Jedan od najučinkovitijih pristupa razjašnjavanju sadržaja i svrhe studija proizlazi iz klasičnog trivija: gramatike, dijalektike i retorike – piše Justyna Braun.

Povratak u školu: “Alegorija retorike” Laurenta de La HyreaWikimedia Commons | Javna domena

Instrukcija je moderna riječ u obrazovanju. Bezbrojne publikacije bave se strategijama podučavanja učenika u čitanju i matematici, znanosti i jezičnim umijećima, ponašanju u razredu i dobrom građanstvu. Tečajevi stručnog usavršavanja osposobljavaju nastavnike za nove metodologije. Učenici vježbaju polaganje ispita, bilježenje, pripovijedanje, bilješke, mapiranje, dijagrame, izvršno funkcioniranje i upravljanje stresom. Uza svu svoju korisnost, pretjerano naglašavanje vještina često zamagljuje temeljna pitanja o tome što studirati i zašto.

Kao što je često slučaj, vrlo stara ideja baca utješno svjetlo na suvremenu zbrku. Doista, jedan od najučinkovitijih pristupa razjašnjavanju sadržaja i svrhe studija proizlazi iz klasičnog trivija, drevne podjele obrazovanja na gramatiku, dijalektiku i retoriku. Trivium organizira učenje u fokusirane, iako se često preklapajuće, faze koje vode studente od osnovnih studija do majstorstva.

GRAMATIKA – UMIJEĆE PAMĆENJA

Gramatika, prvi gradivni element obrazovanja u klasičnoj tradiciji, podučava malu djecu osnovnom znanju. U ovoj fazi učenje se odvija uglavnom pamćenjem. Ključ je sustavno prezentirati djeci vrijedno znanje koje će usvojiti imitacijom i ponavljanjem. Za početak, djeca usvajaju jezik. Bez ikakvog napora uče govoriti jednostavno oponašajući zvukove. Kad im se pruži prilika, svladat će jedan, dva ili čak tri jezika bez imalo oklijevanja oko sintakse, fleksije ili vokabulara. S vremenom će napredovati do abecede (ili dvije ako ih naučite). Pamćenje omogućuje djeci da upijaju znanje zapanjujuće širine, poput pravopisa, matematičkih činjenica i periodnog sustava; klasične glazbe i plesne rutine.

Jeste li ikada čuli malu djecu kako sviraju Bacha? Ili ste gledali recital svoje nećakinje? Poučeni bez prisile, obični mladi postižu zapanjujuće podvige osjetilnog, dugotrajnog i kratkoročnog pamćenja. Ako ih ohrabrite, izgovarat će povijesne datume i sve predsjednike Sjedinjenih Država. Pjevajte pjesme i recitirajte poeziju. Prisjetite se Deset zapovijedi i 12 apostola. Popis se proširuje svakim djelićem znanja s kojim se dijete susreće, oponaša, vježba i upija tijekom vremena. Svaka disciplina posjeduje “gramatiku”, niz znanja potrebnih za kasnije svladavanje. Učenje napamet nudi najlakši način za podučavanje potrebnih činjenica.

DIJALEKTIKA – UČITI LOGIČKI RAZMIŠLJATI

Opremljeni organiziranim skupovima znanja, tinejdžerski su mozgovi zreli za logično razmišljanje i analizu. Ovo je dijalektika, drugi stupanj triviuma. Sve znanje stečeno tijekom gramatičke faze dolazi do izražaja u procesu učenja logičnog razmišljanja povezivanjem informacija u koherentne misaone jedinice, otkrivanjem praznina u zaključivanju i prozivanjem neistina. Tinejdžeri se vole svađati. Naučite ih kako. Neka bace rukavicu, a zatim uzvratite izazov: Možete li definirati problem? Otkud pitanje i što slijedi kada na njega odgovorimo ovako… ili onako? Što kažu drugi vjerodostojni ljudi? Možemo li ovo pitanje usporediti sa sličnim pitanjima i što analogija otkriva? Što bi se još moglo dogoditi da nam pomogne staviti pitanje u kontekst?

Učenje u ovoj dobi najbolje se hrani vježbanjem kako razlučiti uzrok i posljedicu, uočiti pogrešno razmišljanje i izgraditi zdrave argumente. Da bi vidio što misli, tinejdžer bi trebao često pisati. Ako je moguće, upišite ga na formalni tečaj logike. Ili možete samo razgovarati tijekom obiteljskih obroka ili vožnje automobilom. Roditelji ne moraju biti stručnjaci. Slijedite interese svojih tinejdžera: pečenje, gušteri kućni ljubimci, supernove; spojevi, vježbanje, fantastični romani. Bilo da su akademske, ekscentrične ili savršeno uobičajene, te će se težnje pretvoriti u učenje kada ih tinejdžeri uključe sa zdravim poštovanjem prema činjenicama i njihovim odnosima.

RETORIKA – UMIJEĆE UVJERAVANJA

Opremljeni znanjem i naoružani alatima za logičko razmišljanje, stariji učenici dolaze do retorike, posljednjeg stupnja klasičnog trivija. Retorika je umijeće učinkovitog uvjeravanja. Pronalazi odgovarajući izraz za argumente izgrađene na činjenicama (gramatika) i poduprte razumijevanjem (dijalektika). Na stupnju retorike učenici iznose ideje drugima kroz rasprave, debate, pisanje, javne govore i slično. Sada mogu odgovorno raspravljati jer su svladali temeljno znanje i stekli sredstva za uvjerljivo objašnjenje ideja. Njihove tvrdnje proizlaze iz činjenica i argumentirane analize, a ne iz rekla-kazala ili mišljenja. Koristeći svoje bogato znanje i jasno razmišljanje, oni također mogu primijeniti ideje.

Kreativno bavljenje, samostalni studiji, rješavanje problema, projekti u više koraka – zajedno s neprekidnim razgovorom i argumentima – pokreću studente retorike. Možda poznajete onu mladu odraslu osobu koja je sama naučila zidarstvo? Sada obnavlja roditeljsku kuću nakon požara. Ili susjedova kći koja je provela karantene zbog COVID-a shvaćajući osnove računalnog programiranja? Sada pohađa sveučilište uz STEM stipendiju. Ili diplomirani student koji je obavio intervjue i eseje za prijavu kako bi dobio punu vožnju do doktorskog programa? Njihovo znanje i razumijevanje urodilo je plodom u učinkovitoj prezentaciji i primjeni ideja, lansirajući ih prema majstorstvu u njihovim područjima.

Putovanje prema smislu

Određivanjem kako i što proučavati na različitim stupnjevima razvoja, drevni trivij dovodi učenike do praga majstorstva. Postignuto specijaliziranim učenjem i životnim iskustvom, majstorstvo se uzdiže iznad pukog iskaza činjenica ili njihovih veza. Umjesto toga, shvaća i komunicira što veze znače i zašto su važne.

Značajna otkrića i promjene paradigme dogodile su se kao rezultat prepoznavanja značenja i implikacija povezanih činjenica. Kopernik je radio s istim izračunima, kartama i dijagramima kao i drugi astronomi. Njegov genij, međutim, bio je shvatiti istinu koju oni označavaju, dokazujući tako heliocentričnu strukturu Sunčevog sustava. Posvuda dobri liječnici tumače značenje simptoma, liječeći temeljne uzroke umjesto površinskih učinaka. Za pronicljive povjesničare, opisi glavnih događaja i pojedinosti svakodnevnog života otkrivaju procese koji mijenjaju način na koji doživljavamo prošlost.

Prekrasan izvor: ‘Kako čitati knjigu’

Jedna od najvrjednijih preporuka studentima i nama koji, kao roditelji i profesionalci, studij shvaćamo kao cjeloživotni pothvat, može se pronaći u klasiku Kako čitati knjigu Mortimera Adlera i Charlesa van Dorena. Adler i van Doren tvrde da je čitanje onoga što osjećamo izvan nas neophodno za napredovanje u učenju. Samo dodavanje informacija postojećim mentalnim datotekama proširuje našu kontrolu nad činjenicama, ali ne mijenja naše razmišljanje. S druge strane, boreći se s idejama koje su izvan našeg dosega, počinjemo rastezati svoj um. U tu svrhu trebamo čitati teške stvari, one koje nas kognitivno izazivaju i zahtijevaju razmatranje novih gledišta.

Ova vrsta čitanja – što je zapravo druga riječ za proučavanje – proširuje ono što znamo i uzdiže način na koji razmišljamo. Omogućuje sve dublji susret sa stvarnošću. A takav je susret možda najveća nagrada za proučavanje.

Na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 23. kolovoza, Hrvatska udruga Benedikt zajedno s Družbom “Braća Hrvatskog Zmaja” – Zmajski stol u Splitu, ogrankom Matice hrvatske u Splitu, splitskom podružnicom Hrvatske matice iseljenika i Hrvatskim pomorskim muzejom u Splitu organizira predstavljanje knjige knjige: Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću autora dr. sc. Hrvoja Mandića.

Uz autora knjigu će predstaviti dr. sc. Mario Jareb i Radoslav Zaradić.

Predstavljanje će se održati u petak, 23. kolovoza s početkom u 19h u dvorištu Tvrđave Gripe, Glagoljaška ulica 18, Split. U slučaju lošeg vremena, predstavljanje će biti održano u dvorani Hrvatskog pomorskog muzeja u Splitu, također na adresi Glagoljaška 18, Split.

Prof. dr. sc. Miljenko Brekalo na portalu Narod.hr piše: U knjizi se nalaze složena analiza zbivanja unutar franjevačkoga reda na području Širokoga Brijega tijekom Drugoga svjetskog rata i nakon njega, franjevačko djelovanje, utjecaj i posljedice partizanskog osvajanja Širokoga Brijega neposredno pred završetak rata. Knjiga donosi cjelovit prikaz vjerske dimenzije društvenoga života koji se značajno i suprotstavljeno isprepletao s komunističkim režimom, koji je netom po svršetku Drugoga svjetskog rata institucionaliziran i formaliziran, iako nije bio i općeprihvaćen među Hrvatima u Hercegovini. Početna istraživanja bavila su se uzrokom i povodom ubojstva hercegovačkih franjevaca. Kasnija istraživanja bila su usmjerena na humanitarnu ulogu hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu, a u zadnjoj fazi istraživanja i pisanja fokus je bio na dekonstrukciji narativa o hercegovačkim franjevcima dominantnog nakon 1945. godine u doba komunističke Jugoslavije. Taj je narativ o(p)stao do danas i stoga se veći dio ove knjige bavi njegovom dekonstrukcijom. Knjiga ima 22 poglavlja, a na kraju knjige nalazi se zaključak, prilozi, sažetak na engleskom jeziku, popis kratica, kazalo imena i popis literature.

Ulaz slobodan.

… ma znaju ali neće priznati, jer prema akademiku SANU Dobrici Ćosiću „laž (prešućivanje) je naš (srpski) nacionalni interes“!? – piše Tonči Mirić u Geopolitika.news.

Zametak nove američke političke logike (ili srpsko-ruska „navlakuša“ za Amerikance) na Zapadnom Balkanu?

Teško je priznati – ali izgleda da se na Zapadnom Balkanu (ZB) uočava nekakva nova doktrina američke vanjske politike, koja baš i nije utemeljena na „vrijednostima“ (između ostalih i onih usvojenih na Helsinškoj konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji – KESS iz 1975., npr. poštivanje ljudskih prava i nepromjenjivost granica), već na određenom „real-politik“ pristupu!

Naime, već neko vrijeme – u ulozi lobista i promotora politike službenog Beograda, vidimo nekadašnje (i sadašnje) američke veleposlanike i visoke dužnosnike, koji bez zazora brane i pomažu Vučićevoj Srbiji – čak i u nedavnoj situaciji – poslije terorističke akcije u Banjskoj, na sjeveru Republike Kosovo!

Dakle, u tom je sklopu primijećeno, kako takva „nova logika“ možda predstavlja zametak povratka u razdoblje Hladnog rata, tj. na politiku koja je prije svega podređena slabljenju druge neprijateljske strane (rusko-kinesko-iransko-sjevernokorejske…).

S obzirom na navedeno, za istaknuti je da su, kod takve politike, interesi slabijih država manje važni, a onih još manjih su – skoro pa nebitni… Glede te zakonitosti male balkanske zemlje – poglavito BiH, Crna Gora (CG) i Kosovo, ali i Sjeverna Makedonija – imaju povoda i razloga za oprez i brigu.

No, ipak, u ovoj se hipotetičkoj američko-srbijanskoj priči / kombinaciji „nešto  i Rusiju pita“.  Naravno, samo ako nije riječ o zamci u koju su upali Zapadnjaci i sada se sukladno ulozi / roli u toj rusko-srpskoj igri „pozapadnjivanja Srbije“ i ponašaju, i realno zapliću u „trice i kučine“, a što ćemo naknadno objasniti…!?

Pogled na Srbiju „iza diplomatske zavjese“

U tom kontekstu, predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić, naklonost Zapada koristi kako bi se održao na vlasti, i prošao neokrznut kroz različite epizode kriminala i nasilja, te ujedno nastavlja sa širenjem svog utjecaja u Crnoj Gori (CG), RS/BiH, Kosovu i u Sj. Makedoniji.

Ujedno, zagrebački analitičar Aleksandar Musić je u nedavnom razgovoru za podgoričku Pobjedu podsjetio da je vladajuća – Vučićeva Srpska napredna stranka (SNS) dijelom produkt upravo Zapada. Ustvrdivši: „SNS je, stvoren od strane režima Borisa Tadića, njegovog šefa kabineta Mikija Rakića, određenih mafijaških krugova i zapadnih ambasada u Beogradu – u operaciji rastakanja divlje Srpske radikalne stranke. Tadašnja ideja je, kako kaže, bila kreirati soft nacionalističku stranku koja će biti pitkija, lukavija i učinkovitija, a pritom slušati (Zapadne) naredbe… i do dana današnjeg – SNS je to i ostao”!

… A mi bismo tu ipak dodali – kako je razumno zaključiti da je o toj operaciji srbijanska strana obavijestila Rusku Federaciju! Pretpostavljamo, dakle, da je tu riječ o dvostrukoj igri tj. „o sjedenju Srbije na dvije stolice“ a što teoretski funkcionira sve dok jedna od strana ne sazna za prijevaru ili je ne prizna…!

Naime, izgleda da su Vučić i Vladimir Putin „inteligentno“ iskoristili bojazan Zapada od srpsko-ruskog savezništva, koje je svojedobno izazivalo Prvi svjetski rat, pa su Amerikancima podmetnuli „duplu igru“ pod agendom “pozapadnjenja Srbije“ (ulazak u NATO i EU), a zapravo s planom da preko njih „peru“ svoja posezanja na ZB, odnosno ostvaruju svoje zajedničke političke ciljeve!

Podsjećamo da su „divlji“ Srpski radikali u Kraljevini SHS inducirali pojavu crnogorskih i hrvatskih ustaša. Prvih nakon Podgoričke skupštine 1918. kojom je ukinuta država / Kraljevna CG i pripojena Karađorđevićevoj Srbiji, (Božićni ustanak), zatim drugih, nakon atentata na hrvatske zastupnike (Stjepana Radića i dr.) u Narodnoj Skupštini u Beogradu 1928. godine.

(Ovdje se možemo kratko prisjetiti – radi upotpunjavanja slike tog vremena, uz određenu dozu ironije, kako je Boris Tadić svojedobno „vješto glumio poštenog, kulturnog i lijepog Srbina“ /sin Ljubomira koji je bio jedan od autora Memoranduma SANU iz 1986. i Drugog Memoranduma SANU iz 2011./, u susretima s hrvatskim političarima!)

I Ruse se nešto pita

No, kako napisasmo „tu se i Ruse nešto pita“. Naime, čini se da Putin upravo ovih dana, preko Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i Emira Kusturice, Vučiću a zapravo „samo za američke oči“,  dodatno koreografira / muti njihovu igru, slanjem poruke kroz „organiziranje ekoloških prosvjeda protiv rudarenja litija u Srbiji“ od strane multinacionalne kompanije Rio Tinto – da su svi političari zamjenjivi, pa i on (Vučić), a sve „tobože jer je ljut na njega zbog slanja streljiva Ukrajini i mogućeg izvoza litija na Zapad“!

Dakle, čini se da svjedočimo kako Vučić kao političar “krvi i tla“ (fašist) te ujedno negator genocida u Srebrenici, pokušava dohvatiti i oponašati svojedobnu, pokazalo se, uspješnu „rusko-američku političku igru“ komuniste J.B. Tita. (Navedeno upućuje na razmišljanje da je politika, u ovom slučaju, djelatnost koja je više određena geografijom nego ideologijom!)

Nadalje, ako bismo htjeli rezimirati ovaj dio analize može se konstatirati da su srpska i ruska agentura uspješno navukli naivnu američku politiku na ZB u nemoguću misiju vesternizacije Srbije. Navedeno je, nažalost, već do sada rezultiralo beskrupuloznim i kompromitirajućim povlačenjem zapadnjaka po balkanskom blatu, odnosno, konkretnije, gubitkom RS/BiH i CG koja je (samo) formalno članica NATO-a.

Masterplan Male-velike Srbije: I. faza

Osim RS/BiH i Sj. Kosova, i CG i istočna Sj. Makedonija bi po ovoj projekciji naknadno bile uklopljene u Malu-veliku Srbiju!? Projekciju je u javnost pustio slovenski političar Janez Janša 2021., vjerojatno na nagovor Aleksandra Vučića, nadajmo se bez upliva američke diplomacije! (Podsjećamo da je tada Angela Merkel oštro ustala protiv mijenjanja granica na ZB; ujedno, čini se kako se hibridna okupacija CG odvija brže nego što su velikosrbi planirali!)

* 

Sagledavanje nedavno usvojene velikosrpske „Deklaracije“ u spomenutom geopolitičkom sklopu, uglavnom prema viđenju crnogorskog povjesničara dr. Dragutina Popovića.

„Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda“ objavljena je na zajedničkoj sjednici Vlada Republike Srbije i Republike Srpske u okviru Svesrpskog sabora u Beogradu 8. lipnja 2024. godine.

Narodna Skupština Republike Srpske usvojila je „Deklaraciju“ 2. srpnja. Potom je Vlada Srbije „Deklaraciju“ usvojila 18. srpnja, a Narodna Skupština Republike Srbije 31. srpnja 2024. godine.

Tako je, uz visoku usuglašenost vlasti i oporbe, „Deklaracija“ postala službeni državni dokument Republike Srbije, a predsjednik Vlade Srbije Miloš Vučević je naveo kako je ona temelj nacionalne politike Srbije. Premijer Vučević je naglasio da je „Deklaraciju“ blagoslovio patrijarh srpski Porfirije – Prvoslav Perić.

Važnost Deklaracije 

„Deklaracija“ je službena objava političkog rata, a u sklopu toga se podrazumijeva – da ni oružani sukobi nisu isključeni. Tako je, npr. u „Deklaraciji“ navedeno da je „srpski narod kroz historiju imao više država s različitim nazivima, te polaže pravo da baštini svu tu bogatu tradiciju.“ Tvorci „Deklaracije“ su pod „srpskim državama sa različitim nazivima“ mislili na BiH, Crnu Goru, Kosovo i dijelove Hrvatske.

Time otimaju povijest, državnost i identitet susjednim narodima. Ujedno, bit je i u tome da je Srbija usvajanjem „Deklaracije“ prekršila i član 1 Daytonskog sporazuma iz 1995. kojim je predviđeno da će se Srbija suzdržati „od bilo kakvih akcija, putem prijetnje ili upotrebe sile ili na bilo koji drugi način, protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti BiH ili bilo koje druge države“.

Ujedno, Srbija je „Deklaracijom“, kao službenim državnim dokumentom, poslala jasnu prijetnju svojim susjedima. No, reakcije su izostale. Ni jedna od Velikih sila (Quint-a) koja je zadužena za očuvanje mira i međunarodnog poretka na Balkanu nije reagirala i ni jedna od država koje se spominju u „Deklaraciji“ nije uputila službeni prosvjed Srbiji – zbog narušavanja njihovog suvereniteta i miješanja u njihove unutarnje poslove.

„Deklaracija“ je zapravo isto što i „Načertanije“ Ilije Garašanina (1844.), „Homogene Srbije“ Stevana Moljevića (1941.) i „Memoranduma“ SANU (1986.). Može se promatrati i kao unaprijeđena verzija „Strategije za odnose Srbije sa Srbima u regionu i dijaspori“ koju je Vlada Srbije usvojila 2011. godine (za vrijeme predsjednikovanja B. Tadića). Ona je iskaz kontinuiteta više-vjekovne nacionalne politike Srbije, bez obzira na promjene vlasti i državnog uređenja. „Deklaracija“ je službeni i transparentni plan Srbije da potčini susjedne države koje smatra historijski srpskim i(li) u kojima Srbi čine značajan dio stanovništva.

Zato je „Deklaracija“ samo novi naziv za stari projekt – stvaranje Velike Srbije. No, postoji i razlika u odnosu na prethodne programske dokumente. „Načertanije“ je bio tajni program. „Homogena Srbija“ je imala neslužbeni status. „Memorandum“ je „slučajno“ procurio kao nezavršen akt. „Strategija“ je bila uglavnom interni akt… dok je „Deklaracija“ službeni i javni nacionalni program Srbije iza koga su nedvosmisleno stali vlast, skoro cijela oporba, Crkva Srbije i gotovo cijelo društvo.

Za naglasiti je kako je nakon objavljivanja „Načertanija“, „Homogene Srbije“ i „Memoranduma“ Srbija zakonomjerno vodila ratove – koji su doveli do ogromnih razaranja i žrtava. Tako je u prošlom / Miloševićevom ratu za veliku Srbiju poginulo, prema Mili Đukanoviću oko 150.000 ljudi, i to više od 70.000 Bošnjaka uključivo genocid, više od 30.000 Srba, više 23.000 Hrvata (15.000 + 8.000, u RH i BiH), te više od 14.000 Albanaca!

Dakle, „Deklaracija“ je zlokobna najava identičnog scenarija, naročito ako se ima u vidu ubrzano naoružavanje Srbije tijekom posljednjih godina.

Umjesto zaključka

Konačno „zbrojivši dva i dva“ možemo utvrditi kako se nastavlja fašizacija Srbije – sa svrhom, tj. u funkciji uspostave velike Srbije. U tom je okviru već došlo i do  spomenute faktične podjele BiH, zatim hibridne okupacije CG i dr., i to samo zbog inferiorne / trećerazredne i/ili korumpirane zapadne diplomatske postave u državama Zapadnog Balkana. Naime, nju su „nadigrali“ srbijanska BIA i ruski FSB – očito, tvrde stručnjaci, temeljem razlike u sposobnostima i angažmanu!