Connect with us

Društvo

Sramotno novinarsko ponašanje

Published

on

U Hrvatskoj ima mnogo novinarskog smeća koje laže, podmeće, etiketira, cenzurira, terorizira i zagađuje javni medijskih prostor. Ovaj osvrt se odnosi na novinarsko smeće u Hrvatsko a ne na profesionalne i poštene novinare, kojih također ima u Hrvatskoj.

Rad novinara podliježi kritici javnosti! Budući da nas novinari vrijeđaju, etiketiraju, prozivaju, dezinformiraju/ili dezinformišu red je istima kazati što mi mislimo o njima.

“U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. “

Kada ovo pročitamo nameće se pitanje koliko se novinara ponaša u skladu s navedenim? Koliko njih brani ljudsko dostojanstvo, koliko njih pošteno izvještava bez podmetanja, cenzure, laži i senzacionalizma? Da bi se odgovorilo na postavljena pitanja nužna su neovisna istraživanja kojih u Hrvatskoj nema. Bez obzira što istraživanja nema može se dati ocjena novinarskog rada i objektivna i subjektivna. Mislim da je veliki broj novinara u Hrvatskoj neprofesionalan, neetičan i ideološki orjentiran…

Povod za ovaj osvrt je slučaj održavanja mise na Sirobuji.

Don Jozo Delaš je pozvao vjernike na misu. To je njegovo pravo kao župnika iako je tim činom pokazao neposluh i nerazumijevanje. Na njegov postupak se može gledati dvojako, zavisno tko s koje pozicije gleda. Vjernici se mogu odazvati ili ne odazvati, nitko ih ne prisiljava. Ako se poštuju epidemiološke mjere po pitanju razmaka nema nikava razloga da vjernici ne bud na misi!

Zbog neposluha (poziva na misu) župnik nije zalužio javni linč, nije zaslužio blaćenje, etiketiranje i provociranje od strane novinarskoga smeća. Mislim da je pogrješio ali ga ne osuđujem, ne bi trebali ni drugi.

Novinarka (Novi list) piše:

“Na društvenim mrežama jučer skoro da smo opet od faze zajedništva oko borbe protiv koronavirusa došli do starih svađa, gotovo i do ustaša i partizana. Ukratko, desnica napada novinare koji su, kako je to primjerice napisala Željka Markić, »neovlašteno snimali«, dok se građanski i progresivni dio društva zgraža nad svećenikom koji na Uskrs na vratima svoje crkve doslovno proklinje novinare i na njih zove đavla.”

Novinarka na temelju svojih svjetonazora proglašava gospođu Željku Markić desnicom? To je neprofesionalno, neetično i sramotno. Novinarka nije imala dozvolu snimanja mise u crkvi, tu dozvolu joj župnik nije dao, niti nitko drugi pa nije smjela snimati unutar crkve, jer je to namjeravala javno objaviti (zar ne?).

Zato što je gospođa Markić izjavila da je novinarka neovlašteno snimala dobila je etiketu. Tko daje pravo novinarki da etiketira? Ako novinarka etiketira možemo li i mi (građani) vratiti istom mjeror? Možemo! Radi se o novinarskom smeću! .

“Dan je završio okupljanjem nekakvih marginalnih crnokošuljaša, koji su se naravno »junački« zamaskirali, a koji su došli s transparentnom na kojem je pisalo »novinari crvi«.

Nitko ne mora biti naivan pa od takve šačice primitivaca očekivati da razumije da je posao novinara javna služba vrlo slična onoj koju imaju i zdravstveni djelatnici, policajci ili ljudi u civilnoj zaštiti, i upravo je zato dobro da je prema novim odredbama kaznenog zakona, kazneno djelo postalo i »prisila prema osobi koja obavlja poslove od javnog interesa ili u javnoj službi”

Drugarica novinarka piše “marginalni crnokošuljaši”, “šačica primitivaca”! Što to znači? S kojim pravom ona etiketira skupinu građana? Temeljem navedenog može se zaključiti da novinarka vrši podjele, etiketira, blati i poziva na linč. Taj riječnik su koristili i koriste komunističko-četnički kadrovi pa je jasno iz kojeg miljea dolazi novinarka.

Drugarica, pomoćnica v. d. urednika NL-a, zloupotrebljava javni medij za etiketiranje, za linč i iznošenje svojih bolesnih stavova (to je izričaj komunističko-četničkih zločinaca i kadrova). Ovaj pristup je za svaku osudu novinarke i urednika. Da je Hrvatska pravna država novinarka i urednik bi odgovarali za javni linč, etiketiranje, širenje mržnje. Tko su danas u RH crnokošuljaši? Što ta etiketa znači danas? S kojim pravom novinaka dijeli etikete i vrijeđa?

Novinari moraju odgovorno pisati a ne stvarati podjele, etiketirati, pozivati na javni linč. Novinari pišu da ne razumijemo! Jako dobro razumijemo što je njihova namjera, razumijemo da su neprofesionalni, da su neznalice, da su neetični i da su protiv hrvatskih domoljuba i katolika. O navedenom (o njihovim namjerama) bi se mogla napisati knjiga, naravno s dokumentiranim primjerima. Nismo zaboravili stvaranje slučajeva u Zadru i Rijeci, nismo zaboravili njihove laži, stravljanje pojedinaca na stup srama bez ikakvih dokaza. A kada se utvrdi istina nitko se ne ispriča za stigmatizaciju i nepopravljivu štetu koju su novinari napravili ljudima i njihovim obiteljima.

Uspoređivati novinarska smeća sa vatrogascima i profesorima je vrijeđanje vatrogasaca i profesora. Nije potrebno objašnjavati zašto.

Umjesto da šire pozitivne stavove novinarska smeća nas dijele, etiketiraju, cenzuriraju, sude i javno linčuju. Novinarska smeća šire mržnju umjesto razumijevanja i ljubavi na koju se često pozivaju.

Moje/naše je ljudsko pravo biti domoljub, biti vjernik, imati stav, mišljenje i niti jedan novinar nema pravo da me zbog toga etiketira (npr. crnokošuljaš, ustaša, ognjištar, katolotaliban itd.). Imamo pravo na privatnost i nepovredivost doma pa je svako iznošenje privatnih podataka, bez dopuštenja, kažnjivo kao i snimanje unutar privatnog posjeda.

Novinarska smeća iskrivljuju činjenice, donose krive zaključke, sude i pozivaju na javni linč prije završetka istrage i prije sudskog postupka, pravomoćne sudske presude. Treba podsjetiti: Svatko je nevin dok nema pravomoćne pravosudne presude!

Često ponašanje novinara: unose se u lice osobi koja daje izjavu, prekidaju osobu koja daje izjavu, ponavljaju pitanja i nameću svoj odgovor, cenzuriraju, izvlače djelove izjave, izvrću riječi i pišu što osoba nije kazala. To je neprofesionalno ponašanje i nedostatak kućnoga odgoja!

U vrijeme ove pandemije neki hvale novinare što je opravdano samo za neke novinare, druge treba poslati na stručno usavršavanje, kolegij etike i poznavanje zakona. Pojedini dužnosnici hvale novinare, pravdaju njihovo sramotno ponašanje s ciljem da ti loši novinari o njima pišu dobro i pozitivno. Ti dužnosnici zaboravljaju da je zakon sa svih isti i da novinari ne mogu biti povlašteni, iznad zakona, i da moraju odgovarati za etiketiranje, širenje mržnje i senzacionalističko izvještavanje.

Novinari se pozivaju na javni interes! Zar je zadiranje u privatni život osoba (o čemu često svjedočimo) javni interes. Novinarsko stvaranje slučajeva, etiketiranje, cenzura, zataškavanje činjenica, izricanje presuda mimo suda je žalosno i sramotno i ne može se nazvati (pravdati) javnim interesom.

Možemo pročitati: “ISTRAŽITELJI ZADOVOLJNI DOKAZIMA Odgovornima prijeti 12 godina zatvora

Dosad poduzete radnje opravdale su pokretanje izvida i više je nego izvjesno da će smrti četvero korisnika usmjeriti istragu prema ozbiljnim kaznenim djelima od onih već spominjanih u medijima”

Zar je ovo profesionalno, etično i u javom interesu. Istraga još nije završila, ministarstva analiziraju izvide a novinari su već donijeli presudu!?

Društvo može i bez novinarskog smeća, bez njihovih podvala, senzionalističkih naslova i članaka, bez njihova etiketiranja, laganja, podmetanja i neznanja. Po pitanju župnika sa Sirobuje radi se provociranju, etiketiranju, nepoštivanju epidemiloških mjera od strane novinara (vidi slike), neovlaštenom snimanju i stvaranju slučaja bez potrebe.

“Slučaj na Sirobuji” je samo jedan primjer neprofesionalnog, neetičkog izvještavanja, slučaj širenja mržnje od novinarskog smeća.

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved