Ovaj dokument je vrlo vjerojatno najopakija moguća izjava o ljudskom dostojanstvu – napisao je Robert Morrison, kolumnist Remnant-a.

Kardinal Víctor Manuel “Tucho” Fernández i njegov Dikasterij za nauk vjere objavili su svoju Deklaraciju o ljudskom dostojanstvu, Dignitas Infinita. Iako su katolici slavili preneseni blagdan Blagovijesti 8. travnja, prikladniju usporedbu s Dignitas Infinita možemo povući iz pomrčine Sunca koja se također događa u Americi. Gotovo svi koji su svjedočili pomrčini Sunca razumjeli su da Sunce zapravo nije nestalo iako ga je Mjesec privremeno blokirao — ali tko će se prisjetiti katoličkog učenja koje je pomračeno od Drugog vatikanskog sabora?

Sjećamo li se još uvijek dovoljno stvarnog katoličkog učenja o ljudskom dostojanstvu da vidimo način na koji ga Tuchoova Dignitas Infinita zamagljuje?

Da bismo ispravno ocijenili Dignitas Inifnita, vrijedno je prisjetiti se bitke koja se vodila na Drugom vatikanskom saboru oko Koncilske deklaracije o vjerskim slobodama, Dignitatis Humanae, na koju se oslanja nova Tuchova deklaracija. Pismo nadbiskupa Marcela Lefebvrea kardinalu Ratzingeru od 8. srpnja 1987. identificiralo je suprotstavljene strane te bitke i posljedice pobjede liberala na Koncilu:

“Čini se da možemo zaključiti da su liberalna doktrina vjerske slobode i tradicionalna doktrina radikalno suprotne. Trebalo je napraviti izbor između nacrta sheme kardinala Ottavianija i sheme kardinala Béa, na istu temu. Na posljednjem sastanku Središnjeg povjerenstva za pripremu Koncila došlo je do žestokog sukoba između ova dva kardinala. Kardinal Béa tada je potvrdio da je njegova teza apsolutno suprotna tezi kardinala Ottavianija. Od tada se ništa nije promijenilo. Tradicionalni magisterij suprotstavlja se liberalnoj tezi koja se temelji na krivom poimanju ljudskog dostojanstva i pogrešnoj definiciji civilnog društva. Problem je znati tko je u pravu - kardinal Ottaviani ili kardinal Béa. Praktične posljedice liberalne teze koju je usvojila Sveta Stolica nakon Koncila su katastrofalne i antikršćanske. To je skidanje krune Gospodina našega Isusa Krista, uz svođenje na jednak status pred zakonom svih religija, što vodi do otpadničkog ekumenizma kao što je onaj u Asizu.”

Ako mnogi obrazovani katolici više nemaju sposobnost razlučiti način na koji Tuchoova nova deklaracija odstupa od onoga što je Crkva oduvijek naučavala, primarni uzrok možemo pronaći u ovoj zaboravljenoj borbi između strana koje su predstavljali kardinali Ottaviani (podržavajući crkveni nauk) i Bea (promičući novu viziju, navodno motiviranu ekumenskim interesima). Također je pravodobno za potrebe tekuće rasprave o Kristu Kralju napomenuti da je nadbiskup Lefebvre povezao usvajanje Beaove liberalne teze s “dekrunisanjem Gospodina našega Isusa Krista”.

Budući da je Bog krajnji sudac naše vrijednosti – a time i našeg dostojanstva – Katolička crkva ima temeljnu dužnost reći dušama da njihovo ljudsko dostojanstvo ovisi o tome koliko su u skladu s Božjom milošću da nauče pravu vjeru i slijede je.

Koja su, međutim, bila stvarna bitna pitanja u igri u borbi između kardinala Ottavianija i Bee? Možemo dobiti relativno cjelovitu sliku razmatranjem intervencije nadbiskupa Lefebvrea od 26. studenoga 1963. na Drugom vatikanskom saboru, u kojoj se usprotivio sljedećoj izjavi koja je tada bila u nacrtu dokumenta koji će postati Koncilska deklaracija o vjerskoj slobodi:

“Tako čovjek koji iskreno sluša svoju savjest namjerava poslušati samoga Boga, iako ponekad na zbunjen način i ne znajući to, i taj čovjek mora biti ocijenjen vrijednim poštovanja.”

Kao što ćemo vidjeti u nastavku, ovaj jezik nalikuje Tuchovoj deklaraciji. Evo odgovora nadbiskupa Lefebvrea na njegovu intervenciju na Saboru:

“Moj čist i jednostavan odgovor na prihvaćanje takve izjave kakva jest je ne. . . . Odakle, zapravo, osoba crpi svoje dostojanstvo? Svoje dostojanstvo crpi iz svoje savršenosti. Sada se savršenstvo ljudske osobe sastoji u spoznaji Istine i stjecanju Dobra. Ovo je početak vječnoga života, a život vječni je ‘da upoznaju tebe, jedinoga pravoga Boga, i koga si poslao Isusa Krista’ (Iv 17,3). Posljedično, dokle god se drži pogreške, ljudska osoba gubi svoje dostojanstvo. Dostojanstvo ljudske osobe ne sastoji se u slobodi odvojenoj od istine. U stvari, sloboda je dobra i istinita u onoj mjeri u kojoj njome vlada istina.”

Dakle, dok liberalna teza tvrdi da biti u zabludi nema utjecaja na čovjekovo dostojanstvo, Katolička crkva je uvijek naučavala da dostojanstvo ovisi o poznavanju istine i slijeđenju Božje volje. Ovo odgovara na ono što je papa Leon XIII napisao u svojoj enciklici iz 1885. o kršćanskom ustavu država, Immortale Dei:

“Sloboda je moć koja čovjeka usavršava i stoga bi za svoj cilj trebala imati istinu i dobrotu. Ali karakter dobrote i istine ne može se promijeniti po želji. Oni uvijek ostaju jedno te isto i nisu ništa manje nepromjenjivi od same prirode. Ako um pristaje na lažna mišljenja, a volja bira i slijedi ono što je pogrešno, niti jedno ne može postići svoju izvornu puninu, nego oboje moraju pasti iz svog izvornog dostojanstva u ponor pokvarenosti.”

Dakle, prema katoličkom učenju kako se ono shvaćalo prije Drugog vatikanskog sabora, ljudsko dostojanstvo je narušeno u onoj mjeri u kojoj se držimo pogreške i ne vršimo Božju volju.

Međutim, nijednoj drugoj organizaciji osim Katoličke crkve Bog nije povjerio da kaže dušama da njihovo ljudsko dostojanstvo ovisi o tome koliko dobro slijede katoličku vjeru.

Zašto je važno da Katolička crkva inzistira na ovom aspektu ljudskog dostojanstva? Vrlo jednostavno, katolici vjeruju da je naš Gospodin Isus Krist povjerio Crkvi neusporedivu zadaću poučavanja svih ljudi načinima na koje moraju slijediti Božju volju da ga poštuju i spase svoje duše. Budući da je Bog krajnji sudac naše vrijednosti – a time i našeg dostojanstva – Katolička crkva ima temeljnu dužnost reći dušama da njihovo ljudsko dostojanstvo ovisi o tome koliko su u skladu s Božjom milošću da nauče pravu vjeru i slijede je. Bog je Crkvi dao ovo poslanje, pa kad god Crkva želi govoriti o “ljudskom dostojanstvu”, to mora biti apsolutno najistaknutija poruka.

Budući da smo to u velikoj mjeri zaboravili, većina ljudi (čak i katolika) će se usredotočiti na način na koji Tuchova deklaracija rješava pitanja kao što su pobačaj, rodna teorija, smrtna kazna, itd. Ali bilo koja organizacija u svijetu može govoriti o ovim stvari — i gotovo svaka kršćanska denominacija koja iskreno nastoji slijediti Bibliju može obaviti više ili manje zadovoljavajući posao raspravljajući o većini pitanja kojima se bavi Dignitas Infinita. Međutim, nijednoj drugoj organizaciji osim Katoličke crkve Bog nije povjerio da kaže dušama da njihovo ljudsko dostojanstvo ovisi o tome koliko dobro slijede katoličku vjeru. Međutim, po tom pitanju, evo što vidimo iz Dignitas Infinite:

“Svaka ljudska osoba posjeduje beskonačno dostojanstvo, neotuđivo utemeljeno u samom njegovom biću, koje prevladava u i izvan svake okolnosti, stanja ili situacije s kojom se osoba ikada može susresti.”
„U svom odnosu ravnopravnosti i uzajamne ljubavi, i muškarac i žena predstavljaju Boga u svijetu i također su pozvani cijeniti i njegovati svijet. Zbog toga, biti stvoren na sliku Božju znači posjedovati svetu vrijednost koja nadilazi svaku razliku spolne, društvene, političke, kulturne i vjerske prirode. Naše dostojanstvo nam je podario Bog; niti se traži niti zaslužuje. Svako ljudsko biće je voljeno i voljeno od Boga i stoga ima nepovredivo dostojanstvo.
“I danas, pred tolikim povredama ljudskog dostojanstva koje ozbiljno prijete budućnosti ljudske obitelji, Crkva potiče promicanje dostojanstva svake ljudske osobe, bez obzira na njezino fizičko, duševno, kulturno, društveno i vjersko stanje: Crkva to čini s nadom, uvjerena u snagu koja proizlazi iz uskrslog Krista, koji je u potpunosti otkrio cjelovito dostojanstvo svakog čovjeka i žene.”

Dakle, prema Tuchovoj Dignitas Infinita, svi ljudi imaju beskonačno, nepovredivo dostojanstvo koje ne ovisi o tome hoćemo li ili ne slijediti vjerske istine koje je Bog povjerio Katoličkoj crkvi.

Svaki čitatelj Dignitas Infinita koji ju je pogrešno zamijenio s katoličkim učenjem pretpostavio bi da Crkva više ne vjeruje da naše ljudsko dostojanstvo ovisi o tome slijedimo li nadnaravne istine koje je naš Gospodin naučavao.

Branitelji Dignitas Infinita mogli bi tvrditi da dokument zapravo govori o razlici između “ontološkog dostojanstva” (koje se ne može izgubiti) i “moralnog dostojanstva”, koje opisuje na sljedeći način:

„Kada govorimo o moralnom dostojanstvu, mislimo na to kako ljudi ostvaruju svoju slobodu. Iako su ljudi obdareni savješću, uvijek mogu djelovati protiv nje. No, kada bi to činili, ponašali bi se na način koji je ‘nedostojanstven’ u odnosu na njihovu prirodu kao stvorenja koja su od Boga ljubljena i pozvana ljubiti druge. Ipak, ta mogućnost uvijek postoji za ljudsku slobodu, a povijest ilustrira kako pojedinci – kada ostvaruju svoju slobodu protiv zakona ljubavi objavljenog u Evanđelju – mogu počiniti neprocjenjivo duboka zla protiv drugih. Oni koji tako postupaju kao da su izgubili svaki trag ljudskosti i dostojanstva. Tu nam sadašnja distinkcija može pomoći razlučiti između moralnog dostojanstva koje se de facto može ‘izgubiti’ i ontološkog dostojanstva koje se nikada ne može poništiti. I upravo zbog ove potonje točke moramo raditi svom snagom kako bi svi oni koji su činili zlo mogli ponovno pokajati i obratiti se.”

Ispravlja li ovo tvrdnje da čovjek ne može izgubiti svoje dostojanstvo zbog slijeđenja lažnih religija? Ne, naprotiv: sugerirajući da duše mogu izgubiti svoje moralno dostojanstvo djelujući protiv svoje savjesti – ali ne nepoštivanjem katoličke istine koju Bog želi da sve duše slijede – ovaj je dokument vrlo vjerojatno najopakija moguća izjava o čovjekovu dostojanstvu. Svaki čitatelj Dignitas Infinita koji ju je pogrešno zamijenio s katoličkim učenjem pretpostavio bi da Crkva više ne vjeruje da naše ljudsko dostojanstvo ovisi o tome slijedimo li nadnaravne istine koje je naš Gospodin naučavao.

Na drugom mjestu, Dignitas Infinita bogohulno tvrdi da će nam Isus suditi isključivo prema tome jesmo li dobro postupali prema svojim bližnjima:

„Slavni Krist će suditi po ljubavi prema bližnjemu koja se sastoji u služenju gladnima, žednima, strancima, golima, bolesnima i zatvorenicima, s kojima se poistovjećuje (usp. Mt 25,34-36) . Za Isusa, dobro učinjeno svakom ljudskom biću, bez obzira na krvnu vezu ili vjeru, jedini je kriterij prosuđivanja.”

Tvrdeći da su tjelesna djela milosrđa – bilo da su izvršena u Ime Isusovo ili ne – “jedini kriterij za osudu”, Dignitas Infinita naučava herezu. Štoviše, ako ozbiljno uzmemo ove riječi, moramo logično zaključiti da bi Krist Judi sudio povoljnije nego Mariji Magdaleni, jer je Juda tvrdio da želi pomoći siromasima skupocjenom pomašću kojom je ona namazala Isusove noge: “Zašto ovo nije bilo pomast prodana za tri stotine penija i razdijeljena siromasima?” (Ivan 12,5).

Hoće li katolički pastiri konačno inzistirati na tome da je svaki pokušaj II. vatikanskog sabora da zamrači katoličko učenje kakvo je postojalo prije Koncila bio zao i da se stoga mora odbaciti? Ako nije, nema mnogo logične osnove za prigovaranje Tuchou i Franji dok nastavljaju s pokušajima rušenja Crkve i odvođenja duša u pakao.

Ovo je doista prikladna slika za Dignitas Infinita i cijelu Franjinu sinodsku majmunsku crkvu. Poput Jude, Franjo i Tucho nemaju strpljenja za one koji žele častiti Boga svime što imaju — umjesto toga moramo se usredotočiti na čovjeka, i to samo na čovjeka, čije je dostojanstvo beskrajno bez obzira na to poštuje li Boga ili ne. U tom svjetlu možemo razumjeti zašto čine sve što mogu kako bi ušutkali tradicionalne katolike zbog njihovog nazadnog inzistiranja da je Bogu zapravo stalo prihvaćamo li učenja koja nam je povjerio. Tucho nam govori da svatko ima beskrajno dostojanstvo “bez obzira na vjerska obilježja”, ali on i Franjo tretiraju tradicionalne katolike kao da smo vrijedni najvećeg prijezira i progona.

Hoće li ova bogohulna besmislica biti kap koja je prelila čašu da katolici shvate da smo šezdeset godina bili varani? Hoće li katolički pastiri konačno inzistirati na tome da je svaki pokušaj II. vatikanskog sabora da zamrači katoličko učenje kakvo je postojalo prije Koncila bio zao i da se stoga mora odbaciti? Ako nije, nema mnogo logične osnove za prigovaranje Tuchou i Franji dok nastavljaju s pokušajima rušenja Crkve i odvođenja duša u pakao. Nasuprot tome, naš Gospodin i svi sveci raduju se kad god katolik otvori oči da vidi i objavi da je, unatoč onome što su nam novotari rekli, Krist još uvijek Kralj i želi da ga slijedimo. Bezgrješno Srce Marijino, moli za nas!

Robert Morrison, kolumnist Remnant-a