„Nijedan student crkvene discipline ne može ne uočiti da se obveza posta danas rijetko poštuje u svojoj cjelovitosti.”

– Katolička enciklopedija

Crkva nas uči da je post najviša izvanjska pokora koju svatko može izvršiti, te ga stoga treba preferirati nad svima drugima. Katekizam Tridentskog sabora kaže da se “sve vrste zadovoljštine mogu svesti na tri glave: molitvu, post i milostinju”. Kao i da “Ništa ne može biti učinkovitije u iskorijenjenju svih grijeha iz duše od ove tri vrste zadovoljštine.” Ali Crkva tu ne staje. Ona ide korak dalje, izjavljujući da oni koji ne poste – čiji su trbusi stalno siti – nisu sposobni za molitvu! “Jer um onoga koji je ispunjen hranom i pićem toliko je oslabljen da se ne može uzdići do promatranja Boga, pa čak ni razumjeti što znači molitva.”

Baltimorski katekizam: “Glavna sredstva kojima udovoljavamo Bogu za vremenitu kaznu zbog grijeha su: molitva, post, milostinja, sva duhovna i tjelesna djela milosrđa i strpljivo trpljenje životnih nevolja.”

Crkva je od samih početaka strogo postila srijedom i petkom i tu praksu (koja se naročito na zapadu skoro skroz izgubila i oslabila ili kako je Djevica Marija rekla u Međugorju: “Post je zaboravljen tijekom posljednje četvrtine stoljeća, unutar Katoličke Crkve”) do današnjeg dana čuvaju tradicionalni kršćani istoka i zapada. Danas se post o kruhu i vodi 2x tjedno može činiti strogim, ali on je bio uobičajen kroz povijest Crkve, čak i u prvoj Crkvi i svoje korijene ima upravo od svete dvanaestorice a po nekim izvorima i samog Gospodina Isusa Krista – koji je usput da spomenem, sjetimo se rekao u svetom evanđelju: “Kada postite..” odnosno nije rekao “ako” postite, već “kada”, podrazumijevaći post kao nešto obvezno.

Vezano za najranije izvore, Didahe (nauk 12orice apostola) navodi; “Ali neka vaši postovi ne budu s licemjerima; jer oni poste drugi i peti dan u tjednu; već postite četvrti dan (srijeda) i Pripravu (petak)”. Također, u Apostolskim konstitucijama nalazimo sličan propis; “Ali zapovjedio nam je ( =Krist) da postimo četvrti i šesti dan u tjednu (srijeda i petak); prvi zbog Njegove izdaje, a drugi zbog Njegove muke.”

Sveti Alfonz De Liguri rekao je: “Bog nam je dao zemaljska dobra, ne samo da u njima možemo uživati, nego i da možemo imati sredstva… da Mu pokažemo svoju ljubav dobrovoljnim odricanjem od Njegovih darova, i njihovo prinošenje njegovoj slavi. Napustiti, za Boga, sva svjetovna uživanja, uvijek je bila praksa svetih duša.”

te

“Onaj tko zadovoljava okus, spremno će se prepustiti ostalim osjetilima; jer, izgubivši duh prisjećanja, lako će počiniti pogreške, nepristojnim riječima i nedoličnim gestama. Ali najveće zlo neumjerenosti je što izlaže čednost velikoj opasnosti. ‘Napunjenost želuca’, kaže sveti Jeronim, ‘ležište je požude’.”

Papa Benedikt XVI dao je također snažne izjave o postu pokušavajući oživjeti njegovu praksu naglašavajući u općem govoru potrebu vraćanja posta na njegovo pravo mjesto“ kako bi se ponovno otkrio autentični i vječni značaj ove duge prakse.”

Rekao je da je post “duhovna ruka za borbu protiv svake moguće poremećene vezanosti za sebe” te “terapija za liječenje svega što [nas] sprječava da se prilagodimo volji Božjoj” i da post “pomaže da umrtvimo svoj egoizam i otvorimo svoje srce ljubavi prema Bogu i bližnjemu”. Papa je nadalje požalio na činjenicu da je “u naše vrijeme post izgleda izgubio nešto od svog duhovnog značenja” i poprimio čisto površnu crtu kao sredstvo za mršavljenje.

sv. Izak Sirijski, pustinjak svetac i mistik iz 7-mog stoljeća o postu je pisao sljedeće:

“Temelj svih dobrih djela je post. Njime se krote divlje strasti i odstupaju hrđave želje. Sjećanje na smrt, suze, cjelomudrenost, iščeznuće nečistih misli – rezultat su posta. Postom se sasjeca nebriga i nemar, poroci pogubni za dušu. Post iskorjenjuje svaku sramnu sanjariju i stvara u čovjeku Božji strah i želju za vječnim životom. U dušama koje poste kako zapovjeda naša sveta Crkva, počiva Gospod. Oni koji poste imaju nadu da će nasljediti Carstvo Nebesko.

Onaj tko zapostavlja post, neka zna da premeće temelje svih vrlina, zato što je post početak svakog duševnog rada i put koji vodi Kristu. Da bi neko postio, potrebno je strpljenje jer, treba se uzdržati od nekih jela koje prijaju tijelu i zadovoljavaju ga.

Obilno i omiljeno jelo otvara u duši put ka tjelesnim pomislima. I, događa se puno puta da se u nama bude strasti poslje mnogo godina, i to samo zbog proždrljivosti.

I tako malo po malo, neprimjetno, osjeća se duhovna ohladnjelost i iščezava božanska revnost za post. Ruši se svaki čovjekov pokušaj za vrlinu i nastaje uspavanost duše koja je početak duhovne smrti. Duša se ispunjava mrakom, uznemirenošću i ohološću a na kraju dolazi letargija, koja je odsustvo truda za bilo koje duhovno djelovanje. Tijelo je po svojoj prirodi lijeno i ako ga ne primoravamo, nikada nećemo osjetiti slatkosti duhovnog života. Zato što je tijelo suparnik duše i traži ono što ona ne želi, kao što kaže apostol Pavao: „Tijelo želi protiv duha, a duh protiv tijela, jer se jedno drugom suprotstavlja“. Hrana, kao i sva druga blaga, dar su Božji. Njihova upotreba je razumna, a zloupotreba nerazumna i pogibeljna.

Trebamo upoznati dobro naše slabosti i bolesti, da bi poduzeli odgovarajuće mjere. Nikada se nebi trebali izležavati, jer zahtjevi tijela ne jenjavaju. Кoliko ga više umaramo postom, utoliko ćemo imati veće duhovne plodove. Кoliko ga više raznježujemo i pazimo, toliko mu zla nanosimo. Ali to zlo se ne zadržava samo u tijelu, nego se prenosi i na dušu. To dvoje su čvrsto povezani i čine cijelog čovjeka. Samo ih smrt razdvaja, da bi ih Bog opet spojio u vječnosti – uskrsnućem!

Nemojmo se plašiti kada se tijelo buni, jer ono hoće što je lako i udobno. To nije na našu duhovnu korist. Lišavanja i glad žaloste tijelo. Ne obraćajmo pažnju na njegovu reakciju. O tijelu ćemo brinuti samo dotle dok ne smeta duši. Кada se prohtjevi tijela uvećaju, mi ne smijemo popustiti. Bezumne tjelesne želje otvaraju vrata za raskalašne želje i djela.

Ovo nam izgleda malo nevjerovjtno. Međutim, to je destilat bogatog iskustva Otaca Crkve koji su to u praksi isprobali nebrojano puta. Oni koji su isušili tijelo postom, savršeno su znali korist koju je to imalo za dušu. Кoji zauzda tijelo, može zavladati i hrđavim željama. Кoji prezire sitne stvari, biva pobjeđen od krupnih! Кoji ratuje sa neprijateljem u ovom prolaznom životu i trpi tugu i zlopaćenje tijela, neće se bojati budućeg Suda.

Đavo se bori da ukine post. Ne govori nam odmah da ne postimo, već nam postepeno predlaže da ga malo ublažimo. To je za njega dovoljno, jer će kasnije tražiti sljedeći ustupak, pa kada nas zatekne nemoćne, napast će nas i sasvim pobjediti.

Ne zaboravimo da on ne spava ni danju ni noću. Stoji, čeka i vreba da nas zarobi. Svezli, lukavi, prepredeni i besramni čeka našu najmanju nemarnost u vezi posta, da potom uđe u dušu i da nam naškodi. Znajući đavo da čovjek po prirodi voli udobnost i tjelensu utjehu, pa to koristi da u nama uzbudi grješne strasti.

Znaj dobro da su ti neophodni mudrost i razboritost za savladavanje teškoća koje donosi post. Ne zaboravi da ćeš napredovati sporo a ne brzo, jer, kao što ranije rekosmo, veliki i iznenadni skokovi u vrlinama su opasni. Počnimo, dakle, od malih trudova da bi mogli stići do velikih. Uistinu je mudar onaj koji pazi na sitnice, jer će se kasnije moći baviti i velikim stvarima. Ne može neko tko uživa u svemu misliti da će lako savladati svoje strasti. Liši se malog, da bi se mogao lišiti i većeg. Jedi umjereno jer tada ćeš moći postići poprilično stvari u vrlini. Кada čovjek nema mjere, biva gori od životinje. Pretrpivši malu žalost zbog lišavanja nekih ukusnih jela, moći ćeš kasnije pretrpiti i velike žalosti u životu.

Bezumni su oni koji za jednu malu ugodnost žrtvuju Carstvo Nebesko. Bolje je trpjeti tjelesna iskušenja, nego biti osuđen od Krista kao ljenjivac. Mudri i razboriti više vole smrt, nego da budu optuženi kao nemarni za svoje spasenje. Mudar čovjek je obazriv i budan, nastojeći sačuvati svoj život od đavoljih zamki.

Bogonosni Bazilije Veliki bilježi: „Tko je u malim poslovima nemaran, neka ne misli da će izvršiti mnoga i velika djela“.

Dakle, budi muževan u vrlini jer plašljiv čovjek ima slabost da previše voli svoje tijelo, izbjegavajući post koji tolike radosti donosi duši. I, povrh svega, to je znak nevjere. Ne zaboravimo post koji je Gospod izvršio četrdeset dana prije nego što je počeo Svoje spasonosno djelo. Post je blagoslovljena vrlina, samo treba biti u skladu s Crkvenim propisima.

Imaj hrabro srce, prezirući opasnosti koje ti stvara đavao da bi te uplašio. Hrabrost srca se rađa od svjedočanstva savjesti koja djeluje pravilno kada ispunjavamo zapovjedi Kristove. Nada naša u Gospoda Krista, okrjepit će našu borbu.

Potrebno je dugo i predano raditi na obrađivanju duše uz pomoć posta. Post treba biti praćen u svakom slučaju poniznošću, da bi se dobili duhovni plodovi. U protivnom, uzalud sve činimo, jer i demoni ne jedu ništa, ali nemaju poniznost. Post nam otvara put za ostvarenje prekrasnih djela, a prije svega za ljubav prema Bogu i bližnjima. Isplati se da napravimo malu žrtvu da bi dobili plaću „stostruko“ u Carstvu Nebeskom.

-Radi podvige molitvom, suzama i postom i izbjegavaj heretička učenja. Da bi se sjedinio s Bogom potrebno je mnogo posta. Obilna i ukusna jela ne dopuštaju umu da se približi Bogu. Božja Otajstva shvaćaju se samo molitvom i postom. Čitaj sveto Evanđelje, da bi se ugledao na primjere iz Kristovog života. Кoliko čitaš svete tekstove, toliko napreduješ u shvaćanju čudesnih djela Božjih.

-Suze i post stvaraju ljepotu duše.

-Кo zavoli u svom životu post i molitvu, taj voli spasenje svoje duše.

-Post štiti svaku vrlinu, i jest početak duhovne borbe, vijenac podvižnika,, sjaj cijelomudrenosti. Post je početak kršćanskog života, majka molitve i izvor čednosti. Post vodi ljude ka izvršenju dobrih djela, koja su ugodna Bogu.

Post je teška vrlina, zato što je potrebna žrtva. Кada tijelo posti, ne želi spavati svu noć. Poslje posta, lako nam dolazi molitva i nestaju sramne pomisli koje prljaju dušu. Čovjek koji posti sa rasuđivanjem i ima duh smirenja, ne postaje lako rob strastima. Post je zapovjed data od Boga, da bismo izbjegli uživanje koje je smetnja duhovnom životu.

Sam Spasitelj naš, Isus Krist, poslje krštenja u Jordanu, postom je počeo rat protiv đavola. Krist je postio u pustinji punih četrdeset dana i noći ne okusivši ništa. Tako je utemeljio post i otvorio nam put vrline, ističući u svome učenju da post treba biti početak i svršetak našeg života. Post je oružje Bogom izrađeno, i tko ga zapostavlja, dat će odgovor Njemu. Krist je postavio zakon o postu najprije posteći sam, i tako nam je dao Svoj zakon, ne riječima, nego djelima. Dakle, odgovorni smo pred Bogom kada ne postimo Crkvom određene postove. Đavo je razbijen u pustinji Kristovim postom i od tada drhti od onih koji ratuju protiv njega oružjem posta.

Onaj ko je naoružan postom, ima u duši svojoj evanđeosku revnost. Sličan je revnitelju Iliji, koji je postom zaštitio zakon Božji. Postom se stiču darovi Duha Svetoga. Кo ne mari za post, nalazi se na početku duhovne propasti. Post osnažuje čovjeka da može ratovati protiv đavola i grijeha. Tko upražnjava post ima „Kristov um“ i ostaje nepokolebljiv pri đavolskim napadima.

Sveti mučenici, naoružani postom, svakodnevno su očekivali mučenički vijenac i prezirali su sva mučenja. Mučenici su uz post upražnjavali bdjenje i molitvu. Noć pred mučeništvo nisu jeli ništa „nego su provodili noć u bdjenju i molitvi, slaveći Boga u psalmima i slavoslovima duhovnim“ i čekali veselo i radosno čas svoga stradanja. I mi, sljedeći stope mučenika, isto oružje trebamo koristiti protiv neprijatelja; to jest, post, bdjenje i molitvu.

-Upražnjavanje posta, bdjenja i molitve treba biti svakodnevno. Кao i drvo, ako se ne zalijeva redovno počinje se sušiti, tako i duša ako se ne hrani svakodnevno ovim vrlinama, počinje se udaljavati od Boga.

– .. Jer čineći milostinju ili bilo koju drugu vrlinu, ako padnemo u osuđivanje brata svoga, gubimo plod ljubavi. Bog hoće prvo ljubav, pa onda ostale vrline. Šta vrijedi ako postiš i ne jedeš meso, ali osuđivanjem jedeš meso brata svoga? Zar Bog prima takav post? Nikada! Naprotiv, On odvraća lice svoje od tebe.

Pišu Oci, ako se čak i pogrbiš od posta i metanija (fizičkih klanjanja), a nemaš ljubavi prema bližnjima, daleko si od spasenja.

-Nitko ne može napredovati u vrlini ako ne slijedi put posta, molitve i proučavanja božanskog Pisma, kojim su išli naši Oci Crkve.

-Duh Sveti ne obitava u tijelu koje se naslađuje tjelesnim željama. Kada tijelo oslabi od posta i molitve, tada jača duša. Tijelo od duše obično traži odmor, jer je odmor njegova hrana. Кada se tijelo ne hrani raskalašenošću i dugim odmorom, tada popušta i biva pobjeđeno. Zato dolazi moleći: „Pusti me da se malo odmorim i dođem k sebi!“ To čini sve dok ne povrati snagu. Zatim napada dušu još većom žestinom. Dakle, na podmukle tjelesne molbe nećemo obraćati pažnju. Mi ćemo se ponašati kako od nas traži Bog. I u svijetu čovjek može zadobiti vrlinu. Samo se treba boriti protiv grješnih tjelesnih zahtjeva.

Кada se tijelo umori od iskušenja i traži da se oslobodi, ti mu reci: „Želiš li sraman i nečist život?“ Ako ti, međutim, odgovori da je veliki grijeh da netko ubija svoje tijelo, ti ćeš ga ušutkati odgovorom: „Ne ubijam ja tebe (tijelo) nego hrđave i zle želje koje se gnjezde u tebi“. Reći ćeš tijelu: „Ja ubijam nečisti život čega se gnuša Gospod, a ne tebe koji si dar Božji!“

(sv. Izak Sirin)

Veliki svetac istočne Crkve, Serafim Sarovski je rekao da “tko ne posti, nije kršćanin”.

Djevica Marija je u Međugorju također pozvala na tradicionalni Crkveni post koji se kako sam maloprije napisao njegovao od početka kršćanstva – srijedom i petkom – na kruhu i vodi i kojeg i danas slijede tradicionalni kršćani istoka i zapada:

“Srijedom i petkom postite strogo o kruhu i vodi.”

“Najbolji post je na kruhu i vodi. Postom i molitvom se mogu zaustaviti ratovi, mogu se zaustaviti zakoni prirode. Milosrđe ne može zamijeniti post. Oni koji nisu u mogućnosti postiti, ponekad post mogu zamijeniti molitvom, dobročinstvom i ispovijedi; ali svi, osim bolesnika, MORAJU postiti.”

“Sotona je bijesan protiv onih koji poste i onih koji su se obratili.”

“Post je zaboravljen tijekom posljednje četvrtine stoljeća, unutar Katoličke Crkve.”

Gospa potom na lijep način razbija mit o onom što ljudi danas nazivaju postom (ne jedu meso petkom, no najedu se druge hrane i onda kažu da poste redovno. Ironično, mnogi se više najedu na dane tkzv posta nego obične) što je ništa više nego uzdržavanje od mesa i nema veze s pravim Crkvenim i Bogu ugodnim postom – koji se sastoji od uzdržavanja od grijeha ali i tjelesnih užitaka poput hrane kako su i sveti oci učili.

Kaže Bogorodica:

“Post koji činite tako što jedete ribu, umjesto mesa, NIJE POST nego uzdržavanje. Pravi post se sastoji u odricanju od svih naših grijeha, ali se također treba odreći sebe i učiniti da tijelo učestvuje u tome.”

“Molite i postite! Sve što možete učiniti za mene je moliti i postiti.”

“Draga djeco! Danas vas molim da počnete postiti, srcem. Mnogo je ljudi koji poste samo zato što svi drugi poste. To je postao običaj koji nitko ne želi prekinuti. Molim župu da posti iz zahvalnosti Bogu što mi je omogućio da ostanem toliko dugo u ovoj župi. Draga djeco, postite i molite srcem.”

Crkveni naučitelj, sveti Bazilije Veliki (kojeg se sveta Rimska Crkva spominje 2 siječnja zajedno s svetim Grgurom Nazijanskim) je rekao da je upravo post odnosno ne poštivanje istog bilo onog što je uzrokovalo Pad (Adama i Eve) te, između ostalog :

“Pošto nismo postili, iz Raja smo ispali; postimo, dakle, kako bismo se onamo vratili. Zar ne vidite kako je Lazar ušao u Raj putem posta? Ne oponašajte Evinu neposlušnost; nikada više ne prihvaćajte savjet zmije, koja je predložila jesti iz obzira prema tijelu. Nemojte koristiti tjelesnu bolest i slabost kao izgovor za nepost. Takva opravdanja ne nudite meni, nego Onome koji zna sve o tebi. Recite mi, niste u stanju postiti, a ipak ste u stanju jesti do sitosti cijeli život i tlačiti svoje tijelo teretom onoga što jedete? Pa ipak, znam za liječnike koji bolesnicima ne propisuju raznoliku hranu, već post i uzdržavanje. Kako to da, iako ste sposobni izvršavati liječničke naredbe, tvrdite da niste u stanju držati postove koje propisuje Crkva? Što je lakše za želudac? Prenoćiti nakon štedljive prehrane ili ležati u krevetu opterećen obiljem hrane? Ili bolje rečeno, ne ležanje, nego bacanje i okretanje, dizanje i stenjanje – osim ako nećete reći da je kormilaru lakše spasiti plovilo opterećeno teretom nego ono manje opterećeno i lakše. Onaj koji je natovaren mnoštvom dobara bit će potopljen kad se bilo koji val, ma koliko nizak, suoči s njim, dok onaj koji nosi umjerenu količinu tereta lako jaše na valovima, jer nema ničega što bi ga spriječilo da se izdigne iznad val. Isto tako, ljudska tijela, kada su opterećena stalnim prežderavanjem, lako bivaju svladana bolestima, dok, kada se posluže jednostavnom i lako probavljivom hranom, ne samo da bježe, kao od erupcije olujnog nevremena, već i patnji koja se može očekivati ​​od svake bolesti, ali i odbijaju poput napada oluje bolest koja je već prisutna u njima.”

Sveti oci nas takodjer i upozoravaju da post nije samo fizički::

”Ne ograničavaj, međutim vrlinu posta samo na ishranu. Istinski post nije samo odricanje od različite hrane, nego odricanje od strasti i grijeha: da nikome ne učiniš nepravdu, da oprostis bližnjemu svome uvrede koje ti je nanio, zlo koje ti je učinio, dug koji ti je dužan. Inače, ne jedeš meso, ali jedeš samoga brata svoga’.” (Sv. Bazilije Veliki)

”Post je promjena čitavoga našega života, jer prava žrtva i smisao posta nije suzdržavanje od mesa nego suzdržavanje od grijeha. Dakle, svatko tko ograničava post na uzdržavanje od hrane, taj zapravo ismijava i karikira post. Ako postiš, pokaži mi to na djelima. Kojim djelima? Ako vidiš nekoga siromašnoga, iskaži mu milosrđe. Vidiš li neprijatelja, izmiri se s njime. Vidiš li prijatelja koji je postao uspješan, ne budi zavistan i ljubomoran. Vidiš li lijepu ženu, ne obaziraj se. Dakle, ne trebaju samo usta postiti, već i oči i noge i ruke i svi djelovi tijela također. Neka ruke poste, ostajući čiste od krađe i pohlepe. Nega noge poste, izbjegavajući puteve koji vode ka grijehu. Neka oči poste tako što neće pogled zaustavljati na tuđoj ljepoti i zamamnosti. Ne jedeš meso, zar ne? Ne bi trebao također ni proždirati zlo svojim očima. Neka ti i uši poste. Post slušanja sastoji se u tome da ne prihvaćaš lošega govora o drugima. Neka poste i usta od ružna i neprilična govora, jer opet velim, koja je korist ako s jedne strane izbjegavam piletinu i ribu, a s druge strane proždirem i meljem zubima i gutam svoga bližnjega? Onaj tko osuđuje i bogohuli isto čini kao da se najeo mesa brata svoga.” (Sv. Ivan Zlatousti)

”Postimo zato da bismo mogli čitavoga sebe predati duhovnom životu i da se distanciramo od svjetovnih stvari. Onaj dakle tko doista ne može bez hrane iz opravdanih razloga, neka udvostruči milostinju, molitvu i s većom revnošću sudjeluje u svetim službama… neka se izmiri sa svim svojim neprijateljima i neka se kloni svakoga zla“. (Sv. Ivan Zlatousti)

“Post, molitva, milostinja i sva druga kršćanska djela sama po sebi su dobra. Međutim, cilj kršćanskog života se ne sastoji samo u njihovom ispunjavanju. Istinski cilj našeg kršćanskog života je zadobivanje Svetog Duha Božjega. Post, molitva, milostinja i svako Krista radi učinjeno dobro, predstavljaju sredstva za zadobivanje Duha Svetoga. Zapazite da samo ono dobro djelo, koje se radi Krista čini, prinosi nam plodove Duha Svetoga. Sve što se ne čini radi Krista, makar i dobro, neće nam donijeti nagrade u vječnom životu, pa ni u ovdašnjem životu neće dati milost Božju. Eto zašto je Gospodin naš Isus Krist rekao: “koji ne sabire sa Mnom, rasipa” (Mt 12, 30).

– sv.Serafim Sarovski

sv. Alfonz Ligouri: “Vanjska djela nemaju nikakvu vrijednost pred Bogom, ako ne proizlaze iz srca.”

Kako je jedan katolički apostolat napisao:

“Doista, post može biti najdragocjeniji dar Bogu, ali mora se nastaviti s poniznim srcem. Kao što su se proroci Starog saveza ponizili pred Bogom kad su postili i molili za milost u ime Izraela, tako bismo se i mi, kada postimo, trebali sjetiti kako smo iznevjerili Boga i moliti Njegovu milost u ime čovječanstva. Čineći to, mi na neki način nastavljamo djelo starih proroka. Biti svetac doista zahtijeva duboku želju za spasenjem ljudi, što zahtijeva život u kreposti. Kao što nas podsjeća papa Benedikt, pravi post ne sastoji se samo od izvanjskoga, nego i od unutarnjeg posta srca, tj.; istinsko umiranje sebe; oholosti, duhovne proždrljivosti i svih oblika samovolje, oslobađajući tako dušu da radosno traži ugađanje Bogu i izvršava Njegovu volju s ljubavlju. Za takve ljude post je sloboda duha, radost, mir i utjeha. Za početnike – za one koji su skloni više slaviti u radu – to je jad i teret.”

______

“Trčite s veseljem na dar posta. Post je drevni dar, koji ne stari niti zastarijeva, nego se stalno obnavlja i buja snagom.” (Sv. Bazilije Veliki)

Sveti Grgur: “Nemoguće je sudjelovati u duhovnom ratovanju, bez prethodnog pokoravanja apetita.”

Sveti Ivan Zlatousti: “Post je potpora našoj duši: on nam daje krila da se uzdignemo u visine i da uživamo u najvišoj kontemplaciji! […] Bog nam, poput blagog oca, nudi postom lijek.”

Preporučam i odličnu vrlo nadahnjujuću homiliju katoličkog svećenika o postu:

Izdavačka kuća “Kyrios”