Connect with us

Vijesti

Prva srednjovjekovna Europa

Published

on

Pod Karlom Velikim počinje se uobličavati pojam europske kulture, internacionalan u onodobnom značenju ali uskoro i podijeljen u svjetove i na države. Među njima oblikuje se i srednjovjekovna Bosna sa svojim specifičnostima.

slika: Louis-Félix Amiel, Karlo Veliki, 1837.-1839.

Prva se europska integracija, shvaćena u njezinu srednjovjekovnom značenju, veže uz ime franačkog vladara Karla Velikoga (768-814) i ona je izravno nadahnuta njegovim božićnim okrunjenjem za cara u Rimu 800. godine. Kronisti su ga slavili kao “gospodara Europe” i nazivali “slavom kraljevstva Europe”, “ukrasom Europe” i “svjetionikom Europe”. Poistovjećivali su pojmove Carstva i Europe videći u temeljima te nove tvorevine rimsko-antičke, kršćanske, imperijalističke i univerzalističke sadržaje, teorije i vjerske ideje. Nakon više od tri stoljeća Karlo je, papinskim blagoslovom, oživio ideju zapadnorimskog carstva.

I prije toga, još od 775, slovio je Karlo kao od Boga izabrani vladar “slavnog kraljevstva Europe” a krajem VIII. stoljeća Angelbert, dvorski pjesnik, uzdizao ga je u zvijezde kao “oca Europe”. Karlo je u očima suvremenika vrijedio kao inkarnacija rimskoga cara, a državna tvorevina između Baltika i Sredozemlja, poistovjećivana s Europom, imala je izgled zajednice s “jednim duhovnim licem”. Član Karlove Dvorske akademije Alkuin (735-804) imenovao je Europu kao “kontinent vjere”, ona je doživljavana kao “majka-zemlja” kulture i kršćanske vjere. Europa je u srednjem vijeku rođena kao novo društvo i nova kultura, pod Karlom i kao ideološki i politički pojam, ali on u sebi ni izdaleka nije objedinjavao cio kršćanski svijet. Izvan Karlova carstva ostali su Skandinavija, Britanija, gotovo čitav slavenski svijet i Pirinejski poluotok. Već je tada ono u sebi nosilo klicu partikularizma, koja će se nakon Karlove smrti “zarazno” proširiti na čitav kontinent. Zapravo, Karlova “Europa” bila je plod vojničkog osvajanja a ne rezultat dozrijevanja.

I onda, kada se 962. Njemačko Carstvo pojavilo kao novi oblik europske političke integracije, pravo na univerzalnu vlast polagat će još papinstvo i Bizant, što će rezultirati novim napetostima i negativnim posljedicama. Tada će do punog izražaja doći činjenica da Europa nije izrasla iz jednog jedinstvenog korijena. Zato će se krošnja koja je imala značiti europsku solidarnost i integrativnost uvijek povijati i pod najmanjim daškom političkoga partikularizma koji je presudno determinirao odnose u tom isparceliranom svijetu. Kako i ne bi ako se zna da je Karlova država na prostoru od 135.000 km2 obuhvaćala oko 15 milijuna stanovnika različitih po podrijetlu, jeziku i kulturnim tradicijama. Nezamislivo duge državne granice (razmak između Rima i Aachena iznosio je u zračnoj liniji 1.150, a između Barcelone i Hamburga 1.500 km) bilo je nemoguće efikasno nadzirati s 2.500-3.000 vitezova i 6.000-10.000 pješaka, koliko je Karlo bio u stanju mobilizirati. “Već je od početka”, rezimira R. Lopez, “evropskoj simfoniji nedostajao dirigent orkestra.”

Istodobno, Carstvo Karla Velikoga može se razumjeti kao “Davidovo kraljevstvo” koje je u svojim temeljima imalo više Stari nego Novi zavjet – ono je personificiralo povratak u rimsku carsku ideologiju. Prva srednjovjekovna Europa stvorena je dakle u momentu kada je kotač povijesti zaustavljen i kada ga se pokušalo vratiti. Bili su to slabi znaci za budućnost jedne političke ideje! Carstvo Karla Velikoga, smatra R. Lopez, bilo je “više lažno polazište” nego “preludij Evrope”.

Ipak, daleko smo od toga da potpuno zanemarimo značaj Karlove Europe, jer – kako kaže Karl Hampes – mada “Karlo jednom nogom stoji u antici a drugom u srednjem vijeku, on je ipak premostio graničnu rijeku povijesti”. Pod Karlom se počinje uobličavati pojam europske kulture, internacionalan u onodobnom značenju. Sastav njegove Dvorske akademije, intelektualni polet, karolinška minuskula, elementi su jedne nove duhovne stvarnosti koju su kasniji naraštaji, pomalo euforično, nazvali Karolinškom renesansom. Ipak, to su jasni vjesnici onoga ozračja koje će, s pojavom sveučilišta i gradova u XIII. stoljeću, pomladiti duhovno lice Europe. Na tome, eminentno kulturološkom planu, ogledaju se najtrajniji rezultati prve srednjovjekovne Europe, tako da nije bez razloga Nithard pisao da je “car Karlo, kojega su, s pravom svi narodi nazvali Velikim, ostavio kod svoje smrti cijelu Europu ispunjenu svim dobrima”. Karlova je politička dimenzija bila, međutim, nerazmjerna likovnoj predodžbi iz kraljevske dvorane u Ingelheimu, na kojoj on stoji uz rame perzijskoga cara Kira, Aleksandra, Augusta i Konstantina. Njegovu spornu političku ulogu odražava ni do danas okončana rasprava: je li Karlo bio francuski ili njemački vladar?

Razumljivo je što su ove inovacije, koje su iz temelja promijenile ranosrednjovjekovnu crkveno-političku ravnotežu u kršćanskom svijetu, povrijedile taštinu Bizanta u kojemu je tradicija čuvara rimske veličine živjela od osnivanja Konstantinopolisa početkom IV. stoljeća. Bizantska reakcija bila je prvenstveno usmjerena prema papi koji je stajao iza kulisa ove restitucije Rimskog imperija. Međutim, tijek zbivanja bio je nezaustavljiv i nova je stvarnost uskoro legalizirana Aachenskim ugovorom 812, kojim je ratificirana podjela interesnih sfera između Karlova Carstva i Bizanta. Bilo je to prvo pucanje šavova jedinstvene kršćanske zajednice u postrimskoj epohi otvorenoj smrću posljednjega rimskog cara Romula Augustula 476. Bizant je Karlu priznao titulu “imperatora i cara” a Karlo je “bizantske careve nazvao braćom.” U teoriji su, međutim, bizantski carevi sebe i dalje smatrali vladarima cijeloga kršćanskog svijeta, zadržavši titulu “rimskih careva”. Karlu je priznata carska titula samo u “Carstvu Franaka”. Granica između dvaju imperija (ne treba je, dakako, zamišljati kao neku čvrstu, neprobojnu barijeru) povučena je preko jugoistočne Europe na rijeci Cetini; Hrvatska do Cetine dospjela je pod Karlovu vlast, a Venecija i dalmatinske komune potpale su pod bizantsku ingerenciju.

Nakon toga, međusobno udaljavanje, potencirano rivalitetom, nezadrživo je raslo; u momentu kada se Karlova krhka tvorevina, kao plijen njegovih nasljednika, raspala linijom Verdenskoga ugovora 843. suprotstavljao je papa Grgur IV. “sve crkve Europe” Bizantskom carstvu. Dva i pol stoljeća kasnije, 1054, nakon međusobno izrečenih anatema iz Rima i Carigrada, i Crkve su krenule putem koji su trasirale države. Važno je znati da su iza crkvenoga raskola stajali razlozi eminentno političke naravi. Time su se uobličila dva kulturno-civilizacijska i politička bloka, čime je podjela Rimskoga carstva na Istočno i Zapadno iz 395. dobila svoj puni smisao i povijesnu potvrdu. Bio je to dug i mukotrpan proces. Tako je puknuo pupčanik koji je povezivao Rim i Carigrad. Forme legislative i shvaćanja države (u Bizantu je grčki jezik istisnuo latinski) pokazuju u prvom stadiju razvitka rimskih blizanaca sličnosti, štoviše podudarnosti. Taj je razvitak prekinut na temelju kasnijega političkog rivaliteta, kojemu je crkveni raskol iz 1054. dao oblik završnog čina.

Verdenski ugovor, “prvi od velikih ugovora u europskoj povijesti”, čiji su tragovi vidljivi još i danas, dokinuo je i samu iluziju rođenu u Karlovo doba da je različite zemlje i narode moguće okupiti i čvrsto držati zajedno na osnovi ideologije. On je, uz to, i “savršeno prilagođavanje Evropi svoga vremena” bez nacija, s univerzalnom politikom i domanijalnom privredom. U njemu je bilo sporno samo to koliko će kome od triju pretendenata pripasti teritorija. Karlovu se Europu moglo, bez posebnih poteškoća etničke ili koje druge naravi, cijepati i rezati poput sira. Ona nije imala svoj unutarnji politički rezon. I prije nego je stala na noge, srednjovjekovna je Europa zaustavljena u razvitku – ideja jednoga europskog naroda razbijena je u beskonačni mozaik feudalnih državica.

Jedna među njima bila je srednjovjekovna Bosna. Smještena na “šavu povijesti”, na osjetljivoj granici između dvaju crkvenih i političkih blokova, ona je istodobno pripadala i jednom i drugom i – nijednom. Arheološki artefakti ranog srednjovjekovlja posvjedočuju franačke kulturne utjecaje, dok na drugoj strani preko ćirilometodske baštine – prijevodom liturgijskih knjiga na slavenski jezik uz uporabu glagoljskog pisma, a kasnije ćirilice – Bosna biva inkorporirana u slavenski “treći svijet” kao samostalan kulturni i politički činitelj između grčkoga Istoka i latinskoga Zapada.

Izvor: Svjetlo riječi/Dubravko Lovrenović

Advertisement

Vijesti

Demokrati se pripremaju za potencijalni potop Bidena u studenom

Published

on

Prema članku POLITICA objavljenom u utorak ujutro, mnogi su demokrati nedavno izrazili sve veću zabrinutost da će predsjednik Joe Biden izgubiti od bivšeg predsjednika Donalda Trumpa u studenom.

U članku su autori Christopher Cadelago, Sally Goldenberg i Elena Schneider napisali da se “prožimajući osjećaj straha ustalio na najvišim razinama Demokratske stranke zbog izgleda predsjednika Joea Bidena za ponovni izbor”.

“[Pre]ranih pet mjeseci od izbora, tjeskoba se pretvorila u opipljivu strepnju, prema više od desetak stranačkih čelnika i operativaca,” dodali su autori.

Objasnili su da je “jaz između onoga što će demokrati reći na TV-u ili u tisku i onoga što će poslati svojim prijateljima samo porastao kako je rasla zabrinutost oko Bidenovih izgleda.”

Anonimni demokratski operativac opisao je “pomamu” među Bidenovim taborom. Ovo “sluđivanje”, rekao je, uvelike je posljedica činjenice da Biden dosljedno zaostaje za Trumpom u anketama.

Operativac je za POLITICO rekao da se njegovi kolege demokrati posebno boje mogućnosti da Biden izgubi od Trumpa – više nego da bi izgubio od generičkog republikanca. “Ovo nije, ‘O moj Bože, Mitt Romney bi mogao postati predsjednik'”, rekao je publikaciji. “To je ‘O moj Bože, demokraciji bi mogao doći kraj’.”

Osim toga, članak POLITICO opisao je popis koji je sastavio demokratski savjetnik “gotovo dva tuceta razloga zašto bi Biden mogao izgubiti”. Savjetnik je podijelio popis glavnim donatorima stranke.

Popis uključuje razloge “od imigracije i visoke inflacije do [Bidenove] dobi, nepopularnosti potpredsjednice Kamale Harris i prisutnosti kandidata treće strane poput Roberta F. Kennedyja Jr.”

Savjetnik koji je napravio popis dodao je: “Popis zašto bismo ‘mogli’ pobijediti je tako mali da ga čak ne moram držati na svom telefonu.”

POLITICO je također citirao veterana demokratskog stratega Petea Giangreca, koji je priznao da je Bidenov dosije kao predsjednika nepopularan među američkim biračima u usporedbi s Trumpovim.

“Ako je okvir ove utrke, ‘Što je bilo bolje, 3,5 godine pod Bidenom ili četiri godine pod Trumpom’, gubimo to svaki dan u tjednu i dvaput u nedjelju”, rekao je Giangreco.

Posljednja anketa pokazala je da bi Trump najvjerojatnije pobijedio da se predsjednički izbori održavaju danas.

Ankete New York Timesa i Siene objavljene ranije ovog mjeseca pokazale su da bivši predsjednik vodi Bidena s ugodnom razlikom u mnogim ključnim državama na bojištu.

Najznačajnije je da je anketa pokazala da Trump ima nevjerojatnih 12 bodova prednosti među registriranim glasačima u Nevadi – stanje koje je Biden nosio prije četiri godine.

CatholicVote je ranije objavio:

Analitičari drastičnu promjenu pripisuju činjenici da su hispanoamerički birači u posljednjih nekoliko godina velikom većinom bili skloni Trumpu. Otprilike 20% birača u Nevadi su Hispanoamerikanci.

Kada su anketirani samo vjerojatni birači, Trumpovo vodstvo u Nevadi poraslo je na 13 bodova.

Ankete Timesa također pokazuju da Trump ima zdravu prednost nad trenutnim predsjednikom u nekolicini drugih žestoko osporavanih swing država. Trump vodi s 10 bodova u Georgiji i sedam bodova više od Bidena među registriranim glasačima u Arizoni i Michiganu. Sve su te države glasale za Bidena 2020.

Kao što je primijetio CatholicVote, ista je anketa pokazala da “gotovo jedan od pet registriranih birača iz šest swing država, uključujući mnoge katolike, nije glasao na predsjedničkim izborima 2020.”.

Continue Reading

Vijesti

Čudesna vizija iza blagdana Tijelova

Published

on

Proslava Tijelova može se pratiti do vizije koju je o liturgijskoj godini imala belgijska časna sestra Juliana iz 13. stoljeća – piše Philip Kosloski u Altea-i.

Rimski obred Katoličke crkve svake godine nakon nedjelje Trojstva slavi blagdan Tijela i Krvi Gospodnje.

Međutim, Crkva nije uvijek slavila ovaj blagdan, a veliki utjecaj iza njega imala je belgijska časna sestra Juliana iz 13. stoljeća.

Viđenje svete Julijane

Juliana je bila duboko posvećena Svetoj Euharistiji od ranog djetinjstva i prema piscu Aleteije Joanne McPortland, “ušla je u redovnički život u dobi od 13 godina, služeći u hospiciju za gubavce koji je vodila njezina zajednica.”

U to je vrijeme počela imati neobičnu viziju. Pisac Heinrich Stieglitz pripovijeda viziju u svojoj knjizi The Church Year: Talks to Children:

Već u svojoj šesnaestoj godini Julijana je imala izvanrednu viziju dok je bila na molitvi. Vidjela je pun mjesec kako jarko sja, ali na njemu je bila tamna mrlja kao da je njegov komad izbio. Isprva nije mogla razumjeti viziju. Što je češće gledala taj neobičan prizor, to je njezino čuđenje raslo.

U početku je mislila da je vizija demonskog podrijetla i molila je Boga za pomoć:

“Je li to iskušenje Zloga?” – zabrinuto je upitala. Usrdno je molila, a vizija je ipak ostala. Usred gorućih suza djevojka je zamolila svog Spasitelja punog ljubavi da joj objasni što to znači.

Prema izvješću, Isus je odgovorio na Julianin zahtjev i rekao joj što je točno vizija trebala predstavljati:

Na kraju joj je Isus rekao: “Mjesec predstavlja crkvenu godinu. Tamna mrlja na njegovoj sjajnoj površini znači da još uvijek nedostaje jedna gozba. Moja je volja da se ustanovi velika svetkovina u čast Moga Presvetoga Tijela. Veliki četvrtak više je dan žalosti nego radosti. Sada idi i objavi to svijetu.” Ponizna časna sestra uzdržala se pred takvim zadatkom i rekla našem Gospodinu ovako: “Gospodine,” rekla je, “ja sam samo jednostavna djevojka i nisam nimalo dostojna. Zato te molim da ovo djelo povjeriš svetim i učenim svećenicima.”

U početku Juliana nije nikome rekla, no s vremenom je povjerila svoju viziju nekolicini ljudi, a zatim je račun došao do samog pape.

Dok će sveti Toma Akvinski s vremenom napisati prekrasne poetske pjesme za ovaj novi blagdan, slavlje vjerojatno ne bi postojalo da nije bilo svetosti svete Julijane i njezine otvorenosti za primanje Božje riječi.

Philip Kosloski /Altea

Continue Reading

Vijesti

Biden se boji ‘velikog židovskog utjecaja’

Published

on

Američki predsjednik neće riskirati da naljuti lobi u Washingtonu, rekao je savjetnik za sigurnost za Project Veritas

Predsjednik SAD-a Joe Biden pod pritiskom je progresivnog krila Demokratske stranke da oštrije osudi izraelske postupke u Gazi, ali to neće učiniti osim ako ne osvoji drugi mandat, rekao je dužnosnik Vijeća za nacionalnu sigurnost za Project Veritas.

Bidenov stav o Izraelu rezultat je pažljivih “političkih kalkulacija”, rekao je savjetnik za politiku Vijeća za nacionalnu sigurnost Sterlin Waters tajnom novinaru za Project Veritas, konzervativni medij poznat po operacijama skrivenih kamera.

S jedne strane, Biden i njegovi glavni suradnici moraju reći Izraelu da “nećete nastaviti lagati, bombardirati i ubijati svu ovu djecu bez suočavanja s ozbiljnim posljedicama” kako bi umirili progresivne glasače, objasnio je Waters u videu koji je objavljen u utorak. Međutim, kad bi Biden to učinio, nastavio je Waters, razljutio bi “veliki, moćni židovski utjecaj u republikanskoj i demokratskoj politici” i suočio se s klevetničkom kampanjom koja bi ga koštala predsjedničkih izbora u studenom ove godine.

“Kada bi Biden ponovno pobijedio, mogao bi biti mnogo iskreniji kada je rekao ‘ne’”, rekao je Waters. “[Ali] to je odluka drugog mandata.”

Trenutačno se čini da se Bidenovo stajalište o Izraelu mijenja iz dana u dan, s američkim predsjednikom koji je u nedjelju okupljenim studentima rekao da podržava “trenutni prekid vatre kako bi se zaustavile borbe” u Gazi, a novinarima u ponedjeljak rekao da “stojimo uz Izrael da ukloni [vođu Hamasa Yahyu] Sinwara i ostale koljače Hamasa.”

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu tvrdi da Izrael može uništiti Hamas samo invazijom na Rafah, grad u južnoj Gazi u kojem se trenutno nalazi više od milijun raseljenih Palestinaca.

Ranije ovog mjeseca, Biden je zaprijetio da će zaustaviti isporuku oružja Izraelu ako Netanyahu naredi kopnenu invaziju na Rafah, odluka za koju je Waters rekao da je “politički rizik”.

Međutim, dok je Bijela kuća zamrznula isporuku bombi Izraelu krajem travnja, Biden je odobrio drugu prodaju oružja vrijednu milijardu dolara – uključujući tenkovsko streljivo i minobacačke granate – židovskoj državi nekoliko dana nakon što je obećao uskratiti buduće isporuke.

Izrael je napadao Rafah zračnim napadima posljednja dva tjedna, uz pokretanje ograničenih kopnenih operacija u istočnim četvrtima grada. Netanyahu je odbacio Bidenovu prijetnju da će prekinuti vojnu pomoć, izjavivši da će se Izrael “boriti našim noktima” ako bude potrebno.

Unatoč Netanyahuovom hvalisanju, premijerov ratni kabinet odložio je planove za veliku ofenzivu u Rafi i odlučio se za ograničeniji pristup koji će minimizirati civilne žrtve, izvijestio je u ponedjeljak Washington Post. Izraelski izvori koji su razgovarali s Postom rekli su da je ovaj pristup odabran kako bi se izbjegao gnjev SAD-a.

Dan prije nego što je Watersov intervju objavljen, dužnosnik američkog State Departmenta rekao je za Politico da je državni tajnik Antony Blinken naredio zaposlenicima da prestanu objavljivati detalje povjerljivih razgovora u vezi sa sukobom Izraela i Hamasa medijima (Project Veritas, Logicno)

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved