Društvo

ŽESTOKI IZAZOV Otvoreno pismo mons. dr. sc. Vladimiru Dugaliću.

Published

3 godine ago

18 prosinca, 2020

Brate Vladimire, pišem ti ovo pismo ponukan tvojim izjavama u emisiji „Argumenti“ Hrvatskoga katoličkog radija, od ponedjeljka 14. prosinca. Ono što me potaklo na ovo pismo jest izjava :“Načelno, Crkva jest za cijepljenje i to bi bila razborita odluka.“- piše na svom fb profilu Danijel Trubić, prenosimo cijeli tekst.

Ako sam krštenjem postao dio Rimokatoličke crkve, a nisam za ovo cjepivo, molio bih odgovor tko me je, i kada, izopćio iz Crkve? Ima li Crkva pravo nekoga izopćiti ako ne slijedi smjernice koje se ne tiču pravovjerja?

Možda se misli da je stav većine svećenika ili vjernika za cijepljenje pa me zanimaju rezultati provedene ankete kojom se to potvrđuje.

Ukoliko ne postoji nekakva anketa, zanima me, mogu li ja u ovom slučaju koristiti logiku i mjeru kojom je mjerio biskup koji je izjavio za vlast da je odnarođena (s njegovom izjavom se u potpunosti slažem), i na crkvenu vlast?

Ukoliko nisam izopćen, čemu se iskreno nadam, volio bih znati zašto se u ovom slučaju umjesto riječi Crkva ne koriste termini kao što su „Crkveno vodstvo“, ili „Crkvena komisija“ i sl. (tko već donosi takvo mišljenje, imena i prezimena)? Ne pristajem na argument da je to samo riječ koja označava crkveno vodstvo ili neka tijela u crkvenoj hijerarhiji jer imaš previše znanja da ne bi shvatio kolika je važnost ispravno izgovorene riječi. Na isti način me brine zašto se ne koristi izraz „preporučuje cijepljenje“ umjesto „jest za cijepljenje“?

Čujem od tebe kako je i udruga katoličkih liječnika preporučila cijepljenje, pa me zanima, je li se kontaktiralo i druge relevantne katoličke liječnike i znanstvenike koji nisu u u toj udruzi, po pitanju njihovog mišljenja o cjepivima?

Jeste li se probali informirati i kod relevantnih liječnika i znanstvenika koji nisu katolici?

Jeste li pozvali na razgovor, i saslušali, one koji imaju bitno drugačije poglede ne samo na cijepljenje već i na cjelokupnu situaciju oko ove bolesti, kako bi izbjegli motivirano rezoniranje (uzimanje u obzir samo onih teza i ljudi koji ih zastupaju, a koji odgovaraju unaprijed određenim stavovima)?

Ja bih crkvenim vlastima preporučio da pozovu na razgovor dr. Srećka Sladoljeva (pa uključiti i katoličku udrugu liječnika), koji je jedan od rijetkih u svijetu koji je u prijašnjim slučajevima (ptičja i svinjska gripa, i s tim povezana cjepiva) upozoravao na laži koje su se javljale i znanstveno objašnjavao svoje stavove, da bi se na kraju ispostavilo da je bio potpuno u pravu oko svega (dr. Wodarg, svinjska gripa – google tražilica), a tada smo imali samo pokušaje stvaranja ovakvog stanja. Da ste ga pozvali čuti njegovo mišljenje, možda bi zauzetost za istinu od strane crkvenih vlasti i njega vratila u zajedništvo Crkve, pa makar kasnije i pobili njegove argumente? Ne bi li mudar gospodar učinio sve što može da zaštiti svoje ljude i vrati „odbjegle ovce“

Znam da poznaješ Bibliju puno bolje od mene, no htio bih ipak spomenuti jedan događaj koji ona opisuje. Kako je Marija reagirala kada joj je anđeo Gabriel navijestio da će začeti i roditi sina? Pitala je: “Kako će to biti kada ja muža ne poznajem?“ Ona koja je milosti puna, tražila je razumsko objašnjenje, i koristila Dar razuma. Zašto nije odmah pristala i „bila poslušna“ neprikosnovenom autoritetu, anđelu kojeg je sami Bog poslao? Zato jer joj je Bog dao Dar razuma da ga koristi, da i Njega samoga razumom spozna, koliko je to moguće, a ne da taj dar u strahu zatomljuje. Pitam se je li strah razlog zbog kojega danas pristajemo olako na smjernice zemaljske vlasti bez imalo propitivanja ili se okružujemo onima koji iz nekih razloga toj vlasti povlađuju, pa dajemo „caru carevo“, a ne vidimo da ne dajemo ono što tome prethodi – „Bogu Božje“? Mislim da, ako želimo doći do Istine, moramo prvo prihvatiti istine u svojim životima. Tko je vjeran u najmanjoj stvari, taj je vjeran i u velikoj; tko, je nevjeran u najmanjoj stvari, taj je nevjeran i u velikoj. (Luka 16,10) Odreći se svake laži, pa i onih kojima djecu primoravamo da nešto rade ili ne rade, jer lijepo nam piše tko je otac laži. Ili neki i to tumače kako im odgovara? Vjerojatno je tako. Kako drugačije objasniti ovo ludilo koje nam nameću vezano za ovu bolest?
Par činjenica. WHO mijenja definiciju pandemije kako bi mogli zavesti novi poredak (po staroj definiciji i ovo bi se tretiralo kao gripa), koriste se PCR testovi koji su apsolutno nepouzdani i neprimjereni za otkrivanje ove bolesti (test ne otkriva postojanje virusa, a i način upotrebe testa je kritiziran čak i od nekih koji podržavaju ovakve mjere), obaveza nošenja maske koja ne štiti od virusa (to su govorili prije par mjeseci i članovi „stožera“, a isto pokazuju i znanstvena istraživanja), štetnost nošenja maski, pogotovo za djecu u razvoju (znanstvena istraživanja), stvaranje panike i straha kod ljudi koji oslabljuju njihov imunitet (i opet znanstvena istraživanja), zabrana obdukcija nad umrlima „od covida“ (znanstvena metoda uvijek je bila da se napravi obdukcija kako bi se moglo bolje upoznati bolest i tako uspješnije liječiti zaražene, čega smo sada lišeni i što je protivno pozitivnom zakonodavstvu), brojevi navodno zaraženih koji pokazuju apsolutnu beskorisnost lockdowna, maski, i ostalih gaženja ljudskih prava. Naravno, do ovoga se može doći ako propitkuju događaji i traži istina. Argumenti koji se upotrebljavaju protiv ovog načina razmišljanja su: ljudi umiru, ljudi imaju teže posljedice, a neki imaju temperaturu. Mislim da upravo iz tih razloga to i jest bolest. Kao i mnoge druge od kojih su daleko teže i veće posljedice, a brojke, koje su i ovako napuhane i lažne, i dalje ne idu u prilog „mainstream“ medicini. Usporedi samo stanje u Sloveniji koja je uvela potpuni lock down, s istim periodom u Švedskoj. Da budem jasan, da mi netko ne bi podvalio nešto što nisam rekao, očito je da postoji neka zarazna bolest od koje dolazi do pogoršanja zdravlja ljudi, u najvećem broju slučajeva onih koji su već teže bolesni, pa i do njihove smrti. Naravno da mi nije svejedno što se ljudi razbolijevaju i umiru, i voljan sam napraviti sve što mogu da njih i sebe zaštitim od bolesti, ali očito je da sve ove mjere ne daju rezultate, iz čega zaključujem da su u velikoj mjeri beskorisne. Ako bi smo ove kriterije primijenili i na druge zarazne bolesti bojim se i zamisliti kako bi svijet izgledao, jer corona je tek na 14. mjestu uzročnika smrti od zaraznih bolesti. Pravničkim rječnikom rečeno, rekao bih da se ovdje radi o očitom „prekoračenju nužne obrane“, jer štete koje će ljudi imati od ovakvih mjera biti će puno veće od koristi. Pri tome prvo želim naglasiti štetu na psiho-fizičko zdravlje ljudi, djece pogotovo, a tek onda ekonomske aspekte, koji će se opet odraziti i na zdravlje kroz manje novaca za zdravstveni sustav, ljudi ostaju bez posla – slabija prehrana, i da ne nabrajam dalje. Ljudi vjeruju vlasti koja je prije par mjeseci objavila „Pobijedili smo coronu!“, vjeruju onima koji su uveli „lockdown“, da bi sada rekli da to nije bilo potrebno, pravdajući se kako se onda nije znalo kakav je to virus!? Vjeruju onima koji su rekli da su maske beskorisne, a sada nam propisuju kazne za nenošenje istih!? Neki drugi doktori s dokazanim višegodišnjim iskustvom nude bitno drugačija rješenja, ali većina i dalje vjeruje prvima? I oni koji vjeruju prvima kažu da se služe razumom!? Oni koji su na vlasti, desetljećima gledaju kako nam zdravstveni djelatnici odlaze širom svijeta i čude se kako nam sada nedostaje istih, pa krivca za ovo stanje nalaze u „onima koji se ne drže mjera“!? Može u shoping centre ali nema sajma automobila na Hreliću, na otvorenom? Da nabrajam dalje brdo nelogičnosti?

Odreći se istine i darovane slobode, u ime poslušnosti zemaljskim vladarima, i biti njihova ovca, lako bi nas moglo dovesti da budemo jarci kod Gospodina.

Napadam li ja ovime Crkvu? Nipošto. Ako i jesam izopćen napravit ću sve da se vratim u zajedništvo Kristove crkve jer ja drugu Crkvu nemam i ne želim imati, baš zato što duboko vjerujem da je to Kristova crkva. Ono što je još bitno jest to da nisam jedini vjernik koji ima ovakve stavove, jer znam da ih ima dosta koji razmišljaju, ako ne isto, onda vrlo slično ovome što sam napisao.

Ne mislim da treba mijenjati način vođenja Crkve, ne mislim da treba promijeniti ljude koji vode Crkvu, već mislim da oni koji su na tim pozicijama trebaju uložiti znatno više truda po ovom pitanju. Brate Vladimire, možda se pitaš zašto onda ovako, javno, iznosim svoje stavove i kritike na račun tvojih izjava? Zato jer nemam drugog načina doprijeti do tebe i drugih u Crkvi koji su odgovorni, i zato jer se nadam da će ovako javno iznošenje stavova jednog vjernika koji je aktivan član Crkve, tebe, kao i one koji u crkvenoj hijerarhiji odlučuju o ovim stvarima, potaknuti da puno cjelovitije istražite ove stvari koje se oko nas događaju. Kao što nam kaže sv. Pavao: „ Sve provjeravajte: dobro zadržite“.

Na kraju te molim, upozori svećenike da na misama ne pričaju o „strašnoj pandemiji“ ako već i vjeruju u nju, već da ulijevaju nadu i rasprše strah, jer „nijedna vlas s glave neće propasti“. To vjerujemo.

Ustraj u dobru.

Danijel Trubić

Molim sve FB prijatelje, naravno, one koji se zalažu za slobodu govora, da dijele ovu objavu kako bi došla i do onoga na koga je naslovljena. Znam da vas ima.😀

Odmah napominjem da ću, ako ih bude, izbrisati sve komentare kojima se vrijeđa Crkva i/ili svećenici.

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić