A to je suština, to je bit! Da  razmišljaju o posljedicama, možda se ne bi u to upuštali, ili razmišljaju  da je njihov cilj vrijedan tih posljedica, da su žrtve koje su prouzročili vlastitom narodu vrijedne tog cilja. Je li  Velika Srbija, taj mit, ta „vekovna težnja da svi Srbi žive u jednoj državi“, iznad svakog razumnog promišljanja da i svoj srpski narod prinose kao žrtvu tom mitu?

Agresivna i ekspanzionistička politika je politika stvaranja žrtvi, ima početak, ali nema kraj, jer na kraju agresor postaje žrtva vlastite agresije sa dugoročnim posljedicama. Agresor nikada ne priznaje odgovornost i krivicu za posljedice proizašle iz takve politike, nego uvijek nalazi opravdanje i krivca u nekom drugom i zato takva politika nema kraja.

Pristaje li srpski narod biti žrtva vlastite velikosrpske politike?

Pristaje! Ali pod opravdanjem da je to u njegovu interesu i da je to njegovo nekakvo „iskonsko“ povijesno pravo. Sistematska, dugoročna povijesna indoktrinacija stvorila je mit, a tim mitom i opravdanje da cilj ne bira sredstva

Zbog sistematske dugoročne povijesne indoktrinacije da je za sve krivac netko drugi, Srbi sebe smatraju žrtvama i pristaju biti žrtve, pa se dogodila nevjerojatna, apsurdna inverzija  stanja svijesti, da oni nisu agresori, nego da su ugroženi!? Ugroženi u ostvarivanju svojeg prava na Veliku Srbiju, upravo od onih koje su napali, razarali i ubijali. Zašto? Zato što su im oni smetnja na njihovom putu do cilja! Ugrožavaju ih u ostvarenju tog cilja Velike Srbije i zato u svojoj indoktrinaciji pristali i  postali žrtve samih sebe i svoje mitomanske velikosrpske politike.

Srpski interes je samo teritorij

Ne mare srpski čelnici za stradanje srpskog naroda, koje će biti posljedica agresije. Njima nije bitan narod već teritorij, samo  teritorij.

Slikovito rečeno, počelo je sa Načertanijem,  nacrtom, 1844.godine kada je ministar vanjskih poslova zavisne Kneževine Srbije Ilija Garašanin, tada još  dijela Osmanskog Carstva, napisao Načertanije ili tajni program o proširenju Srbije na susjedne zemlje Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Kosovo, Vojvodinu,  te prošireno u napisu Vuka Karadžića Srbi svi i svuda 1849.godine. Djela Načertanije i Srbi svi i svuda negiraju postojanje Hrvatskog naroda.

Načertanije Ilije Garašanina (1812. 1874.) i danas je temeljni plan stvaranja velike Srbije i najvažniji dokument srpske državne osvajačke politike.

Načertanije nastaje u doba kad  Karl Marx piše Prilog židovskom pitanju (1843.), velikosrpski program objavljen je 1911. uoči osvajanja Kosova i Makedonije u Balkanskim ratovima 1912. / 1913.) Na Načertanije naslonio se tzv. Memorandum SANU osamdesetih godina 20. st. kada su akademici-marksisti iz Srpske akademije nauka 1986. godine zaključili da nisu zadovoljni statusom Srbije u SFRJ.

“Historijsko pravo zasnovano na tradiciji srpske srednjovjekovne države”. 

Garašanin svoju viziju temelji na slavnoj srpskoj“ istoriji i pravu srpskog naroda da živi u jednoj državi. Ova država svoje korene ima u srednjovekovnom carstvu Dušana Silnog, a srpski narod sebe mora predstaviti svetu kao istinskog naslednika svojih slavnih predaka. Srbi su ti, koji su među ostalim slovenskim narodima, prvi snagom svoga oružja i hrabrošću svojih junaka, izborili slobodu te stoga, oni imaju puno pravo da budu predvodnik budućih događaja.“ e Srbija mora proširiti i „priljubiti sve narode srbske“

Ilija Garašanin je u  vrijeme kada je  bio predsjednik vlade srpske kneževine 1862.godine dosljedno provodio svoj program. Pod njegovim predsjedanjem izvršeno je prvo etničko čišćenje muslimana u Srbiji. Sa izgovorom iseljavanja Turaka iz gradova u Srbiji (koji su Turci već ranije napustili) izvršen je pogrom i iseljavanje ljudi koji nisu bili Turci već samo muslimanske vjeroispovjesti.  Tada je potpuno zapaljen grad u kojemu su nekada živjeli Turci u Užicu, a sve muslimansko stanovništvo je pobijeno ili protjerano. Slično je bilo i u Šapcu, Smederevu i Soko Gradu kod Loznice. Prema tome i sam Garašanin je primjenjivao Načertanije, a njegove smjernice se primjenjuju i predstavljaju putokaz preko 160 godina u srpskoj velikodržavnoj politici sve do današnjeg dana. Po ovom pogromu muslimana u Srbiji vidi se osvetnički duh Srba prema muslimanima za 500 godina provedenih pod turskom vlašću.

Pravo koje su Srbi sami sebi uzeli da budu predvodnik, mora se na neki način sprovesti, a za to su imali tajne srpske militarističke organizacije, U sklopu takve propagande, nastoji se prikazati kao da bi Srbi uvijek i svugdje bili u ulozi žrtava, a nikada u ulozi zločinaca.^[

Srbi  drže za sebe da su nebeski narod, i zato se podrazumijeva da oni  imaju veća prava nego drugi.  Čim Srbi nisu privilegirani, odmah po svim medijima i cjelokupnoj javnosti kukaju i leleću kako su ugroženi.

Ratnici velikosrpske politike

Crna ruka (poznata i pod nazivom “Ujedinjenje ili smrt )bila je tajna srpska teroristička i militaristička organizacija službeno osnovana 1911. godine, nastala kao prirodni nastavak neformalne urotničke skupine koja je sudjelovala u puču 1903. godine i tajnim operacijama koja je Kraljevina Srbija potom vodila protiv Turske i Austro-Ugarske Monarhije.

U toj prevratničkoj skupini pokrenutoj 1901. godine bilo je oko 200 zavjerenika, među kojima je bilo viših i nižih vojnih časnika. Među nižim časnicima se osobito isticao Dragutin Dimitrijević Apis, tada poručnik; on je i predvodio skupinu koja je s nekoliko desetaka hitaca iz revolvera ubila 1903. godine kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu (potom su atentatori sabljama sasjekli njihova tijela i bacili ih kroz prozor)

Iz postrojbi Crne ruke formirale su se četničke organizacije  koje su časnici iz reda Crne ruke bili ustrojili i desetak godina predvodili u gerilskim djelovanjima (najprije protuturskim, a poslije protualbanskim i protubugarskim) na područjima bivšeg Otomanskog  Carstva i u borbama tijekom I. svjetskog rata – pretvorili u društvenu snagu koja je predstavljala glavni oslonac dinastije Karađorđević. Četnici sve do današnjih dana baštine radikalnu velikosrpsku ideologiju kojom su se vodili pripadnici Crne ruke.

Od nastanka nezavisne srpske države Srbije  1878. godine stvaranje velike države bio je uvijek prioritet srpskog društva. Zbog te ideologije vođeni su silni ratovi .krajem 19. i početkom 20. stoljeća i potrošeni ključni ljudski resursi. U ratovima 90-ih godina prošlog stoljeća ponovo se sa tim srećemo.

Srbi pozivajući se na svoju prošlost i „pravo „ koje iz nje proizlazi ne prihvaćaju odgovornost , ni krivicu za posljedice. Oni su uvijek žrtve  neostvarene politike i tako u nedogled.

Od Prvog srpskog ustanka,  na prvom mjestu liste uređenja države uvijek je teritorij.  pa tek onda negdje veoma nisko,  modernizacija, razvoj, ekonomija, industrija, promet, školstvo, zdravstvo…. To uvijek mora  čekati  dok se ne riješi pitanje svih pitanja, a to je opet i ponovno pitanje teritorija.

A to pitanje usprkos svim ratovima, Londonskom ugovoru iz 1915.godine, Moljevićevoj Homogenoj Srbiji, Valerijanovom memorandumu,  Memorandumima  SANU, Osmoj  sjednici, prodora Miloševića na političku scenu Srbije, antibirokratskoj revoluciji i njenom izvozu, nikada se kroz dva stoljeća nije riješilo. Srbi su gubili ratove. Uz povampireno četništvo i Načertanije vladajućih Srba koji su nastojali održati “Jugoslaviju po svaku cenu” Rat i raspad bili su neizbježni…

“ Umjesto toga imamo stalno jadikovanje da je Srbija propustila šansu da nakon Prvog svetskog rata napravi Veliku Srbiju i priču o neravnopravnom položaju Srba u Drugoj Jugoslaviji, iako su Srbi bili deo suvereniteta i Hrvatske, i Bosne i Hercegovine.. Srbija nikada nije bila zadovoljna granicama, niti će biti. Jedino racionalno rešenje je promeniti program i posvetiti se sopstvenom razvoju.“ Latinka Perović

Jasno je naglasila da Srbi neće odustati od velikosrpske ideologije, jer „ Srbija nikada nije bila zadovoljna granicama, niti će biti“

https://www.slobodnaevropa.org/a/most-velika-srbija-nacionalizam/29504777.html

U svim velikosrpskim planovima i četničkim genocidnim programskim dokumentima navodi se da je stvaranje i organiziranje  homogene Srbije (etnički čiste srpske države) koja će obuhvaćati  „celo etničko područje na kome Srbi žive“, „prva i osnovna dužnost“ svih Srba. “„Jedini ideal mnogih Srba u zadnjih 200 godina je stvaranje velike, moćne i ‘nepobedive Srbije’“na Balkanu u kojoj će isključivo živjeti samo Srbi (‘Svi Srbi u jednoj državi’, ‘Srbija će biti velika jaka ili je neće biti’, ‘državno, prostorno i kulturno jedinstvo svih Srba’ i dr.)

Pod uspostavljanjem i održavanjem dominacije u velikosrpskoj ideologiji podrazumijeva se uspostavljanje velike srpske države na određenom području s potpunom prevlasti Srba nad drugim narodima koji nisu uništeni tijekom uspostave te države. Najteži ratni zločini, pa  čak i genocid, prihvaćeni su i neodvojivi dio ovog procesa, posebno kada se radi o sljedbenicima drugih religija i naroda.

Širenje velikosrpske ideologije je sveobuhvatno u srpskom društvu i državi: Epska  poezija ili “Kosovski mit”, Srpska pravoslavna crkva i širenje velikosrpske ideologije u naukama kao što su: povijest, antropologija, književnost, lingvistika,… Umjetnosti :TV, filmska i medijska industrija, propaganda, lažne video uratke, podmetanje fotografija, svojatanje pjesnika i znanstvenika…..

Srpska pravoslavna crkva

Veliku, gotovo presudnu ulogu u njegovanju velikosrpske ideologije ima SPC . Osnova  ideološkog programa SPC sadržana je u tezi da  snažna pravoslavna crkva  čini snažnu srpsku državu .Nauk SPC temelji se na kosovskom mitu i svetosavskom nacionalizmu. Srpska pravoslavna crkva zanemaruje univerzalne poruke Evanđelja, a  „Svetosavlje“ nije vjera nego ideologija i to velikosrpska ideologija.

Pravoslavna zajednica je u najvećem dijelu turske vladavine bila izravni saveznik osmanlijske države u njenim pohodima protiv kršćanskih sila. Na primjer, u bici kod Nikopolja, 1396. godine (dakle samo sedam godina nakon Kosovske bitke), srpski vladar, Stefan Lazarević, sin kneza Lazara, kao vazal, i njegova vojska pridonijeli su porazu koji je osmanska vojska nanijela kršćanskim silama. To je, definitivno, otvorilo Balkan osmanlijskim osvajanjima.

Srbi su se, zahvaljujući osmanlijama, proširili na područja  na kojima nikada ranije nisu živjeli. Poznato je da su osmalijske vlasti kao  pomoćne jedinice u svojim pohodima vodile Vlahe, pripadnike nomadske etničke skupine, kao i Grke i Albance.  Mireći se sa Turskom vlašću prilikom njenog širenja preko Bosne i Hrvatske, stočari iz planina služe kao redovne čete u turskoj vojsci i koloniziraju  ratom opustošene zemlje srednjeg Podunavlja na sjever sve do Budima, a na sjeverozapad sve do pod Zagreb. S njima se kreću i miješaju i ratarske mase iz starih župa, ili kao vojnici ili kao kolonisti kmetovi na spahijskim posjedima.

Oni nose sobom kneževske i seoske isprave, što im Turci priznaju, ali isto tako i svoja vjerovanja i svoju crkvenu organizaciju. Od Banata i Bačke preko Srijema, Slavonije na Bosansku krajinu, Liku i Dalmaciju sa novim kolonistima iz starih srpskih zemalja širi se i Srpska crkva… U drugoj polovini 15. i prvoj polovini 16.stoljeća, Srpska crkva stvara nove eparhije u Ugarskoj, Hrvatskoj i Bosni ,gdje ih nije bilo prije dolaska Turaka. Vlasi i pripadnici drugih etničkih grupa pravoslavne vjere koji su se na taj način naselili na raznim područjima Balkana kasnije su, u 19 stoljeću, u vrijeme nacionalne identifikacije, a zbog pripadanja ortodoksnom kršćanstvu, proglašavani etničkim Srbima. Tako je Srpska pravoslavna crkva imala mnoge feudalne privilegije. Ova Crkva je bila jedan od najvećih kršćanskih feudalaca i zemljoposjednika i, jedan od najvećih zemljoposjednika Balkana u Osmansko, carstvu. U drugoj polovini 16. stoljeća, točnije  1557. godine Srpskoj crkvi je vraćena autonomija i odlukom turskog sultana uspostavljena je Pećka patrijaršija.

Povlastice što ih je  od turskih sultana od 1557. godine dobivala Pećka patrijaršija, bile su slične povlasticama Carigradske patrijaršije i Ohridske ariepiskopije. Sve su one, manje više prijepis povlastica što ih je Mehmed II Osvajač dao Vaseljenskoj patrijaršiji poslije osvajanja Carigrada 1453. godine…

Po ovim povlasticama Pećki patrijarh je duhovni i svjetovni poglavar srpskog pravoslavnog naroda. Njega bira Sabor, zbor visokog i nižeg svećenstva i narodnih predstavnika, a potvrđuje ga sultan.  

Pećki patrijarh ima veliku vlast i duhovnu i političku .Nakon osmanlijskog osvajanja Balkanskog poluotoka zabilježeno je i širenje jurisdikcije Srpske pravoslavne crkve, posebno nakon obnove Pećke patrijaršije. “Od starih oblasti nekadašnje Pećke patrijaršije prije turske najezde, nova Pećka patrijaršija dobila je sjevernu Makedoniju sa Skopljem, od zapadne Bugarske oblasti Ćustendila i Samokova, oblasti srednjevjekovne Srbije i Zete između Dunava i Jadranskog mora, zatim nove dijeceze u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji sa Srijemom i u Ugarskoj, čak tamo do Budima. Prema tome, Pećka patrijaršija je poslije 1557. godine proširila svoju jurisdikciju nad pravoslavnima u ovim zemljama, gdje se srpski narod naselio u 15. i 16.stoljeću. Ovako proširena Pećka patrijaršija daleko je prelazila pod Turcima granice patrijaršije iz doba Nemanjića. U vrijeme svog najvećeg opsega, druga polovina 16. i 17. stoljeća, imala je četrdeset eparhija, od toga 16 mitropolija i 24 vladičanstva. Ona je prostorom i svojom organizacijom obuhvatila sva naselja srpskog naroda bez obzira gdje je živio. Na osnovu ovih informacija možemo razumjeti iz kojeg okrilja potječe parola “gdje je Srbin tu je i srpska zemlja”.

U Drugom svjetskom ratu Srpska pravoslavna crkva stavila se na stranu genocida, nacizma i fašizma. Najpoznatiji crkveni zvaničnik iz ovog perioda svakako je četnički vojvoda pop Momčilo Đujić. U strahu  zbog mogućeg suđenja za učešće u ubistvu deset tisuća  muslimana Đujić je nakon rata pobjegao u Ameriku. Međutim, početkom posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu vidio je mogućnost ostvarenja svojih ideja za koje se borio: „Pred nama je borba za slobodu i obnovu srpske države na Balkanu u kojoj će biti ujedinjeno sve srpsko, sve srpske zemlje…To je naš nacionalni program… Granice srpskih zemalja dopiru dokle su naši hramovi, domovi, grobovi… Na jugoistoku to je naša srpska Krajina, tu smo na straži i predstraži srpstva. Srbija, naša matica, treba da zna da su joj najbolji sinovi na straži u Krajini…“ Momčilo Đujić nije neki poseban izuzetak, ali Srpska pravoslavna crkva  nikada nije bacila anatemu na njega, nikada se nije ogradila od njegovih zločina.SPC se u većini stavila na stranu snaga koje su prepoznate kao fašističke i destruktivne. Iako su četnici ubili izvjestan broj srpskih pravoslavnih svećenika koji su im se suprotstavili, vrijedi spomenuti da je otprilike tri četvrtine jugoslavenskih srpsko pravoslavnih svećenika podržavalo četnike u toku cijelog 2. svjetskog) rata.

Kako se ponašala tijekom Drugog svjetskog rata? Nikad se od nje nije čula ni riječ osude genocida, žutih vrpci (za Židove),logora, rasizma. Predstavnici Svetog sinoda su odmah po dolasku Nijemaca otišli se  pokloniti  njemačkom vojnom zapovjedniku i izjavili, prvo pismeno u tisku, zatim usmeno u posjetu, i ovo: ‘Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i uticati će preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti.“

 Arhijereji su do kraja ostali vjerni tom svom obećanju, kao što nikad nisu prekršili ni riječ danu „ocu Srbije “generalu Milanu Nediću da će „Srpska pravoslavna crkva u duhu tradicija svetosavskog pravoslavlja nastaviti da se bori na njegovoj strani“ ‘Nije uopće poznato da je itko od pravoslavnih svećenika u Srbiji spasio ma i jednog Židova ili bar to pokušao, ali su neki od njih nerijetko u svojim propovijedima otvoreno izražavali antisemitske stavove, huškajući tako svoju pastvu protiv Židova. A mitropolit Josif, kao poglavar srpske crkve, u ratno vrijeme mirno je stavio svoj potpis ispod naredbe da je Židovima zabranjen prijelaz u pravoslavnu vjeru, iako bi to za njih bila slamka spasa. Tri episkopa prvi su stavili svoje potpise na“ Apel srpskom narodu“ kojim intelektualna elita Srbije, njih preko 500,kolovoza 1941. godine javno izražava podršku okupatorima i kvislinzima, što je jedinstveni slučaj u Europi u tom ratnom vihoru .Od Drugog svjetskog rata do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća Srpska pravoslavna crkva se, kao i ostale vjerske zajednice, nalazila na marginama jugoslavenskog društva. Aktivirala se nakon pet decenija ,zajedno s pojavom Slobodana Miloševića, da pomogne u provođenju velikosrpskog nacionalnog programa. Jačanjem vjerskih i nacionalnih osjećaja ona je, s jedne strane, jačala ideju o „Velikoj Srbiji“ i, s druge strane, direktno je pomagala režim Slobodana Miloševića. Milošević je na početku svoje vladavine kod većine Srba smatran herojem, jer je Srbiji ponovo vraćao izgubljenu „vladavinu“, a srpskom narodu, „čija su prava bila pogažena“, ponos i dostojanstvo. To je dalje omogućavalo ostvarivanje vjekovnog sna o stvaranju države u kojoj će živjeti svi Srbi.

A od dehumanizacije do prijetnje likvidacijom i likvidacije samo je jedan korak. Tako je Atanasije Jeftić, kada je postavljen za episkopa banatske eparhije, 7.srpnja 1991, obraćajući se okupljenima u katedralnom hramu u Vršcu, rekao: “Ponovo je srpski narod na krstu i na Kosovu i Metohiji, i u Dalmaciji, i Krajini, i Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu, Sremu, Bosni i Hercegovini. To je narod koji je navikao krst nositi, jer krst nositi nama je suđeno. Ovog časa molim se da Bog da(dne) da taj krst nosimo dostojno kako smo ga nosili i do sada. I da možemo reći drukčije nego što je rekla mudra Jevrejka  (Golda  Meir op. a.) muslimanima: „Praštamo vam što ste nas ubijali, ali ne možemo da vam oprostimo ako nas prisilite da vas ubijamo.“

 Svečanost svog rukopoloženja vladika Atanasije je iskoristio da Hrvatima i muslimanima pošalje sasvim jasno upozorenje: „To je danas opasnost pred mojim raspetim narodom, manje ovdje u Banatu, ali i ovdje je raspet svaki pravoslavni Srbin sa raspetim narodom od Kosova do Jadovana, naročito od Krajine do Borova. Neka bi Bog dao da to raspeće dovede u vaskrsenje nas, nego i onih koji, navodno, u ime Hrista ustadoše protiv krsta s tri prsta. To su radili i, nažalost, vekovima surađivali sa polumesecom protiv srpskog krsta sa tri prsta. Al’ ne reče Ture, ako Bog da ,govorili smo pet vekova. To isto danas kažemo i poručujemo da smo ’kadri stići i uteći i na strašnom mestu postojati’.“

Usporedo s demonizacijom, i dalje se razvija ideja o „posebnosti“ i „superiornosti“ Srba. Amfilohije Radović je jedan od glavnih autoriteta takve retorike. On je opisao opasnost koja prijeti Srbima skoro kao opasnost kosmičkih razmjera. Po njemu cilj je bio uništenje pravoslavlja na Balkanu, koje je „zadnje ostrvo svetosti koje je sačuvano. Zato su sve demonske sile usmjerene na zadnje uporište neokaljane svetosti i čiste istine.“ Naravno, Srbi koji su jedini uspjeli sačuvati svetost sada su u opasnosti. Ostali episkopi ga podržavaju sa svog Sinoda u siječnju  1992, izjavljujući „Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini žive pod prijetnjom da će se nad njima ponovo desiti genocid“

“Srbi su majstori psiholoških operacija, jer su velike laži pretvorili u znanost”

To su metode huškanja na rat, proglasiti se ugroženim i onda preventivno krenuti u „ obranu“  agresijom.

Jedan od ključnih mitova vezan uz velikosrpsku ideologiju je Nebeska Srbija. Nastao je radi objašnjenja srpskog vojnog poraza u Bitci na Kosovu polju 1389. godine i gubitka srpske državnosti ( Srbi sve poraze pretvaraju u mitske pobjede)

SPC podupirući velikosrpsku ideologiju, aktivno je podupirala i velikosrpsku agresiju:

-za SPC Srbija je tamo gdje god žive Srbi „ Srbi svi i svuda“

-Hrvati za SPC nisu narod, jer nemaju vlastiti jezik, nego se služe srpskim jezikom

-srpski patrijarh nikada nije izgovorio Hrvatska, već Dalmacija, Slavonija …

Upravo zato što je aktivno podupirala velikosrpsku agresiju SPC je u Parizu osuđena da podržava etničko čišćenje. Međutim to se po internetu pomno sakriva, da što manje ljudi zna za to.

Sramota za SPC i državu Srbiju, samo što oni nemaju srama, ni osjećaja odgovornosti za počinjene masovne zločine i genocid u Srebrenici, čak ga i negiraju.

U sklopu takve propagande, SPC Srbe  prikazuje uvijek i svugdje u ulozi žrtava, a nikada u ulozi zločinaca.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju bila je je prilika da se Srbija suoči sa počinjenim zločinima, da se utvrdi da se zločin ne isplati, da je pravda dostižna i da snosi odgovornost i posljedice kao napadač, agresor za djela agresije, da im više ne padne na pamet agresivno djelovanje, međutim nije se postigao taj cilj.

Srbija je odlučila u miru  ostvariti ono što nije uspjela u ratu 1991-1995.godine.odnosno da svi Srbi budu u jednoj državi. To što se  obnavlja ta ideja koja je dovela do kataklizme Vukovara, genocida u Srebrenici, raselila Srbe iz Hrvatske, znači da nema svijesti o odgovornosti za tu katastrofu koju su Srbi izazvali.

Nikakve svijesti, nikakve! Srbi dalje vode huškačku politiku, i dalje koriste govor mržnje, i dalje indoktiniraju i medijski šire laži. Bartol i Slaven Letica pokušali su znanstvenom metodom doći do objašnjenja genocidnosti. Od kuda u čovjeku ta genocidnost prema drugim ljudima. Kako se može tako masovno ubijati?

Delegitimizacija potencijalnih žrtava(legitimizacija genocida)↓

Demonizacija↓

Dehumanizacija(koncentracija žrtava)↓

Destrukcija(genocidna praksa)↓

Poricanje

Bartol i Slaven Letica, nav. dj., str. 57

Najprije slijedi ideološka priprema

.Demonizacija (stvaranje neprijatelja)„fenomen velikosrpskog genocida nad Bosancima ne može se objasniti kao završni čin pet stoljeća latentno prisutnog antimuslimanskog raspoloženja u srpskoj popularnoj kulturi i srpskoj pravoslavnoj religiji.“ „Mada je srpska popularna kultura“, nastavljaju oni, „utemeljena u narodnim epovima koji su – znatno više od epova drugih naroda – ispunjeni etnocentrizmom i teocentrizmom, nacionalnom patetikom, narcizmom i apokaliptičnim fantazijama, opsjednuti takozvanim kosovskim mitom, ona sama po sebi ne bi nikada mogla postati pokretačem genocidne svijesti.“  Zaista bi bilo teško prihvatiti da jedna kultura, bez obzira o čijoj se kulturi radilo, njemačkoj, srpskoj ili nekoj drugoj, može biti pokretač genocidne svijesti i genocida. Međutim, nesumnjivo je da ideologija, kao korištenje značenja simboličkih formi u službi moći i dominacije, može producirati genocidnu svijest.

Mržnja, građena na patološkim lažima,  nepojmljiva indoktrinacija, svakako jesu  pokretači zla.

Latinka Perović: „Ne može Srbija biti involvirana u političke odnose unutar drugih država. Pogledajte kako smo se ponašali prema onome što se događalo u Makedoniji, i prema pokušaju državnog udara u Crnoj Gori. Pa, molim vas, danas se govori o tome da su odnosi između srpskog i crnogorskog naroda gori nego ikad u istoriji. A mi čitamo knjige koje izlaze u Crnoj Gori i u Srbiji, poznajemo ljude, sarađujemo. Čemu služi takva vrlo opasna floskula – nego zagovaranju i pripremanju nekakvog sukoba. Mi odbijamo da sarađujemo sa drugim sredinama. Naravno, čovek treba da bude veoma kritičan prema onome što se danas zbiva u Hrvatskoj. Sami Hrvati pišu o tome knjige, dolaze u Beograd, predstavljaju te knjige, razgovaramo s njima o svemu što se tamo dešava. Ali ne možemo za simbole savremene Hrvatske uzeti Jasenovac, ustaštvo, i Nezavisnu Državu Hrvatsku. I profesor Dejan Jović, koji je napisao vrlo kritičnu knjigu o sadašnjim zbivanja u Hrvatskoj, jasno će vam reći: „Hrvatska nije ustaška država”

„Dodala bih na kraju još nešto. Svetozar Marković je još u 19. veku govorio: “Velika Srbija bi bila vojno-policijska država”. Ali ne zato što bi u njoj živeli drugi narodi, već zato što je srpski narod, živeći u raznim imperijama i raznim državama, stekao neke osobenosti koje traže da budu posebno poštovane u zajedničkoj državi. Mi smo pokazali da nismo umeli sa Jugoslavijom, a ne razumemo ni delove srpskog naroda koji su sastavni deo identiteta naroda sa kojima oni žive. Ne možemo od srpskih zajednica u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji i Bosni i Hercegovini da pravimo nekakve enklave kojima ćemo upravljati iz Beograda“

U svojim tekstovima i studijama Latinka Perović o suvremenoj Srbiji često naglašava da Srbija ima potrebu za političarom koji će javno preuzeti odgovornost za zločine počinjene u ratovima nastalim raspadom bivše Jugoslavije, kako bi se pomoglo pomirenje sa susjednim državama i spriječilo ponavljanje slične tragedije.

Hoće li se pojaviti takav političar?

Lili Benčik/hrvatskepravice