zarobljenicima, bolesnicima, ženama, djeci i starcima. Te su zvjerske horde  svoju mržnju prema svemu što je hrvatsko iskazivale gdje god su to stigle i to upravo sramotnim ćiriličnim grafitima. I eto čuda, pade nam Ilica kredom bez opaljenog metka.

Pokušaji uvođenja Srpskog jezika i ćirilice u Hrvatskoj datiraju odavno /primjer: Andrija Barić – „Slovnica sèrbsko-ilirskoga jezika za děcu u Dalmacii i u druzih dèržavah jugoslavjanskih“, izdane u Splitu (1. izdanje 1851., 2. izdanje 1861.)/, a najbolji dokaz tome su plakati iz 1924. koje su ORIJUNAši napravili na ćirilici za dvije manifestacije na Zagrebačkom Zboru (velesajmu).

No vratimo se temi. Jesu li to stvarno bile suze za Đoletom i Mirom kao pjevačima ili pak za Đoletom i Mirom kao sinonimima neprežaljene Jugoslavije? Još je samo trebalo da zapjevaju „Računajte na nas“ i tako potvrde Đoletovu, ali i svoju zakletvu Titu i Jugoslaviji. Vjerojatno u svom repertoaru imaju i Đoletove pjesmo s kojima se vrijeđaju svi drugi narodi Jugoslavije osim njihove braće Srba. Znakovita je i rečenica poglavara Srpske pravoslavne crkve, patrijarha Porfirija koji pri donošenju humanitarne pomoći (kome ?) u Banovini kaže: „Računajte na nas“ povezujući to s Đoletom. Zaklinje li se i on na vjernost Titu ili se pak obvezuje na pomoć etničkoj skupini Srba. Da je to bio posjet u nekom boljem vremenu možda bi i zapjevao sa svojom pastvom.

Vrlo je znakovito HTV-ovo puštanje snimke Đoletovog koncerta u Puli i to u Areni u kojoj je Marku Perkoviću Thompsonu nastup zabranjen. Opus Marka Perkovića Thompsona počiva na trima vrijednostima, a to su Bog, Domovina i obitelj. Kao izraziti domoljub Marko Petrović Thompson svoje pjesme veže uz hrvatsku povijest ne vrijeđajući nikoga. Njegova pjesma „Čavoglave nastala je kao odgovor na agresiju JNA i srpsko-četničkih hordi. Sad kada je Peđa šef SDP-ovaca možda i odobre Thompsonu nastup u pulskoj Areni jer to je ipak i Peđin ljubimac i to naročito njegova pjesma „Čavoglave“ .                                                                                                    

Možete si misliti kakvi su to likovi i koja je to ekipa u kojoj je jedan  morbidni lik koji je dao na svom gluteusu  tetovirati „kukasti križ“, ali je prije odlaska u JNA od straha dao kukasti križ povezati crtama pa ga tako pretvoriti u prozor. Zaboravio je krkan  na zapovijed svog omiljenog vođe koji je rekao „Prozor mora pasti“. Možda je ipak samo htio reklamirati Bill Gaetsov program „Windows“

Svakakvih je tu bilo epitafa i inicijativa. Ako je Aca Stanković na svom Facebooku stvarno postavio uradak koji se dijeli po mrežama onda mu uistinu nema mjesta na HTV-eu.

Ovo je stvarno sramotno i duboko vrijeđa sve hrvatske vjernike. Gdje se sad Agencija za elektroničke medije. Za puno bezazlenije uratke gasili su i blokirali profile ljudima.  Nažalost to nije prvi put da se televizije poigravaju s osjećajima Hrvata. Odabir gostiju u većini tv emisija usko je vezan s temama koje ne propitkuju već u biti provociraju do granice uvrede, a počesto i prijeđu tu granicu. Ako to nije Acin uradak nego nečija krivotvorina, onda sorry Aco.

                Upravo je došlo vrijeme predizborne utrke za lokalne izbore. Kandidati izviru sa svih strana kao gljive poslije kiše. Kako i ne bi kad je plaća dobra a odgovornosti nema. Nije upitno hoće li se naći netko kad Hrvatska svake godine izbaci po 400 novih doktora znanosti. Jedino pitanje je kako to da onda na ljestvici uspješnosti zemalja padamo sve niže i niže. Dobro je poznata činjenica da svaki drugi stanovnik hrvatske misli kako bi baš on mogao biti predsjednik, premijer ili pak selektor bilo koje reprezentacije. Prema dosadašnjim istupima kandidata za lokalne izbore Zagreb je u potpunosti spašen jer su kandidati pokazali vrlo visoki stupanj inventivnosti i stručnosti. Jedan bi proizvodio cjepivo protiv raka, drugi bi pravio zagrebački Metro, treći  bi od slame pravio zlato, četvrti probušio Sljeme, peti bi farbao politiku u zeleno, a kandidat druge po veličini partije izgleda još ni ne zna što bi on. Jedna od dama među njima zaplovila bi tramvajem po Savi. Padaju tu i dalje raznorazne ideje pa bi  se netko mogao sjetiti da se nogostupi zamjene pokretnim trakama kako se cipele ne bi uništavale od previše hodanja. Da nije tragično bilo bi komično. Neki dan sam čuo kako jedna kumica na placu govori svojoj kolegici na drugom štandu: „Još bute vi plakali za Bandićem.“, a ova odgovara „Jezuš Bara, pak to im i ja velim“. Prolazeći pored njih Štef im dovikne: „ Joj pucke moje drage, em se već sto let pripoveda: „Čim-čim dalje, tim-tim gorje“.

Zoran Čapalija – Čaplja.