Istaknuto
U bremenitoj povijesti Istre, istarske žene neprestano su se borile za obitelj i očuvanje obiteljskih vrijednosti
Istra do početka 1.svjetskog rata
Koliko je povijest Istre bila teška i bremenita, toliko je bio težak život istarske žene.
Kako je stanovništvo Istre krajem 19. stoljeća, do početka 1.svjetskog rata bilo podijeljeno na ruralno-seosko u unutrašnjosti Istre i priobalno gradsko, tako je bio različit i položaj žena u obitelji i društvu.
Tijekom 19. stoljeća oko 90% stanovništva Istre bilo je seosko i uzdržavalo se radom u poljoprivredi.
Seosko stanovništvo činili su pretežno Hrvati, a gradsko Talijani i Nijemci. Samim time postojala je razlika u načinu života i funkcioniranja obitelji., ali zajednička im je bila briga za obitelj.
Do raspada Austro-ugarska monarhija, koja je bila pravno uređena monarhija sa carem kao poglavarom i državnim institucijama koje su održavale taj pravni poredak stabilnim, tako se točno znalo mjesto žene u društvu.
U seoskim sredinama žene su shvaćane najprije „kao radna snaga, a zatim i kao „stroj“ za rađanje i odgoj djece“. Žena je brinula za cijelo kućanstvo te supruga i djecu, ali i rad na polju i gospodarstvu zajedno s muškarcem. Žena gospodarica je brinula i o obavljanju poslova oko kuće na zemlji, u vinogradu, vrtu uz kuću te oko stoke i živadi uz poslove kao što je priprema hrane, ručna izrada odjeće i posteljine kao i drugih potrepština za kuću i ukućane. Kućanski poslovi uključivali su spremanje i uređenje kuće, kuhanje, pečenje kruha, nošenje vode i drva za ogrjev, čuvanje djece, predenje, tkanje, šivanje, krpanje i pranje rublja.
Žena je na djecu prenosila vjeru i domoljublje.
U gradskim sredinama žene državnih i vojnih dužnosnika bile su vrijedne pratilje svojih supruga i prezentirale njegov društveni status. Mogle su se baviti društveno korisnim radom, jer su mogle platiti dadilje za čuvanje djece, pralje i spremačice.
Žene nižih društvenih slojeva, zbog egzistencijalnih razloga morale su tražiti posao pa su se zapošljavale u društveno prihvatljivim zanimanjima kao guvernante, učiteljice, službenice u poštanskoj službi i drugo.
Uslijed procesa industrijalizacije došlo je do promjena u rasporedu i ustrojstvu stanovništva, raskida se sa tradicionalnim načinom života što društvo mijenja iz temelja.
U Istri je zbog odluke Cara Franje Josipa I, da se u Puli otvori brodogradilište i da Pula postane glavna ratna luka Monarhije, došlo do naglog razvoja industrije i velikog porasta stanovništva.
Žene su u Istri imale neka veća prava u braku u odnosu na ostatak Hrvatske. Opći građanski zakonik iz 1815. se pokazao progresivnim u svom vremenu budući da je osigurao ženama visoku razinu ekonomske nezavisnosti koju su one odranije uživale u instituciji „braka na istarski način“, jer su i u braku zadržale pravo vlasništva nad imanjem.
Počeo je 1.svjetski rat i život se potpuno izokrenuo.
Stanovništvo južne Istre uglavnom žene i djeca te nešto staraca je 1915. bilo internirano u unutrašnjost Monarhije u prihvatne logore, sa drvenim barakama, jakim zimama na koje Istrani nisu bili navikli U Wagni bi, naime, palo i do metar snijega, koji se nije povukao do proljeća. Nedostajalo je hrane, žene su pomagale i u kuhinjama, pa su od šefova dobivale ostatke hrane, a često bi i ukrale malo graha i krumpira da kriomice nešto skuhaju za najbliže. Harale su zarazne bolesti, pa je na primjer u logoru Wagni i u Gmundu dnevno umiralo po 200 osoba, a najviše djece. Nije bilo obitelji koja nije izgubila jedno ili više djece., a nekima su stradala i sva djeca. Procjenjuje se da se oko 10 000 nije vratilo. Sve to izazvalo je i pobunu žena u logorima.
Kada su se 1918.vratili u Istru zatekli su opljačkane kuće, zapuštenu zemlju, zarasle njive, vinograde i maslinike. Još je vladala Španjolska gripa, koja ih je onako pothranjene kosila.
Teški život žena pod Italijom
Teške ekonomske prilike nakon rata i nedostatak hrane prisiljavale su žene sa sela da prodaju svoje proizvode u gradu, mnoge su se odlučile i na preprodavanje pa su po selima sakupljale mlijeko, jaja , povrće, pa i šumskih plodova i nosile u grad na prodaju. A bilo je i odvažnih žena, koje su švercale duhan, kavu i petrolej, i kako je država imala monopol na te robe, bile su u strahu od financa i karabinjera, pa su se sakrivale i kretale noću šumskim putevima.
Naravno nije bilo prijevoznih sredstava, pješačile bi po par sati do grada i nazad. Ujutro bi već u tri sata krenule u grad, nosile domaće proizvode za prodaju, a za natrag bi nosile sve što im za domaćinstvo treba, što nisu same proizvodile.
Bile su tako organizirane da su putem hodajući prele ili plele čarape. Kada bi kasno došle kući, čekala bi ih djeca i sav kućanski posao.
Mnoge su radile kao dojilje, uz svoju djecu odlazile bi u grad dojiti tuđu djecu. Nije onda bilo dječje hrane kao danas i majke koje nisu mogle dojiti rado su prihvaćale usluge dojilja.
Zbog velikih poreznih nameta i čestih oduzimanja robe od stane karabinjera i financa žene bi se pobunile, pa je tako izbilo nekoliko pobuna žena.
Pobune žena u Istri
Nisu to bile nikakve politički motivirane pobune, bilo je isključivo za smanjenje poreza, nameta i za slobodno klanje stoke za osobnu upotrebu i slično.
Isto tako Proštinska buna, nije bila politički motivirana, već pobuna seljaka Proštine protiv terora, oduzimanje ljetine i maltretiranja djevojaka od strane talijanskih squadrista.
Rigidni „ antifašisti“ poput Radničke fronte te su pobune odmah svrstali u antifašizam, što nije povijesno utemeljeno. Žene su se pobunile protiv vlasti, a vlast je bila fašistička i eto automatski antifašizma. Žene su tražile olakšice da mogu prehraniti svoje obitelji i to je bio jedini motiv i cilj pobuna
https://www.radnickafronta.hr/hr/t/tekstovi/clanci/719/pobuna-200-tinjak-zena-u-tinjanu/
Kapitulacija Italije i njemački teror
Rommelova ofanziva u Istri bila je krvava sa teškim posljedicama. Nijemci su za odmazdu palili sela, ubijali ljude, pa su preživjeli ostali bez kuća i bez ičega. Primila bi ih rodbina, a onda su žene trebale za svih priskrbiti hranu. Mnogu su se pridružile NOP-u i na svojim putovanjima bile kuriri i raznosile poštu.
Po zimi se čak 17 njih smrzlo, jer su preko Ćićarije išle u Sloveniju i natrag noseći i po 20 kg hrane.
Hodajući plele su čarape, rukavice, pulovere za partizane u Gorskom Kotaru. Noću su iskuhavale robu u lušiji, stare plahte kao zavoje za ranjenike, čak su u nedostatku soli, žene s labinštine donosile kući morsku vodu i iskuhavajući je dobivale sol.
Jedan manji dio uključio se direktno, kao borci u NOB i sudjelovao u osnivanju Narodno-oslobodilačkih odbora i novih struktura narodne vlasti.
Kraj rata nije donio mir u Istru. Istra je bila podijeljena na zonu A i B i slobodan teritorij Trsta, pa su žene po naređenju Partije trebale prosvjedovati u narodnim nošnjama kako bi se vidjelo da je stanovništvo za Tita.
Po završetku rata žene su dobile pravo glasa, školovale se , jer je nedostajalo učitelja, radile u sakupljanju odjeće i hrane za obitelji poginulih, brinule za svoju obitelj i ustvari uvijek za opstanak svojih obitelji.
A kakav je bio život nakon rata u velikoj neimaštini, kada je svega nedostajalo, osobno svjedočim, jer me mama kao malu stavljala da čuvam red pred trgovinom. Vlasti su morali racionalno rasporediti hranu i druge kućne potrepštine. Kupovalo se na točkice prema broju članova obitelji.
„A negdje 1955-56 počele su žene iz Jadreški, Valture i bližih sela dovoziti mlijeko sa kolima koja su vukli tovari, u velikim aluminijskim bidonima-tako su zvali te posude i onda bi sa mjericom grabile u lonce koje su mame donosile. Kakvo je to bilo mlijeko, napravilo bi 2 cm debeli skorup. Moja mama nosila je peći kruh u Forno -pekaru i onda na topli kruh taj skorup i šećera. Nije bilo boljega. Tek negdje 60-tih počela je raditi mljekara i onda se moglo kupiti mlijeko u dućanu. Ali nije bilo ni blizu dobro kao ono iz seljačkih kola sa tovarom iz Jadreški.
Koja razlika prema mlijeku koje se danas kupi u tetrapaku. Nema to mlijeko onaj debeli skorup. A tako vam mogu ispričati priče o brašnu, šećeru, ulju koje smo dobivali na točkice. I za te namirnice čekalo se u dugačkim redovima od 3 ujutro. Nije bilo kao danas, odeš i kupiš bez razmišljanja. Isto mogu pričati o novoj školi u kojoj sam bila prva generacija, A tek o igranju po ruševinama, pa bi dolazili doma razbijeni od padova…
Ah da još ovo o osobnoj higijeni. Imali smo wc u stanu, ali bez kade ili tuša. Tata se išao kupati u Dom zdravlja, tamo su u podrumu bili tuševi i ljudi su dolazili se tuširati. A skoro svaka zgrada imala je u dvorištu LIŠJERU-praonu u kojoj su bile kamene vaške-kade i peć na drva sa velikim rezervoarom za grijanje vode. Dakle bojlera nije bilo.
U kuhinjama su bili oni šporeti na drva koji su imali sa strane mali rezervoar za grijanje vode.
I onda bi se mame dogovorile , naložile vatru, grijale vodu , prale robu i kupale dječurliju u velikim maštelama. Bile su velike te maštele, po dvoje djece bi stalo unutra. Bilo je veselo to kupanje po zimi u lišjeri. bilo je toplo, puno pare od iskuhavanja robe, a robu se pralo u lušiji. Sapun se dela doma. E moja dica ne znate vi ča je mižerija. Ne znate vi što je siromaštvo! A bili smo sretni, jer za drugačije nismo znali!“
Ova fotografija je snimljena na Palacinama u Puli kod Mornaričkog parka prema S krivini
Lili Benčik/hrvatskepravice
Istaknuto
Milorade Pupovac izgradite nama Hrvatima u Istri kulturni centar, pa da svi budemo ravnopravni građani ove zemlje.
Pišem vam ovo otvoreno pismo, jer su me vaši administratori blokirali pa vam se ne mogu drugačije obratiti!
Članak 14. Ustava RH kaže:
„Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.
Svi su pred zakonom jednaki.“
E pa kada smo svi jednaki , nema socijalnih, a pogotovo nema nacionalnih razlika, izgradite i vi nama Hrvatima kulturne centre; eto prigode, bili ste u Istri. Razgovarali ste sa predstavnicima LGBT populacije o virtualnom muzeju LGBT iz cijelog svijeta COME, pa bi se i oni mogli vama priključiti u izgradnji. Neka i oni uzidaju koju ciglu!
https://www.portalnovosti.com/muzej-prihvacanja
U Istri mi Hrvati nemamo Kulturne centre, znate popalili su nam ih Talijani još u vrijeme Mussolinijeve vladavine, a drugdje po Hrvatskoj popalili su vaša braća četnici za vrijeme Domovinskog rata, a našim vladajućima više ste vi manjinci prirasli srcu od nas Hrvata da bi nama gradili kulturne centre.
I kako nismo ugrožena srpska ili talijanska nacionalna manjina, nego domicilni Hrvati, Vlada RH nema nas razloga nagraditi, nemamo za nju dovoljno ruku.
Red bi bio brte Milorade da u ime bratstva i jedinstva, istarskoga antifašizma i tolerancije budemo ravnopravni.
Svake godine Vlada RH, presretna što ste tu, što je podržavate, obilno vas nagrađuje velikim novčanim iznosima.
Nagrađuje vaše ručice u Saboru, nagrađuje vašu predanost Hrvatskoj, koju izražavate putem svojih medija. Posebno nagrađuje Novosti, za hvalospjeve koje o Vladi i Hrvatima pišu vaši nagrađeni novinari -kolumnisti Dežulovići, Šimićevići, Ivančići, koje im vi skupa sa HND-om dijelite. Zahvaljuje na ponosnoj hrvatskoj himni Lijepa naša haubico! To je nas Hrvate posebno oduševilo, kako se vi sa poštovanjem odnosite prema hrvatskim vrijednostima, hrvatskoj himni! Vrh!
Imate vi novaca, vidim da ste ostvarili dobitak od 308.815,98 eura za prošlu godinu, ali ako vam pofali, iza vas se zadovoljno smješka Eugen Jakovčić, pa neka se obrati svom zrmanu Niniju Jakovčiću, Capu d’Istria da mu pokloni koji šoldo, od onih ča se nakupija od Istrijana koji su mu dali povjerenje. Neka mu reče da malo skrati put oko svita i pomogne izgradnju Hrvatskog kulturnog centra u Istri.
Pa oko je zrman Nini, Capo d’Istria u nekoj prašumi Nove Gvineje bez mobitela, neka se javi njegovom nasljedniku u EU Parlamenu , zrmanu po šoldima Valteru Flegu, forši bi on moga dati koji milijunčić od onih ča je zaradija u 200 lit ča je dela u Uljaniku.
Škužajte brte Milorade, mi istarski Hrvati volimo predikati po našu, po našen lipom i milozvučnom ČA. Naša čakavica i glagoljica starije su od vaše ćirilice, pa nam nemojte uzeti za zlo ča nismo stili vašu ćirilicu. Ki bi to sve zapametija tolike zajike, tolika pisma u toj našoj maloj multietničkoj i multukulturalnoj Istri? Moji zrmani Istrijani jako teško. Oni znaju samo za istrijanski zajik i glagoljicu.
Tako bi brte Milorade bilo dobro graditi novo bratstvo i jedinstvo u Istri, pa bi je lakše mogli prodati Talijanima, braći Rusima ili još bolje nekom novokomponiranom srpskom tajkunu, koji će vam osigurati hotele i privatne plaže , da se ne mišate sa domaćim sčavima-robovima koji će vas služiti.
Eto brte Milorade pozdravite mi vrlog i prikopametnog premijera Plenkovića sa kojim ćete vi Srbi, pored naših Hrvatina, još dugo i sretno vladati! Kao u bajci!
Lili Benčik, istarska Hrvatica/ hrvatskepravice
„ Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna”
Kada se napiše Marija Jurić Zagorka, automatski se pred očima pojave hrvatski povijesni romani Kći Lotrščaka, Grička vještica, Gordana, Vitez slavonske ravni, Plameni inkvizitori i mnogi drugi.
Nije Zagorka pisala samo povijesne romane. Bila je veliki borac za prava žena, pravo na rad, i socijalnu pravdu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije.
Marija Jurić Zagorka prva je hrvatska politička novinarka, koja je sudjelovala u osnivanju Hrvatskog novinarskog društva. Zalagala se za radna i socijalna prava novinara i novinarki.
Marija Jurić Zagorka rođena je Negovec kraj Vrbovca, 2. ožujka 1873. a umrla je u Zagrebu, 30. studenoga 1957. Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica.
Uređivala je list Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Velika potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer.
Međutim malo je poznato, jer se nije uklapalo u ljevičarsku sliku o njoj, da je Marija Jurić Zagorka još u djetinjstvu otkrila da je Bog ljubi, i onako prezren od ljudi, odbačen, vičan patnjama, ponižen, razapet i proboden (usp. Iz 53,3-5), Isus Krist privukao ju je k sebi.
Bogu se molila, ispovijedala, pričešćivala, u slavlju Mise sudjelovala, zahvaljivala Bogu. Bila je kršćanka koja se svoje vjere nije odrekla niti ju zanijekala. Kao mlada djevojka napisala je: „Mučeničkim životom ja ću živjeti i umrijeti, ali vjeru svoje duše nikad neću izdati. Ni za čast ni bogatstvo.“
U romanu Kamen na cesti pisala je: „Bog ljubi ljepotu kad je tako divno uresio zemlju. Ne, ne, nije kriva sudbina. Čovjek sam uništava ono što mu je dao Bog“
Iz čvrste vjere i stvaralaštva Marija Jurić Zagorka pokazala je da čovjek koji u Boga vjeruje nije kamen na cesti kojega gaze kotači svih kola što voze svakojako smeće. On postaje stijena kojoj Bog daje čvrstinu i dostojanstvo ljudskosti.
U romanu Kći Lotrščaka opisala je požar koji je harao Zagrebom, odnosno Gričom 1731. godine. Kako piše tadašnji kanonik Baltazar Adam Krčelić, udovica Modlar, kojoj nije zabilježeno ime, na zgarištu izgorenih kuća, u pepelu je pronašla praktički neoštećenu sliku blažene djevice Marije s malim Isusom. Udovica Modlar i njeni sugrađani neoštećenost slike smatrali su čudom, podigli su oltar, postavili na oltar sliku i zapalili svijeće vjere u čudotvornu Bogorodicu pod Kamenitim vratima.
„Majka Božja na Kamenitim vratima! Ostani u toj kuli s nama, na sve vjekove!… I dolazit će k tebi hrvatske duše, da prime utjehu jadu svome, potporu nadama svojim, zaštitu od pogibelji od zlotvora svojih!… I tebe slavit će grad naš rođeni, dragi, dok u njemu bude roda hrvatskoga!’…i tako do današnjih dana.
Tako vjerom obogaćenog duha Marija Jurić Zagorka pokrenula je 1939. časopis Hrvatica i pred Uskrs 1940. zamolila je nadbiskupa Stepinca da za časopis Hrvatica, radi prosvjećivanja hrvatskih žena i djevojaka, javnosti predoči kršćanski pogled na dostojanstvo žene i njezinu ulogu u društvu. S te novinske propovjedaonice on je, ne kao privatno mišljenje, nego kao nauk Crkve, navijestio potrebu primjene kršćanskih načela u duhovnoj obnovi hrvatskog naroda shvaćajući da je za taj preporod prevažna uloga žene.
Na portalu Stari hrvatski časopisi, Narodne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, hrvatska kulturna baština, digitalizirani su primjerci časopisa Hrvatica, pa se može u originalnoj verziji pročitati cijeli tekst kao dio stepinčeve baštine o dostojanstvu kršćanskog braka između muškarca i žene, kršćanskom odgoj djece i mladih, dostojanstvu žene roditeljice i vjeroučiteljice, vrijedne divljenja i ponosa.
Marija Jurić Zagorka objavila je Nadbiskupov intervju u časopisu Hrvatica, a nadbiskupu Stepincu poslala zahvalno pismo u kojem je napisala:
„Izjava Vaše Preuzvišenosti čita se na sastancima pojedinih ženskih društava javno, te je svuda proizvela dubok dojam i spontano oduševljenje. Sve žene naglasuju, da im još nikad nitko do Vaše Preuzvišenosti nije tako divno protumačio, da Katolička Crkva postavlja ženu na toliko uzvišeno mjesto, a dubokoumni komentar Vaše Preuzvišenosti i mišljenje Vaše ostat će neizbrisivo“
Zagreb, 15. ožujka 1940. M. Jurić Zagorka.
Lili Benčik/hrvatskepravice
U privitku stranice iz časopisa Hrvatica.
„Temeljni alat za razvoj naših regija je decentralizacija! Nužno je potpuno i cjelovito spuštanje ovlasti u svim samoupravnim područjima – u zdravstvu, u obrazovanju, u socijalnim politikama.“
https://www.facebook.com/daliborpaus/posts/807484534730456?comment_id=316234901454883
Plaćeni oglas na platformi FB predsjednika IDS-a Dalibora Pausa, jasno ukazuje da je Paulettin duh duboko ukorijenjen u IDS-u.
Točno prije 30 godina 1994. IDS je izglasao četiri Rovinjske deklaracije po kojima je svaki član IDS-a dužan postupati.
-O demokratizaciji Republike Hrvatske
-O regionalnom ustrojstvu Republike Hrvatske
-O autonomiji Istarske županije i
-O Euroregiji Istri,
Deklaracije koje se nisu ostvarile, a četvrta o Euroregiji Istri doživjela fiasko!
Euroregija Istra nestala je još 1995 kada je Loredana Bogliun-Debeljuh, zastupala projekt Euroregije Istre i kao podžupanica IŽ je na skupu u Brtonigli 15.i 16. lipnja 1995.godine pod pokroviteljstvom Vijeća Europe, iznijela program u šest točaka o brzom rješenju istarskog pitanja koji je neslavno propao. I to zahvaljujući slovenskim intelektualcima, koji su prepoznali projekt Euroregije Istre kao napad na državni suverenitet i integritet Republike Slovenije. I poslije su Slovenci na granicu postavili žilet-žicu!
Projekt Zemlja Istra Ivana Paulette 27. siječnja 1998. godine pojavio se Ivan Pauletta s inicijativom Zemlja Istra, koju je predstavio zamislite u Rimu u Talijanskom parlamentu. koji je javno podupirao jedan dio istarske dijaspore. Projekt Zemlja Istra počinje rečenicom da je: „Neupitno i neotuđivo pravo građana Istre na samoodređenje, pravo da samostalno odlučuju o svojoj sudbini“. Konkretno rečeno, pravo na samoupravnu autonomiju i domete “Ograničenje odredit će sami građani Istre”. Precizirano bi to bilo „Da svako služenje vojnih, policijskih i drugih službi izvan Istre, građani čine na vlastitu odgovornost”, jer da je „necivilizacijski i ponižavajuće za istarske mladiće da sudjeluju u nazadnim i kriminalnim nacionalističkim ratovima”.
U projektu „Zemlja Istra“ nabrajaju se zahtjevi sa kojima bi se izašlo pred Sabor RH a to su:
-Donošenje Ustava Zemlje Istre
-Vlastiti fiskalni sustav
-Vlastito sudstvo
-Vlastita teritorijalna policija
-Vlastito školstvo
-Demilitarizacija Istre
-Organiziranje Istre kao federalne jedinice unutar Republike Hrvatske!!!
Ovaj Paulettin projekt je ustvari realizacija njegovih izvornih regionalističkih i separatističkih ideja. Projekt Zemlja Istra izazvao je turbulencije u samom IDS-u, jer lako je svako toliko malo medijski izletiti i provocirati, a drugo je ovakav projekt, koji govori o realizaciji, prezentirati javnosti I to u drugoj državi -u Rimu!
U IDS-u su se već dogodila raslojavanja. Puno je čelnih ljudi izašlo ili izbačeno iz stranke od njenog osnivanja. Jedni zbog hrvatske nacionalne komponente, a drugi zbog zanemarivanje socijalne i liberalne komponente. Taj je Paulettin projekt doživio neprihvaćanje u samom IDS-u ( bio je preradikalan), ali je ostao trajno u njegovom duhu i samoj biti postojanja stranke.
Odobravali su ga samo SNV i njihovi novinari iz Novosti, što znači da projekt nije bio dobar za Hrvatsku i hrvatski narod u Istri!
https://www.portalnovosti.com/istra-im-materina
Ivan Pauletta se nakon njegovog neuspjeha povukao iz politike. Oglašavao se u medijima nezadovoljan stanjem u IDS-u i njihovim kriminalnim radnjama.
“Važno je prisjetiti se, i ukazati na činjenicu, kako je taj prevratnički i autonomaški koncept „Zemlje Istre’“ trebao dobiti svoj puni izraz u „događanju naroda’“ poznatom pod imenom Kongres Istrijana, u Puli . Tu se uspjelo okupiti (1995.), brižno pripremljeno i selekcionirano, veliko mnoštvo domaćih i iseljenih Istrijana, esula, raznih (filo)fašističkih, udbaških, KOS-ovskih, yugo-nostalgičarskih i drugih antihrvatskih snaga sa zadaćom da izglasanom „Istrijanskom Deklaracijom“ postave legitimne temelje za Republiku Istru.
https://ipress.hr/istra/49962-autonomaski-projekt-zemlja-istra-iznova-vreba
Projekt „Zemlja Istra“ nestao je sa Internet platformi. Ima samo u ponekom tekstu gdje ga se spominje. Toliko je kompromitirajući za IDS, da ga je dao ukloniti.
Međutim njegov duh živ je u IDS-u, nastoje ga barem djelomično realizirati preko lokalne samouprave na kojoj stalno inzistiraju.
Inzistiranje na decentralizaciji, demilitarizaciji istarskoga teritorija vodi prema posebnomu statusu Istra regija u Europi regija. Transgraničnost koju zagovara IDS u svome političkom djelovanju, ideju o stvaranju regionalnoga parlamenta Istre i naglašavanje istrijanstva, kao nositelja regionalnoga identiteta svih stanovnika Istre, u zamjenu za hrvatsku nacionalnu pripadnost, znak je poremećena sustava vrijednosti regionalne stranke i njene neusklađenosti s državnim ustrojstvom Republike Hrvatske i većinskim hrvatskim stanovništvom ( po popisu stanovništva 2021. u Istri se Hrvatima izjasnilo 76,40 % žitelja Istre)
Po Ustavu RH članak 135, jedinice lokalne samouprave obavljaju poslove iz lokalnog djelokruga kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a osobito poslove koji se odnose na uređenje naselja i stanovanja, prostorno i urbanističko planiranje, komunalne djelatnosti, brigu o djeci, socijalnu skrb, primarnu zdravstvenu zaštitu, odgoj i osnovno obrazovanje, kulturu, tjelesnu kulturu i sport, tehničku kulturu, zaštitu potrošača, zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša, protupožarnu i civilnu zaštitu.
I naravno da u obavljanju poslova iz svojeg djelokruga tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave podliježu nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijela.
U 32 godine hrvatske samostalnosti pokazalo se da lokalna samouprava ne funkcionira u korist građana i njihovih potreba. Pokazalo se da se donose odluke i Prostorni planovi koji pogoduju pojedincima i skupinama, u prenamjeni zemljišta, u divljoj gradnji, mitu i korupciji vezanih uz njih.
Obala Istre je devastirana, izbetonirana, ogoljena, sve u svrhu pogodovanja velikim i stranim investitorima, a ne građanima. Koncesionari zatvaraju pristup moru, sve uz dozvolu lokalne samouprave.
Nepotizam, mito i korupcija ušli su u sve državne institucije i na lokalnoj razini, tako da svako traženje širih ovlasti izaziva opravdanu sumnju u osobnu korist pojedinaca, stranaka i skupina.
Mnogobrojne afere sa zemljištem, Barbariga i Dragonera, vodnjanske gradonačelnice Delton, vodnjanskog gradonačelnika Vitasovića i mnogih drugih dokazuju da lokalna samouprava ne funkcionira u korist građana,
Nefunkcioniranje lokalne samouprave u korist građana očituje se i u drugim područjima, kao na primjer:
- U kontroli medijskog prostora, milijuni proračunskog novca izvlače se iz proračuna gradova i općina.
- U kontroli Pravosuđa, u borbi protiv narko-mafije ( uhvaćeni Istrijani u Urugvaju sa 2,3 tone kokaina, počišćen PU odjel za borbu protiv narkotika, u Beogradu zatvoren Darko Šarić čiji su najbliži suradnici iz Pule)
- Trošenju proračunskog novca na promašene investicije u zastarjelu tehnologiju ( radi se o ogromnim novcima utrošenim u Kaštijun) ogromnim novcima utrošenim u projekt Brijuni-Rivijera,( sa tim novcima mogao se spasiti Uljanik na pr.)
- U Istri se vodstvo IDS-a pokazalo kao destruktivan faktor, direktno odgovoran za propasti Uljanika, gdje je Ivan Jakovčić bio u direktnom sukobu interesa, na platnoj listi Danka Končara, a istovremeno ga doveo u Istru i Uljanik kao strateškog partnera.
„Istrom se neće upravljati iz Zagreba“
“O Istri će se odlučivati samo u Istri“
„Regionalizam, decentralizacija i istarski identitet nemaju alternative“
To su IDS-ovi predizborni slogani pri svakim izborima, pa i ovima koji slijede.
Međutim predizborna obećanja su samo puste riječi, jer novog IDS-a nema ni danas, nakon 34 godine. IDS je izgubio ulogu gubernatora Istre i zlatnu koku koja je čelnicima IDS-a omogućila enormno bogaćenje!
I nakon svega, nakon 34 godine promašene politike, ništa od odgovornosti, ni materijalne, ni političke, a još manje moralne!
Ili kao što je nedavno rekao Dino Debeljuh u intervju na portalu Lupiga:
„Neki „sposobni“ pojedinci su dobrano napunili džepove, a narod u Istri nije dobio ništa“.
Ne da nije dobio, nego mu oduzeta egzistencija sa nestalim tvrtkama koje su bile prepoznatljive i izvan Istre, kao već spomenuti Uljanik Pula, Arena trikotaža Pula, Digitron Buje, Pazinka Pazin, Prvomajska Raša, Agrolaguna Poreč, Istarska banka Pula i mnoge druge. Tisuće radnika ostalo je bez posla i to ne „zahvaljujući“ HDZ-u, nego IDS-u koji na lokalnoj razini vlada istim načinom kao HDZ na državnoj razini.
Ideološki IDS još uvijek živi u Titoizmu, komunističkoj ideologiji po kojoj osuđuje nacionalizam kao nešto negativno, optužuje dr. Tuđmana za hrvatski nacionalizam, a 34 godine istarskim Hrvatima podmeće istrijanstvo kao zamjenu za hrvatstvo.
Nije li to krajnje licemjerno?
Istarskim Hrvatima koji su za vladavine Italije usprkos Mussolinijeva fašističkog terora, talijanizacije i odnarođivanja, zahvaljujući svojem svećenstvu, uspjeli sačuvati hrvatski jezik i identitet, u državi Hrvatskoj, za koju su se referendumom izjasnili, IDS nameće istrijanstvo, regionalizam i autonomaštvo!? Ne ide!
Plitka, pogrešna i povijesno neutemeljena politika IDS-a, s obzirom na poznati Proglas o sjedinjenju s hrvatskom braćom koji je temelj moderne Istre!
Proglas koji je Ljubo Drndić napisao 13.rujna 1943. odmah nakon kapitulacije Italije , u kojem lijepo piše :
ISTARSKI NARODE!
Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.
U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.
Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.
RODOLJUBI ISTRE!
Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke.
Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.
ISTRANI!
Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.
IDS- ovci nakon ovoga Proglasa nameću ISTRIJANSTVO! Promašeno i GLUPO!
Ni nakon 34 godine nisu to uvidjeli, nego i dalje inzistiraju na regionalizmu, decentralizaciji, posebnosti ili kako piše u Statutu Istarske županije, koji je napisao IDS, članak 20.Istarska županija njeguje istrijanstvo kao tradicionalni izraz regionalne pripadnosti istarskog plurietnosa.
Sa 5,13 % Istrijana, naspram 76.4 % Hrvata!?
Lili Benčik/hrvatskepravice
“Muslimani u Bosni nisu turske pasmine, nego hrvatski plemići, najstarije i najčistije plemstvo Europe”
KAKO I ZAŠTO JE KONOPLJA ZABRANJENA?
Roberto de Mattei: Crkva i masonerija – Tajni susret u Milanu, cure informacije…
„Baby Lazanja“ kao sotonistička ikona?
Iako je Noina arka davno otkrivena, iz nepoznatih razloga istraživanja su stopirana prije službene objave nalaza
“Muslimani u Bosni nisu turske pasmine, nego hrvatski plemići, najstarije i najčistije plemstvo Europe”
KAKO I ZAŠTO JE KONOPLJA ZABRANJENA?
Roberto de Mattei: Crkva i masonerija – Tajni susret u Milanu, cure informacije…
„Baby Lazanja“ kao sotonistička ikona?
Iako je Noina arka davno otkrivena, iz nepoznatih razloga istraživanja su stopirana prije službene objave nalaza
-
Vijesti2 tjedna ago“Muslimani u Bosni nisu turske pasmine, nego hrvatski plemići, najstarije i najčistije plemstvo Europe”
-
Vijesti3 tjedna ago‘Svi likovi u filmu 260 days, koji tumače one koji su silovali i tukli u Dalju, nosit će imena stvarnih zločinaca’
-
Vijesti3 tjedna agoHODAK – Pita novinar Cigu: “Jeste li politički aktivni? Nisam burazeru, ja sam ti sitni lopov”.
-
Vijesti2 tjedna agoN. Kajkić: Ratni zločinci iz Vukovara uredno u Srbiji uživaju hrvatske mirovine!
-
Vijesti2 tjedna agoKAKO I ZAŠTO JE KONOPLJA ZABRANJENA?
-
Vijesti3 tjedna agoMa kakav doček – kaže Izbornik. Funkcije u Hrvatskoj obavljaju ljudi koji su oslobođeni tjelesnog. Pa što očekujete…
-
Vijesti3 tjedna agoNova fantastična snimka europskih prvaka. Poslušajte!
-
Vijesti2 tjedna agoHitrec: Crveno-boljševička bratija na Trgu sv. Marka