Nemogućnost zabrane tradicionalne latinske mise odražava razliku između moći i autoriteta u papinstvu.

foto: clacks.Berkeley Uni

U zadnje se vrijeme na internetskim stranicama mnogo čavrlja o mogućim daljnjim ograničenjima koja se nameću slavljenju klasičnog rimskog obreda ili tradicionalne latinske mise, kako se često naziva. No, čini se da se takve glasine za sada neće ostvariti, iako Vatikanski liturgijski ured smišlja nove načine iskazivanja prijezira prema onima koji sudjeluju na slavljima TLM-a, uz nastavak zabrane takvih slavlja u katedralama i župama – piše Darrick Taylor u The Crisis Magazine.

Rekavši to, čini se da bi pokušaj izbacivanja starije mise iz tijela Crkve mogao biti iscrpljen. Nedavno je Larry Chapp, konzervativni katolik koji nije nužno obožavatelj TLM-a, napisao članak za National Catholic Register tvrdeći da je učinak Traditionis Custodes bio produbljivanje podjela u Crkvi. Možda je još iznenađujuće to što su dva pisca za liberalniji katolički La Croix napisala zasebne članke tvrdeći da su ograničenja koja je nametnuo Traditionis Custodes zapravo potaknula zanimanje među mladim katolicima, imajući neku vrstu Streisandovog učinka na situaciju. Postoji još mnogo toga što bi Vatikan mogao učiniti kako bi smanjio staru liturgiju, ali dok pišem ove riječi, čini se da Vatikan drži šablon.

Međutim, čak ni ograničenja o kojima se priča ne pokušavaju više nego spriječiti slavlje u župama i ostaviti netaknutima svećenička društva koja služe latinsku misu. Možda se nadaju da će netko poput kardinala Parolina, koji podržava njihovu stvar, naslijediti papu Franju. Za sada, međutim, čini se da su zadovoljni time da katolike TLM-a “tjeraju” prema tim društvima i odvajaju ih od ostatka vjernika. Ove mjere, baš kao i one koje sprječavaju hodočasnike da slave TLM u katedrali, su “gadne i glupe” kako je jedan izvor naveo. Ali ništa od toga ne dokida u potpunosti slavljenje stare mise, što je papa Franjo jasno artikulirao kao svoj cilj u Traditionis Custodes.

Jedna od stvari za koju mislim da bi cijela ova epizoda trebala pokazati je, paradoksalno, praktična slabost papinstva. Znam da se katolicima latinske mise to možda ne čini tako, ali ako je najgore što im Vatikan može učiniti jest natjerati ih da održavaju latinsku misu vani, a ne u zatvorenom prostoru, to nije njegova mana. To je otkriće njegove nemoći. Oni u Vatikanu koji žele zabranu stare mise postaju očajni. Prema novinaru Damianu Thompsonu, podtajnik Dikasterija za bogoštovlje moli Franju da proglasi zabranu TLM-a u župama, ali Franjo još nije pristao.

Ako je najgore što Vatikan može učiniti tradicionalistima jest natjerati ih da održavaju latinsku misu vani, a ne u zatvorenom prostoru, to nije njegova namjera. To je otkriće njegove nemoći.

Franjo bi se mogao predomisliti u bilo kojem trenutku, ali čak i da se predomisli, sve ove aktivnosti sugeriraju da Traditionis Custodes ne ispunjava svoju zadanu svrhu, a to je prisiliti “one koji su ukorijenjeni u prethodnom obliku slavlja… da se vrate u dogledno vrijeme rimskom obredu koji su proglasili sveti Pavao VI. i Ivan Pavao II. Kako je to moguće? Na kraju krajeva, papa Franjo je oko sebe stvorio kult onoga što je moj prijatelj Peter Kwasniewski nazvao “hiperpapalizmom” i smijenio je biskupe bez objašnjenja. Kako to da on i njegovi savjetnici ne mogu samo provoditi tu politiku?

Katolicima je teško razumjeti razlog za to. Često, kada raspravljam o problemu hereze koju naučava ovaj ili onaj dužnosnik ili klerik, jedna pritužba koju često ovdje glasi: “On je papa – zašto jednostavno ne zaustavi to?” Katolici poštuju autoritet pape, koji je božanski, ali trebaju razumjeti da postoji razlika između autoriteta i moći. Prvo se ne prevodi uvijek u drugo, čak i ako je prvo božansko.

Postoji izreka da se može biti “na funkciji, ali ne i na vlasti”. Autoritet papinstva je nepromjenjiv, ali njegova moć kao institucije raste i opada kroz povijest. Sve do osmog stoljeća pape su bili podanici bizantskih careva i papinski dokumenti nosili su ime vladajućeg cara, a ne pape. Papinstvo je gotovo izbrisano Napoleonovim talijanskim osvajanjima 1790-ih. U srednjem vijeku papinstvo je bilo jedna od najbogatijih institucija u Europi, s tisućama svećenika koji su mu bili izravno na raspolaganju. Danas je to ustanova koja zapošljava sedamsto sedamdeset i pet ljudi koja je u stalnoj škripcu s novcem i često posluje s financijskim gubitkom.

To znači da je papinstvo, bez obzira na svoj autoritet, više ovisno o dobrovoljnoj suradnji biskupa i laika nego u bilo kojem trenutku od prije Konstantinova obraćenja. Zapravo, svećenstvo je, kao tijelo, gotovo u potpunosti ovisno o laicima u smislu financiranja, bilo putem donacija ili putem državnih subvencija kao u Njemačkoj. Iako je istina da je Franjo smijenio nekoliko biskupa kao da su zaposlenici, on im to ne može učiniti kao tijelu, budući da ovisi o njihovoj suradnji kako bi izvršio svoje želje.

Činjenica je da papa ne može stvarno “upravljati” globalnom institucijom poput Crkve na svakodnevnoj bazi, s obzirom na materijalna ograničenja papinstva. Nesposobnost Vatikana da nametne svoju volju nije jedinstvena samo za tradicionaliste. Dovoljno je prisjetiti se Ex Corde Ecclesiae Ivana Pavla II., njegove Apostolske konstitucije o katoličkim sveučilištima, i kako je postala mrtvo slovo na papiru gotovo čim je proglašena, da shvatimo zašto. Razlog zašto je jednostavan: ni papa ni biskupi nisu posjedovali moć da natjeraju katoličke sveučilišne administratore i nastavnike, od kojih se većina protivila temeljnim načelima dokumenta, da provedu njegova načela.

Vjerni katolici s pravom su žalili zbog toga kada su u pitanju papinske inicijative poput Ex Corde Ecclesiae, ali progresivni prelati u Vatikanu trenutno također doživljavaju praktična ograničenja papinskog autoriteta. Pretpostavljam da su shvatili da kada se izabere papa koji dijeli njihove brige, sve što trebaju učiniti je natjerati ga da izda dokument i ljudi će prirodno stati u red. Stvarnost je puno drugačija. Ne želim reći da je Vatikan potpuno nemoćan; još uvijek posjeduje svoje moći duhovne discipline, očito, i svojom sposobnošću slanja poruka može izvršiti pritisak na neposlušne.

Unatoč tome, ne može vršiti pritisak na one koji su neovisni o Vatikanu da postupaju na način koji oni ne žele, posebno one koji su financijski neovisni o njemu. Najočitiji primjer za to je njemački “Sinodalni put”, čija se blagajna puni zbog njemačkog crkvenog poreza. Naravno, papa Franjo vjerojatno ne želi zaustaviti taj odbjegli vlak, ali bi li to mogao učiniti čak i da želi? On je tijekom svoje vladavine prihvatio dobrovoljnu ostavku cijelog episkopata, ali ekskomuniciranje gotovo cijelog jednog je druga stvar. Vatikan ne samo da financijski ovisi o njihovoj hijerarhiji, već se smrtno boji raskola. Koliko god to ljutilo ozbiljne katolike, Vatikan nema mnogo manevarskog prostora ako želi izbjeći veliki raskol.

Ovo u najmanju ruku nije idealna situacija. Ali Crkva, usprkos svemu što ostaje “savršeno društvo”, ubuduće će djelovati na više dobrovoljnih linija. Jednostavno nema snagu prisile da jednostavno natjera ljude da se pridržavaju doktrina koje im se ne sviđaju, ili da izbaci članove koji žele ostati u Crkvi unatoč odbijanju ovog ili onog učenja. To je ozbiljan problem i vrlo neugodna stvarnost jer Crkva nije dobrovoljna institucija. To znači da umjesto pokušaja okupiti frakcije s kontradiktornim idejama o tome što je katolička vjera, kao što je činila već desetljećima, Crkva će djelovati više kroz dobrovoljnu predanost svojih članova zajedničkom skupu vjerovanja nego kroz svoju sposobnost natjerati na poštivanje njegovih naredbi.

Obje strane u postkoncilskoj “neugodnosti” shvaćaju to na određenoj razini, a to je dijelom ono oko čega se vode borbe oko ove ili one doktrine – koji će skup zajedničkih uvjerenja definirati Crkvu. Na mnogo načina, ovu bitku simboliziraju dvije mjesne Crkve koje imaju sredstva za ublažavanje financijskih problema Vatikana: američka i njemačka. (Iako se to možda mijenja u slučaju Nijemaca.)

Latinska misa simbol je jedne strane u ovom sukobu, a njezini su sljedbenici nesretne žrtve. Dobra vijest je da ova bitka ne može trajati zauvijek, a po svemu sudeći rješava se u korist američke strane. Nedavni članak u The New York Timesu istaknuo je “konzervativnu” prirodu većine mladih svećenika i nedostatak onih koji žele slijediti agendu pape Franje. Oni su ispravni. Napori katoličkih “naprednjaka” da eliminiraju obilježja tradicionalnog, ortodoksnog katoličkog identiteta mogli su uspjeti samo ako su ih imali čime zamijeniti. Ali oni to ne čine.

Neki prelati koji priželjkuju papinsko prijestolje, poput kardinala Parolina, možda će htjeti pokušati i nastaviti put pražnjenja Crkve iz proteklog desetljeća i više. Ali nešto mi govori da većina onih koji dijele tu ambiciju žele imati stado koje će voditi ako uspiju zadobiti Petrovu stolicu. Ako, kao što se nadam, to znači da će pravovjerje i tradicija na kraju pobijediti, ti će budući vođe i dalje morati upravljati Crkvom na način koji je daleko drugačiji od onog svojih prethodnika.

Autor: Darrick Taylor

Darrick Taylor stekao je doktorat povijesti na Sveučilištu u Kansasu. On živi je u središnjoj Floridi i predaje na koledžu Santa Fe u Gainesvilleu, FL. Također producira podcast, Kontroverze u povijesti Crkve, koji se bavi kontroverznim epizodama u povijesti Katoličke Crkve.