Connect with us

Istaknuto

Nevjerojatne jezične eskapade hrvatskih političara u OBRANI NEOBRANJIVOG – komunizma! Nikako da priznaju njegov zločinački karakter!

Published

on

Na Križu u općini Marčana  u Istarskoj županiji, hrvatska politička“ elita“ obilježila je 100 obljetnicu završetka Proštinske bune i tom prigodom moglo se čuti jadnih pa i smiješnih jezičnih bravura u obrani komunizma.

Proslavu su „uveličali  uvaženi“ političari:

Načelnik općine Marčana Predrag Pliško. Pulski gradonačelnik Boris Miletić, Župan Istarske županije Fabrizio Radin ( brat podpredsjednika Sabora Furia Radina),predsjednik Saveza udruga antifašista Istarske županije Branko Oplanić,  u Istri rado viđen gost  istarskih političara bivši predsjednik Stjepan Mesić i predsjednik države  Zoran Milanović.

https://www.facebook.com/watch/?v=460245341860332

Svjesni da povijesna istina nezaustavljivo izlazi na vidjelo, osobito nakon Rezolucije EU Parlamenta  o osudi i izjednačavanju zločina svih totalitarnih režima izglasanoj 19. rujna 2019. godine,  hrvatski političari izvrgavaju se podsmjehu, izrugivanju  i preziru braneći neobranjivo; komunizam!

U Hrvatskoj se tijekom pedeset godina komunizma o komunističkim zločinima nije smjelo ništa govoriti,  ni znati! Bila je to tabu tema!  Komunistički povjesničari bavili  su se  samo zločinima  okupatora,  pa ništa  službeno nisu  znali o zločinima osloboditelja. Komunistički zločini pomno su se sakrivali, čak i likvidacijama svjedoka. Dok se pretjerivalo sa žrtvama fašizma, potpuno se prešućivalo žrtve komunizma, štoviše žrtve komunizma službenim statistikama prikazivale su se kao žrtve fašizma.

Najviše je stradalo Hrvata nakon što je u Europi zavladao mir! Tada je komunizam pokazao svoj zločinački karakter. Umjesto da donese mir i slobodu kao u demokratskom dijelu europskih zemalja, u Istočnoj Europi donio je novu strahovladu, represiju, progone i teror, nad svima koje je komunistička vlast označila kao svog neprijatelja. Kako 50-tih godina nije bilo sredstava masovne komunikacije kao danas, jedino je radio bio dostupan i to samo partijskim funkcionerima,  održavali su se mitinzi i to se pod obvezno  moralo prisustvovati. Mame su  sa malom djecom morale dolaziti na mitinge i onda su nam partijci i partijke punili glavu sa unutarnjim i vanjskim neprijateljima. Bilo je poželjno prijavljivati „sumnjiva, subverzivna djela“, pa bi UDBA odradila svoj posao čuvanja države od unutarnjih neprijatelja i ljudi su  jednostavno nestajali.. Strah se uvukao u ljude, strah  čije repove osjećamo i dan danas, jer se ljudi boje za svoje radno mjesto, svoje obitelji  i za svoj život.

Osvrnuti ću se na govornike i njihova izlaganja:

Predrag Pliško , načelnik općine Marčana,  kojoj pripadaju proštinska sela osvrnuo se ukratko na događaje oko Proštinske bune, nadovezao se na priklučenje Istre Hrvatskoj odnosno tadašnjoj Jugoslaviji na Pariškoj mirovnoj konferenciji  ne ističući doprinos istarskog svećenstva  u priključenju ,  mudro preskočivši komunističko razdoblje, prešao na sudjelovanje Istrana u obrani Hrvatske od velikosrpske i JNA agresije i zaključio sa Smrt fašizmu! Isto tako mudro je izbjegao dodati  Sloboda narodu. Izbalansiran govor sa kojim se nikome od uzvanika nije htio zamjeriti.

Branko Oplanić opleo po samostalnoj državi Hrvatskoj

Branko Oplanić, predsjednik Saveza udruga antifašista Istarske županije, govorio je o Proštinskoj buni, fašističkom teroru za vrijeme vladavine Italije, istaknuvši stradanja istarskog stanovništva nakon kapitulacije Italije 8.rujna 1943.godine, kada je Njemačka vojska okupirala Istru, preskočivši naravno komunističke zločine nakon završetka 2.svjetskog rata i egzodus talijanskog stanovništva koji su ti zločini izazvali. Tada je iz Istre i Primorja iselilo oko 200 tisuća  ljudi , ne samo Talijana, nego i Hrvata koji nisu željeli živjeti pod komunističkim terorom. Nevjerojatno kako je  izbjegao  govoriti o komunističkim zlodjelima, ali  zato nije propustio direktno okriviti  tamo neke znakove fašizma, crne košulje, čudne pozdrave i  propadanje industrije u Istri, odlazak žena na rad u Italiju, iseljavanje mladih od 90-tih godina do danas. Podmuklo i zlonamjerno, jer tamo mu je bio nazočan predsjednik IDS-a, Boris Miletić, stranke koja je od 90-tih godina na vlasti u Istri!? A on okrivi tamo neke koji marširaju u crnim košuljama i kao jadan još  samo još očekuje ricinusovo ulje ( koje su koristili talijanski fašisti) !? Bilo bi smiješno da nije bilo nedostojno i jadno!

Boris Miletić-„antifašizam u Istri neokaljan“

Boris Miletić, gradonačelnik Pule, kao papiga ponavlja napamet naučene floskule o NOB, koja je donijela, “slobodu, jednakost i socijalnu pravdu“,  negirajući žrtve komunističkih zločina, naglašavajući da je“ antifašizam u Istri neokaljan“ i zbog toga je IDS jedini i usamljen protiv omalovažavanja, negiranja i ignoriranja antifašizma, te ne dopušta da se antifašizam blati!? Upravo taj njegov govor je povijesni revizionizam i zato i je IDS usamljen u obrani antifašizma, jer ostali koliko toliko priznaju zločine komunizma, odnosno kod Miletića antifašizma. Boris Miletić je uporan u svojim neodrživim stavovima rigidnog čuvara komunizma, koji on naziva antifašizam, o kojem ni predsjednik Zoran Milanović nije htio govoriti.

Nikako ne može biti komunistička NOB, antifašizam, jer je to prije svega bila socijalistička revolucija, borba za novo društveno uređenje u okviru  2.svjetskog rata. Ima elemenata borbe protiv fašizma, ali samo u djelu oslobađanja prostora i crtanja granica. No i kod određivanja granica nije bilo dovoljno samo fizičko oslobađanja prostora, nego je odlučujuće bilo istarsko svećenstvo i mons. Božo Milanović.

Jedini čisti antifašizam je bila Proštinska buna, dijelom i Labinska republika, ali kod koje je bila i socijalna komponenta borba radništva za bolje uvjete rada.

Antifažizam u Istri ne samo da je okaljan, nego je i okrvavljen nevinom krvlju zaklanog istarskog sina bl. Miroslava Bulešića! 

Antifašizam ne samo da je okrvavljen nego je kompromitiran, jer je nakon sabotaže antifašista na Vergaroli, 18. kolovoza 1946.godine,  kada je 28 ogromnih podvodnih mina koje su sadržavale 9 tona eksploziva eksplodiralo u vodama prepune plaže, uzrokujući pogibiju 116 i ranjavanje 216 ljudi, nastupio egzodus 200 tisuća ljudi koji nisu htjeli živjeti u takvom “antifašizmu”

A kada se doda još 4-6 000 ljudi bačenih u fojbe, onda je i zločinački antifašizam, a ne neokaljan!

Fabrizio Radin župan istarske županije govorio je u istom tonu kao i Boris Miletić, ponavljajući  mantre o antifašizmu kao životnoj vrijednosti, o istini i pravdi za koju se vlast u Istri zalaže!? Antifašisti po njemu nisu žalili žrtve u uvjerenju da grade novi i bolji svijet. Očito je,  jer  ne spominje, ne priznaje zločine i njihove žrtve kojima su „ antifašisti“ osvojili i učvrstili vlast u Istri.

Skandalozna izjava Stjepana Mesića

Stjepan Mesić , bivši predsjednik RH, veleizdajnik hrvatskog naroda i Republike Hrvatske, pozvao se na dr. Antu Ciligu,  kojega nije dostojan spominjati, jer je dr. Ante Ciliga iako uvjereni marksist, bio je i ostao Hrvat, koji nije izdao ideju jake i samostalne države hrvatskog naroda. „ Mir i sporazum između Hrvata i Srba zahtijevati će jaku i suverenu hrvatsku državu, status Srba u Hrvatskoj kao nacionalne manjine, suverenost Bosne i Hercegovine kao politička prava pučanstva bosanskih Muslimana te priznavanje prava Hrvata u Crnoj Gori i srbiji“ (1955  esej o „Hrvatskoj naciji u njezinoj borbi za slobodu i neovisnost“)

 A Stjepanu Mesiću komunizam je svjetska ideja, mega ideja, koja je na njegovu žalost propala u cijelom svijetu, jedino je opstala u njihovim glavama , ali samo zato da izbjegnu kaznu za zločine i sačuvaju na zločinima stečene pozicije, vlast  i materijalni status.  Komunistički zločini su „devijacije“ i skandalozno, otvoreno  žali što komunizam nije „zauvijek završio“ i pobio sve protivnike da može  slobodno vladati svijetom, jer uvijek postoji opasnost da se fašizam razvije u malim sredinama i ugrozi demokraciju!? Veliki „demokrata“ Stjepan Mesić ne priznaje demokratski izglasane Rezolucije od strane demokratski izabranih parlamenata:

  • Rezoluciji  1481/2006 Vijeća EU o osudi komunističkih zločina u kojima je život izgubilo oko 100 milijuna ljudi po Crnoj knjizi komunizma.
  • Deklaracije hrvatskog Sabora o osudi komunističkih zločina iz 2006 / NN 76/2006.)
  • Rezoluciji EU Parlamenta o osudi i izjednačavanju zločina svih totalitarnih režima  od 19.rujna 2019.godine i uklanjanja svih spomenika kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.

https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html

Govor predsjednika RH Zorana Milanovića, bio je znakovit, jer se nije htio zamjeriti bivšem predsjedniku Stjepanu Mesiću.  Nije htio govoriti o antifašizmu, jer zna da ga ne može povezivati  sa komunizmom, ali se slikovito izrazio da razlika nije suštinska, već samo verbalna;“ Komunizam, nacizam,  fašizam što sam stariji vidim sve više sličnosti, ali i nepremostivu razliku….Nacizam i fašizam su ekstremizmi mržnje, a komunizam je ekstremizam nade, plemenite nade!?“

Doista igra riječima koja nije suštinska već kićeno verbalna!

Kako jedna zločinačka, totalitarna, jednoumna ideologija može biti izraz nade, ekstremne nade? Da se poigram riječima pa priupitam uvaženog Predsjednika RH:

  • koju to ekstremno plemenitu nadu je donio komunistički koljač, kada je zaklao mladog svećenika Miroslava Bulešića, 1947. godine,  koji nikome nije naudio, nikoga uvrijedio, a kamo li oštetio?
  • Koju to ekstremno plemenitu nadu su donijeli komunističke ubojice koji su svećenika Talijana Francesca  Bonifacia  1946. godine, mučili i bacili u fojbu, tako da mu se ni do danas ne zna gdje mu počivaju kosti?
  • Koju su  to ekstremno plemenitu nadu donijeli onima koje su zazidali u rudarska okna kao što je Huda jama, Kočevski rog nakon završetka 2.svjetskog rata.
  • Koju su to ekstremno plemenitu nadu donosili onima koje su zatvorili na Goli Otok?
  • Koju su to ekstremno plemenitu nadu ugradili u svoju Deklaraciju Centralnog komiteta Komunističke partije Slovenije od 16.rujna 1941.godine, koju je potpisao tadašnji prvi partijski čovjek Slovenije Boris Kidrič? U njoj vidimo svo ekstremno zlo i brutalnost,  koje je  Centralni komitet Komunističke partije Slovenije sažeo u 16 točaka, komunističkog poimanja života i suživota. Glavna riječ je – Likvidirati . U cijelomu tom programu likvidiranja ima i nekih izuzetaka. Naime, u prvih osam točaka, sve te »neprijatelje« treba – likvidirati, no ne i »bivše jugoslavenske oficire«, koje samo treba – »zatvoriti«! I svećenike treba »samo« – zatvoriti. Uz likvidiranje i zatvaranje »državnih neprijatelja«, sve drugo treba oduzeti, oteti, protjerati, zabraniti… Posebno je indikativna zadnja 16. točka u kojoj se naređuje da »sve likvidacije moraju izvršiti posebni odjeli partije«.

Komunistička vlast  ne poštuje ni međunarodno pravo, ni Ženevske konvencije o postupanju prema ratnim zarobljenicima

  1. Komunizam se na može iskupiti ni oprati od počinjenih zločina, ma koliko ga kitili jezičnim smicalicama i izmišljali razlike i opravdanja; Zločini komunizma nisu bile devijacije, kao što izmišlja Stjepan Mesić, jer on i dan danas  žali što komunisti nisu zauvijek završili i sve neistomišljenike pobili.
  2. Komunizam nije ni antifašizam, jer je zločinačka ideologija, koja ne priznaje nijednu drugu ideologiju,svi neistomišljenici  su joj neprijatelji koje treba likvidirati da im ne budu smetnja u totalitarnom i diktatorskom načinu vladanja.
  3. Komunizam ne može biti ni ekstremna nada, jer za neistomišljenike nema nade, samo likvidacija! Smrt bez nade!

Za žrtve,  komunizam nije bila ni devijacija, ni ekstremna nada, ni nimalo plemenita nada, a niti antifašizam. Njima je namijenjena samo likvidacija na brutalan način, umjesto poštivanja Ženevskih konvencija  o zaštiti ratnih zarobljenika odnosno Konvencija o postupanju prema ratnim zarobljenicima,  donesena je 27. srpnja 1929. godine na Diplomatskoj konferenciji u Ženevi pod pokroviteljstvom Međunarodnog odbora Crvenog križa. Ukupno su je ratificirale 54 države. izvorni tekst je na francuskom jeziku, a depozitar je švicarska vlada .

Važnost Konvencije iz 1929. god. za bleiburšku tematiku ogleda se u činjenici da je ona bila pravno obvezujuća za sve države koje su sudjelovale u događajima.

NDH je stranka Konvencije jer je ratifikacijske isprave podnijela Vladi Švicarske 20. siječnja 1943. Velika Britanija (odnosno UK) je jedna od izvornih potpisnica te je za nju Konvencija obvezujuća još od 23.lipnja 1931. Kraljevina SHS (koja je kasnije te godine preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju) je ratifikacijske isprave podnijela 30. lipnja 1931. Treba imati na umu da se Vlada DFJ osnovana na temelju sporazuma Tito-Šubašić 1944. god. smatrala pravnim sukcesorom Kraljevine Jugoslavije te je zahvaljujući tome i uživala formalni status saveznika SAD-a i Velike Britanije. Dakle, Ženevska konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika iz 1929. god. pravno je obvezujuća za DFJ koja je bila subjekt

Najveći i najstrašniji zločini  prema hrvatskom narodu, počinjeni su nakon završetka rata u svibnju 1945. godine od strane jugoslavenskih snaga

Radi se  o nizu teških kršenja  međunarodnoga ratnog prava i tada važećih međunarodnih propisa  počinjenih prema civilnom stanovništvu, većinom hrvatske i bošnjačke nacionalnosti te pripadnicima poraženih oružanih snaga, pretežito ustašama, članovima njemačke vojske, crnogorskim četnicima, ali i ruskim Kozacima koji su se dogodili na području Austrije i diljem bivše Jugoslavije.

Svim tim strahotama  komunističke odmazde,  direktno  je zapovijedao Josip Broz Tito, koji je  u vrijeme bleiburških događanja te marševa smrti koji su uslijedili bio predsjednik Vlade (DFJ), ministar obrane u toj Vladi, generalni sekretar partije (KPJ) te vrhovni zapovjednik svih jugoslavenskih oružanih snaga (prvo NOVJ a poslije Jugoslavenske armije), dakle de facto i de iure imao je kontrolu nad svim snagama te je bio najodgovornija osoba u zemlji. Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom potpunom kontrolom..

Kao dokaz  Milan  Basta prenosi u svojoj knjizi “Rat je završio 7 dana kasnije “,Beograd, 1986., na str. 399: „Obruč je sa severa zatvoren, druže Stari.-Neprijatelj se ipak izvlači .Te ne smiješ dopustiti. Šutio sam trenutak-dva. Osećam da je maršal nezadovoljan.-Čuješ li ti mene Kosta?-Čujem, druže Stari.-Onda jače zatvori obruč. Peko i Koča će pritisnuti s juga. Ali zadatak Treće armije je sada najvažniji. Lično si mi odgovoran“

(Za one mlađe drug Stari je bio Tito,  Kosta , Kosta Nađ, zapovjednik III. jugoslavenske armije, Aleksandar Ranković na čelu OZNE)

J. Jurčević, “Bleiburg”, Zagreb, 2005. god., str. 270 i na naslovnoj strani: „Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajuć. Za 10 dana u Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost, za čišćenje Zgb-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve izvršite u prvim danima…. Aleksandar Ranković“

Isječak iz stručnog rada Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina UDK 355.293(497.5)“1945”341.322.5(497.5)“1945 citiram:

„Najviši jugoslavenski predstavnik u samim pregovorima s Britancima u dvorcu Thurn-Valassina iznad Bleiburškog polja bio je Milan Basta, je u to vrijeme, 1945. god., bio politički komesar 51. brigade (tzv. vojvođanske) u sastavu III. jugoslavenske armije. Tamo se našao i zapovjednik 12. divizije Dušan Ostojić, poznat pod nadimkom Osman i njegov zamjenik Rade Knežević, poznat pod nadimkom Tihi. Ostojić i Basta planiraju sprovođenje predaje snaga na Bleiburškom polju. Točnije rečeno, oni 15. svibnja 1945. god. u svom zapovjednom mjestu u selu Hrust pripremaju masovni masakr. Smještaju svoje postrojbe na obližnje šumske proplanke s obiju strana Bleiburškog polja. Na taj način ostvaruju taktičku kontrolu nad cijelim poljem, a istodobno onemogućuju svaki ozbiljniji otpor jer su se jugoslavenske snage nalazile skrivene u šumi a hrvatski vojnici i civili stiješnjeni na čistini u polju.

Jugoslavenske snage bile su naoružane teškim i lakim strojnicama. Nakon što su Basta i Ostojić dovršili planiranje i taktički razmjestili snage, a po isteku ultimatuma Basta odlazi do hrvatskih položaja i nakon kraće inspekcije vraća se natrag te pritom daje svojim snagama znak rukom nakon čega je otpočeo masakr. Osobito je užasavajuća okolnost da su se u tom trenutku Bleiburškim poljem vijorilo tisuće bijelih zastava u znak predaje. Strojnička paljba pokosila je stiješnjenu masu civila, žena i djece te vojnika koji su se predali. Pobijeni i ranjeni padali su u hrpama. Nakon dovršenja paljbe pripadnici jugoslavenskih snaga ušli su u gomilu i započeli s pljačkom osobnih predmeta i klanjem onih ranjenih nesretnika koje strojnice nisu uspjele ubiti. O tim događajima pisao je diplomatski kurir Teodor Pavić“

Ultimatum koji se u tekstu spominje  prenosi grof N. Tolstoj u svojoj knizi “Ministar i pokolji“; Zagreb, 1991. na str. 108: „Zahtijevamo bezuvjetnu predaju cijele vaše vojske za jedan sat. Ako prihvatite, žene i djeca mogu se vratiti svojim kućama. Vojnici i ofi ciri ostat će ratni zarobljenici….Ako ne prihvatite uvjete, za petnaest minuta započet će opći napad i vi se nećete imati pravo pozivati na internacionalne konvencije Crvenog križa“ Eto vidi se kako su partizani održali riječ, strojnicama su sve pobili!

file:///D:/Downloads/09Vuletic.pdf

Broj žrtava nikada neće biti točan

Ubijanje nije završeno na Bleiburškom polju. Nastavilo se, pa je Slovenija u to vrijeme bila najveće stratište Europe.  Od 23. svibnja 1945. ubijeno 190.000 Hrvata. Na Križnom putu od Dravograda do hrvatske granice ubijeno je 145.000 Hrvata. U Kočevskom Rogu 41.000, u Zasavskom Hribovju 24.000, u Brežiškom Polju Mostec 6000, u Krakovskom Gozdu u jedanaest grobišta 5000, ubijen je dio hrvatske vlade i djece te opatica, u mjestu Lancovo 1300, u Crnom Grobu ostatak vlade pobijene u Lancovu 200 (str. 421).

Ali to još nije potpun popis, naknadno su otkrivena još neka mjesta masovnih grobnica. U Teznu kraj Maribora prigodom gradnje ceste otkriven je protutenkovski jarak ispunjen leševima. Iskopano je 1179 leševa hrvatskih vojnika, a otkriven je samo kraći dio rova, mnogo dulji ostao je neotkopan (str. 628).

U Žančanima kraj Slovenj Gradeca, bilježi Zbornik na str. 631, u duboko urezan 600 metara dug šumski put za otpremu drva bilo je nabacano i zemljom nasuto 4000–7000, hrvatskih bjegunaca domobrana i mobiliziranih Slovenaca. Egzekuciju su pod zapovjedništvom slovenskih partizana i terenaca izveli (sve hladnim oružjem) 31. vojvođanska divizija i 1. divizija KNOJ-a. To je bila prava klaonica!

Točan broj pobijenih nikada se neće saznati. Uzeta je kao približno pouzdana britanska vojna procjena iz izvještaja 38. brigade V. korpusa VIII. (koji je u prilogu povijesnog dijela rada) savezničke armije. Ta procjena govori o oko 500 000 civila i 200 000 vojnika koji se kreću prema njihovim položajima.

Iz navedenih podataka jasno je manipuliranje  i iskrivljavanje povijesnih činjenica, povijesni revizionizam, ali sa ciljem zadržavanja pozicija vlasti,  moći i materijalnog statusa. Zato se grčevito bore protiv povijesne istine i svako istraživanje odmah proglase revizionizmom i ustaštvom!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Istaknuto

U bremenitoj povijesti Istre, istarske žene neprestano su se borile za obitelj i očuvanje obiteljskih vrijednosti

Published

on

Istra do početka 1.svjetskog rata

Koliko je povijest Istre bila teška  i bremenita, toliko je bio težak život istarske žene.

Kako je stanovništvo Istre krajem 19. stoljeća, do početka 1.svjetskog rata  bilo podijeljeno na ruralno-seosko u unutrašnjosti Istre i priobalno gradsko, tako je bio različit i položaj žena u obitelji i društvu.

Tijekom 19. stoljeća oko  90% stanovništva Istre bilo je seosko i  uzdržavalo se  radom u poljoprivredi.

Seosko stanovništvo činili su pretežno Hrvati, a gradsko Talijani i Nijemci. Samim time postojala  je razlika u načinu života i funkcioniranja obitelji., ali zajednička im je bila briga za obitelj.

Do raspada Austro-ugarska monarhija, koja je bila pravno uređena monarhija sa carem kao poglavarom i državnim institucijama koje su održavale taj pravni poredak stabilnim, tako se točno znalo mjesto žene u društvu.

U seoskim sredinama žene  su shvaćane najprije „kao radna snaga, a zatim i kao „stroj“ za rađanje i odgoj djece“.  Žena je brinula za cijelo kućanstvo te supruga i djecu, ali i rad na polju i gospodarstvu zajedno s muškarcem. Žena gospodarica je brinula i o obavljanju poslova oko kuće na zemlji, u vinogradu, vrtu uz kuću te oko stoke i živadi uz poslove kao što je priprema hrane, ručna izrada odjeće i posteljine kao  i drugih potrepština za kuću i ukućane. Kućanski poslovi uključivali su spremanje i uređenje kuće, kuhanje, pečenje kruha, nošenje vode i drva za ogrjev, čuvanje djece, predenje, tkanje, šivanje, krpanje i pranje rublja.

Žena je na djecu prenosila vjeru i domoljublje.

U gradskim sredinama žene državnih i vojnih dužnosnika bile su vrijedne pratilje svojih supruga i prezentirale njegov društveni status. Mogle su se baviti društveno korisnim radom, jer su mogle platiti dadilje za čuvanje djece, pralje i spremačice.

Žene nižih društvenih slojeva, zbog egzistencijalnih razloga morale su  tražiti posao pa su se  zapošljavale  u društveno prihvatljivim  zanimanjima  kao  guvernante, učiteljice, službenice u poštanskoj službi i drugo.

Uslijed procesa industrijalizacije došlo je  do promjena u rasporedu i ustrojstvu stanovništva, raskida se sa tradicionalnim načinom života što društvo mijenja iz temelja.

U Istri je zbog odluke Cara Franje Josipa I, da se u Puli otvori brodogradilište i da Pula postane glavna ratna luka Monarhije, došlo do naglog razvoja industrije i velikog porasta stanovništva.

Žene su u Istri imale neka veća prava u braku u odnosu  na ostatak Hrvatske. Opći građanski zakonik iz 1815. se  pokazao progresivnim u svom vremenu budući da je osigurao ženama visoku razinu ekonomske nezavisnosti koju su one odranije uživale u instituciji „braka na istarski način“, jer su i u braku zadržale pravo vlasništva nad imanjem.

Počeo je 1.svjetski rat i život se potpuno izokrenuo.

Stanovništvo južne Istre uglavnom žene i djeca te nešto staraca  je 1915. bilo internirano u unutrašnjost Monarhije u prihvatne logore, sa drvenim barakama, jakim zimama na koje Istrani nisu bili navikli U Wagni bi, naime, palo i do metar snijega, koji se nije povukao do proljeća. Nedostajalo je hrane, žene su pomagale i u kuhinjama, pa su od šefova dobivale ostatke hrane, a često bi i ukrale malo graha i krumpira da kriomice nešto skuhaju za najbliže.  Harale su zarazne bolesti, pa je na primjer u logoru Wagni i u Gmundu dnevno umiralo po 200 osoba, a najviše djece.  Nije bilo obitelji koja nije izgubila jedno ili više djece., a nekima su stradala i  sva djeca. Procjenjuje se da se oko 10 000 nije vratilo. Sve to izazvalo je i pobunu žena u logorima.

Kada su se 1918.vratili u Istru zatekli su opljačkane kuće, zapuštenu zemlju, zarasle njive, vinograde  i maslinike.  Još je vladala Španjolska gripa, koja ih je onako pothranjene  kosila.

Teški život žena pod Italijom

Teške ekonomske prilike nakon rata i nedostatak hrane prisiljavale su žene sa sela da prodaju svoje proizvode u gradu, mnoge su se odlučile i na preprodavanje pa su po selima sakupljale mlijeko, jaja , povrće, pa i šumskih plodova i nosile u grad na prodaju. A bilo je i odvažnih žena, koje su švercale duhan, kavu i petrolej, i  kako je država imala monopol na te robe, bile su u strahu od financa i karabinjera, pa su se sakrivale i kretale noću šumskim putevima.

Naravno nije bilo prijevoznih sredstava, pješačile bi po par sati do grada i nazad. Ujutro bi već u tri sata krenule u  grad,  nosile domaće proizvode za prodaju, a za natrag bi nosile sve što im za domaćinstvo treba, što nisu same proizvodile.

Bile su tako organizirane da su putem hodajući prele ili plele čarape. Kada bi kasno došle kući, čekala bi ih djeca i sav kućanski posao.

Mnoge su radile kao dojilje, uz svoju djecu odlazile bi u grad dojiti tuđu djecu. Nije onda bilo dječje hrane kao danas i majke koje nisu mogle dojiti rado su prihvaćale usluge dojilja.

Zbog velikih poreznih nameta i čestih oduzimanja robe od stane karabinjera i financa  žene bi se pobunile, pa je tako izbilo nekoliko pobuna žena.

Pobune žena u Istri

Nisu to bile nikakve politički motivirane pobune, bilo je isključivo za smanjenje poreza, nameta i za slobodno klanje stoke  za osobnu upotrebu i slično.

Isto tako  Proštinska buna, nije bila politički motivirana, već pobuna seljaka Proštine protiv terora, oduzimanje ljetine i maltretiranja djevojaka od strane talijanskih squadrista.

Rigidni  „ antifašisti“ poput Radničke fronte te su pobune odmah svrstali u antifašizam, što nije povijesno utemeljeno. Žene su se pobunile protiv vlasti, a vlast je bila fašistička i eto automatski antifašizma. Žene su tražile olakšice da mogu prehraniti svoje obitelji i to je bio jedini motiv i cilj pobuna

https://www.radnickafronta.hr/hr/t/tekstovi/clanci/719/pobuna-200-tinjak-zena-u-tinjanu/

Kapitulacija Italije i njemački teror

Rommelova ofanziva u Istri bila je krvava sa teškim posljedicama. Nijemci su za odmazdu palili sela, ubijali ljude, pa su preživjeli ostali bez kuća i bez ičega. Primila bi ih rodbina, a onda su žene trebale za svih priskrbiti hranu. Mnogu su se pridružile NOP-u i na svojim putovanjima bile kuriri i raznosile  poštu.

Po zimi se čak 17 njih smrzlo,  jer su preko Ćićarije išle u Sloveniju i natrag noseći i po 20 kg hrane.

Hodajući plele su čarape, rukavice, pulovere za partizane u Gorskom Kotaru. Noću su iskuhavale robu u lušiji, stare plahte kao zavoje za ranjenike, čak su u nedostatku soli, žene s labinštine donosile kući morsku vodu i  iskuhavajući je dobivale sol.

Jedan manji dio uključio se direktno, kao borci u NOB  i sudjelovao u osnivanju Narodno-oslobodilačkih odbora i novih struktura narodne vlasti.

Kraj rata nije donio mir u Istru. Istra je bila podijeljena na zonu A i B i slobodan teritorij Trsta, pa su žene po naređenju Partije trebale prosvjedovati u narodnim nošnjama kako  bi se vidjelo da je stanovništvo za Tita.

Po završetku rata žene su dobile pravo glasa, školovale se , jer je nedostajalo učitelja, radile u sakupljanju odjeće i hrane za obitelji poginulih, brinule za svoju obitelj i ustvari  uvijek  za opstanak svojih obitelji.

A kakav je bio život nakon rata u velikoj neimaštini, kada je svega nedostajalo, osobno svjedočim, jer me mama kao malu stavljala da čuvam red pred trgovinom. Vlasti su morali racionalno rasporediti hranu i druge kućne potrepštine. Kupovalo se na točkice prema broju članova obitelji.

„A negdje 1955-56 počele su žene iz Jadreški, Valture i bližih sela dovoziti mlijeko sa kolima koja su vukli tovari, u velikim aluminijskim bidonima-tako su zvali te posude i onda bi sa mjericom  grabile u lonce koje su mame donosile. Kakvo je to bilo mlijeko, napravilo bi 2 cm debeli skorup. Moja mama nosila je peći kruh u Forno -pekaru i onda na topli kruh taj skorup i šećera. Nije bilo boljega. Tek negdje 60-tih počela je raditi mljekara i onda se moglo kupiti mlijeko u dućanu. Ali nije bilo ni blizu dobro kao ono iz seljačkih kola sa tovarom iz Jadreški.

Koja razlika prema mlijeku koje se danas kupi u tetrapaku. Nema to mlijeko onaj debeli skorup. A tako vam mogu ispričati priče o brašnu, šećeru, ulju koje smo dobivali na točkice. I za te namirnice čekalo se u dugačkim redovima od 3 ujutro. Nije bilo kao danas, odeš i kupiš bez razmišljanja. Isto mogu pričati o novoj školi u kojoj sam bila prva generacija, A tek o igranju po ruševinama, pa bi dolazili doma razbijeni od padova…

Ah da još ovo o osobnoj higijeni. Imali smo wc u stanu, ali bez kade ili tuša. Tata se išao kupati u Dom zdravlja, tamo su u podrumu bili tuševi i ljudi su dolazili se tuširati. A skoro svaka zgrada imala je u dvorištu LIŠJERU-praonu u kojoj su bile kamene vaške-kade i peć na drva sa velikim rezervoarom za grijanje vode. Dakle bojlera nije bilo.

U kuhinjama su bili oni šporeti na drva koji su imali sa strane mali rezervoar za grijanje vode.

I  onda bi se mame dogovorile , naložile vatru, grijale vodu , prale robu i kupale dječurliju u velikim maštelama. Bile su velike te maštele, po dvoje djece bi stalo unutra. Bilo je veselo to kupanje po zimi u lišjeri. bilo je toplo, puno pare od iskuhavanja robe, a robu se pralo u lušiji. Sapun se dela doma. E moja dica ne znate vi ča je mižerija. Ne znate vi što je siromaštvo! A bili smo sretni, jer za drugačije nismo znali!“

Ova fotografija je snimljena na Palacinama u Puli  kod Mornaričkog parka prema S krivini

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

Milorade Pupovac izgradite  nama Hrvatima u Istri  kulturni centar, pa da svi budemo ravnopravni građani ove zemlje.

Published

on

Pišem vam ovo otvoreno pismo, jer su me vaši administratori blokirali pa vam se ne mogu drugačije obratiti!

Članak 14. Ustava RH kaže:

 „Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.“

E pa kada smo svi jednaki , nema socijalnih,  a pogotovo nema nacionalnih razlika, izgradite i vi nama Hrvatima kulturne centre; eto prigode, bili ste u Istri.  Razgovarali ste sa predstavnicima LGBT populacije o virtualnom muzeju LGBT iz cijelog svijeta COME, pa bi se i oni mogli vama priključiti u izgradnji. Neka i oni uzidaju koju ciglu!

https://www.portalnovosti.com/muzej-prihvacanja

U Istri mi Hrvati nemamo Kulturne centre, znate popalili su nam ih Talijani još u vrijeme Mussolinijeve  vladavine, a drugdje po Hrvatskoj popalili su vaša braća četnici za vrijeme  Domovinskog  rata, a našim vladajućima više  ste vi manjinci prirasli srcu od nas Hrvata da bi nama gradili kulturne centre.

I  kako nismo ugrožena srpska ili  talijanska nacionalna manjina, nego domicilni Hrvati, Vlada RH nema nas razloga nagraditi, nemamo za nju dovoljno ruku.

Red bi bio brte Milorade da u ime bratstva i jedinstva, istarskoga antifašizma i tolerancije budemo ravnopravni.

Svake godine Vlada RH, presretna što ste tu, što je podržavate, obilno vas nagrađuje velikim novčanim iznosima.

Nagrađuje vaše ručice u Saboru, nagrađuje vašu predanost Hrvatskoj, koju izražavate putem svojih medija. Posebno nagrađuje Novosti, za hvalospjeve koje o Vladi i Hrvatima pišu vaši nagrađeni novinari -kolumnisti Dežulovići, Šimićevići, Ivančići,  koje  im vi skupa sa HND-om  dijelite. Zahvaljuje na ponosnoj hrvatskoj himni Lijepa naša haubico! To je nas Hrvate posebno oduševilo,  kako se vi sa poštovanjem odnosite prema hrvatskim vrijednostima, hrvatskoj  himni! Vrh!

Imate vi novaca, vidim da ste ostvarili dobitak od 308.815,98 eura za prošlu godinu, ali ako vam pofali, iza vas se zadovoljno smješka Eugen Jakovčić, pa neka se obrati svom zrmanu Niniju  Jakovčiću, Capu d’Istria  da mu pokloni koji šoldo, od onih ča se nakupija od Istrijana koji su mu dali povjerenje. Neka mu reče da malo skrati put oko svita i pomogne izgradnju Hrvatskog kulturnog centra u Istri.

Pa oko je zrman Nini, Capo d’Istria  u nekoj prašumi Nove Gvineje bez mobitela, neka se javi njegovom nasljedniku u EU Parlamenu , zrmanu po šoldima Valteru Flegu, forši bi on moga dati koji milijunčić  od onih ča je zaradija u 200 lit ča je dela u Uljaniku.

Škužajte  brte Milorade, mi istarski Hrvati volimo predikati po našu, po našen lipom i milozvučnom ČA. Naša čakavica i glagoljica starije su od vaše ćirilice, pa nam nemojte uzeti za zlo ča nismo stili vašu ćirilicu. Ki bi to sve zapametija tolike zajike, tolika pisma u toj našoj maloj multietničkoj i multukulturalnoj Istri? Moji zrmani Istrijani jako teško. Oni znaju samo za istrijanski zajik  i glagoljicu.

Tako bi brte Milorade bilo dobro graditi novo bratstvo i jedinstvo u Istri, pa bi je lakše mogli prodati Talijanima, braći Rusima ili još  bolje nekom novokomponiranom srpskom tajkunu, koji će vam osigurati hotele i privatne plaže , da se ne mišate sa domaćim sčavima-robovima koji će vas služiti.

Eto brte Milorade pozdravite mi vrlog i prikopametnog  premijera Plenkovića sa kojim ćete vi Srbi, pored naših Hrvatina, još dugo i sretno vladati! Kao u bajci!

Lili Benčik, istarska Hrvatica/ hrvatskepravice

„ Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna”

 

 

 

Continue Reading

Istaknuto

Marija Jurić Zagorka i Bl. Alojzije Stepinac

Published

on

Kada se napiše Marija Jurić Zagorka, automatski se pred očima pojave hrvatski povijesni romani Kći Lotrščaka, Grička vještica, Gordana, Vitez slavonske ravni, Plameni inkvizitori i mnogi  drugi.

Nije Zagorka pisala samo povijesne romane. Bila je veliki borac za prava žena, pravo na rad, i socijalnu pravdu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije.

Marija Jurić Zagorka prva je hrvatska politička novinarka, koja je sudjelovala  u osnivanju Hrvatskog novinarskog društva. Zalagala se za radna i socijalna prava novinara i novinarki.

Marija Jurić Zagorka rođena je Negovec kraj Vrbovca, 2. ožujka 1873. a umrla je u Zagrebu, 30. studenoga 1957.  Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica.

Uređivala je list Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Velika potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer.

Međutim malo je poznato, jer se nije uklapalo u ljevičarsku sliku o njoj, da je Marija Jurić Zagorka još u djetinjstvu otkrila da je Bog ljubi, i onako prezren od ljudi, odbačen, vičan patnjama, ponižen, razapet i proboden (usp. Iz 53,3-5), Isus Krist privukao ju je k sebi.

Bogu se molila, ispovijedala, pričešćivala, u slavlju Mise sudjelovala, zahvaljivala Bogu. Bila je kršćanka koja se svoje vjere nije odrekla niti ju zanijekala. Kao mlada djevojka napisala je: „Mučeničkim životom ja ću živjeti i umrijeti, ali vjeru svoje duše nikad neću izdati. Ni za čast ni bogatstvo.“

U romanu Kamen na cesti pisala je: „Bog ljubi ljepotu kad je tako divno uresio zemlju. Ne, ne, nije kriva sudbina. Čovjek sam uništava ono što mu je dao Bog“

Iz čvrste vjere i stvaralaštva Marija Jurić Zagorka pokazala je da čovjek koji u Boga vjeruje nije kamen na cesti kojega gaze  kotači svih kola što voze svakojako smeće. On postaje stijena kojoj Bog daje čvrstinu i dostojanstvo ljudskosti.

U romanu Kći Lotrščaka opisala je požar koji je harao Zagrebom, odnosno Gričom  1731. godine. Kako piše tadašnji kanonik Baltazar Adam Krčelić, udovica Modlar, kojoj nije zabilježeno ime, na zgarištu izgorenih kuća, u pepelu je pronašla praktički neoštećenu sliku blažene djevice Marije s malim Isusom. Udovica Modlar i njeni sugrađani neoštećenost slike smatrali su čudom, podigli su oltar, postavili  na oltar sliku i zapalili  svijeće vjere u čudotvornu Bogorodicu pod Kamenitim vratima.

„Majka Božja na Kamenitim vratima! Ostani u toj kuli s nama, na sve vjekove!… I dolazit će k tebi hrvatske duše, da prime utjehu jadu svome, potporu nadama svojim, zaštitu od pogibelji od zlotvora svojih!… I tebe slavit će grad naš rođeni, dragi, dok u njemu bude roda hrvatskoga!’…i tako do današnjih dana.

Tako vjerom obogaćenog duha Marija Jurić Zagorka pokrenula je 1939. časopis Hrvatica i pred Uskrs 1940. zamolila je nadbiskupa Stepinca da za časopis Hrvatica,  radi prosvjećivanja hrvatskih žena i djevojaka, javnosti predoči kršćanski pogled na dostojanstvo žene i njezinu ulogu u društvu. S te novinske propovjedaonice on je, ne kao privatno mišljenje, nego kao nauk Crkve, navijestio potrebu primjene kršćanskih načela u duhovnoj obnovi hrvatskog naroda shvaćajući da je za taj preporod prevažna uloga žene.

Na portalu  Stari hrvatski časopisi, Narodne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, hrvatska kulturna baština, digitalizirani su primjerci časopisa Hrvatica, pa se može u originalnoj verziji pročitati cijeli tekst kao dio stepinčeve baštine o dostojanstvu kršćanskog braka između muškarca i žene, kršćanskom  odgoj djece i mladih, dostojanstvu žene roditeljice i vjeroučiteljice, vrijedne divljenja i ponosa.

Marija Jurić Zagorka objavila je Nadbiskupov intervju u časopisu Hrvatica, a nadbiskupu Stepincu poslala zahvalno pismo u kojem je napisala:

„Izjava Vaše Preuzvišenosti čita se na sastancima pojedinih ženskih društava javno, te je svuda proizvela dubok dojam i spontano oduševljenje. Sve žene naglasuju, da im još nikad nitko do Vaše Preuzvišenosti nije tako divno protumačio, da Katolička Crkva postavlja ženu na toliko uzvišeno mjesto, a dubokoumni komentar Vaše Preuzvišenosti i mišljenje Vaše ostat će neizbrisivo“

 Zagreb, 15. ožujka 1940. M. Jurić Zagorka.

Lili Benčik/hrvatskepravice

U privitku stranice iz časopisa Hrvatica.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved