Teško je postići uspjeh, ma kakav, u bilo čemu, bilo gdje – unutar obitelji, u lokalnoj zajednici, u državi … A kako li tek teško mora biti postići svjetski uspjeh, uspjeh što zvonko odjekuje svakim kutkom kugle zemaljske i ostaje zapisan krupnim slovima u povijesti? No, ima nešto još teže. Puno teže. Što uspijeva samo probranima. Još je teže nego postići uspjeh – ponoviti ga!

Ono što je nekad bila Njemačka, to je danas Hrvatska

Da je tomu doista tako, potvrđuju primjeri uspjeha nogometno manje razvikanih zemalja, poput Bugarske, Švedske, Turske i Grčke, koje su, istina, sad već prije 20-30 godina, ali ipak u s današnjicom donekle usporedivom vremenu, dosegle završnicu velikih natjecanja. Da bi im sjajna zvijezda ubrzo zgasnula, utoliko da se čak ne bi ni kvalificirale za iduće veliko natjecanje upavši u svojevrsnu crnu rupu. Ostave li se po strani ona pradavna vremena, od prije 60 i više godina, kad se nogomet ozbiljnije igrao u možda dvadesetak zemalja svijeta, dok su svjetska polufinala u kraćem razdoblju dvaput dohvaćale države poput Austrije, Mađarske, Čehoslovačke i Jugoslavije, a titulama se dičio Urugvaj, u tome ima tek jedna iznimka.

Da stvar bude fascinantnija, najnovijeg je datuma. Kako god se raspetljala sama završnica aktualnog svjetskog prvenstva, Hrvatska je uspjeh iz Rusije u biti već ponovila. Premda je poluzavršnica, ostane li na tome, formalno slabiji rezultat od finala s prethodnog prvenstva, već samo ponavljanje uspjeha uz, imajući u vidu snagu suparnika, osjetno teži put do njega, predstavlja u najmanju ruku podjednako dostignuće. Hrvatska je, vrijedi primijetiti, prebrodivši jedinu među osam skupina turnira koja je dala dva četvrtfinalista, a potom, evo, i dva polufinalista, eliminirala prvu i drugu reprezentaciju s aktualne Fifine službene ljestvice, Brazil i Belgiju, ali i podcijenjeni Japan, pobjednika nad velikanima Njemačkom i Španjolskom. I još nije kraj, jer ovu Hrvatsku, za razliku od one koja je prije 4 godine možda i odveć bezbrižno ušla u finale, davši naslutiti kako je već svoje napravila, doimlje se, više ništa, osim neke više sile, ne može zaustaviti. Niti ju sad zadovoljava išta osim naslova svjetskog prvaka. Drugim riječima, ne samo da dobro više nije dovoljno dobro, nego ni izvrsno više nije dovoljno dobro.

Na takvo držanje Vatrene prije svega obvezuju neslomljivost duha i rastuće samopouzdanje kojim zrače iz ogleda u ogled. U njihovu stilu igre, prema onome kako stoje na terenu, netko bi prepoznao optimalan spoj Italije i Španjolske iz najboljih dana, za pohoda na titule 2006. i 2010. godine. A tu je i fini, završni glanc, što se zrcali u hladnokrvnosti i mentalnoj stabilnosti iskazanoj pri pripetavanju jedanaestercima, koji nisu samo pravedan način razrješavanja sraza dviju ravnopravnih momčadi, nego su i puno više od lutrije, kakvom ih vide gubitnici u potrazi za utjehom nakon poraza. U tome Hrvatska više podsjeća na Njemačku, s kojom se u petak izjednačila na vrhu s 4 pobjede u 4 pokušaja nakon raspucavanja jedanaestercima na svjetskim prvenstvima. Što bi, pak, lako moglo nagnati legendarnog engleskog centarfora iz osamdesetih, Garyja Linekera, na preispitivanje svoje glasovite definicije nogometa, kao igre u kojoj se susreću dvije momčadi sa po 11 igrača, a na kraju uvijek pobijedi Njemačka. Jer mala je Hrvatska sad kao velika Njemačka nekoć!

Kako je moguće?

Premda je na terenu, tko god igrao protiv koga, brojčani odnos aktera ravnopravan, 11 protiv 11, ukupan broj stanovnika i u nogometu igra itekakvu ulogu. Uopće nije slučajno što su mnogoljudnije zemlje znatno zastupljenije u završnicama velikih natjecanja. Veći broj stanovnika, već čisto statistički, sa sobom nosi i širi izbor kvalitetnih igrača, dok veće tržište olakšava izgradnju kvalitetnije infrastrukture i logističke mreže. Nije nevažno ni što veliki, kad im zbilja zatreba, lakše među sobom nalaze zajednički jezik ne bi li si put prokrčili i preko leđa malih. A još je manje zanemarivo što Hrvatska, uz sve to, ne može poput bivših kolonijalnih sila dovlačiti talente iz neiscrpnih rudnika u drugim krajevima svijeta. No, unatoč tome što ima nekih 55 puta manje stanovnika od Brazila, štoviše, zbog nepovoljnije dobne strukture taj je omjer, uzmu li se u obzir samo ljudi u dobi pogodnoj za ozbiljno igranje nogometa, po nju još gori, Hrvatska se ipak pokazala kadrom ubiti u pojam taj svevremenski pojam nogometa, zemlju gdje ta igra nikako nije sporedna, nego, bez ikakvih ograda, doista najvažnija stvar na svijetu. Pa kako je to moguće?

Kako je moguće da se Luka Modrić u 38. godini života nakon nesigurnog početka, ne umara, nego s protokom utakmice, a takva mu je i čitava igračka karijera, bude sve sigurniji i bolji? Kako je moguće da turbo Juranović non-stop juri 100 na sat i doslovce zgazi Realovu zvijezdu u usponu Viniciusa?

Kako je moguće da naizgled mlitavi Petković filigranski predribla dvojicu vrhunskih brazilskih braniča i gurne Brozovića u mrtvu šansu, a potom još i zabije gol svih golova? Kako je moguće da taj Brozović baš nikad ne predahne, nikad ne trokira, i, nepoderiv poput starog Mercedesa, uvijek stiže na vrijeme?

Kako je moguće da Oršić gotovo pa u debiju na velikom natjecanju onako odvažno, bez pardona, milimetarski precizno zakuca ključni jedanaestarac u malu mrežicu? Kako je moguće da se Livaković uvijek nađe na pravom mjestu, pa čak i kad ga nenamjerno ugrozi suigrač, već izbrušeni dragulj najvišeg sjaja Gvardiol? Kako je moguće da se potom taj Gvardiol ni na tren ne ukoči od šoka, nego se odmah podiže s poda i otklanja opasnost? U čemu je tajna?

VOD života vodi Vatrene iz pobjede u pobjedu

Viđeno na terenu zapravo je samo posljedica. Ne samo treninga, tehnike i taktike, još manje formacije i rasporeda igrača. Iako bez toga, naravno, ne može, u tome ipak ima boljih i savršenijih od Hrvata. No, to u Vatrenih biva obilno nadomješteno drugim, teško mjerljivim vrlinama. Razvidno je, prije svega, kako u duhu hrvatskog nogometaša, kao suvremenog gladijatora, prebiva isti onaj unutarnji poticaj, isto nadahnuće zajedništvom za Hrvatsku i neslomljiva volja da se ne posustane kad je najteže, kao u duhu hrvatskog ratnika kaljenom kroz stoljeća. Vjera i nada do zadnjega, kao odraz simbolike krunice, tog savršenog spoja gorljivog srca i aktivnog uma koji traži odgovor. Hrvatski branitelji nosili su, naime, krunicu oko vrata, tamo gdje im kolege iz drugih vojski nose samo identifikacijsku matrikulu, metalnu pločicu s pohranjenim osobnim podacima, identificirajući se tako, bez ikakva kompleksa, ujedno i sinovima Božjim, dok izbornik Dalić, koji je upravo hrvatskim braniteljima posvetio pobjedu protiv Brazila, krunicu čvrsto stišče u džepu. Duh hrvatskog ratnika u hrvatskih se nogometaša odražava i u tome što su obično veće opasnosti pred njihovim nego pred suparničkim vratima. I oni češće i umješnije brane svoja vrata nego što napadaju tuđa. No, kad jednom, nakon pomne pripreme, napadnu, budu izrazito djelotvorni, da bi u pripetavanju, kad je stani-pani, ostali osobito prisebni i pribrani.

Pritom je i ključ kojim se vodi vod Vatrenih isti onaj kojim su se kroz povijest vodili hrvatski ratnici: VOD – Vjera, Obitelj, Domovina! Taj ključ, poput lijepe riječi, otvara i željezna vrata. Upravo je to izvor koji izbornika Dalića, tog blagog ali pravednog patera familiasa obitelji Vatrenih, čini sretnikom a ne nekim taličnim srećkovićem, ali i njegovu sreću itekako dokučivom i zasluženom. VOD je u njega stvarno i bezuvjetno življenje, a ne tek izlizana parola umišljenih politikanata, koji, stavljajući sebe iznad i prije vjere, obitelji i domovine, potkopavaju sve ono za što se na pustim riječima tobože zalažu, tjerajući vodu na mlin onih koji svaku sastavnicu VOD-a, tog temeljnog koda Hrvata, preziru iz dna duše. Pokazavši kako postizanje sklada i zajedništva po uzoru na obitelj u stvarnosti nije provedivo ne odstrane li se pravodobno remetitelji mira, ma koliko oni veliki u svojim očima bili, Dalić je dao još jednu veliku poruku Hrvatima. U konačnici, ovo trojstvo vrjednota pobjeda je života, a ujedno i razlog zašto papirnati favoriti na megdan Hrvatskoj izlaze s knedlom u grlu. Očito mnogima postaje sve jasnije kako to bolje funkcionira nego izvori nadahnuća nekih, možda pojedinačno i boljih, u svakom slučaju sumarno tržišno cjenjenijih, koji su se koncentrirali mahom na profano – na frizure i koreografiju, ili, pak, na izvoz pomodne ideološke konfekcije. Pokušavajući poniziti domaćina u njegovoj kući, skroz su zasluženo morali poći svojoj i znatno prije no što su očekivali.

Batistuta Gabriele, za tebe je Olić Pele …

Osim ponavljanja veličanstvenog hrvatskog uspjeha, ovo je prvenstvo obilježio čitav niz upravo zapanjujućih podudarnosti u odnosu na prethodno u Rusiji. Italija, posve netipično, i drugi put uzastopce nije izborila odlazak na završni turnir, Njemačka je opet ispala već u skupini, Španjolska se nanovo oprostila od natjecanja već u osmini finala slabije izvodeći jedanaesterce, Brazilu je ponovo odzvonilo u četvrtfinalu… Neka se taj začudni niz nastavi i na Hrvatskoj, barem kad je o polufinalu riječ. A onda, u finalu, može slobodno i prestati. Poslije pjesme „Ono što je bio Brazil, to je sada Hrvatska…“, slijedi nam još jedna stara „Batistuta Gabriele, za tebe je Olić Pele…“ Ako je netko slučajno zaboravio tko je danas Batistuta, a tko Olić, samo neka se prisjeti zbivanja otprije 4 godine i tko je tada za Messija bio Messi. Uostalom, bio bi red da nakon prve dvije reprezentacije sa službene Fifine liste, i slanja Tite,… brazilskog izbornika Tite, u povijest, Hrvatska pošalje kući i treću vrstu na Fifinoj ljestvici. I tako iznova ispiše povijest, ali i barem donekle utješi Peleove sunarodnjake. Jer Hrvati su, za razliku od Argentinaca, i u trenutcima svoje neizmjerne sreće našli vremena pokazati empatiju prema poraženom suparniku. I opet će, ako Bog da!

Grgur S./Kamenjar.com