Connect with us

Društvo

Zlorabljenje zločina u Gruborima

Published

on

Slika 1. Spomenik žrtvama u Medviđi (MJ)

Srpsko narodno vijeće (SNV) organiziralo je komemoraciju za 5 ili 6 srpskih civila koji su ubijeni nakon operacije “Oluja” (25. kolovoza 1995., tijekom operacija čišćenja terena od zaostataka četničkih bandi i ubačenih diverzanata). O zločinu u Gruborima se mnogo pisalo i danas se piše ali se ne piše o srpskom zločinu (genocide) u selu Kostrići, ne piše se i ne govori o srpskom zločinu u Madviđi (navedeni su zbog sličnosti). O njima se jako malo piše, jer to su zločini Srba nad Hrvatima pa ih ne treba isticati već zaboraviti. Zločin u Gruborima je procesuiran u Hrvatskoj (teretilo se i hrvatske generale na suđenju u Hagu), a zločini u Medviđi i Kostrićima nisu!

Zločin u Kostrićima, selo nedaleko od Hrvatske Kostajnice:

Srbi su ubila svih 16 mještana, među njima i dvoje djece od dvije i pet godina. Nakon pokolja – selo je potpuno spaljeno, a za posmrtnim ostacima 9-ero mještana još se traga.  Za zločin nitko nije odgovarao! Ovaj zločin Srba se rijetko spominje za razliku od Grubora.

Srpski zločin u Medviđi:

Srbi su 9. veljače 1993. godine (osveta za operaciju Maslenica) izvršili zločin u Medviđi, ubili su 10 hrvatskih civila iz obitelji Erstić. Tijekom okupacije ubili su još 8 civila, mještana. Imena počinitelja su poznata ali do danas nitko nije odgovarao za zločin! Milorad Pupovac ne govori o ovim zločinima svojih sunarodnjaka, kao ni o drugim srpskim zločinima (Tovarnik, Lovas, Vukovar, Sunja i mnogi drugi).

Godinama se organizira komemoracija u Gruborima, medijski izvanredno popraćena za razliku od hrvatskih komemoracija koje se uopće ne spomenu. Ove godine Plenkovićeva politika je toj komemoraciji dala poseban značaj (što nije napravila za Kostriće i Medviđu jer tamo su ubijeni Hrvati) pa su na komemoraciji bili predsjednik države, dva potpredsjednika vlade (Medved i Milošević) i izaslanik iz Srbije. Nije jasno zašto je bio izaslanik iz Srbije koja je rehabiltirala Dražu Mihalovića i četništvo!?

Slika 2. Spomenik u Kostrićima (MJ)

Na komemoraciji su govorili Milorad Pupovac, Boris Milošević, Tomo Medved, Zoran Milanović i izaslanik iz Srbije Veran Matić.  

Pupovac je, po običaju, optuživao Hrvatsku vojsku i policiju, naglašavao nevinost žrtava. Ni jednom riječju nije se osvrnuo na srpsku agresiju na Hrvatsku, na srpske zločine počinjene u Hrvatskoj od 1991. do 1995. Pupovac je između ostaloga kazao i ovo: “Od 6. augusta 1995. pa do početka septembra, na području sela Plavno, ubijeno je najmanje 24 ljudi. 24 stanovnika ovog sela i njegovih zaseoka. Mahom starije ili izrazito starije dobi. Ubijeni su dok su čluvali stoku, dok su radili poslove u polju, dok su ležali u svojoj sobi, čistili grah ili sjedili u invalidskim kolicima. Nisu bili vojnici, nisu bili naoružani, nisu mogli nikome nauditi. Nisu mogli nikome nauditi. Nažalost ubili su ih tadašnji, ovdje prisutni pripadnici vojne policije. Nerijetko su zapaljeni sa svojim kućama ili ubijeni sa svojom stokom”.

Zaboravio Milorad da su svi bili naoružani i da su svi sudjelovali u pobuni koju je i sam poticao. Zaboravio da su bile akcije čišćenja od preostalih četnika i ubačenih diverzanata. Milorad Pupovac je inače zaboravan čovjek pa je zaboravio tko je protjerao Hrvate s njihovih ognjišta 1991. i kasnije, tko je napravio masovne zločine u Lici, na Banovini, u zapadnoj i istočnoj Slavoniji, zaboravio je tko je napravio zločin u Kostrićima i Medviđi!

Boris Milošević je kazao da se o Gruborima zna malo, a zna se jako mnogo jer se 5 ili 6 srpskih civila koji su ubijeni stalno spominje za razliku od srpskih zločina u Kostrićima, Medviđi i drugdje.

Milošević je kazao: “Vrijeme je da se mržnja prekine, da ne ide na sljedeće generacije. Vrijeme je da nam djeca ne mrze druge jer su drugačiji”.

Milošević lupeta o prekidu mržnje, a sudjeluje na srpskim skupovima širenja laži, podvala i mržnje (srpske komemoracije i laži o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu, Jadovnom, Šaranovoj jami). Milošević nikada nije osudio srpsku agresiju na Republiku Hrvatsku, nije osudio progon Hrvata, nije osudio srpske zločine diljem Hrvatske. Zaboravio Milošević da i sam širi mržnju lažima o Jasenovcu, Jadovnom, Šaranovoj jami i drugdje. Zaboravio Milošević spomenuti kako mediji u Srbiji šire laži o Hrvatima i Hrvatskoj pa na taj način šire mržnju na nove generacije Zaboravio Milošević da je Srbija rehabilitirala Dražu Mihailovića i četništvo i da je time potakla novu spiralu mržnje. Zaboravio Milošević spomenuti kako SDSS i Novosti šire mržnju. Jako zaboravan potpredsjednik Plenkovićeve vlade!

Također, je izjavio: “U ovom zločinu zakazala je država, zakazala policija, državno odvjetništvo, zakazala je javnost i mediji. Javnost nije pitala, mediji nisu pisali,”.

Da zakazala je država pa srpski zločinci slobodno šeću Vukovarom, Karlovcem, Zagrebom i drugdje. Nije točno da su zakazali jugočetnički mediji u Hrvatskoj jer taj zločin stalno recikliraju.

Na komemoraciji je bilo lažne empatije, fraza i lupetanja o pomirbi i sličnosti nacija. Nisu spomenuli bratstvo i jedinstvo da upotpune uobičajeni jugokomunistički folklor. Zoran Milanović je o zločinu u Gruborima čitao u New York Timesu 1995., a Milošević kaže da se malo pisalo u medijima!? Tko laže?

Lupetalo se o pomirbi, pa se postavlja pitanje s kim Plenković planira pomirbu. Pomirba s SDSS-om, Pupovcem, Miloševićem i drugima zagovarateljima Velike Srbije u Hrvatskoj!? Pročetnička Vučićeva Srbija ne priznaje agresiju na Hrvatsku, ne priznaje zločine, koncentracijske logore, otuđivanja kulturne, medicinske i druge dokumentacije i nisu za pomirbu već traže da im se Hrvatska ispriča što je onemogućila stvaranje Velike Srbije!

Budući da na komemoraciji nije spomenuto tko je izvršio agresiju na Republiku Hrvatsku i da nije bilo isprike za srpske zločine koji su se dogodili prije zločina u Gruborima prešućuje se istina pa pomirba nije moguća.

Srpsko narodno vijeće, po već uobičajenom protokolu, pozvalo je i predstavnika agresora da bude na komemoraciji. Veran Matić, izaslanik srpskog predsjednika Vučića koji je sudjelovao u agresiji na RH, izjavio je: “Po prvi puta se događaju zajedničke komemoracije i kreira politika koja će predstavljati jedan stabilan stalni odnos prema suočavanju s prošlošću”. Matić laže kada kaže da je po prvi puta, zaboravio Josipovića i Tadića (izjadnjačavanje zločina na Ovčari i zločina u Paulin Dvoru). Lupetao je izaslanik o nestalima, ali nije donio dokumentaciju vukovarske bolnice, nije donio dokumentaciju Vojno medicinske akademije o nestalima i ubijenima Hrvatima tijekom agresije na Hrvatsku. Bio je to klasičan srpski igrokaz, bijeg od istine.

Slika 3. Zločini u Vukovaru (internet)

Najbolji odgovor na lažnu empatiju, na lupetanje o pomirbi bez suočavanje s istinom iskazao je saborski zastupnik Domovinskog pokreta branitelj Stipo Mlinarić na svom se Facebook profile. Osvrnuo se na komemoraciju u Gruborima (25. kolovoza 2020.) te napomenuo kako je na današnji dan započeo i opći napad na njegov rodni Vukovar. Evo njegove objave:

“Ja, Stipo Mlinarić, vukovarski branitelj, logoraš koji je prošao tri srpska koncentracijska logora, ponukan zadnjim potezima Plenkovića i Pupovca, kao i HDZ-a i SDSS-a, želim se ispričati ugroženoj srpskoj nacionalnoj manjini. Oni su na današnji dan bili u Gruborima zbog tamošnjih žrtava zbog kojih mi je kao čovjeku i vojniku žao. Ali na današnji je dan započeo i opći napad na moj rodni Vukovar, pa se ispričavam što sam sudjelovao u obrani svoje voljene domovine Hrvatske. Ispričavam se što sam branio svoj dom u Vukovaru. Ispričavam se što sam sa svojim suborcima zaustavio JNA i četnike, s petokrakama i kokardama na čelu, koji su krenuli u svoj koljački pohod na Hrvatsku.

Ispričavam se što je moj brat zajedno s još 261 mučenikom ubijen na Ovčari. Ispričavam se što sam nakon mjeseci krvave bitke za Vukovar završio u logorima u Srbiji i što sam tamo trpio batine i iživljavanja i jeo splačine od hrane. Ispričavam se što sam branio grad Vukovar pa se valjda zato dogodio pokolj od 18. do 21. studenog 1991. godine. Ispada na kraju da se taj pokolj ne bi ni dogodio da se moj brat i ja nismo pod vodstvom Blage Zadre s našim suborcima suprotstavili toj bandi. Ispričavam se što su Srbi proglasili SAO Krajinu i protjerali stotine tisuća nesrba, što su ubijali i silovali.

Nadam se da će Pupovac i koalicijski partneri uvažiti moju ispriku jer, kao što oni vole svoje i ja svoju Hrvatsku volim i spreman sam umrijeti da u njoj bude dobro i da tu ostanu naša djeca. I na kraju, ispričavam ti se moj hrvatski narode što sam sa svojim suborcima stvarao ovu zemlju. ispričavam se i što sam napisao ovo, ja samo želim pomoći i želim shvatiti gdje sam pogriješio, ako sam pogriješio.”

Srbija je pozdravila Plenković-Pupovčev igrokaz pomirenja na slijedeći način:

“Nakon 25 godina hrvatska država je priznala da je ubojstvo šestero nenaoružanih staraca zločin. Čuli smo i da je strijeljanje srbijanskih staraca u selu Grubori nanijelo štetu Hrvatskoj, ali nismo čuli da je akcija Oluja u kojoj su ih pobili, zločin. Kada ubijete šestero staraca to je šteta za Hrvatsku, kada protjerate 250.000 Srba i ubijete 2000 Srba to je razlog za proslavu”, prenijelo je srbijansko ministarstvo obrane Vulinove riječi.

Dodao je da Hrvatska još nije uputila riječi isprike, “ni riječi objašnjenja zašto je bilo potrebno 25 godina da se prizna zločin u Gruborima”.

VULIN HRVATSKOJ: “NE OBILAZITE GROBOVE NEGO PRIZNAJTE DA JE OLUJA ZLOČIN”

Poruka Vulina Plenkoviću je jasna da jasnija ne može biti! Hoće li zbog pomirbe Plenković i Medved priznati da je “Oluja” zločin, hoće li se ispričati agresoru? Vidjet ćemo!

Pored mišljenja branitelja Mlinarića vrijedno je istaknuti i mišljenje Ivice Šola i Ante Nazora. Ivica Šola je u svojoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji napisao:

“Zločini protiv Hrvata i Hrvatske, okupacija, bili su sustavni, službena politika Beograda i KOS-a, dok su zločini nad Srbima, civilima, bili incidenti vrijedni dubokog žaljenja, no iza njih nisu stajale institucije hrvatske države, to su bile hijene rata s hrvatske strane, a ne hrvatski general, ministar Šušak, Tuđman… Uz podsjećanje na ovaj Miloradov “državotvorni” intervju, čestitam Pupovcu obljetnicu “Oluje” kojoj će prisustvovati i njegov čovjek, a još više mu čestitam na tome što je Tomu Medveda poslao u Grubore. Tamo ni jednom predstavniku institucija RH nije mjesto jer, utvrđeno je u Haagu, nemaju veze s tim zločinom. Izuzev DORH-a”.  

Izjava Ante Nazora povodom događaja u Gruboru:

“Društvo slobode i zajednička budućnost ne može se graditi na temeljima laži o prošlosti i na dvostrukim kriterijima, kakve nam pokušavaju nametnuti oni koji ‘Oluju’ proglašavaju “zločinačkom operacijom” ili koji traže zabranu simbola samo jednoga totalitarnoga režima, a kojima nisu sporni simboli totalitarnog režima pod kojim su Hrvati masovno ubijani od 1940-ih i u Domovinskom ratu.

Kad gospodin Pupovac danas govori da “za ovaj zločin, kao i za najveći dio zločina počinjenih na području sektora Jug nitko nije odgovarao”, siguran sam da misli i na 151 masovnu grobnicu i na najmanje 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama zločina srpskih snaga od 1991., za koje najveći dio počinitelja još nije odgovarao jer niti jedan humanist ne može zanemariti tu činjenicu. Siguran sam da misli i na sve nestale osobe u agresiji na Hrvatsku, posebice na mirotvorca doktora Ivana Šretera, koji je u Pakracu 30. svibnja 1991., u govoru povodom prve proslave Dana državnosti, izrazio nadu “da i mi Hrvati, Česi, Talijani, Mađari, braća Srbi, svi ljudi dobre volje, jednako želimo mir, ravnopravnost i sreću u pakračkoj općini”, te poručio: “Okanite se četništva i živjet ćemo mirno. (…) Mi odavde ne sijemo strah, već pozivamo na mir, na suživot. Ako nešto ne valja, neka se kaže, ali neka se sklone dinamit, puške, neka se sklone tenkovi s ulica, jer oni neće ništa riješiti. Ovo je Hrvatska, bila jest i bit će!” U kolovozu 1991. pripadnici srpskih snaga oteli su dr. Ivana Šretera i odveli ga u logor Bučje, a njegova sudbina do danas nije poznata…

No, parafrazirajući Pupovčev današnji govor u Gruborima mogu reći da “možemo samo zamisliti kako bi bilo da je ovaj iskorak napravljen prije 15 ili 20 godina”. Pritom mislim na iskorak u kojem predstavnik srpske manjine u Hrvatskoj i predstavnik srbijanske vlasti naglašavaju da je velikosrpska politika uzrok ratu, pa time i stradanjima u Hrvatskoj od 1991. godine. Nažalost, oni to ni prilikom današnje komemoracije u Gruborima nisu rekli, tako da je nazočnost na današnjoj komemoraciji izaslanika srbijanskog predsjednika, čiju su mladost obilježili ratnohuškački govori i sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku i BiH početkom 1990-ih, samo još jedna propuštena prilika za suočavanje s odgovornošću Srbije za agresiju na RH i BiH u 1990-im.”

Ministar Medved je nakon komemoracije u Gruboru otišao odati počast obitelji Čengić, koju su Srbi ubili. Četveročlana obitelj Čengić, roditelji i njihovo dvoje djece, u dobi od jedanaest i četiri godine, ubijeni su 1992. godine u tada okupiranom Erveniku. Na odavanje počasti ubijenoj hrvatskoj obitelji Čengić nisu došli ni Zoran Milanović, ni Milorad Pupovac, ni Boris Milošević, ni Anja Šimpraga, ni izaslanik agresora, a kažu da su sve nevine žrtve iste bez obzira na nacionalnost, vjeru i političko uvjerenje.

Bio je to još jedan igrokaz koalicijskih partnera Plenkovića i Pupovca na štetu hrvatskog naroda i istine.

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved