Connect with us

Vijesti

Zanimljivo otkriće Domagoja Vidovića: Hrvati pravoslavci u crnogorskom dijelu Sandžaka

Published

on

Prije čitanja ovog teksta, napominjemo da po zadnjem popisu stanovništva, u CG živi stotinjak Hrvata pravoslavaca, od kojih je jedan manji broj kontaktirao HPC. Hrvati pravoslavci u Crnoj gori su izvorni pravoslavci, a ne katolici koji su spletom okolnosti prešli na pravoslavlje.

Istraživaču su uvijek najdraža slučajna otkrića. Za moje je najnovije zaslužan Vitomir Ćetković. Prošle sam ga jeseni upoznao u Baru, znam ime, znam kako čovjek izgleda, a nikako se sjetiti je li Dumezić ili Ćetković, pa umjesto da nazovem u Bar, po bračku štedim i kuckam po računalu. Ukucavši Dumezić i Zupci, naišao sam na stranice Muzeja žrtava genocida u Beogradu.

Izbaci mi ondje podatke o Tomi Dumeziću Nikinu iz Zubaca. Vidim da piše narodnost, godina rođenja i pogibije te prebivalište. Odem na početak dokumenta i shvatim da sam naišao na izvadak iz popisa žrtava Drugoga svjetskog rata za Crnu Goru koji je po podatcima i nalogu Savezne komisije za žrtve rata 1941. – 1945. (osnovane 17. lipnja 1964.) sastavio Savezni zavod za statistiku za područje cjelokupne nam Bivše.

>> ŠTO SU SANDŽAKLIJE PISALI hrvatskim vlastima 29.04.1941.

U predgovoru stoji da je već 1966. objavljena publikacija Žrtve rata 1941. – 1945., u kojoj su popisana 597.323 stradalnika. Time je obrađeno nešto više od polovice procijenjenih žrtava. Naime, računalo se da je žrtava, bez kvislinških, koje su odoka procijenjene na 50.000, bilo između 1.016.000 i 1.066.000. Zbog čega je 25 godina bilo zabranjeno služenje popisom, možemo samo nagađati, ali svakako nije naodmet spomenuti brojku od 1.700.000 navodnih jugoslavenskih žrtava, od čega navodno 700.000 u Jasenovcu. Procijenjeni je broj žrtava koji je utvrdila Komisija upućivao na to da je broj žrtava manji za barem 37 %.

Pregledao sam letimično bokeljska naselja nastojeći utvrditi odgovara li narodnost stvarnomu stanju i činilo mi se da je sve  u skladu s očekivanjima jer je razvidno bilo da se više od 90 % bokeljskih katolika izjašnjavalo Hrvatima.

Kad sam prešao na druge crnogorske općine, dočekalo me iznenađenje. Naime, u naselju Kovren sjeverozapadno od Bijeloga Polja od 31 žrtve za čak je 22 stajalo da su Hrvati. Pogledajte njihova imena i prezimena te u zagradi ime oca: Branko Caković (Nikola), Milinko Caković (Radosav), Sava Caković (Milija), Vuksan Đurević (Ognjen), Dušan Jelić (Lala), Periša Jelić (Mileta), Milan Joksimović (Mijat), Krstivoje Joksimović (Nikola), Milivoje Joksimović (Nikola), Neško Joksimović (Vule), Milan Knežević (Matija), Vukojica Kojović (Milija), Mileva Koković (Bjela), Gojko Sekulić (Milinko), Lazar Sekulić (Rade), Mato Sekulić (Rade), Radoman Sekulić (Drago), Radovan Sekulić (Tripko), Toma Sekulić (Vasilije), Vojin Sekulić (Dragi), Vukojica Sekulić (Sekula) i Radivoje Varagić (Mile).

>> VOJNA POVIJEST: Pukovnija “Sandžak”

Budući da uza njihova imena stoje i imena nekih drugih naselja te da nisam bio siguran je li riječ o prebivalištu ili mjestu pogibije, nastojao sam po različitim popisima utvrditi je li riječ o domaćim prezimenima te spoznao da su nositelji svih tih prezimena živjeli i danas žive u općinama Bijelo Polje i Pljevlja. Dvije su žrtve dvaput popisane s različitom narodnosnom odrednicom, ali to ne umanjuje podatak da je velika većina kovrenskih žrtava hrvatskih korijena.

Povezana slika

Sudeći po prezimenima, razvidno je da je riječ uglavnom o pravoslavcima, a osobna imena njihovih nositelja ne pripadaju suvremenomu hrvatskom osobnoimenskom fondu. Namjerno naglašavam suvremenomu jer su narodna imena kao što su Gojko, Vukojica ili Milivoje bila obilno potvrđena u Konavlima, zapadnoj Hercegovini i Dalmatinskoj zagori u predosmanlijskome razdoblju te od njih potječu prezimena kao što su Gojković, Vukojičić ili Milivojević, koja nose i Hrvati. Ta su prezimena potekla od hrvatskih srednjovjekovnih narodnih imena, koja su se u srpskome osobnoimenskom fondu zadržala do danas te ih stoga danas ne držimo svojima. Ona su dio zajedničke južnoslavenske, pa i sveslavenske imenske baštine.

Mojim će, pak, Neretvanima biti zanimljiv podatak da se i Radivoje Varagić izjasnio kao Hrvat jer su se Varagići pisali i kao Veraje poput svojih neretvanskih suprezimenjaka. Da postoje određeni tragovi katoličke i hrvatske prisutnosti u današnjemu Sandžaku, znamo po toponimiji. Sjeverno se od Bijeloga Polja na Limu nalazi naselje Sutivan, čije je ime tvoreno od dalmatskoga pridjeva santu, koje je odrazom rane prisutnosti zapadnoga kršćanstva. Na kasniju katoličku nazočnost u Bijelome Polju upućuje i toponim Latinsko groblje. U mjesnoj toponimiji na Sandžaku nalazimo na više naselja u kojima se odrazio etnonim Hrvat, a u antroponimiji nerijetko na različita osobna imena istoga postanja, pa su čak i neki pravoslavni svećenici nosili ime Hrvoje.

>> (VIDEO) Muamer Zukorlić: Fenomenalan interview srbijanskoj TV Marsh

Mario Grčević u svojoj novoj knjizi Ime Hrvat u etnogenezi Južnih Slavena spominje miješanje dijela raških (Sandžak i Kosovo srce su Raške, srednjovjekovne srpske države) Hrvata i Vlaha oko Rvatske bačije na Kopaoniku, pri čemu je vlaško stanovništvo primilo hrvatsko narodno ime. Da se hrvatsko ime u unutrašnjosti Crne Gore nije zatrlo, čak neovisno o vjerskoj pripadnosti, sve do druge polovice XIX. stoljeća, upućuju različiti crnogorski autori. Da je među sandžačkim muslimanima bilo sklonosti prema Hrvatskoj, znamo i iz Drugoga svjetskog rata kad su se nazivali Hrvatima i tražili pripojenje NDH.

Sestra mi je prepričavala kako je još do prije nekoliko godina u Novome Pazaru radila ćevabdžinica TuđmanIzjašnjavanje sandžačkih pravoslavaca kao Hrvata, u blizini sandžačkih muslimana s kojima odnosi nisu bili bajni i koji su tražili pripojenje hrvatskoj državi, pred manje od osamdeset godina, u naselju u kojemu tko zna koliko stoljeća nema katolika, a od 1948. po službenim popisima ni Hrvata, zvuči uistinu nevjerojatno, pogotovo kad se to navodi u publikaciji objavljenoj pod strogim nadzorom komunističkih vlasti. Posebno, pak, iznenađuje činjenica da se u crnogorskome dijelu Sandžaka prije osamdesetak godina Hrvatima izjasnilo znatno više pravoslavaca nego muslimana.

>> Najveći zločin II. svjetskog rata: Srpski četnici zaklali stotine male djece i beba, posebno na tromeđi Srbije, BiH i Crne Gore

Donedavno postojanje pravoslavnih Hrvata duboko u Crnoj Gori uistinu je povijesna zanimljivost, ali i pouka. Udaljavanje od narodnoga korpusa počinje izdvajanjem iz matične države, pojačava ga kidanje veza s njom, a promjena vjeroispovijesti (to možemo vidjeti u samoj Hrvatskoj) čak i stvarne pripadnike nekoga naroda može uklopiti u drugi narodni korpus. Stoga pomalo čudi poprilična nezainteresiranost hrvatske države, pa donekle i Crkve, ponajprije za Hrvate iz Svebarja (Bara s okolicom, Spiča i Šestana), koji su katolici, čiji je osobni imenski fond izrazito hrvatski (Anto, Frano, Mato, Vlaho), čija je kulturna baština hrvatska, a bogoslužni jezik hrvatski i kojih je još oko 3000, koliko ih je bilo i pred pad toga kraja pod Osmanlije. Njihove važnosti moramo biti svjesni poglavito zbog Boke kotorske jer nas povijest uči: Jao pokrajini koja postane pogranična, tj. krajina.

Piše: Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo | Hrvatska pravoslavna crkva

preuzeto s: likemetkovic.hr

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

on

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Vijesti

Muftiji Zukorliću: “Ljuta sam jer smo mnoge stvari ostavljali za sutra… dok si ti žurio!”

Published

on

Sjećanje na jednog od najvećih sandžačko-muslimanskih intelektualaca, bivšeg muftiju, za Sandžak i Srbiju, Moamera Zukorlića u dirljivom govoru …

Efendija Muamer Zukorlić, teolog i političar, bio je pravi vođa svoga naroda i pučki tribun u Sandžaku ali i šire, umro je iznenadnom smrću u studenom 2021. godine.

Godine 2010. Zukorlić je formirao Bošnjačko nacionalno vijeće, te bošnjački narod proglasio konstitutivnim. Kad tijela države Srbije nisu priznala BNV, on je dao slijedeću izjavu:

 »Igranje Sandžakom znači poigravanje sa ovim dijelom Srbije. Država je kao zgrada u kojoj stanari mogu da se vole ili ne vole. Ukoliko većinski stanari odluče da zapale jedan stan, rizikuju da se upali cijela zgrada. Zato se nije igrati sa vatrom. Ili će nam svima biti lijepo, ili će vatre biti do vrha. Samo naša kuća gorjeti neće.«

Poslušajte dirljiv govor u spomen na velikog muftiju…

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved