Hrvatska politička scena obilježena je osobama s psihopatologijskim crtama ličnosti

Politika nije puno drukčija od bilo koje prijevare. Iako su loše politike koštale milijune izgubljenih života, patnji, stradanja i razaranja do danas nije posve jasno koji su dinamizmi u pozadini takvih promašenih odluka. Ipak znanost već dulje vrijeme jasno pokazuje da su psihopati glavno podrijetlo i vozilo zla, no u Hrvatskoj se ni dan danas ne može pronaći niti jedan akademski rad koji istražuje ulogu koju psihopati imaju u hrvatskoj politici.

Problem psihopata u politici ostao je potpuno zanemaren i u nekim naprednijim društvima od hrvatskoga. Moguće objašnjenje je da politolozi i povjesničari odbijaju uključiti spoznaje psihijatrije u svoj rad, dok psihijatri odbijaju spoznaje iz političkih znanosti i povijesti. Rezultati te sljepoće su pojave ranih oblika totalitarizama, korupcija, ucjenjivanje, špijuniranje građana, duboka država itd.

Svi znamo da je politika „prljav“ i nemilosrdan svijet. Ne samo da političari moraju biti „debelokožci“ nego moraju znati i napadati svoje protivnike, prijetiti, lagati i ostale osobine od kojih se pošten svijet zgraža. Upravo tu stupaju na scenu, oni kojima je to prirodno okruženje – psihopati.  Ovaj mentalni poremećaj karakterizira se potpunim nedostatkom moralne savjesti i savjesti te opsesijom za moći i kontrolom.

Iako svi na spomen riječi „psihopat“ zamišljamo nekakve uvrnute likove kao iz filma „Kad jaganjci utihnu“ znanost jasno pokazuje da se zapravo radi o nadprosječno uglađenim ljudima koji izgledaju čak i normalnije od normalnog. Psihopati se zapravo rijetko nalaze u zatvorima, oni se u pravilu nalaze na pozicijama vlasti, najčešće među političkim i ekonomskim elitama.  “Ako si jako bistar, znaš se dobro obući; imaš dar govorenja; odgojen si u imućnoj obitelji; [onda] ne ideš u banku i opljačkaš je, odeš u banku i postaneš direktor… „(Hare, 2006.)

Kakvi su to zapravo ljudi – psihopati?

Ključna osobina koju dijele podjednako svi psihopati je nesposobnost osjećanja empatije i nedostatak savjesti. Cleckley je identificirao nekoliko univerzalnih osobina psihopata koji im daju prednost pred drugima. Osnovna njihova „prednost“ je što nemaju savjest, a glavna karakteristika je da žude za moć i da su potpuno zadovoljni sami sobom.

S jedne strane psihopati su površno šarmantni i dobre inteligencije, oslobođeni su od nervoze i tjeskobe, narcisoidni i nedostaje im osjećaj srama. Također imaju patološki osjećaj da imaju pravo na nešto te gaje zablude o svojoj grandioznosti. S druge pak strane paze na fasadu ponizne i skromne osobe. Psihopate jednostavno nije briga. Za njih su ljudi stvari, objekti. Kada im više nisu korisni, mogu biti odbačeni bez razmišljanja.

Psihopati imaju ono što je potrebno da se prevari druge: oni brzo govore, šarmantni su, samouvjereni, spokojni u društvenim situacijama, a hladnokrvni pod pritiskom (Hare 2006). Oni vide empatiju, kajanje i osjećaj odgovornosti – sve kvalitete koje se obično smatraju sadržajem dobrote i humanosti – kao znakove slabosti koje treba iskoristiti.  Ljubav, dobrota, krivnja i altruizam izgledaju psihopatu poput komičnih i djetinjastih osobina slabića.

Klasični psihopat odlikuje se – potpunim odsustvom savjesti – kao jedne važne osobine koju posjeduju obični „normalni“ ljudi. Običnim ljudima savjest na neki način služi kao kočnica, tako da će oni većinu svojih postupaka ‘vagati’, težeći tome da ne povrijede druge prilikom ostvarenja svojih ciljeva. Međutim, nemajući savjest, tj. imajući iskrivljeni oblik savjesti u sklopu svog bića, psihopat se nalazi u jednoj situaciji u kojoj on ima veliku ‘prednost’ nad tzv. normalnim čovjekom.  Veliku konfuziju pravi to što psihopate imaju dosta osobina koje mnogi obični normalni ljudi smatraju poželjnim ili zavidnim. Na primjer, oni često ostavljaju utisak jednog nevjerojatno čvrstog samopouzdanja (Checkley).

Oni izgledaju u svakom pogledu kao normalni ljudi, – samo što im nedostaje duša. Ono što bi drugi u tom smislu smatrali katastrofom i velikim stidom i sramotom, za njih predstavlja samo jednu malu nezgodu ili “čistu sitnicu”.

Upravo taj nedostatak karakteristika ličnosti, čini ih vrlo efikasnim “mašinama”. Psihopat u politici nikada ne smatra da s njegovom psihom nešto nije u redu, te tako ne osjeća ni potrebu da treba nešto da mijenja u vezi svog ponašanja. Osim što su egocentrični, oni su često i narcisoidni. Narcisoidnost je samo jedna od njihovih karakternih crta. Rijetko kad dolaze u sukob sa zakonom, dok istovremeno čine strahovite štete svima u svojoj blizini, a ovisno o moći koju imaju i cijeloj zajednici.

Ukratko, psihopat je predator  koji se kamuflira uz pomoć „maske trezvenosti“.  Ledena voda koja teče kroz njegove vene je toliko bizarna, toliko izvan osobnih iskustava prosječnog čovjeka, da rijetko kome pada na pamet da posumnja u njgeovo psihičko stanje.

Oni će još u svojoj mladosti primjetiti tu “čudnu” osobinu kod drugih, te će taj problem prilično brzo intelektualno premostiti, a onda će svoje žrtve često manipulirati tako što će se oslanjati ili apelirati na njihovu savjest (Martha Stout). Drugim riječima, psihopati su potpuno oslobođeni od svih unutrašnjih smetnji i kočnica. A koga nikakva sila ne zaustavlja, onda može raditi što hoće.

Psihopati lažu s lakoćom; oni nemaju moralnih dvojbi kada se radi o klevetanju,  praznim obećanjima, i korištenju bilo kojih sredstava za opravdanje svog cilja. Idealno za bavljenje politikom. Te kvalitete im daju prednost pred poštenijom i naivnijom konkurencijom. Ne samo da mogu lagati bez napora, oni se uopće ne obaziru kada su uhvaćeni u laži. Oni jednostavno prerade svoju priču, zbunjujući one koji znaju istinu, a ako treba, mogu glumiti i kajanje (Babiak i Hare, 2006).  Kako njihovo sve drskije ponašanje ostaje nekažnjeno, oni nastavljaju pomicati granice dok na kraju ne bude kasno da se išta više promijeni. Normalni ljudi se obično miču od takvog okruženja, jer  svakoj interakciji između psihopate i normalnog čovjeka, psihopat uvijek pobjeđuje. U takvom svijetu psihopati stalno sve više jačaju. Jednako kao što korporacijski psihopat iskorištava organizacijski kaos, tako politički psihopat iskorištava socijalni kaos.

Zašto se psihopat želi baviti politikom?

Zbog tolike koncentracije moći i utjecaja koju u Hrvatskoj ima politika, ona je pravi mamac za psihopatološke pojedince.

Psihopati vide normalni život kao glup i dosadan. Svijet bez moći i nametanja svoje dominacije drugima je psihopatima bezokusan. Psihopati uvijek traže mjesta moći i utjecaja, a hrvatska politika pruža publicitet, prestiž i druge prednosti. Osim toga politika im pruža imunitet i mogućnost stvaranja svijeta po svom, kako bi bili slobodni od za njih besmislenih moralnih i legalnih pravila društva.

Psihopati u hrvatskoj politici su itekako svjesni da su drukčiji o doostalih. Oni vide obične normalne ljude i obične političare kao inferiorne. No, kao predator među svojim plijenom, psihopati se moraju maskirati kako bi izbjegli otkrivanje. Da obznane svoje motive, drugi bi bili užasnuti. Dakle, oni već od rane dobi uče kako se uklopiti, kopirajući normalne ljudske reakcije i ponašanje. Uče kada je prikladno plakati, pokazati tugu, krivnju, zabrinutost i ljubav. Uče sve izraze lica, uobičajene fraze i društvene znakove za te emocije koje ne osjećaju. I kao takvi, zavode druge lažnim prikazima tuge, žalosti, krivnje, zabrinutosti i ljubavi, a onda manipuliraju naše reakcije da dobiju ono što žele (Hare, Stouth). Ova “praksa” izgledanja kao čovjek je vježba koju oni uče od malena.

Psihopati su vrlo probitačni kad se radi o napretku na hijerarhijskim ljestvicama, bilo da je riječ o politici ili multinacionalnim korporacijama i drugim sjedištima moći. Oni se koriste svim sredstvima kako bi se popeli ‘gore’.  Psihopati imaju sposobnost da se međusobno prepoznaju i udružuju. Stoga se često nalaze u kojekakvim polutajnim i tajnim društvima. Često upravo uz pomoć tih društava napreduju kroz sve pore društva i države zauzimaju ključne funkcije, protežirajući jedan drugog.

Isto kao što su „najbolji“ psihopati oni koji izbjegnu otkrivanje, živeći životom uspješnog kriminala, najbolji politički psihopati funkcioniraju na način da što duže ostanu na vlasti.

Kako psihopati uspijevaju vladati Hrvatskom?

Hrvatska je danas moralno devastirana zemlja, ali ne zbog onih ljudi koji su zli, nego zbog onih koji u vezi toga ništa ne poduzimaju, čak štoviše, najveći dio društva svjesno blokira promjene i sprječava one koji djeluju na njima.

Kao u Carevom novom ruhu H. Ch.Andersona, većina Hrvata na političkoj pozornici ne vidi psihopate kakvi stvarno jesu. Jer uvjetovani smo da šutimo, što često znači da se moramo pretvarati da nešto ne vidimo ili da trpimo zlostavljanje.

No, još veći problem je što da bi pobijedili u svojim igrama, psihopati koriste pomoć tzv. „priljepaka“ – konformista. Teorija kaže da je u društvu oko 40% konformista i 3-4 % psihopata. Konformisti su oni koji su ravnodušni prema svemu što se događa u Hrvatskoj. U priči o carevom novom ruhu, konformisti su oni koji su  voljni biti slijepi: tj., onaj koji ne vidi ili ne želi vidjeti da je car gol.

Kod konformista se čini da je savjest zaspala. Upravo je to scenarij koji uzrokuje da ljudi slijepo slijede vođe motivirane isključivo osobnim interesima. Oni su često strašljivi ljudi. Oni su ti koji se slažu da car nosi novo ruho. Oni i kad vide, ne vide prijetnju – jer opasnost je bez značaja ako se poriče njeno postojanje. Konformisti se ponašaju bespomoćno jer žele izbjeći neugodne ili štetne okolnosti, uključujući i onu da se sociopat okrene protiv njih. Pa je tako apatija zapravo njihova najomiljenija strategija izbjegavanja. Pravi pak problem počinje kada se konformisti suoče sa svojim kontrapolom – ljudima kod kojih je savjest probuđena.

Kada konformisti vide nekoga tko podiže svog glas to im često čini da se osjećaju nelagodno. Jer većina ljudi, više od pola populacije, radije živi lagodan život. Oni na takve osobe gledaju kao na one koji stvaraju probleme, „galamdžije“. Osobe s probuđenom savjesti se tada mogu poniziti, rastužiti i prisiliti na položaj usamljenog borca zbog nedjelovanja apatičnijih tipova koji ih okružuju. Savjesni ljudi su često na meti psihopata jer im predstavljaju najveću prijetnju jer su oni obično prvi koji otkriju da nešto nije u redu te to i  izražavaju. Oni se često nađu okruženi malodušjem, u situaciji kako su sami protiv ne samo psihopata, već također često i protiv stada konformista.  Ovdje je usporedba s Don Qujiote Miguela de Cervantesa potpuno odgovarajuća.  Situacija obično završi loše za savjesne građane, a ponekad također i za konformiste, ako se njihova savjest vraća da ih proganja ili kasnije postanu i sami predmetom zlostavljanja. No, ono što je frustrirajuće je što psihopat u pravilu u Hrvatskoj prolazi nekažnjeno.

Psihopatizacija hrvatskog naroda

Kada psihopati zauzmu ključne funkcije državi, tada započinje proces „psihopatizacije” naroda, radi se o prijenosu psihopatskih osobina i načina razmišljanja na „normalne” ljude. Tako psihopatija ima  neke osobine “zaraznog” oboljenja. Prijenos „simptoma” ove bolesti na širu populaciju obavlja se najviše uz pomoć medija koji su često su pod njihovom kontrolom; formira se tzv. „mainstream kultura”, kroz koju se promovira životni stil i ponašanje koji su karakteristični za psihopate.  Nakon takvog pranja mozga, običnim normalnima treba mnogo vremena da progovorimo. Generalni osjećaj većine ljudi je da je nešto čudno preokupiralo njihove umove dok je istovremeno, nešto veoma dragocjeno, nepovratno isticalo iz njih napolje. Nakon pranja mozga dolazi do iduće faze: negativne selekcije. Svi koji su odviše kritični, bivaju zamijenjeni osobama koje nisu u stanju kritički razmišljati i prosuđivati i pokazuju više pokornosti.

To znači da kad psihopat dođe na vlast, on bira određene individue prema svom „ukusu” i postavlja ih na ključne državne funkcije. Ovako negativno selektirani činovnici preuzimaju upravu u državi i često generiraju daljnju negativnu selekciju. Tako se razvija i nepotizam, ne držanje do sposobnosti radnika u Hrvatskoj, što utječe na daljnju kompetitivnost same države.

Tako psihopatski način razmišljanja nalazi vrata za ulaz u umove drugih ljudi  i traumatizira umove i osjećanja normalnih ljudi, ali im postepeno smanjuje sposobnost da koriste svoj zdrav razum.  Unatoč sporadičnom otporu, ljudi se sve više navikavaju na jednu čvrstu tendenciju ka patološkom razmišljanju i doživljavanju stvari. I tako se dogodilo da čitava jedna nova generacija Hrvata odrasta sa deformitetima u vezi osjećanja i razumijevanja morala, socijalne i psihičke realnosti.

Ogroman dio hrvatskog društva konzumirao je predugo psihopatološki materijal zajedno sa nerealnim načinom razmišljanja i izvrnutom logikom i moralom.  A poseban problem je što oni koji su već „inficirani” nisu u stanju to da primijete uslijed distorzije njihove svijesti i percepcije (Lobaczewski).

U Hrvatskoj boluje 4% populacije boluje od psihopatije dok je ta brojka među hrvatskim političarima znatno veća. Prema metodologiji Lobaczevskog, procjena u Hrvatskoj je između 25 i 30%. Ta brojka je jako velika, a još više poražavajuće je da je čak 40 od 100 Hrvata konformistički nastrojeno i da podržavaju psihopate na vlasti i u njihovoj moći.

Prisustvo ili odsustvo savjesti pravi iznimno duboku podjelu među Hrvatima, koja je mnogo veća od ideoloških podjela u ovom društvo. Stoga je jedina borba u Hrvatskoj borba ljudi sa savjesti protiv ljudi bez savjesti, ili prije obrnuto.

U jednom naprednom hrvatskom društvu psihopatima se ne bi smjelo dozvoliti obavljanje i držanje funkcija s kojih mogu ugrožavati živote i blagostanje šire nacije.

Kolike su samo katastrofe mogle biti spriječene da smo na vrijeme uspjeli  identificirati  i izolirati psihopate u hrvatskoj politici i na ostalim upravljačkim pozicijama?

Rješenje ovog problema bi vjerojatno podrazumijevalo to da se bar političari koji zauzimaju i koji će zauzeti ključne državne pozicije te mjesta u Saboru, podvrgnu obaveznom testiranju na psihopatloške crte ličnosti  (test je razvio dr. Hare) prije nego se izložimo njihovim destruktivnim porivima.

Tado Jurić/Geopolitika.news