Na Križu u općini Marčana  u Istarskoj županiji, hrvatska politička“ elita“ obilježila je 100 obljetnicu završetka Proštinske bune i tom prigodom moglo se čuti jadnih pa i smiješnih jezičnih bravura u obrani komunizma.

Proslavu su „uveličali  uvaženi“ političari:

Načelnik općine Marčana Predrag Pliško. Pulski gradonačelnik Boris Miletić, Župan Istarske županije Fabrizio Radin ( brat podpredsjednika Sabora Furia Radina),predsjednik Saveza udruga antifašista Istarske županije Branko Oplanić,  u Istri rado viđen gost  istarskih političara bivši predsjednik Stjepan Mesić i predsjednik države  Zoran Milanović.

https://www.facebook.com/watch/?v=460245341860332

Svjesni da povijesna istina nezaustavljivo izlazi na vidjelo, osobito nakon Rezolucije EU Parlamenta  o osudi i izjednačavanju zločina svih totalitarnih režima izglasanoj 19. rujna 2019. godine,  hrvatski političari izvrgavaju se podsmjehu, izrugivanju  i preziru braneći neobranjivo; komunizam!

U Hrvatskoj se tijekom pedeset godina komunizma o komunističkim zločinima nije smjelo ništa govoriti,  ni znati! Bila je to tabu tema!  Komunistički povjesničari bavili  su se  samo zločinima  okupatora,  pa ništa  službeno nisu  znali o zločinima osloboditelja. Komunistički zločini pomno su se sakrivali, čak i likvidacijama svjedoka. Dok se pretjerivalo sa žrtvama fašizma, potpuno se prešućivalo žrtve komunizma, štoviše žrtve komunizma službenim statistikama prikazivale su se kao žrtve fašizma.

Najviše je stradalo Hrvata nakon što je u Europi zavladao mir! Tada je komunizam pokazao svoj zločinački karakter. Umjesto da donese mir i slobodu kao u demokratskom dijelu europskih zemalja, u Istočnoj Europi donio je novu strahovladu, represiju, progone i teror, nad svima koje je komunistička vlast označila kao svog neprijatelja. Kako 50-tih godina nije bilo sredstava masovne komunikacije kao danas, jedino je radio bio dostupan i to samo partijskim funkcionerima,  održavali su se mitinzi i to se pod obvezno  moralo prisustvovati. Mame su  sa malom djecom morale dolaziti na mitinge i onda su nam partijci i partijke punili glavu sa unutarnjim i vanjskim neprijateljima. Bilo je poželjno prijavljivati „sumnjiva, subverzivna djela“, pa bi UDBA odradila svoj posao čuvanja države od unutarnjih neprijatelja i ljudi su  jednostavno nestajali.. Strah se uvukao u ljude, strah  čije repove osjećamo i dan danas, jer se ljudi boje za svoje radno mjesto, svoje obitelji  i za svoj život.

Osvrnuti ću se na govornike i njihova izlaganja:

Predrag Pliško , načelnik općine Marčana,  kojoj pripadaju proštinska sela osvrnuo se ukratko na događaje oko Proštinske bune, nadovezao se na priklučenje Istre Hrvatskoj odnosno tadašnjoj Jugoslaviji na Pariškoj mirovnoj konferenciji  ne ističući doprinos istarskog svećenstva  u priključenju ,  mudro preskočivši komunističko razdoblje, prešao na sudjelovanje Istrana u obrani Hrvatske od velikosrpske i JNA agresije i zaključio sa Smrt fašizmu! Isto tako mudro je izbjegao dodati  Sloboda narodu. Izbalansiran govor sa kojim se nikome od uzvanika nije htio zamjeriti.

Branko Oplanić opleo po samostalnoj državi Hrvatskoj

Branko Oplanić, predsjednik Saveza udruga antifašista Istarske županije, govorio je o Proštinskoj buni, fašističkom teroru za vrijeme vladavine Italije, istaknuvši stradanja istarskog stanovništva nakon kapitulacije Italije 8.rujna 1943.godine, kada je Njemačka vojska okupirala Istru, preskočivši naravno komunističke zločine nakon završetka 2.svjetskog rata i egzodus talijanskog stanovništva koji su ti zločini izazvali. Tada je iz Istre i Primorja iselilo oko 200 tisuća  ljudi , ne samo Talijana, nego i Hrvata koji nisu željeli živjeti pod komunističkim terorom. Nevjerojatno kako je  izbjegao  govoriti o komunističkim zlodjelima, ali  zato nije propustio direktno okriviti  tamo neke znakove fašizma, crne košulje, čudne pozdrave i  propadanje industrije u Istri, odlazak žena na rad u Italiju, iseljavanje mladih od 90-tih godina do danas. Podmuklo i zlonamjerno, jer tamo mu je bio nazočan predsjednik IDS-a, Boris Miletić, stranke koja je od 90-tih godina na vlasti u Istri!? A on okrivi tamo neke koji marširaju u crnim košuljama i kao jadan još  samo još očekuje ricinusovo ulje ( koje su koristili talijanski fašisti) !? Bilo bi smiješno da nije bilo nedostojno i jadno!

Boris Miletić-„antifašizam u Istri neokaljan“

Boris Miletić, gradonačelnik Pule, kao papiga ponavlja napamet naučene floskule o NOB, koja je donijela, “slobodu, jednakost i socijalnu pravdu“,  negirajući žrtve komunističkih zločina, naglašavajući da je“ antifašizam u Istri neokaljan“ i zbog toga je IDS jedini i usamljen protiv omalovažavanja, negiranja i ignoriranja antifašizma, te ne dopušta da se antifašizam blati!? Upravo taj njegov govor je povijesni revizionizam i zato i je IDS usamljen u obrani antifašizma, jer ostali koliko toliko priznaju zločine komunizma, odnosno kod Miletića antifašizma. Boris Miletić je uporan u svojim neodrživim stavovima rigidnog čuvara komunizma, koji on naziva antifašizam, o kojem ni predsjednik Zoran Milanović nije htio govoriti.

Nikako ne može biti komunistička NOB, antifašizam, jer je to prije svega bila socijalistička revolucija, borba za novo društveno uređenje u okviru  2.svjetskog rata. Ima elemenata borbe protiv fašizma, ali samo u djelu oslobađanja prostora i crtanja granica. No i kod određivanja granica nije bilo dovoljno samo fizičko oslobađanja prostora, nego je odlučujuće bilo istarsko svećenstvo i mons. Božo Milanović.

Jedini čisti antifašizam je bila Proštinska buna, dijelom i Labinska republika, ali kod koje je bila i socijalna komponenta borba radništva za bolje uvjete rada.

Antifažizam u Istri ne samo da je okaljan, nego je i okrvavljen nevinom krvlju zaklanog istarskog sina bl. Miroslava Bulešića! 

Antifašizam ne samo da je okrvavljen nego je kompromitiran, jer je nakon sabotaže antifašista na Vergaroli, 18. kolovoza 1946.godine,  kada je 28 ogromnih podvodnih mina koje su sadržavale 9 tona eksploziva eksplodiralo u vodama prepune plaže, uzrokujući pogibiju 116 i ranjavanje 216 ljudi, nastupio egzodus 200 tisuća ljudi koji nisu htjeli živjeti u takvom “antifašizmu”

A kada se doda još 4-6 000 ljudi bačenih u fojbe, onda je i zločinački antifašizam, a ne neokaljan!

Fabrizio Radin župan istarske županije govorio je u istom tonu kao i Boris Miletić, ponavljajući  mantre o antifašizmu kao životnoj vrijednosti, o istini i pravdi za koju se vlast u Istri zalaže!? Antifašisti po njemu nisu žalili žrtve u uvjerenju da grade novi i bolji svijet. Očito je,  jer  ne spominje, ne priznaje zločine i njihove žrtve kojima su „ antifašisti“ osvojili i učvrstili vlast u Istri.

Skandalozna izjava Stjepana Mesića

Stjepan Mesić , bivši predsjednik RH, veleizdajnik hrvatskog naroda i Republike Hrvatske, pozvao se na dr. Antu Ciligu,  kojega nije dostojan spominjati, jer je dr. Ante Ciliga iako uvjereni marksist, bio je i ostao Hrvat, koji nije izdao ideju jake i samostalne države hrvatskog naroda. „ Mir i sporazum između Hrvata i Srba zahtijevati će jaku i suverenu hrvatsku državu, status Srba u Hrvatskoj kao nacionalne manjine, suverenost Bosne i Hercegovine kao politička prava pučanstva bosanskih Muslimana te priznavanje prava Hrvata u Crnoj Gori i srbiji“ (1955  esej o „Hrvatskoj naciji u njezinoj borbi za slobodu i neovisnost“)

 A Stjepanu Mesiću komunizam je svjetska ideja, mega ideja, koja je na njegovu žalost propala u cijelom svijetu, jedino je opstala u njihovim glavama , ali samo zato da izbjegnu kaznu za zločine i sačuvaju na zločinima stečene pozicije, vlast  i materijalni status.  Komunistički zločini su „devijacije“ i skandalozno, otvoreno  žali što komunizam nije „zauvijek završio“ i pobio sve protivnike da može  slobodno vladati svijetom, jer uvijek postoji opasnost da se fašizam razvije u malim sredinama i ugrozi demokraciju!? Veliki „demokrata“ Stjepan Mesić ne priznaje demokratski izglasane Rezolucije od strane demokratski izabranih parlamenata:

• Rezoluciji  1481/2006 Vijeća EU o osudi komunističkih zločina u kojima je život izgubilo oko 100 milijuna ljudi po Crnoj knjizi komunizma.
• Deklaracije hrvatskog Sabora o osudi komunističkih zločina iz 2006 / NN 76/2006.)
• Rezoluciji EU Parlamenta o osudi i izjednačavanju zločina svih totalitarnih režima  od 19.rujna 2019.godine i uklanjanja svih spomenika kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.

https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html

Govor predsjednika RH Zorana Milanovića, bio je znakovit, jer se nije htio zamjeriti bivšem predsjedniku Stjepanu Mesiću.  Nije htio govoriti o antifašizmu, jer zna da ga ne može povezivati  sa komunizmom, ali se slikovito izrazio da razlika nije suštinska, već samo verbalna;“ Komunizam, nacizam,  fašizam što sam stariji vidim sve više sličnosti, ali i nepremostivu razliku….Nacizam i fašizam su ekstremizmi mržnje, a komunizam je ekstremizam nade, plemenite nade!?“

Doista igra riječima koja nije suštinska već kićeno verbalna!

Kako jedna zločinačka, totalitarna, jednoumna ideologija može biti izraz nade, ekstremne nade? Da se poigram riječima pa priupitam uvaženog Predsjednika RH:

• koju to ekstremno plemenitu nadu je donio komunistički koljač, kada je zaklao mladog svećenika Miroslava Bulešića, 1947. godine,  koji nikome nije naudio, nikoga uvrijedio, a kamo li oštetio?
• Koju to ekstremno plemenitu nadu su donijeli komunističke ubojice koji su svećenika Talijana Francesca  Bonifacia  1946. godine, mučili i bacili u fojbu, tako da mu se ni do danas ne zna gdje mu počivaju kosti?
• Koju su  to ekstremno plemenitu nadu donijeli onima koje su zazidali u rudarska okna kao što je Huda jama, Kočevski rog nakon završetka 2.svjetskog rata.
• Koju su to ekstremno plemenitu nadu donosili onima koje su zatvorili na Goli Otok?
• Koju su to ekstremno plemenitu nadu ugradili u svoju Deklaraciju Centralnog komiteta Komunističke partije Slovenije od 16.rujna 1941.godine, koju je potpisao tadašnji prvi partijski čovjek Slovenije Boris Kidrič? U njoj vidimo svo ekstremno zlo i brutalnost,  koje je  Centralni komitet Komunističke partije Slovenije sažeo u 16 točaka, komunističkog poimanja života i suživota. Glavna riječ je – Likvidirati . U cijelomu tom programu likvidiranja ima i nekih izuzetaka. Naime, u prvih osam točaka, sve te »neprijatelje« treba – likvidirati, no ne i »bivše jugoslavenske oficire«, koje samo treba – »zatvoriti«! I svećenike treba »samo« – zatvoriti. Uz likvidiranje i zatvaranje »državnih neprijatelja«, sve drugo treba oduzeti, oteti, protjerati, zabraniti… Posebno je indikativna zadnja 16. točka u kojoj se naređuje da »sve likvidacije moraju izvršiti posebni odjeli partije«.

Komunistička vlast  ne poštuje ni međunarodno pravo, ni Ženevske konvencije o postupanju prema ratnim zarobljenicima

1. Komunizam se na može iskupiti ni oprati od počinjenih zločina, ma koliko ga kitili jezičnim smicalicama i izmišljali razlike i opravdanja; Zločini komunizma nisu bile devijacije, kao što izmišlja Stjepan Mesić, jer on i dan danas  žali što komunisti nisu zauvijek završili i sve neistomišljenike pobili.
2. Komunizam nije ni antifašizam, jer je zločinačka ideologija, koja ne priznaje nijednu drugu ideologiju,svi neistomišljenici  su joj neprijatelji koje treba likvidirati da im ne budu smetnja u totalitarnom i diktatorskom načinu vladanja.
3. Komunizam ne može biti ni ekstremna nada, jer za neistomišljenike nema nade, samo likvidacija! Smrt bez nade!

Za žrtve,  komunizam nije bila ni devijacija, ni ekstremna nada, ni nimalo plemenita nada, a niti antifašizam. Njima je namijenjena samo likvidacija na brutalan način, umjesto poštivanja Ženevskih konvencija  o zaštiti ratnih zarobljenika odnosno Konvencija o postupanju prema ratnim zarobljenicima,  donesena je 27. srpnja 1929. godine na Diplomatskoj konferenciji u Ženevi pod pokroviteljstvom Međunarodnog odbora Crvenog križa. Ukupno su je ratificirale 54 države. izvorni tekst je na francuskom jeziku, a depozitar je švicarska vlada .

Važnost Konvencije iz 1929. god. za bleiburšku tematiku ogleda se u činjenici da je ona bila pravno obvezujuća za sve države koje su sudjelovale u događajima.

NDH je stranka Konvencije jer je ratifikacijske isprave podnijela Vladi Švicarske 20. siječnja 1943. Velika Britanija (odnosno UK) je jedna od izvornih potpisnica te je za nju Konvencija obvezujuća još od 23.lipnja 1931. Kraljevina SHS (koja je kasnije te godine preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju) je ratifikacijske isprave podnijela 30. lipnja 1931. Treba imati na umu da se Vlada DFJ osnovana na temelju sporazuma Tito-Šubašić 1944. god. smatrala pravnim sukcesorom Kraljevine Jugoslavije te je zahvaljujući tome i uživala formalni status saveznika SAD-a i Velike Britanije. Dakle, Ženevska konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika iz 1929. god. pravno je obvezujuća za DFJ koja je bila subjekt

Najveći i najstrašniji zločini  prema hrvatskom narodu, počinjeni su nakon završetka rata u svibnju 1945. godine od strane jugoslavenskih snaga

Radi se  o nizu teških kršenja  međunarodnoga ratnog prava i tada važećih međunarodnih propisa  počinjenih prema civilnom stanovništvu, većinom hrvatske i bošnjačke nacionalnosti te pripadnicima poraženih oružanih snaga, pretežito ustašama, članovima njemačke vojske, crnogorskim četnicima, ali i ruskim Kozacima koji su se dogodili na području Austrije i diljem bivše Jugoslavije.

Svim tim strahotama  komunističke odmazde,  direktno  je zapovijedao Josip Broz Tito, koji je  u vrijeme bleiburških događanja te marševa smrti koji su uslijedili bio predsjednik Vlade (DFJ), ministar obrane u toj Vladi, generalni sekretar partije (KPJ) te vrhovni zapovjednik svih jugoslavenskih oružanih snaga (prvo NOVJ a poslije Jugoslavenske armije), dakle de facto i de iure imao je kontrolu nad svim snagama te je bio najodgovornija osoba u zemlji. Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom potpunom kontrolom..

Kao dokaz  Milan  Basta prenosi u svojoj knjizi “Rat je završio 7 dana kasnije “,Beograd, 1986., na str. 399: „Obruč je sa severa zatvoren, druže Stari.-Neprijatelj se ipak izvlači .Te ne smiješ dopustiti. Šutio sam trenutak-dva. Osećam da je maršal nezadovoljan.-Čuješ li ti mene Kosta?-Čujem, druže Stari.-Onda jače zatvori obruč. Peko i Koča će pritisnuti s juga. Ali zadatak Treće armije je sada najvažniji. Lično si mi odgovoran“

(Za one mlađe drug Stari je bio Tito,  Kosta , Kosta Nađ, zapovjednik III. jugoslavenske armije, Aleksandar Ranković na čelu OZNE)

J. Jurčević, “Bleiburg”, Zagreb, 2005. god., str. 270 i na naslovnoj strani: „Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajuć. Za 10 dana u Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost, za čišćenje Zgb-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve izvršite u prvim danima…. Aleksandar Ranković“

Isječak iz stručnog rada Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina UDK 355.293(497.5)“1945”341.322.5(497.5)“1945 citiram:

„Najviši jugoslavenski predstavnik u samim pregovorima s Britancima u dvorcu Thurn-Valassina iznad Bleiburškog polja bio je Milan Basta, je u to vrijeme, 1945. god., bio politički komesar 51. brigade (tzv. vojvođanske) u sastavu III. jugoslavenske armije. Tamo se našao i zapovjednik 12. divizije Dušan Ostojić, poznat pod nadimkom Osman i njegov zamjenik Rade Knežević, poznat pod nadimkom Tihi. Ostojić i Basta planiraju sprovođenje predaje snaga na Bleiburškom polju. Točnije rečeno, oni 15. svibnja 1945. god. u svom zapovjednom mjestu u selu Hrust pripremaju masovni masakr. Smještaju svoje postrojbe na obližnje šumske proplanke s obiju strana Bleiburškog polja. Na taj način ostvaruju taktičku kontrolu nad cijelim poljem, a istodobno onemogućuju svaki ozbiljniji otpor jer su se jugoslavenske snage nalazile skrivene u šumi a hrvatski vojnici i civili stiješnjeni na čistini u polju.

Jugoslavenske snage bile su naoružane teškim i lakim strojnicama. Nakon što su Basta i Ostojić dovršili planiranje i taktički razmjestili snage, a po isteku ultimatuma Basta odlazi do hrvatskih položaja i nakon kraće inspekcije vraća se natrag te pritom daje svojim snagama znak rukom nakon čega je otpočeo masakr. Osobito je užasavajuća okolnost da su se u tom trenutku Bleiburškim poljem vijorilo tisuće bijelih zastava u znak predaje. Strojnička paljba pokosila je stiješnjenu masu civila, žena i djece te vojnika koji su se predali. Pobijeni i ranjeni padali su u hrpama. Nakon dovršenja paljbe pripadnici jugoslavenskih snaga ušli su u gomilu i započeli s pljačkom osobnih predmeta i klanjem onih ranjenih nesretnika koje strojnice nisu uspjele ubiti. O tim događajima pisao je diplomatski kurir Teodor Pavić“

Ultimatum koji se u tekstu spominje  prenosi grof N. Tolstoj u svojoj knizi “Ministar i pokolji“; Zagreb, 1991. na str. 108: „Zahtijevamo bezuvjetnu predaju cijele vaše vojske za jedan sat. Ako prihvatite, žene i djeca mogu se vratiti svojim kućama. Vojnici i ofi ciri ostat će ratni zarobljenici….Ako ne prihvatite uvjete, za petnaest minuta započet će opći napad i vi se nećete imati pravo pozivati na internacionalne konvencije Crvenog križa“ Eto vidi se kako su partizani održali riječ, strojnicama su sve pobili!

file:///D:/Downloads/09Vuletic.pdf

Broj žrtava nikada neće biti točan

Ubijanje nije završeno na Bleiburškom polju. Nastavilo se, pa je Slovenija u to vrijeme bila najveće stratište Europe.  Od 23. svibnja 1945. ubijeno 190.000 Hrvata. Na Križnom putu od Dravograda do hrvatske granice ubijeno je 145.000 Hrvata. U Kočevskom Rogu 41.000, u Zasavskom Hribovju 24.000, u Brežiškom Polju Mostec 6000, u Krakovskom Gozdu u jedanaest grobišta 5000, ubijen je dio hrvatske vlade i djece te opatica, u mjestu Lancovo 1300, u Crnom Grobu ostatak vlade pobijene u Lancovu 200 (str. 421).

Ali to još nije potpun popis, naknadno su otkrivena još neka mjesta masovnih grobnica. U Teznu kraj Maribora prigodom gradnje ceste otkriven je protutenkovski jarak ispunjen leševima. Iskopano je 1179 leševa hrvatskih vojnika, a otkriven je samo kraći dio rova, mnogo dulji ostao je neotkopan (str. 628).

U Žančanima kraj Slovenj Gradeca, bilježi Zbornik na str. 631, u duboko urezan 600 metara dug šumski put za otpremu drva bilo je nabacano i zemljom nasuto 4000–7000, hrvatskih bjegunaca domobrana i mobiliziranih Slovenaca. Egzekuciju su pod zapovjedništvom slovenskih partizana i terenaca izveli (sve hladnim oružjem) 31. vojvođanska divizija i 1. divizija KNOJ-a. To je bila prava klaonica!

Točan broj pobijenih nikada se neće saznati. Uzeta je kao približno pouzdana britanska vojna procjena iz izvještaja 38. brigade V. korpusa VIII. (koji je u prilogu povijesnog dijela rada) savezničke armije. Ta procjena govori o oko 500 000 civila i 200 000 vojnika koji se kreću prema njihovim položajima.

Iz navedenih podataka jasno je manipuliranje  i iskrivljavanje povijesnih činjenica, povijesni revizionizam, ali sa ciljem zadržavanja pozicija vlasti,  moći i materijalnog statusa. Zato se grčevito bore protiv povijesne istine i svako istraživanje odmah proglase revizionizmom i ustaštvom!

Lili Benčik/hrvatskepravice