Velikosrpska politika

Pobunu Srba u Hrvatskoj 1990. te rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. uzrokovala je velikosrpska politika (plan stvaranja velike Srbije) koja je taj cilj postavila 150 godina prije početka rata 1991. godine. Srpska politika uzrok je mnogih ratova na Balkanu. „Svi Srbi u jednoj državi“ je projekt osvajanja tuđih teritorija, projekt etničkog čišćenja i zločina, projekt zatiranja nesrpskog identiteta.

Pobuna Srba u Republici Hrvatskoj

• Na velikom mitingu u Srbu 25. srpnja 1990. godine je usvojena Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda. Poruke mitingaša bile su: „Živio Milošević“, „Ovo je Srbija“, „Ne bojimo se ustaša“, „Zaklat ćemo Tuđmana“
• Srpski sabor u hrvatskoj državi. „Deklaracija u svojoj programskoj dimenziji unosi u pobunjenički program dva glavna cilja: dvojni suverenitet i poseban teritorij“. Pobunjeni Srbi su sebe proglasili suverenim narodom te da imaju pravo na autonomiju. Politički predstavnik srpskog naroda u Hrvatskoj bi bio Srpski sabora njegovo izvršno tijelo bit će Srpsko nacionalno vijeće.
• Srpski sabor (miting) u Srbu je proglasio ništavnim sve ustavne promjene i odluke Hrvatskoga sabora. Time pobunjeni Srbi u Hrvatskoj ne priznaju hrvatsku zastavu i grb. Za njih je hrvatsko službeno znakovlje – „ustaško“ znakovlje.
• Temeljem Deklaracije o suverenosti i autonomiji srpskoga naroda i rezultata „izjašnjavanja“ pobunjenih Srba u Hrvatskoj, „Srpsko nacionalno vijeće u Hrvatskoj na sjednici u Srbu 30. rujna 1990. g. proglasilo je srpsku autonomiju unutar sadašnjih granica Republike Hrvatske kao Federalne jedinice SFRJ“
• Uspostava „SAO Krajine“ 21. prosinca 1990. godine.
• 28. veljače 1991. g. Ustavni sud RH je poništio odluku o pristupanju općine Pakrac SAO Krajini, uz obrazloženje da Hrvatski ustav ne sadrži osnove za postojanje tvorevine kakva je SAO Krajina.
• 28. veljače 1991. g. Samozvano Srpsko nacionalno vijeće SAO Krajine usvojilo je Rezolucija o razdruživanju od Hrvatske i ostanku u Jugoslaviji zajedno s ostalim narodima i republikama koje prihvaćaju zajedničku državu. Pobunjeni Srbi su sve akcije planirali i izvodili paralelno s odlukama hrvatskih vlasti o razdruživanju. Na hrvatskoj strani su bili informatori koji su obavještavali pobunjene Srbe o potezima hrvatske vlasti tako da su pobunjeni Srbi istog dana kada je hrvatska vlast objavila neku odluku ili deklaraciji odgovorili svojom odlukom ili deklaracijom.
• Takozvano izvršno vijeće „SAO Krajine“  je 1. travnja 1991. godine, u Korenici, donijeli odluku o ujedinjenju sa Socijalističkom republikom Srbijom. U takozvanu „SAO Krajinu“ su trebali ući općine: Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Vojnić, Vrginmost, Glina, Dvor na Uni, Kostajnica, Petrinja i Pakrac te sva srpska naselja koja su se pripojila jednoj od ovih općina i ona koja se ubuduće izjasne za pripajanje u procesu razgraničenja.
• „Referendum“ o statusu SAO Krajine održan je 12. svibnja 1991. godine sa ciljem da se donese odluka o daljoj sudbini dotadašnje SAO Krajine u sklopu SR Hrvatske. Referendum o secesiji Srba održan je 7 dana prije Hrvatskog referenduma! To je također pokazatelj da su Srbi imali samo jedan cilj a to je stvaranje velike Srbije. Pobunjeni Srbi su najavili referendum i na referendumu su odgovarali na slijdeće pitanje: „1. Da li ste za prisajedinjenje SAO Krajine Republici Srbiji i da Krajina ostane u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i drugima koji žele da očuvaju Jugoslaviju.“
• Nakon referenduma Skupština Krajine je donijela odluku (16. svibnja 1991.) da je „teritorij Krajine sastavni dio Srbije“. Srpski referendum je bio protuustavan pa ga hrvatska vlast nije priznala. Referndum nisu priznale ni Europska zajednica ni Sjedinjena Američke Države. Srbija je, s druge strane, podržala pobunjene Srbe u slučaju raspada Jugoslavije. 
• Skupština takozvane „SAO Krajine 31. svibnja 1991. g. donosi „zakon“ o proglašenju Republike Srpska Krajina. Imenuje se „vlada“ i prvi predsjednik, zubar Milan Babić. ^{1, 2, 3, 4}

Dakle, prije nego li je Republika Hrvatska proglasila neovisnost (25. lipnja 1991. g.) pobunjeni Srbi su izveli oružanu pobunu i okupirali dio teritorija RH (26,5%) i proglasili odvajanje od Hrvatske te ujedinjenje sa Srbijom.

Pobuna Srba u RH rezultirala je mnogobrojnim zločinima (više od 150 masovnih grobnica), srpskim koncentracijskim logorima, nepoznatom sudbinom više stotina osoba, uništavanjem sela i gradova, rušenjem crkava i kulturnih institucija, rušenjem zdravstvenih ustanova, prometnica I ekocidom. ^{5, 6}

Antihrvatska koalicija: Srbija, Crna Gora, JNA i srpski narod zajedno protiv Hrvatske, formirana u srpnju 1991. ⁷

Međunarodni pregovori o prekidu rata protiv Hrvatske (28. kolovoza 1991.)

Deklaracija EZ-a o Jugoslaviji s prilozima: Sporazum o prekidu vatre, Memorandum o proširenju promatračke misije EZ-a na Republiku Hrvatskue, Mirovna konferencija o Jugoslaviji. Deklaracija je potpisana 2. rujna 1991.

7. rujan 1991-. Počela Mirovna konferencija o Jugoslaviji pod ravnanjem EZ-a

EZ je dozvolila izigravanje prekida vatre i nastavak agresije na RH. JNA, pobunjeni Srbi i četničke dobrovoljačke jedinice su ubijali, protjerivali hrvatsko stanovništvo, pljačkali i palili sela. Korišteni su tenkovi, topovi, minobacači i vojni zrakoplovi pri uništavanju sela i gradova. Vođene su borbe za Kostajnicu, nakon što je otpor branitelja skršen agresor je odveo oko 300 branitelja u koncentracijski logor Manjača, pokraj Banja Luke.

10. rujan 1991. imenovana je Arbitražna komisija, sastavljena od predsjednika ustavnih sudova Francuske, Njemačke, Belgije, Italije i Španjolske. Na čelu Arbitražne komisije EZ-a bio je predsjednik Ustavnog suda Francuske Robert Badinter.

Lord Carrington je pokušao spasiti Jugoslaviju ali je njegov pokušaj propao. On je predlagao labavu asocijaciju jugoslavenskih republika, u avnojevskim granicama ali to Slobodan Milošević nije prihvatio pa je plan propao, 18. listopada 1991. Tijekom razgovora o budućnosti Jugoslavije trajala je žestoka agresija na Hrvatsku i sve je to međunarodna zajednica tolerirala.

Nakon propasti Carringtonova pokušaja spašavanja Jugoslavije imenovan je posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a Cyrus Vance za rješavanje jugoslavenske krize. Cyrus Vance je na sastanak u Genevi 23. studenoga 1991. došao s prijedlogom (planom) poznat kao „Ženevski sporazum o povlačenju JNA iz Hrvatske. Povlačenje JNA iz Hrvatske s oružjem i opremom „smjesta“, prekid blokade vojarni „smjesta“, prekid vatre „smjesta“  već od 24. studenoga 1991. Bio je to početak smirivanja stanja, ali srpska agresija je nastavljena (rušenje i paljenje Dubrovnika). ⁸

Slanje mirovnih snaga UN-a odobreno je 27. studenoga 1991., ali je trebalo ispuniti postavljene uvjete i dobiti suglasnost zaraćenih stanja.

Hrvatski sabor je 5. prosinca 1991. donio odluku: „podržava se prijedlog da međunarodne mirovne snage dođu i budu razmještena u Hrvatskoj, s tim da moraju biti u funkciji zaštite suvereniteta Republike Hrvatske, teritorijalne cjelovitosti i uspostave pravnog poretka Republike Hrvatske“. Hrvatski sabor u svoju je Odluku ugradio slijedeći uvjet: „Mirovne snage mogu biti razmještene na teritorij Republike Hrvatske samo privremeno, a područja na kojima će biti razmještene ne mogu biti izuzeta iz ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske“. ⁹

11. prosinca 1991. je dogovoreno na koja područja će snage UN-a biti raspoređene, u 18 općina u cjelosti i četiri općine djelomično.

UN-ov mirovni plan: Srbi zadržavaju „lokalnu upravu“ i pristaju na razoružanje „srpskih vojnih snaga“ na području pobune. pristanak pobunjenika na povrat prognanika i deportiranog nesrpskog stanovništva, uspostava policijskih snaga u skladu s etničkim sastavom stanovništva prije pobune.

Međunarodna zajednica je izvršila silan pritisak na predsjednika Tuđmana da prihvati UN-ov mirovni plan. Bila je to ucjena. Ako Hrvatska ne prihvati UN-ov mirovni plan ne će biti međunarodnog priznanja Republike Hrvatske Ucjenjeni Tuđman mudro prihvaća Vanceov mirovni plan 11. prosinca 1991. pa Ministarsko vijeće EZ-a 16. prosinca donosi Deklaraciju o Jugoslaviji i odluku o međunarodnom priznanju Hrvatske.

Konačan tekst Vancaeova plana prihvatilo je Vijeće sigurnosti UN-a 21. veljače 1992. kao sastavni dio Rezolucije 743.  Snage UN-a se raspoređuju u takozvane zaštićene zone koje moraju biti demilitarizirane, sve oružane snage povučene ili raspuštene. Nakon razmještaja UN-ovih snaga sve snage JNA bit će premještene izvan RH.

Prije nego li je JNA napustila Hrvatsku formirana je Srpska milicija i Teritorijalna obrana (TO). JNA je naoružala pobunjenike i izvršila kadrovsku popunu oficirima JNA koji nose civilna odijela. Ulogu JNA u Hrvatskoj preuzima Srpska milicija i TO Krajine. ¹⁰

Izigravanje Vanceova plana umjesto vojske naoružana je pobunjenička policija, formirano je 8 brigada policije koja ima između 20.000 i 25.000 osoba s jednom četom helikoptera na aerodromu u Udbini. ¹¹

Arbitražna komisija dala je 5 „Mišljenja“ u periodu od 7. prosinca 1991. do 11. siječnja 1992. O „Mišljenjima“ se nije moglo raspravljati niti ih se moglo osporavati. Mišljenje 1. doneseno je 7. prosinca 1991. godine: Arbitražna komisija je zaključila „da se Socijalistička Federativna Jugoslavija nalazi u procesu raspada“ pa je Ministarsko vijeće EZ-a objavilo 16. prosinca 1991. Deklaraciju o Jugoslaviji, zajedniško stajalište u pogledu priznanja jugoslavenskih republika.

Vijeće sigurnosti prihvatilo je Rezolucijom 724. (15. prosinca) plan zaštite područja srpske pobune u Hrvatskoj. Prije slanja mirovnih snaga trebalo je ispuniti uvjete. ¹²

Pokušaji mirnog rješenja krize u Hrvatskoj

• Vanceov plan) o prekidu neprijateljstava između Republike Hrvatske i agresorske JNA te dolasku mirovnih snaga UN-a. Sporazum za prekid vatre je postignut u Genevi 23. studenoga 1991. godine pa je 27. studenoga 1991. g., Vijeće sigurnosti UN-a donijelo odluku (Rezolucija 721.) o upućivanju mirovnih snaga (UNPROFOR) u Hrvatsku. UNPROFOR je akronim za “United Nations PROtection FORces” (hr. Zaštitne snage Ujedinjenih Naroda). UNPROFOR je osnovan temeljem Rezolucije 743. Vijeća sigurnosti UN-a od 21. veljače 1992. godine. Djelovao je od 21. veljače 1992. do 31. ožujka 1995. godine kada mu je promijenjen mandat, formiran je UNCRO (United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia, hrv. Operacija Ujedinjenih naroda za obnovu povjerenja u Hrvatskoj), Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a broj 981  od 31. ožujka 1995. godine. ¹³

Sporazum o dolasku UNPROFOR-a u Hrvatsku je sadržavao više točaka kojima su određeni zadatci UNPROFOR-a. No, svoje je zadaće UNPROFOR ispunio samo djelomično: JNA je napustila Hrvatsku ali je prije toga naoružala pobunjene Srbe, ustrojila pobunjeničku vojsku (policija i TO) i nastavila s materijalnom i kadrovskom potporom (Valentić 206. – 212.). Teško naoružanje je moralo biti u skladištima UNPROFOR-a i pod njihovom kontrolom. Međutim, UNPROFOR je dopustio da Srbi imaju pristup skladištima i da ga koriste. Ostale zadatke UNPROFOR nije izvršio, niti se trudio da ih izvrši. UNPROFOR nije:

Poseban problem su bile tzv. „ružičaste zone“ koje nisu bile obuhvaćene Vanceovim mirovnim planom. Ta područja nisu pripadala zaštićenim zonama i trebala su nakon povlačenja JNA odmah biti pod hrvatskom vlašću. UNPROFOR nije imao mandat nad tim područjima. Srbi i međunarodna zajednica su vršili stalan pritisak na hrvatsku vlast pa je hrvatska vlast popustila i donesena je Rezolucija od 26. lipnja 1992. (S/24188), kojim je odobren plan za što bržu uspostavu hrvatskih vlasti u „ružičastim zonama“ ali Srbi i UNPROFOR su i to izigrali.

Hrvatska je pristala na dolazak mirovnih snaga Ujedinjenih naroda s ciljem uspostave mira i vraćanja okupiranih područja u ustavnopravni poredak RH te povratak prognanih. Srbi su pristali na dolazak snaga UNPROFOR-a s ciljem da zadrže okupirana područja koja su namjeravali nakon osvajanja BiH pripojiti Srbiji (Velika Srbija). Mandat UNPROFOR-a nije bio jasno definiran pa je bilo stanje „ni rata ni mira“. ¹⁴

Pokušaji mirnog rješenja krize u Hrvatskoj

• Zagrebački sporazum), 29. ožujka 1994. godine. U Veleposlanstvu Rusije u Zagrebu je 29. ožujka 1994. godine (30. ožujka rano ujutro) potpisan Zagrebački sporazum o prekidu vatre između Republike Hrvatske i predstavnika pobunjenih Srba. U ime RH sporazum je potpisao Hrvoje Šarinić a u ime pobunjenika admiral Dušan Rakić.

Zagrebačkim sporazumom je trebalo razdvojiti zaraćene strane, povući teško naoružanje 10 do 20 kilometara od crte razdvajanja te imenovati predstavnike u zajedničko povjerenstvo koje će nadgledati poštivanje sporazuma (pod vodstvom UNPROFOR-a). Pobunjeni Srbi su podržali Zagrebački sporazum jer im je garantirao mir na okupiranim područjima, zaštitu od strane UNPROFOR-a i mogućnost vojnog djelovanja u Bosni i Hercegovini (napadi na Bihać).

Tijekom 1994. i 1995. godine hrvatska vlast je napravila mnogobrojne ustupke pobunjenim Srbima (slobodno kretanje Srba s okupiranih područja, izdavanje dokumenata, dostavu hrane, povlačenje hrvatske vojske i policije s nekih područja) ali pobunjenim Srbima to nije bilo dovoljno već su težili samo jedno, stvaranju Velike Srbije. Pobunjeni Srbi su koristili UNPROFOR za ostvarivanje svojih ciljeva, stvaranje etnički čiste velike Srbije.

Pobunjeni Srbi nisu željeli normalizaciju odnosa, povratak prognanika na njihova ognjišta, njihove domove, uspostavu prometa na cijelom teritoriju Republike Hrvatske. Srbi nisu poštivali Zagrebački sporazum jer su pored odobrenih skladišta oružja imali i niz skrivenih skladišta oružja. Zbog neučinkovitosti UNPROFOR-a I nepoštivanja sporazuma od strane Srba hrvatski prognanici su blokirali punktove UNPROFOR-a na 19 prijelaza između okupiranog i slobodnog teritorija. Blokade su potrajale sve do kolovoza 1994. godine. ¹⁵

Vijeće sigurnosti UN-a je priznalo da Vanceov plan nije proveden, ali nisu htjeli prisiliti Srbe da poštuju dogovoreno (negdje su ih potpomagali u pobuni). Vijeće sigurnosti nije željelo prekid mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj jer je tvrdilo da će to dovesti do novog rata i novog vala izbjeglica ali nije željelo prisiliti Srbe da poštuju sporazume. Međunarodna zajednica je 1994. godine davala izjave o priznavanju teritorijalnog integriteta Hrvatske, ali je štitila pobunjenike koji nisu dozvoljavali normalizaciju odnosa, povratak prognanika, uspostavu vlasti i prometa na cjelom teritoriju Republike Hrvatske. Pokazatelj licemjerja međunarodne zajednice je i Plan Z-4 kojim je planirano unutar RH stvoriti srpsku državu!

Zbog neučinkovitosti UNPROFOR-a otkazan je mandat UNPROFOR-a u Hrvatskoj. Hrvatska vlada pod vodstvom predsjednika RH dr. Franje Tuđmana je zauzela čvrst stav i nije popustila silnom pritisku međunarodne zajednice pa je mandat UNPROFOR-a zaključen 31. ožujka 1995. godine. UNPROFOR je Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a broj 981. od 31. ožujka 1995. godine postaje UNCRO (United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia, hrv. Operacija Ujedinjenih naroda za obnovu povjerenja u Hrvatskoj). Promijenjen je mandat mirovnih snaga UN-a u Hrvatskoj I odvojen od mandata u Bosni i Hercegovini. Sjedinjene Američke Države su se od 1994. aktivnije uključile u rješavanje krize u bivšoj Jugoslaviji te su pomogle Hrvatskoj pri promjeni mandata UNPROFOR-a. ¹⁶

Odluka VS UN-a (Rezolucijom 981.) 1. travnja 1995. UNPROFOR je postao UNCRO i preuzeo odgovornost nadzora međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske. Nažalost UNKRO nije kontrolirao granicu pa su pobunjeni Srbi iz Krajine sudjelovali u napadima na bihaćku zaštićenu enklavu. Pokušaj mirnog povrataka hrvatskih okupiranih područja u ustavno-pravni poredak RH nije uspio jer su pobunjeni Srbi, potpomognuti Srbijom, odbili mirovni prijedlog, odbili povratak proganih, otvaranje prometnica i uspostavu državno-pravng poretka na okupitranim područjima.

Plan Z-4

Početkom 1995. godine je predložen Plan Z-4., plan o rješenju političke krize u Hrvatskoj. Plan su izradili veleposlanici zemalja Kontaktne skupine: SAD-a, Rusije, EZ-a i UN-a. Kontaktna skupina za izradu plana se sastajala u ruskom veleposlanstvu od 22. ožujka 1994. godine do početka 1995. godine, plan je obznanjen krajem siječnja 1995. godine. Plan je na znanje primio predsjedniku Tuđmanu i kazao da će ga razmotriti. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević nije htio primiti veleposlanike niti njihov plan već ih je uputio na turističko putovanje u Knin gdje je šerif Mile Martić primio veleposlanike ali nije htio primiti njihov plan (kojeg je već imao).

Plan je predvidio stvaranje države u državi! Predvidio je široku autonomiju Srba u okupiranim područjima (UNPA zone Sjever i Jug), predvidio je da zločinci imaju: vlastito zakonodavstvo i vlastitu vladu!?, vlastitu policiju (ali ne i vojsku), vlastiti novac, grbove, zastave i obilježja te vlastiti sudski sustav, potpunu autonomiju u području gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike, zaštite okoliša itd. Plan Z-4 predviđao je reintegraciju okupiranih područja (11 općina) u sastav Republike Hrvatske kao državu u državi. Plan Z-4 se nije odnosio na Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem.

U nadležnosti hrvatske države bi bili vanjski poslovi, obrana, međunarodna trgovina, financije, državljanstvo.

Pobunjeni Srbi bi imali pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i SRJ), mogućnost održavanja međunarodnih veza i sklapanje međunarodnih ugovora (osobito sa SRJ i Republikom Srpskom na području obrazovanja, kulture i turizma). Pobunjeni Srbi bi imali pravo glasa i izbora na izborima za Predsjednika Republike Hrvatske i Hrvatski sabor u kojem bi imali predstavnike. Također bi mogli biti ministri, sudci i obnašati druge državne funkcije.

Hrvatska vojska bi mogla ući u Srpsku Krajinu samo na poziv predsjednika te ‘države u državi’, hrvatski zakoni na tom teritoriju bi se sprovodili samo uz suglasnost Vlade Srpske Krajine, dok bi sporove između Krajine i Hrvatske rješavao poseban ustavni sud!

Odbor za ustav je ocijenio da je Plan Z-4 u suprotnosti s Ustavom RH a Odbor za mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih područja je zaključio da je plan neprihvatljiv. Hrvatska je načelno prihvatila plan kao polazište za pregovore s pobunjenim hrvatskim Srbima. O Planu Z-4 nije se ni pregovaralo. Srbi su plan odbacili, nisu ga htjeli ni primiti jer oni su htjeli da žive u Velikoj Srbiji i ništa više ni manje. Slobodan Milošević nije htio primiti veleposlanike već ih je uputio u Knin gdje pobunjeničko vodstvo nije htjelo primiti plan!

Glavni tvorac i najdosljedniji zagovornik plana Z-4 bio je američki veleposlanik Peter Galbraith koji ništa nije naučio niti shvatio o hrvatsko-srpskim odnosima kao ni o međunarodnom pravu. Plan Z-4 je obuhvaćao 11 općina gdje su Srbi bili većina. Autori plana Z-4 su zaboravili da su s okupiranih područja Hrvati protjerani, njihovi domovi opljačkani, kuće i stanovi razoreni, crkve porušene i da su pobunjeni Srbi učinili niz zločina na tim područjima. Planom Z-4 se legalizirao zločin, pljačka i okupacija dijela Hrvatske, te stvaranje „države u državi“.

Plan Z-4 je bio zločinački plan međunarodne zajednice koja svojom politikom nije poštivala načela o ljudskim pravima i slobodama, nije poštivala temeljne međunarodne pravne dokumente niti humanitarno pravo (za koje se navodno zalagala). Tim planom se legalizirao zločin Srba, legaliziralo etničko čišćenje i pljačka na okupiranom hrvatskom teritroriju. ¹⁷

Peter Galbraith bio je svjedok na suđenju Miloševiću, 25. lipnja 2003. odgovarao je na pitanja o planu Z-4:

Na upit sudca: Koliko je traja proces Z-4?

Svjedok je odgovorio: od 23. ožujka 1994. godine do operacije „Oluja“ u kolovozu, 4. kolovoza 1995. godine. Pregovori o planu Z-4 trajali su oko 8 mjeseci.

Z-4 je bio proces od tri faze:

Galbraith je svjedočio kako Srbi nisu htjeli ni fizički uzeti plan Z-4, a o raspravi nije moglo biti govora. Milošević nije htio primiti plan već je „genijalce“ veleposlanike poslao u Knin gdje ih Martić nije htio saslušati niti primiti plan (sve u dogovoru s Miloševićem).

Galbraith je svjedočio da je o Operaciji „Oluja“ saznao 21. srpnja 1995.

Galbraith svjedoči „ Mi nismo odobrili bilo kakvu vojnu akciju i naglasili smo da bi vojna akcija mogla biti vrlo rizična i da, ako bi Hrvatska došla u poteškoće, da ni u kom slučaju ne bi mogli očekivati pomoć od SAD. Vrlo sam izričito rekao Tuđmanu da ukoliko dođe do bilo kakve vojne akcije, mi ćemo smatrati njega i Hrvatsku odgovornima za zaštitu civilnog stanovništva, srpskih civila, i za to da ne budu povrijeđeni ili ranjeni pripadnici mirovnih snaga UN.“

Galbraith je svjedočio da je Babiću 2. kolovoza u Beogradu rekao da je hrvatska vojska spremna za akciju i ako ne prihvate zahtjeve predsjednika Tuđmana: povlačenje Vojske Krajine iz Bosne (napadi na Bihać), otvaranje naftovoda kroz sektor sjever, otvaranje cestovnih veza i željezničkog prometa kroz Knin te pregovori o političkom rješenju u Hrvatskoj (sedam točaka ), slijedi vojna akcija Hrvatske vojske.

Galbraith je svjedočio da je Babić kazao da nitko od njih ne će prihvatiti političke razgovore o reintegraciju u Hrvatsku.

Milošević je 3. kolovoza 1995. odbio primiti otpravnika poslova SAD-a koji mu je je trebao savjetovati da prihvati Z-4. pa je bilo jasno da se sve mora rješiti vojnim putem. ¹⁸

Svjedočenje Milana Babića (svjedok C-061) na suđenju Slobodanu Miloševiću, 21. studenoga 2002. godine

Babić je svjedočio da je Peter Galbraith bio glavni tvorac i predlagatelj plana Z-4. Svjedočio je da je Slobodan Milošević rekao da se plan ne uzme niti u razmatranje. Također je svjedočio da su vojne jedinice Krajine napadale Bihać. Već od ljeta 1992. godine vojne jedinice Krajine ratovale su u Bosni i Hercegovini što je suprotno mandatu UNPROFOR-a, ratovale su u bosanskoj Posavini.

Svjedok Babić kaže, Milošević je rekao: „Vi morate da razumete da vas moramo pomagati na ovakav način, preko službe državne bezbednosti, zato što ona radi na specifičan tajni način i zbog toga vas na možemo pomagati preko službe javne bezbednosti“.

Babić je svjedoči da je 3. kolovoza 1995. razgovarao (u Beogradu, telefonom) sa Slobodanom Miloševićem o prihvaćanju plana Z-4 ali ga Milošević nije podržao. ¹⁹

3. kolovoza 1995. održan je sastanak, blizu Geneve, između delegacija hrvatske Vlade i delagacije krajiških Srba

Posljednji pokušaj za mirno rješenje okupiranih UNPA sektora Sjever i Jug zbio se 3. kolovoza 1995. godine u mjestu Genthodu (u vili „Saugy“ , 10 kilometara od Geneve). U hrvatskoj delegaciji bili su: Ivić Pašalić (saborski zastupnik i savjetnik predsjednika), Vesna Škare Ožbolt (pomoćnica predstojnika Ureda predsjednika), Smiljan Reljić (pomoćnik ministra unutrašnjih poslova) i general-pukovnik Petar Stipetić (pomoćnik načelnika Glavnog stožera HV-a). (U delegaciji nije bio Mate Granić -ministar vanjskih poslova, nije bio čovjek od povjerenja).

Srpsku delagaciju činili su: general Mile Novaković, Milivoj Vojnović, Ilija Prijić i Lazo Macura.

Hrvatsko izaslanstvo zatražilo je:

Hrvatske vlasti ponudile su pobunjenim Srbima iz Hrvatske održavanje slobodnih izbora za lokalnu samoupravu.

Istoga dana, 3. kolovoza 1995., srpsko topništvo iz istočne Hercegovine napalo je oko 18,40 sati šire dubrovačko područje. Poginule su tri osobe a tri su bile ranjene od toga dvije teško.

Srbi nisu prihvatili hrvatske zahtjeve pa je 4. kolovoza 1995. započela VRO „Oluja“.^{20, 21}

Operacija “Oluja” bila je nužna

Međunarodna zajednica bila je protiv vojnog rješenja, čak su govorili da će Hrvatska doživjeti katastrofu. SAD su prešutno podržale vojno rješenje jer je bilo jasno da se rat ne može završiti pregovorima. SAD je tražili od Hrvatske da čuva civile (pitanje je li bilo civila u takozvanoj Krajini) i vojnike UNCRO-a.

Izjava predsjednika Vlade SAO Krajine, Milana Babića 1991. godine: „S obzirom na naše opredeljenje i odlučnost za obranu Krajine koji su apsolutni, uvjeravam vas da ćemo mi u Krajini prije izginuti ili se iseliti iz Krajine u Evropu nego što ćemo pristati na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj. Za ovaj svoj stav ja imam potvrdu u plebiscitarnoj, stoprocentno izraženoj, volji srpskog naroda u Krajini. Tu volju, da vas podsetim na tu činjenicu, do sada smo dva puta ispitivali“.²²

Vlada takozvane RSK (30. ožujka 1995. u Kninu):

„RSK je suverena država srpskog naroda i svih gradana koji u njoj žive, nije u sastavu nikakve države Hrvatske, te neće prihvatiti nikakav aranžman UN koji bi je mimo njene volje doveo u takav položaj“^.23

Vojislav Koštunica (Knin, 30. ožujka 1995.)

“Srbija je jedan i nedjeljiv prostor s obje strane Drine, a Srbi i ovdje i tamo jedan i isti narod. Ma šta mislili i govorili strani i domaći mirotvorci, mir se može pre uspostaviti prihvatanjem ove prirodne činjenice nego njenim odbacivanjem“^.24

Izvještaj Milana Martića, predsjednika SAO Krajina, veljača 1995.:

“Izvještaj Milana Martića o borbenoj spremnosti vojske „SVK“ iz veljače

1995. pokazuje da je i Martić pregovore s hrvatskom stranom smatrao samo

kao mogućnost dobivanja na vremenu do ostvarenja konačnog cilja: ujedinjenja

svih srpskih zemalja u jedinstvenu srpsku državu: „Prihvatili smo pregovore sa

hrvatskom stranom, uz posredovanje međunarodne zajednice, ali malo se šta

može očekivati od navedenih pregovora. Pregovori su za nas ipak korisni, jer oni

omogućuju više vremena za odbranu od hrvatske agresije. Konačan obračun sa

Hrvatskom moramo dočekati spremni“. Ujedinjenje svih srpskih zemalja Martić

je mislio ostvariti vojnim putem navodeći mogućnost iznenadnih napada na Zagreb,

Osijek, Vinkovce, Zadar, Karlovac i Split: „Hrvatska može biti rasečena i

time bi sa njom rasčistili za sva vremena. Rasecanje i odsecanje delova Hrvatske

na više mesta porazno bi bilo za ustašiju. (…) Tražiti mogućnost da se spojimo

sa delom RSK koji čini Istočnu Slavoniju Zapadni Srem i Baranja. (…) To je za

nas najkraći put za međunarodno priznanje i ujedinjenje u jedinstvenu srpsku

državu“. Dvije rečenice u njegovu izvješću pokazuju da za pobunjene Srbe nije

postojala mogućnost prihvaćanja bilo kakvog mirovnog plana koji bi uključivo

reintegraciju teritorija „RSK“ u Hrvatsku: „Rat između RH i RSK mora se završiti

pobedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može

završiti“.

Izjave Milana Martića Predsjednika takozvane Republike srpske Krajine, 8. veljača 1995.

„Za prihvatanje koncepcije tzv. Mirne reintegracije Krajine u Hrvatsku, smijemo li mi na (to) pristati? Smijemo li pljunuti na sve žrtve ovoga rata?Zar da pristanemo na vlastitu smrt?Život u Hrvatskoj bio bi gori od svakoga rata. Život u Hrvatskoj – zar bi to bio život?“²⁵

Milan Martić (10. veljače 1995.)

„Prihvatili smo pregovore sa hrvatskom stranom, uz posredovanje međunarodne zajednice, ali malo se šta može očekivati od navedenih pregovora. Pregovori su za nas ipak korisni, jer oni omogućuju više vremena za odbranu od hrvatske agresije. Konačan obračun sa Hrvatskom moramo dočekati spremni“. Ujedinjenje svih srpskih zemalja Martić je mislio ostvariti vojnim putem navodeći mogućnost iznenadnih napada na Zagreb, Osijek, Vinkovce, Zadar, Karlovac i Split: „Hrvatska može biti rasečena i

time bi sa njom rasčistili za sva vremena. Rasecanje i odsecanje delova Hrvatske

na više mesta porazno bi bilo za ustašiju. (…) Tražiti mogućnost da se spojimo

sa delom RSK koji čini Istočnu Slavoniju Zapadni Srem i Baranja. (…) To je za

nas najkraći put za međunarodno priznanje i ujedinjenje u jedinstvenu srpsku

državu“. Dvije rečenice u njegovu izvješću pokazuju da za pobunjene Srbe nije

postojala mogućnost prihvaćanja bilo kakvog mirovnog plana koji bi uključivo

reintegraciju teritorija „RSK“ u Hrvatsku: „Rat između RH i RSK mora se završiti

pobedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može

završiti“.²⁶

VRO “Oluja” je bila nužna

Vojno rješenje je bilo neizbježno, Srbi nisu prihvaćali mirno rješenje već su se spremali na novu agresiju (operacija “Vaganj”). Bosanski Srbi su imali vojsku od 180.000 vojnika i planirali su operaciju „Vaganj“ koja je trebala započeti 5. kolovoza 1995. u 6 sati ujutro (25 sati prije započela je VRO “Oluja”). Planirano je da operacija Vaganj traje oko 30 dana i da bude angažirano oko 80.000 vojnika, a akciju bi započelo 20.000 vojnika. „Oluja“ je preduhitrila operaciju “Vaganj” (Ref. Marijan Domovinski rat str. 348. Marijan Oluja str. 57.) i spriječila veliku humanitarnu katastrofu u Zapadnoj Bosni (okupacija Bihaća), spriječila je mnogobrojne ljudske žrtve i razaranja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Da su Srbi osvojili Bihać Hrvatska bi se našla u nepovoljnom strateškom položaju. Srbi bi objedinili snage i pojačali pritisak na Karlovac te ugrozili povezivanja sjevera i juga Hrvatske. Gledano strateški Srbi bi bili u poziciji diktirati uvjete prestanka rata. Znači za “Oluju” nije bilo alternative, napravljena je u pravo vrijeme, prije pada Bihaća i prije raspoređivanja britanskih i francuskih postrojbi između Hrvatske vojske i Srba (na Dinari). Tim raspoređivanjem bi status okupiranih područja ostao trajan.

Operacijom “Oluja” oslobođene su UNPA sektori “Sjever” i “Jug”, hrvatska vojska i policija su izišli na međunarodno priznate granice Hrvatske i stvorile preduvjete za završetak rata.

Svjetski državnici, posebno dužnosnici SAD-a, uglavnom su pokazali razumijevanje za provedenu operaciju. Između ostaloga, rekli su da je “Hrvatska ostavila dovoljno vremena međunarodnoj zajednici da sukob razriješi pregovorima, a da su oni propali zbog beskompromisnog stajališta krajinskih Srba”, da je “Oluja ponovno uspostavola ravnotežu u Bosni i Hercegovini i otvorila mogućnost da se pregovorima dođe do mirovnog sporazuma. ²⁷

Vojno-redarstvenom operacijom Oluja ’95 (4.-8. kolovoza 1995.) Hrvatska vojska i postrojbe Specijalne policije oslobodile su 10.400 četvornih kilometara hrvatskog teritorija (u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu ).

Rano ujutro na dan početka operacije predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman je izdao proglas i pozvao Srbe da ostanu u Hrvatskoj, ali budući da oni nisu mogli smisliti hrvatsku državu ni vlast oni su otišli. Takozvani predsjednik takozvane Krajine, milicionar Milan Martić, je potpisao Zapovijed o evakuaciji Srba iz takozvane Krajine. Zapovijed pod brojem  2-3113-1/95 o evakuaciji Srba potpisana je 4. VIII 1995. (oko 16,45 sati) Od prije su postojali detaljni planovi o napuštanju Krajine.

U operciji “Oluja” nije bilo etničkog čišćenja, pobunjeni Srbi su otišli prema prije pripremljenim planovima evakuacije te temeljem zapovijedi Vojnog savjeta takozvane SAO Krajine. Hrvatska vojska ostavila je slobodne prolaze za srpsko stanovništvo na pravcu Lapac- Srb i preko Dvora na Uni. Te koridore je koristila i pobunjenička vojska pri bijegu. Nakon predaje 21. Kordunskog korpusa otišli su sigurno s Korduna prema svojoj želji. Srbi s Korduna (stanovnici i pripadnici srpskog korpusa) ispraćeni su pravcem Topusko-Glina-Petrinja-Sisak-Popovača-autocesta Lipovac. ^{28, 29}

Izvori:

1. Valentić Mirko: Rat protiv Hrvatske 1991. – 1995., Zagreb – Slavonski Brod, 2010.). Valentić str. 74. – 136. ,
2. Nazor Ante: Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih, Zagreb prosinac 2011. Greater-Serbian aggression on Croatia in the 90 s. Nakladnik: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata – Zagreb, str. 35. – 106.
3. Marijan Davor: Domovinski rat, Izdavači: Despot infinitus, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2016., str. 21. – 25.,
4. Radelić Zdenko i ostali Barić Nikica Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. – 1995. str. 191. – 223. 
5. Hebrang Hebrang Andrija: Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku,  Izdavač: Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990. – 1991. Ogranak Matice hrvatske u Zadru, Zagreb-Zadar 2013.
6. Nazor Ante: Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih, Zagreb prosinac 2011. Greater-Serbian aggression on Croatia in the 90 s. Nakladnik: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata – Zagreb, str. 195.
7. Valentić Valentić Mirko: Rat protiv Hrvatske 1991. – 1995., Zagreb – Slavonski Brod, 2010.). str. 129. – 136., 147.- 150. 159.- 172.
8. Valentić Mirko: Rat protiv Hrvatske 1991. – 1995., Zagreb – Slavonski Brod, 2010.)., str. 203 – 212.
9. Valentić Mirko: Rat protiv Hrvatske 1991. – 1995., Zagreb – Slavonski Brod, 2010.), str. 205. – 206,
10. Dokumenti III (treća knjiga Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata u Zagrebu   349. – 353.) dokumenti pokazuju tko plaća rat i Hrvatskoj.
11. Valentić Mirko: Rat protiv Hrvatske 1991. – 1995., Zagreb – Slavonski Brod, 2010.), str. 211.
12. Valentić Mirko: Rat protiv Hrvatske 1991. – 1995., Zagreb – Slavonski Brod, 2010.), str. 217.-222.
13. Radelić Zdenko, Marijan Davor, Barić Nikica, Bing Albert, Žuvić Dražen: Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat, Izdavači: Školska knjiga i Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2006., str. 326.
14. Nazor Ante: Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih, Zagreb prosinac 2011. Greater-Serbian aggression on Croatia in the 90 s. Nakladnik: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata – Zagreb, str. 128. – 130.
15. str. 317. – 318.
16. Nazor Ante: Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih, Zagreb prosinac 2011. Greater-Serbian aggression on Croatia in the 90 s. Nakladnik: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata – Zagreb, 153.
17. Marijan Davor, Oluja Nakladnik: Hrvatski memorijalno-dokumentacijsi centar Domovinskog rata, Zagreb, rujan 2007., Prilog 4. “Plan Z-4” str. 379. –  399.
18. Marijan Davor, Oluja Nakladnik: Hrvatski memorijalno-dokumentacijsi centar Domovinskog rata, Zagreb, rujan 2007., str. 401. – 412.
19. Marijan Davor, Oluja Nakladnik: Hrvatski memorijalno-dokumentacijsi centar Domovinskog rata, Zagreb, rujan 2007., str. 412. – 423.
20. Marijan Davor, Oluja Nakladnik: Hrvatski memorijalno-dokumentacijsi centar Domovinskog rata, Zagreb, rujan 2007., str. 55. – 56. ,
21. Marijan Davor, Oluja Nakladnik: Hrvatski memorijalno-dokumentacijsi centar Domovinskog rata, Zagreb, rujan 2007., str. 352.
22. HR-HMDCDR, 2, Paradržavne i paravojne postrojbe na okupiranom području RH 1990.–1995., RSK, Izvodi iz izlaganja Predsjednika Vlade SAO Krajine dr. Milana Babića, nedatirani document iz 1991, kutija 483.
23. HR-HMDCDR, 4, Vlada RSK, Izvanredna sjednica Vlade RSK, održana 30. III. 1995. u Kninu, kutija 19.
24. HR-HMDCDR, 4, Vlada RSK, Izvanredna sjednica Vlade RSK, održana 30. III. 1995. u Kninu, kutija 19.
25. HR-HMDCDR, kut. 3., Marijan 209.
26. HR-HMDCDR 2, Paradržavne I paravojne postrojbe na okupiranom području RH 1990. – 1995.  RSK, vojna tajna – strogo poverljovo, Izvodi iz izlaganja predsjednika Republike gospodina Milana Martića na referisanju o borbenoj gotovosti SVK , 10 02. 1995., kutija 264/2. (Tuković) (Marijan 211.)
27. Nazor Ante: Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih, Zagreb prosinac 2011. Greater-Serbian aggression on Croatia in the 90 s. Nakladnik: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata – Zagreb, str. 172.
28. str.112.
29. Nazor Ante: Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih, Zagreb prosinac 2011. Greater-Serbian aggression on Croatia in the 90 s. Nakladnik: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata – Zagreb, str. 280., 281., 286, 289. i 296. – 301.

Dr. Marko Jukić