Konjic (foto: Merak.ba)

Prema popisu stanovništva iz 1991. u općini Konjic živjelo je 26,23% (11.513) Hrvata, a na popisu 2013. bilo ih je 6,20% (1.553) znači da je broj Hrvata manji za 86,51% (9.960).  

U općini Konjic Bošnjaci-Muslimani su ubili 99 Hrvata, a Srbi 6 Hrvata (ratni zločin). Prema navodima Davora Marijana i suradnika Bošnjaci su počinili ratni zločin nad 101. Hrvatom.

Srbi su izvršili ratni zločin nad 6 Hrvata: 8. svibnja 1992. zarobili su četiri pripadnika HVO-a i ubili ih. Dana 23. lipnja 1992. ubijen je jedan civil, a 13. studenoga 1992. još jedan civil.

Prema Istraživačko dokumentacijskom centru (Sarajevo) u Konjicu je tijekom rata (1991. – 1995.) ukupno ubijeno 246 osoba hrvatske nacionalnosti (78 civila i 168 vojnika).

Bošnjačko-muslimanko vodstvo je na sastanku u Jablanici 20. ožujka 1993. godine donijelo zaključak o planiranom napadu na sva hrvatska područja u općinama Konjic i Jablanica. Nakon toga je u to područje siglo još 6.000 vojnika Armije BiH (prije dolaska novih 6.000 vojnika u općini Konjic je bilo oko 7.000 vojnika Armije BiH), došli su Zukine postrojbe, Crni labudovi, Handžar divizija s Kosova, DIP policija iz Zenice te mudžahedini.

Suživor Muslimana i Hrvati poremetio je Alija Izetbegović koji je naredio prekid suradnje i zauzimanje Hercegovine. Bošnjaci-Muslimani prekidaju dogovor s Hrvatima i 23. ožujka 1993. napadaju postrojbe HVO-a na Ivan planini, a u gradu počinje pljačka skladišta HVO-a i Caritasa. Armija BiH je ubila nekoliko civila i pripadnika HVO-a.

Alija Izetbegović je smjenio legalno izabrano vodstvo Konjica i nametnuo dr. Safeta Ćibu za predsjednika ratnog predsjedništva. Nakon toga je počeo pogon Hrvata, otpuštanje s posla, pljačka imovine, spaljivanje hrvatskih kuća i gospodarskih objekata, zatvaranje i izolacija.

Kronologija zločina

• Dana 8. svibnja 1992. zarobljena su četiri pripadnika HVO-a i ubijena, zločin Armije BiH.
• U Športskoj dvorani na Musali u Konjicu je 10. svibnja 1992. otvorem zloglasni muslimanski logor, prvo za Srbe, a poslije i za Hrvate.
• Dana 23. lipnja 1992. ubijen je jedan civil.
• Dana 13. studenoga 1992. ubijen je jedan civil.
• U Gostovčićima, 23. ožujka 1993., ubijena su tri zarobljena pripadnika HVO-a, u Seonici je snajperskim hitcem u leđa ubijen vozač sanitetskog vozila Dragan Vujčević (r. 1963.). Ubio ga je vojnik Armije BiH Nusret Šećibović. 
• U selu Vrci zarobljena su i ubijena 3 pripadnika HVO-a te jedan civil ( 23. ožujka 1993.). Nakon poraza kod Vrce Armija BiH iz osvete ubila 4 civila (Hrvata) i 2 civila (Srbina).
• U selu Orlište 25. ožujka 1993. Armija BiH je počinila zločin, ubijena su 4 civila, još je jedan ranjeni civil poslije umro. Stanovnici (Hrvati) su prognani, kuće i gospodarski objekti opljačkani su i spaljeni.
• U mjestu Buščak 13. travnja 1993. godine je na bestijalan način ubijen vojnik HVO-a. Pozvali su ga na kavu a kad je došao razlupali su mu glavu i prosuli mozak, a na čelo urezali slovo „U“.
• 14. /15. travnja 1993. ubili su dva zarobljena pripadnika HVO-a u selu Buščak, sve su kuće spaljene, a preostali Hrvati protjerani.
• U Trusini je 16. travnja 993. počinjen ratni zločin, ubijena su 22 Hrvata (15 civila i 7 zarobljenih vojnika HVO-a). Među ubijenima su i tri žene.
• U selu Jukići su 17. travnja 1993. na svirep način ubijeni Stjepan i Ana Jukić.
• Dana 18. travnja 1993. ubijene su još tri osobe u Ovčarima i Galjevu. Hrvati su prognani, a njihove kuće (38 kuća) opljačkane i spaljene.
• U selu Bjelovčina su ubijene 4 osobe, 20. travnja 1993.
• U vlastitoj kući je 20. travnja 1993. na svirep način ubijen bolničar.
• Podorašac, 22 travnja 1993. u selu su ubijene tri osobe.
• Pripadnici muslimanske Armije RBiH pojačani mudžahedinima počinili su 22. travnja 1993. ratni zločin kada su u Vrcima u zaselku Barakovići okrutno ubili 3 osobe (2 žene i jednog muškarca). Istoga dana ubili su u Gornjim Nevizdracima jednu žensku osobu i srpski bračni par.
• U selu Radešine 25 travnja 1993. na nagovor UNPROFOR-a (UNPROFOR je garantirao sigurnost), hrvatski vojnici i civili su se predali Armiji BiH. Nakon odlaska pripadnika UNPROFOR-a ubili su 4 vojnika HVO-a. Više od 70 vojnika HVO-a je odvedeno u logor u selu Čelebići, a 190 civila je odvedeno u Ostrožac pa u Čelebiće. Nakon predaju vojnici HVO-a su maltertirani  (mučeni, sakaćeni, premlaćivani).
• Mrkosovice, 1. svibnja 1993. pripadnici Armije BiH su u selu ubili dvije imućne osobe. Ubijeni su zbog imovine koju su imali i zbog etničko-vjerske netrpeljivosti. Ubio ih je susjed, pripadnik Armije BiH, koji je opljačkao njihovu imovinu.
• Žitače 2 svibnja 1993. pripadnici Armije BiH upadaju u selo devastiraju crkvu, a vojnike i civile maltretiraju. Pripadnici Armije BiH su crkvu sv. Ante Padovanskog i župnu kuću devastirali i opljačkali. Drvani kip sv. Ante i kip Isusa su obezglavljeni, a crkveno rublje i zlatni kaleži su odneseni.
• Muslimani su napali humanitarni konvoj za Vrce (svibanj 1993.), koji je bio dogovoren na višoj razini, i onemogućili prolaz humanitarne pomoći te evakuaciju ranjenika. 
• Bokševica, 11 svibnja 1992. na svirep način ubijen je zarobljeni vojnik HVO-a.
• U Orahovici je 14. svibnja 1992. ubijen vojnik HVO-a, a 17. svibnja ubijene su još 3 osobe.  
• Dana 15. svibnja 1993. tijekom prisilnog kopanju rovova ubijen je jedan zarobljenik (HVO).
• Dana 16. svibnja 1993. ubijen je pripadnik HVO-a (u vlastitoj kući), a njegova žena je pretučena.
• Čelebići, 16. svibnja1993.,  ubijene su 2 osobe (civili).
• Dana 26. svibnja 1993. nakon što je ponestalo sredstava za obranu i hrane 43 pripadnika HVO-a i 153 hrvatska civila sa Vrca su se dogovorno predali pripadnicima Armije BiH (brigadi Neretvica). Dogovor o odlasku vojnika i civila s Vrca na prostore pod nadzorom HVO-a u Klisu, Hasan Hakalović je pogazio. Vojnici i civili su zatočeni, hrvatske kuće opljačkane i spaljene. Kasnije su vojnici i civili prebačeni u logor u Konjicu.
• U selu Gornja Višnjevica je 28. svibnja 1993. ubijen jedan zarobljeni pripadnik HVO-a.
• U selu Gorani 12. lipnja 1993. pripadnici Armije BiH ubili su jednog Hrvata (civila) u njegovoj kući.  
• U selu Zabrđe je 28. lipnja 1993. ubijena pripadnica HVO-a.
• U selu Bokševica 6./7. srpnja 1993. ubili su 4 civila. Ubijen je i jedan vojnik HVO-a
• U selu Sultići 20. srpnja 1993. svirepo je ubijen jedan Hrvata (civil).
• U logoru Musala u Konjicu 22. srpnja 1993. svirepo je umoren Srbin, pripadnik HVO-a. 
• Dana 4. kolovoza 1993. svirepo (oderali su mu kožu) je ubijen zarobljeni pripadnik HVO-a.
• U selu Donja Orahovica 30. kolovoza 1993. pripadnici Armije BiH ubili su 4 civila.
• U selu Oteležani 9. rujna 1993. zarobljen je i ubijen jedan invalid.
• Pri kopanju rova na prvoj crti bojišnice 9. rujna 1993. ubijen je zarobljeni pripadnik HVO-a.
• Dana 14. rujna 1993. na svirep način je ubijen 90 godišnji starac.
• U Donjoj Jablanici je 20. rujna 1993. okrutno ubijen civil, a drugi je ranjen.
• Dana 15. prosinca 1993. Muslimani su natjerali majku i kćer u minsko polju, obje su poginule.
• U selu Trešnjevica je 12. siječnja 1994. u vlastitoj kući ubijena jedna osoba.
• U selu Kostajnica pripadnici Armije BiH su 1. listopada 1994. silovali 74 godišnju staricu, a njenom suprugu su nanijeli teške tjelesne ozljede.
• Dana 23. siječnja 1994. u u minskom polju stradale su maloljetne sestre i jedna odrasla osoba.
• U Konjicu su od nagaznih mina poginule dvije osobe koje su bile natjerane u minsko polje.
• Tijekom rata u Konjicu je ubijeno još 5 civila, a više osoba je nestalo.

U konjičkoj općini najveća stratišta Hrvata su: Gostovići 4 žrtve, Orlište 4 žrtve, Bušćak 3 žrtve, Trusina 22 žrtve, Vrci 7 žrtava, Radešine 5 žrtava, Dubravice 5 žrtava, Podhum/Žitače 26 žrtava, Zaslivlje 3 žrtve, Orahovica 4 žrtve.

Sa sigurnošću je utvrđeno da su muslimanske postrojbe izvršile ratni zločin nad 99 osoba, a Srbi nad 6 osoba u općini Konjic.

Progon Hrvata iz Konjica

U općini Konjic je izvršeno etničko čišćenje pa se broj Hrvata od 11.513. sveo na tek 1.553. a broj Srba od 6.620 na 355. (2013. godine). Iz konjičke općine je prognano 9.960 Hrvata.

Ratni predsjednik dr. Safet Ćibo je 3. listopada 1993. godine došao u franjevački samostan u Konjicu i gvardijanu fra Zdenku Karačiću priopćio da svi fratri, časne sestre i 108 civila prema priloženom popisu moraju napustiti grad. Slijedećeg dana su Hrvati krenuli prema Jablanici gdje su bili zatočeni desetak dana. Zauzimanjem pape Ivana Pavla II i ministra vanjskih poslova Hrvatske dopustili su im da otiđu u Mostar.

Za ratne zločine i etničko čišćenje dr. Safet Ćibo (1948. – 2014.) nagrađen je posthumno 2018. godine od općine Konjic Poveljom sa zlatnim grbom povodom Dana Općine Konjic za njegov „nesebičan angažman u razvoju i odbrani općine Konjic i države BiH“. Oko 50 sela konjičke općine koja su bila potpuno ili djelomično naseljena Hrvatima su opljačkana i spaljena, a Hrvati ubijeni i prognani.

U općini Konjic tijekom rata izvršeno je etničko čišćenje koje se nastavilo i nakon rata.

Proces protjerivanja je nastavljen i godinama nakon rata sustavnim onemogućavanjem povratka ubojstvima Hrvata, poput onoga obitelji Anđelić na Badnjak 2002. godine, te pljačkanjem, uništavanjem imovine i vjerskih objekata Hrvata.

Uništavanje sakralnih katoličkih objekata

Srbi su granatiranjem teško oštetili župnu crkvu sv. Ivana Krstitelja i franjevački samostan u Konjicu. Armija BiH je prvi put napala samostanski kompleks 15. travnja 1993. Napadi na samostan su se stalno ponavljali do listopada 1993.

Pripadnici Armije BiH su u župi Obre opljačkali i devastirali župnu crkvu. Također su oštetili zavjetnu kapelu sv. Ive u Obrima. Uništeni su nadgrobni spomenici.

Crkva u Radešinama je spaljena, crkva u Kostajnici je devastirana kao i crkva u Čelebićima (crkva sv. Leopolda Mandića).

Konjički logori

U konjičkoj općini bilo je 13 muslimanskih logora kroz koje je prošlo 2.200 hrvatskih civila i zarobljenika pripadnika HVO-a.

Konjički Hrvati bili su zatočeni u logorima: Solakova Kula (20), Parsovići (78), Gorani (23), Buturović Polje (42), Seonica (48), Višnjevice (76), Ostrožac (58), Čelebići (97), Musala-Konjic (780-1300), Tvornica vijaka (386), Ovčari (120), Podorašac (34) i Bradina (300).

Osim toga konjički Hrvati su zatvarani i u druge logore -Silos u Tarčinu (68), Muzej u Jablanici (25), Zukina baza – Rogine kuće Donja Jablanica (16). U tim logorima  ubijeno je šest logoraša Hrvata, a 5 je ranjeno.

U konjičkom zatvoru je bilo oko 300 Hrvata koji su morali ići na prisilni rad, davati krv, na njihovoj koži su gasili cigarete. Premlaćivanje zatočenika u logoru je bilo učestalo.

U Čelebiću je bio poseban logor za žene, koje su u tom logoru bile silovane.

Međunardne organizacije (ICRC i druge) nisu mogle pristupiti muslimanskim logorima bez odobrenja Harisa Silajdžića pa su na taj način prikrivani muslimanski logori i zločini.

Nežnjeni muslimanski zločini u općini Konjic

Podneseno je više kaznenih prijava ali počinitelji zločina nisu kažnjeni jer bosansko pravosuđe nije htjelo procesuirati muslimanske zločince. Najodgovorniji za počinjene zločine u općini Konjic su dr. Safet Ćibo, kojeg je protupravno postavio Alija Izetbegović, i Sefer Halilović.   

18. rujna 1996. na sastanku Općinskog odbora HDZ-a Konjica održanog u Mostaru službeno je predstavljen javnosti Dokument o “ratnim zločinima Alije Izetbegovića i dr. Safeta Ćibe nad Hrvatima općine Konjic 1993. g.”.

Općinski odbor prognanih i izbjeglih Hrvata općine Konjic je l. ožujka 1996. godine uputio pismenim putem tužitelju ITCY (Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, u Haagu), kaznenu prijavu protiv poznatih počinitelja zločina u konjičkoj općini. Njih se tereti za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava po Ženevskim konvencijama iz 1949. godine, kao i zbog zapovijedanja i izvršenja genocida nad Hrvatima općine Konjic tijekom 1993. godine. Kaznena prijava podnesena je protiv Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe i njihovih suradnika ali nitko nije procesuiran.

Za ratne zločine na području općine Konjic po zapovjednoj odgovornosti odgovorni su: dr. Safet Ćibo predsjednika Ratnog Predsjedništva Konjica, Jablanice i Prozora; Hasan Hakalović zapovjednik brigade Neretvica; konjički imam Nezim ef. Halilović Muderiss zapovjednik 4. muslimanske lake brigade i zapovjednik specijalne postrojbe Zulfikar Ali Špago Zuka.

Izvori:

• Ivica Mlivončić, Zločin s pečatom, drugo izdanje Vlastita Naklada, Tisak: FRAM Mostar 2001.
• Davor Marijan, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hrecegovini od 1992. dp 1994. Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2018.
• Ivan Mlivončić, Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1991. – 1995. godine, Naša ognjišta – Tomislavgrad, Mostar Tomislavgrad 2008.
• Davor Marijan, Ante Nazor, Zlatan Mijo Jelić, Petar Kolakušić. Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. knjiga I i II.  Udruga hrvatska zvona i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb-Mostar, siječanj 2020.
• Zvonko Dragić, ”Gorka vremena hrvatskoga naroda Konjica, Klisa, Župe i Bjelimića”; Boloban(Mujo) Haris,

Dr. Marko Jukić