Svi pratimo ovu užasnu priču s trgovinom djecom iz Konga, koja je bizarna i mučna na toliko razina da ju je gotovo nemoguće prepričati. Točnije, normalnom je čovjeku nemoguće sasvim ni shvatiti kako je takvo što moguće, jer je sve u toj priči toliko izvan svih standarda temeljnih moralnih osjećaja da kod ljudi može proizvesti samo odvratnost koja odbija prihvatiti bilo kakva objašnjenja za takvu praksu, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list koju djelomično prenosimo.

Prije svega, radi se o djeci, maloj, nevinoj dječici, koja ničim nisu skrivila bezmjernu patnju koja se sručila na njih zbog okrutnosti odraslih. Prvo su rođena u vihoru građanskog rata, a na svu tu nesreću sada su odvojena i od svojih bioloških roditelja i postala puki predmet neljudske manipulacije. Nije to trgovina ljudima, već nešto puno gore. Sam jezik se opire artikulirati tu odvratnu praksu. To je nešto što se jednostavno ne radi.

>> SVE VIŠE DOKAZA o trgovini djecom… a histeričari umukli!

Zato može samo izazvati indignaciju kada se u javnosti krenulo pričati o motivima koji su neke osobe uvukli u krijumčarski lanac trgovine djecom. Čak su se ti motivi u par navrata nazivali i “plemenitim”. Koja to “plemenitost” može navesti nekoga da pogazi sve moralne instinkte i načela i uhvati se u kolo s onima koji trguju djecom? Prije će biti da se ovdje traži jeftino opravdanje za nešto za što opravdanja ne može biti.

(…)

Jesu li naše pravne institucije uvučene u ovaj skandal?

Nema nikakve potrebe izražavati nepovjerenje prema legalnim institucijama Zambije i graditi sliku u javnosti kako se tu radi o pravno neuređenoj državi. Zašto bismo uopće sumnjali da bi zambijske institucije u nečemu mogle pogriješiti ili napraviti nekakav propust? Prije bi nas trebalo interesirati jesu li naše pravne institucije uvučene u ovaj skandal. Recimo, koliko ima značaja to što je jedna od optuženih službenica Ustavnog suda?

Umjesto toga mi slušamo o tome kako su zambijski zatvori neuvjetni i prenatrpani, valjda kako bi od nas izvukli neki tračak empatije za ljude optužene za trgovinu djecom? Pa onda imamo ekstenzivne intervjue s osobama koje su već posvojile djecu iz Konga, u kojem se kupovina djece o roditelja predstavlja kao normalna i uhodana praksa, a takav gnjusan čin kao nešto moralno uzvišeno, plemenito i čak poželjno.

Ne postoji jača emocija od potrebe da se zaštiti dijete

Koga uopće mogu zanimati eventualne nedaće odraslih usred afere u kojima su žrtve djeca? Ono na što ljudi prirodno reagiraju s empatijom su djeca koja su izložena brutalnoj manipulaciji od strane odraslih. Ne postoji jača emocija od potrebe da se zaštiti dijete. Moralna je perverzija u takvoj situaciji stavljati u fokus patnje odraslih, i to onih koji su optuženi kako su krivci u užasnoj patnji te djece.

Kada se u krupnom planu pogleda način izvještavanja hrvatske javnosti o čitavom slučaju, čovjek lako dođe u iskušenje pomisliti kako iza takvog unisonom udaranju takta samo po jednoj žici moguće stoji i nekakva namjera – namjera da se čitav slučaj zataška, odnosno, da se zataška nešto veće i moguće još morbidnije? Ulagati toliki napor da bi se izazvalo empatiju prema trgovcima djecom teško da može biti spontana ljudska reakcija.

Ima li u tome kakvu ulogu to što su neki od aktera ove afere članovi nekih stranaka, javne osobe i osobe iz samog hrvatskog pravnog sustava, nije još jasno, ali bi i taj aspekt trebalo svakako istražiti. Umjesto toga stvara se atmosfera u kojoj je moralno problematično postavljati neka od tih pitanja koja se sama nameću i koja svakako više zanimaju javnost od uvjeta u afričkim zatvorima.

U kojim se moralnim okvirima krećemo?

A stvaranje te atmosfere u kojoj je moralno problematično postavljati normalna pitanja jest ono što najviše zabrinjava. Ako smo doista postali društvo u kojem su važniji moralni osjećaji nekoga tko je umislio da ima penis i da želi postati tata od patnji male djece, onda je pitanje u kojim se to moralnim okvirima mi krećemo.

Slika koja se kreirala oko ovog slučaja veliki je budilnik da se zapitamo je li nas politička korektnost gurnula s one strane litice dobra i zla? Jer ako više nismo sposobni za normalnu ljudsku reakciju kada pred sobom imamo slučaj trgovine djecom, postoje li onda uopće granice? Onda to više nije problem vaganja činjenica i racionalnih argumenata, već problem našeg opstanka kao moralnih ljudskih bića, zaključuje Ristić u kolumni za Večernji list.

>> Miletić: Kako je moguće da posvoje većina od 131 dijete, nakon što je Kongo zabranio posvojenja djece?

Napomena: Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Croativ.net