”I sam sam, kao beskućnik, bio više puta bolestan. Moliš se Bogu i to je jedina terapija. Ako preživiš, preživiš. Naravno da mnogi umru. U mojoj ruini u bivšem DTR-u bilo nas je 15 do 20. Samo u toj ruini je umrlo četvero ljudi. Nitko u bolnici. Kao što nađeš štakora, tako neđeš i beskućnika. No, nije riječ samo o beskućnicima, već i o onima koji primaju socijalnu pomoć, o starijima, bolesnima, napuštenima, onima koji ne mogu ni do pučkih kuhinja. Siromaštvo je jedan od glavnih uzroka velikog povećanja broja umrlih u Hrvatskoj”, upozorava Mile Mrvalj, istaknuti aktivist i predsjednik Humanitarne udruge Fajter

Vjerojatno najupečatljiviji mogući sugovornik na temu: ‘Sve učestalije povrede prava na zdravstvenu zaštitu (na što upozorava Pučka pravobraniteljica) te pomor starijih i siromašnih hrvatskih građana’ (o čemu ‘vrište’ umirovljeničke udruge), bivši je beskućnik i aktivist Mile Mrvalj. Mile je više ozbiljnih bolesti preležao na hladnom betonu neke od zagrebačkih ruševina, jer mu je bila uskraćena zdravstvena skrb. I osobno je, osim toga, svjedočio kako mnogi beskućnici i usamljenici umiru bez ikakve skrbi, bez podrške sustava i bez imalo utjehe.

Predsjednik Humanitarne udruge Fajter ne krije, naime, da je prije nekoliko desetljeća u Sarajevu vodio vlastitu likovnu galeriju, imao obitelj, svoj dom te troje zaposlenih,…, no kada je bankrotirao, svi su ga napustili.  Nakon što je ostao bez stana (stavio ga pod hipoteku za kredit za galeriju) ostavila ga je i supruga te je razočaran u grad, prijatelje i u sve oko sebe odlučio iz Sarajeva doći u svoju drugu domovinu – Hrvatsku (roditelji su mu Hrvati pa ima domovnicu i hrvatsko državljanstvo).

No, tek u Zagrebu je za njega nastupio pravi pakao. Dugih tri i pol godine preživljavao je na ulici te spavao okružen štakorima u ruševinama bivšeg DTR-a. Iz začaranog kruga beskućništva uspio se izvući samo zbog svoje žilavosti i psihičke stabilnosti (velika većina onih koji duže od pola godine provedu na ulici, nikada se ne izvuku). I baš zato što zna koliko teško je isplivati, a lako potonuti, odlučio je svakoga dana ustrajno pomagati ljudima koje su mnogi odbacili, a s kojima je godinama dijelio isto gorko iskustvo.

Vrlo bistar, brutalno iskren te osebujan i duhovit, Mile Mrvalj iznimno je zahvalan sugovornik.

Kako beskućnici i ekstremno siromašni hrvatski građani ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu?

To i jest najveći problem. Ustav Republike Hrvatske kaže da svaki građanin mora imati zdravstvenu zaštitu, no primatelji socijalne pomoći mogu imati zdravstvenu skrb samo nakon što navrše 65. godinu života, ili u slučaju da su teško bolesni. Primatelji zajamčene minimalne naknade ne mogu ići na redovne liječničke preglede, jer nemaju zdravstvenu zaštitu. Oni, pak, nesretnici koji nemaju ni važeću osobnu iskaznicu, za državu niti ne postoje. Njih institucije ne priznaju pa oni nemaju pravo na zdravstvenu skrb. Poznato je da brojni beskućnici u Hrvatskoj nemaju osobnu iskaznicu jer ne mogu prijaviti prebivalište. Zato najčešće umiru u raznim rupama, ili na ulici.

Znate li mnoge takve slučajeve?

Nažalost, znam. Ne prođe gotovo ni jedan dan, a da ne saznam da je neki beskućnik, ili netko tko je siromašan, na taj način preminuo. Ljudi žive tako kako žive, a kada im uskratiš i zdravstvenu zaštitu, događa se pomor siromašnih.

Zar bi hitna pomoć odbila doći u slučaju da im jave da se na cestu srušio beskućnik?

 Ako kolabrira na ulici, hitna dođe, ozljedu sanira i puste ga da ide. Beskućnik nema pravo na rehabilitaciju. Ako je bolestan, ne može liječniku. I sam sam bio više puta bolestan, imao vrućice i neke slabosti. Preležiš to i gotovo. Nemaš kome. Moliš se Bogu i to je jedina terapija. Ako preživiš, preživiš. Naravno da mnogi umru. U mojoj ruini bilo nas je 15 do 20 beskućnika. To je bila bivša tvornica DTR-a u Zagrebu. Samo u toj ruini je umrlo četvero ljudi u te tri i pol godine. Nitko nije umro u bolnici. Umirali su kao štakori. Kao što nađeš štakora, tako neđeš i beskućnika. Nismo to prijavljivali policiji, jer bi onda samo imali problema. Samo ga iznesemo ispred, na ulicu. Sutradan ga netko vidi i nazove policiu i to je to. I danas ne prođe dan, a da mi netko ne javi: znaš Mile da je umro taj i taj… Poznam sve te ljude.

Je li riječ samo o beskućnicima, ili…?

Nije riječ samo o beskućnicima. Govorim i o onima koji primaju socijalnu pomoć, onima koji su ekstremno siromašni, o starijima, usamljenima, bolesnima, napuštenima, onima koji ne mogu ni režije plaćati, koji ne mogu ni do pučkih kuhinja jer su bolesni i stari. Na milost i nemilost dobrih susjeda svi ti ljudi su prepušteni.

Kako komentirate informaciju da su se Pučkoj pravobraniteljici RH tijekom 2021. građani najviše žalili zbog povreda prava na zdravstvenu zaštitu, te što mislite ima li porast smrtnosti veze s tim povredama prava? Postoji li veza između sve većeg siromaštva i velikog skoka smrtnosti hrvatskih umirovljenika?

Naravno da je sve to povezano. Ako ljudi loše žive i loše se hrane, a  nemaju odgovarajuće liječenje, naravno da to dovodi do  povećane smrtnosti. Ne moraš biti posebno inteligentan da bi to povezao. Na sve to utječe i stres. Ljudi se svakoga dana pitaju kako platiti režije, kako platiti liječenje… Sve to utječe na zdravlje. Plenković, s druge strane, stalno govori o povišici mirovina i bonusima. Mnogi penzioneri nisu ni dobili te povišice i bonuse, jer da bi to dobili, trebali bi se javiti u mirovinsko. A ne mogu bolesni do mirovinskog, niti imaju informacije o svemu tome. Stariji, dementni, bolesni, usamljeni… žive od danas do sutra, dok ih Bog ne pozove na konačnu ispovjed.

Možete li opisati konkretan slučaj nekog građanina koji se nedavno razbolio, a koji se ne može liječiti?

Poznajemo gospođu koja ima 75 godina, a koja je ljetos saznala da ima tumor na mozgu. Taj tumor raste, no ona je tek u prosincu dobila termin za CT pregled. Išla je podići kredit kako bi mogla kod privatnika, no banka ju je odbila. Procijenili su da je rizičan klijent pa se morala zadužiti kod kamatara. Posudila je dvije tisuće kuna, a sada vraća s kamatama. Dobila je tablete protiv zgrušavanja krvi, a morat će uskoro na operaciju, no i to se dugo čeka. Živi sama. Uz povremenu pomoć dobrih ljudi, uspjeva za sada vraćati dug, no možete misliti kako se osjeća. Puno je sličnih slučajave, a mnogo je i onih koji su zapali u dužničko ropstvo. Postoje i pretrage koje stoje po 6000, 7000 i više tisuća kuna i koje siromašni ne mogu platiti. Siromaštvo je definitivno jedan od glavnih uzroka pomora stanovništva.

Od kada, prema vašim saznanjima, traje ‘pomor siromašnih’?

U zadnje tri godine, s tim da je pomor iz godine u godinu sve jači. Dvije godine su veliko povećanje broja umrlih pravdali koronom… No sada, kada nema toliko korone, smrtnost i dalje raste. Glavni uzrok je siromaštvo, a ne korona.

Što bi prvo trebalo učiniti da se beskućnicima i ekstremno siromašnima omogući kvalitetnija zdravstvena skrb?

Treba pod hino zaustaviti masovni odlazak liječnika. Samo prošle godine je Hrvatsku napustilo 1843 doktora i specijalizanta. I da imamo sva moguća prava, nema nas tko liječiti. Liječnici bježe od takvog zdravstva. Vidjeli smo nedavne prosvjede zdravstenih radnika. Ti ljudi pucaju po šavovima, Imaju preko 100 prekovremenih sati, koji im se ne plate. Ne mogu to izdržati. Zbog rasula zdravstvenog sustava, ponovno će nas liječiti ‘baba Vanda’, ili će ići ljudi egzorcisima. Da ne pričamo o poskupljenju lijekova. Mnogima lijekovi neće biti dostupni. Treba, dakle, urediti zdravstvo jer sada imamo raspad sistema. Badava nam na papiru prava. Znaš kako je bilo u bivšoj JNA? Kažu ti: vojnik ima pravo na ovo, ima pravo na ono, no na kraju vele da sva prava prestaju ako komanda tako odredi. Tako je i u zdravstvu: badava ti prava, ako se u praksi ništa ne provodi.

Čini se da ministar Beroš i cijela Vlada odbijaju priznati da veliki problem postoji?

Točno. Oni kao da žive u paralelnoj stvarnosti. Ako ministar socijale kaže da imamo najbolje uređenu socijalnu skrb na svijetu, a siromašni nam masovno umiru, ako tvrdi da u Hrvatskoj ima samo 470 beskućnika, a samo u Zagrebu ih je više od 3000, onda vam je sve jasno. Oni uporno negiraju problem. Priznaju samo beskućnike koji su smješteni u prihvatilištima, a tisuće onih koji žive na ulici i u raznim nepuštenim objektima, ne žele vidjeti. Kako rješiti problem koji ne postoji? Prvi korak bi bio da se prizna istina. Potom, zdravstveni sustav treba dovesti u red. Sada vlada klijentelizam, politička podobnost i korupciju u zdravstvu. Sjećaš se smrti novinara Matijanića? Onaj kirurg iz Splita izjavio je da je čovjek sam kriv što nema nikog tko bi ga dovezao u bolnicu. Ako nemaš koga nazvati, onda crkni! To poručuje poznati kirurg.

Često govorite da su hrvatski premijer i ministri odlijepljeni od stvarnosti, odnosno da je hrvatska stvarnost puno teža i tužnija od slike koju oni nude javnosti? Na osnovu čega to tvrdite?

Evo primjer: osobno sam ovo ljeto bio u bolnici u Vinogradskoj da dobijem novi nalaz pluća. Taj mi je nalaz bio nužan zbog revizije korisnika socijalne skrbi koju provodi Ministarstvo socijale. Sedam sati sam čekao vani na plus 35 stupnjeva, zajedno sa svim ostalim pacijentima. Došao sam u 8.30., a primili su me u 13.30 sati. Zamisli kako je to! Nema osoblja, nema doktora, ali ima nas pacijenata koji stojimo i čekamo. Svi pacijenti čekali su vani, ispred bolnice. Rekli su nam da se ne može unutra. Bilo je slučajeva da ljudima pozli. Mnogi su sjedili u travi. Neki su odustali od pregleda, jer nisu mogli izdržati. A svi koji smo satima čekali, bili smo naručeni! Nitko nije došao preko reda.

Zbog takvih uvjete mnogi se vjerojatno i ne liječe, moguće je da neki i umru ‘prije reda’?

Je, masa ljudi. No, kome govoriti? Zidovima? Nije u mojim rukama moć. Ministar socijalne skrbi tvrdi da je naša socijalna skrb jedna od najboljih, Plenković se hvali velikim uspjesima…, a ne vide ili ne žele vidjeti što se stvarno događa.

izvor: Damir Kramarić/Promise.hr Foto: G. Jakus/Pixell