Mnoge zemlje Europske unije: Belgija, Estonija, Francuska, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Švedska imaju posebne jezične zakone koji reguliraju pravni položaj državnoga ili službenoga jezika.

Jezični zakon u Hrvatskoj

Pravni je status jezika u Hrvatskoj određen u prvom stavku 12. članka Ustava Republike Hrvatske iz 1990. godine: „U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo”. Pravni status hrvatskoga jezika propisan je uz nepostojanje jezičnoga zakona i podzakonskih akata. Dio društva, a među njima i pojedini jezikoslovci pogrješno smatraju da će mogući zakon o jeziku kažnjavati one koji bi primjerice javno rabili neke riječi. Većina zakonā o jeziku ne propisuje kako će tko govoriti ili pisati. Zakoni se ne dotiču odabira riječi, oblika, inačica „pravilnoga” ili „nepravilnoga” govora i sl. – to nije zadaća pravnikā i državnih tijela, nego jezikoslovne kodifikacije normā, „unutarnje” jezične politike i govorne kulture. Većina zakonā propisuje uporabu jezika u službenim (državnim) područjima i ne tiče se odabira jezika u privatnom životu ili u neslužbenom općenju (komunikaciji) na poslu – prenosi HKV.hr

Dragutin Lesar, zastupnik Hrvatskih laburista – stranke rada, temeljem članka 84. Ustava RH-a te članka 129. Poslovnika Hrvatskoga sabora podnio je 22. travnja 2010. godine prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Vijeće za normu na zamolbu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH-a 18. svibnja 2010. na svojoj dvadesetpetoj sjednici raspravljalo je o tom prijedlogu zakona te ga je poduprlo. Bez obzira na sve to Lesarov prijedlog nije ušao u saborsku proceduru. Usput budi rečeno da npr. Srbija, kao i većina drugih europskih zemalja, ima Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama koji je objavljen u „Službenom glasniku RS“, br. 45/91.

U suvremenoj povijesti hrvatskoga jezika sličnih, premda drukčijih poticajā prihvaćanja prijedloga zakona o jeziku bilo je nekoliko. Godine 1995. Hrvatskomu saboru upućen je prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku i prijedlog Zakona o osnivanju Državnoga ureda za hrvatski jezik od strane tadanjega člana Ustavnoga suda RH-a Vice Vukojevića. Godine 2007. donošenje zakona o jeziku pokrenuo je prof. Ivo Škarić, tadanji predsjednik Hrvatskoga filološkoga društva. Godine 2013. Upravna tijela Matice hrvatske priredila su prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Ni prvi, ni drugi, ni treći, ni četvrti… prijedlog nisu prihvaćeni, nego su otklonjeni i proglašeni nepotrebnima.

Nastavak hrvatskih (ne)prilika

Godine 2022. u Hrvatskoj se ponovno vode rasprave o potrebi usvajanja jezičnoga zakona. Matica Hrvatska na čelu s novim predsjednikom Mirom Gavranom najavila je izradbu novoga nacrta Zakona o hrvatskom jeziku. Osnovana je radna skupina u koju su ušli akademik August Kovačec, akademik Stjepan Damjanović, akademik Mislav Ježić te poznati kroatisti dr. sc. Mario Grčević i dr. sc. Tomislav Stojanov.

Predsjedništvo Matice hrvatske, Foto: Mirko Cvjetko

Odmah nakon predsjednikove izjave na medijsku pozornicu izlaze i njegovi osporavatelji kojima prijedlog nacrta još nije ni poznat, ali ga već komentiraju na sav glas. Poneki su čak prije podupirali u javnosti dolazak jezičnoga zakona, a zatim su se iznenada počeli protiviti. Nažalost, to nije ni prvi ni zadnji slučaj kad ljudi u javnosti kažu ili pišu jedno, a zatim posve suprotno, što govori vjerojatno o njihovoj nedosljednosti ili možda o promjeni jezične situacije i jezične politike. Pojedini protivnici jezičnoga zakona, komentirajući sadanju skupinu akademika i kolega koji će sastavljati taj zakon, kažu:„… kad pogledam sadašnji sastav ljudi koji navodno pišu taj novi zakon, mogu samo reći da je moj optimizam na najnižoj razini” ili: „Ideja donošenja zakona o jeziku je totalitarna“ ili: „Zakon o jeziku koji najavljuje Matica hrvatska je budalaština“… Dobro bi bilo doznati jesu li jezični zakoni koji postoje u mnogim državama EU također „totalitarni“ i „budalaški“ ili samo domaći? Bolje da to dalje ne komentiramo…

Malo je čudno ili se pak uopće ne treba bilo čemu čuditi na ponovno neobrazloženo ustrajavanje na tom da hrvatski jezik sada nije ugrožen ili da će jezični zakon imati kaznene odredbe. Ruski jezik, primjerice, nitko ne ugrožava, ali Rusija ima čak dva jezična zakona, „O jezicima naroda Ruske Federacije“ iz 1991. godine i zakon „O državnom jeziku Ruske Federacije“ iz 2005. godine. Zakoni o jeziku ne pišu se zbog tzv. ugroženosti, premda djelomice i to u pojedinim zakonima postoji, ni zbog kazne, nego zbog potrebe reguliranja njegove javne uporabe, osiguranja prava građana na porabu, zaštitu i razvoj etnolingvokulturne baštine… Bilo koji jezik najbolje se štiti ne samo proučavanjem, radom, pisanjem i objavljivanjem različitih priručnika… nego i jezičnim zakonom koji regulira i jamči njegovu samosvojnost i kulturnu vrijednost na cjelokupnom državnom prostoru.

Treba napomenuti da se ukinuto Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske koje je predvodio akademik Radoslav Katičić i njegov zamjenik akademik Mislav Ježić sastalo 18. svibnja 2010. godine na svojoj 25. sjednici. Prva je točka dnevnoga reda te sjednice glasila: „1. Rasprava o Prijedlogu Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika”. Ta je sjednica počela raspravljati o jezičnom zakonu i u svezi sa zamolbom MZOŠ da se Vijeće za normu to hitnije očituje o tom jezičnom zakonu koji je u saborsku proceduru koncem travnja 2010. godine uputio saborski zastupnik gospodin Dragutin Lesar. Tadanje je Vijeće većinom glasova poduprlo Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, pokazavši tim visok stupanj konsenzusa među članovima Vijeća za normu. Akademik Radoslav Katičić službeno je u ime Vijeća poslao pismo 18. svibnja 2010. tadanjemu i sadanjemu ministru znanosti, obrazovanje i tada športa pri Vladi RH gospodinu Radovanu Fuchsu. Na koncu je službenoga pisma akademik Katičić posebno naglasio da „Vijeće smatra kako Prijedlog treba poduprijeti jer na prihvatljiv način regulira važne djelatnosti, osobito aktualne u trenutku pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji” [Vijeće za normu hrvatskoga književnoga jezika, Jezik, god. 60., posebno izdanje, br. 2.-4., 2013., str. 141.-142.; 153.-154.].

U službenim izvanjskim izjavama, proglašenjima i napisima gdje poriču postojanje hrvatskoga jezika i njegove lingvokulturne povijesne baštine ponovno se aktualizira peticija časopisa Jezik od konca veljače 2017. godine, koja je bila usmjerena hrvatskoj javnosti. U otvorenom pismu časopisa Jezik pod naslovom „Deklaracija o hrvatskom jeziku: otvoreno pismo hrvatskoj javnosti“, objavljenoga prigodom obilježavanja 50. obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, isto se pozivalo javnost da se mora skrenuti pozornost na potrebu usvajanja jezičnoga zakona:

„Obraćamo se hrvatskoj javnosti, hrvatskim kulturnim i znanstvenim ustanovama, upozoravajući na današnje prijetnje hrvatskomu jeziku te na poricanje njegove povijesne samobitnosti zbog političkih i geostrateških interesa. Nijekanje hrvatskoga jezičnoga identiteta povreda je ustavnoga poretka Republike Hrvatske i mogući izvor njezine nestabilnosti. <…> Većina europskih zemalja ima i zakone koji zaštićuju službeni jezik u javnoj uporabi pa bi bilo dobro da se tako pravno zaštiti i hrvatski” [v. Peticija].

Dr. sc. Mario Grčević tim prilikama piše: „Ako se u Republici Hrvatskoj želi uvesti reda u službenu i javnu uporabu hrvatskoga jezika, bit će potrebno donijeti zakon o hrvatskom jeziku kojim će se razraditi ustavna odredba o njegovoj službenoj uporabi. Taj zakon ne će i ne smije ograničavati umjetničku i inu slobodu izražavanja bilo kojega pojedinca ili biti usmjeren protiv jezične varijacije. Međutim, on će morati odrediti što je to službena uporaba hrvatskoga jezika, propisati kada se i kako rabi i u javnoj uporabi pravnih osoba, te postaviti kontrolne mehanizme koji će onemogućiti da se u hrvatskim propisima s hrvatskim jezikom događa ono što smo ovdje pokazali. Zakon će, naravno, morati razriješiti pitanje norme i normativnih djela kojih će se pridržavati propisi Republike Hrvatske” [Hrvatsko slovo, 25. rujna 2015., str. 9., v. ovdje].

Pojedinačno osporavanje jezičnoga zakona i posljednji izvanjski napadi i izjave o nepostojanju hrvatskoga jezika još jednom potvrđuju da je Hrvatskoj žurno potreban zakon o hrvatskom jeziku. Temelj je jedinstva hrvatske države svakako i državotvorni hrvatski jezik koji mora biti zaštićen i zakonom.

Bilo bi vjerojatno dobro pozdraviti sastavljanje jezičnoga zakona u Hrvatskoj na osnovi pojedinih prethodnih pripremljenih jezičnih zakona, a u Saboru usvojiti zakon o državnom (hrvatskom) jeziku i jezicima manjina u RH koji bi regulirao i osnovne normativne priručnike. U tom jezičnom zakonu treba naglasiti da je državni jezik Republike Hrvatske na cijelom njezinu teritoriju hrvatski književni (standardni) jezik kao jezik državotvornoga naroda uz poštivanje i razvijanje drugih etnolingvokultura u Hrvatskoj. U jezičnom zakonu norma suvremenoga hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika pri njegovoj uporabi kao državnotvornoga jezika Republike Hrvatske te hrvatska i interpunkcijska pravila mora određivati Vlada Republike Hrvatske.

U sklopu Odbora za normu hrvatskoga standardnoga jezika moglo bi postojati i povremeno povjerenstvo za prihvaćanje i izradbu po potrebi osnovnih normativnih priručnika. Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH u suradnji s Odborom za normu HAZU moglo bi odrediti raščlambu normativnih gramatika, pravopisa i rječnika koji bi sadržavali norme suvremenoga hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika. Nakon provedbe raščlambe, u kojoj bi sudjelovale sve bitne (relevantne) ovlaštene strukovne ustanove, Ministarstvo bi odredilo popis osnovnih normativnih priručnika koje bi regulirao budući jezični zakon. Jezični zakon u odnosu na hrvatski jezik ima ili mora imati političku, socijalnu, ekonomsku i pravnu zaštitu jer obuhvaća i osigurava provedbu znanstveno utemeljene jezične politike koja ima za cilj očuvanje, razvoj i proučavanje standardnoga jezika i njegovih dijalekata diljem Hrvatske, ciljanu proračunsku i inu financijsku sigurnost stanja znanstvenih programa, odgovornost pravnih i fizičkih osoba za kršenje hrvatskoga zakonodavstva. U cilju zaštite i potpore hrvatskoga jezika tijela državne vlasti u sklopu svoje ovlasti mogla bi ostvarivati nadzor za poštivanje hrvatskoga zakonodavstva. Nepoštivanje jezičnoga zakona povlači odgovornost koju određuje zakonodavstvo RH, uključujući porabu riječi i izraza koji ne odgovaraju normama hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika putem organizacije i provedbe neovisnoga vještačenja. Treba također uzeti u obzir da je hrvatski književni (standardni) jezik univerzalni, zajednički jezik u svim hrvatskim županijama i iseljeništvu, on promiče međusobno poimanje, jačanje međuetničkih veza između različitih etnolingvokultura diljem Hrvatske i izvan nje. Uz pomoć jezičnoga zakona i drugih pravnih akata Hrvatska će ojačati i učvrstiti položaj hrvatskoga jezika u EU i nastaviti promicanje vlastite etnolingvokulture u iseljeništvu.

Skrb je o službenoj uporabi bilo kojega jezika stalna potreba koja zahtijeva sustavan, trajan i ciljan proces. Uz pomoć jezičnih zakona i drugih normativnih pravnih akata država učvršćuje položaj vlastitoga književnoga (standardnoga) jezika u uvjetima globalnih političkih i kulturnih promjena.

Artur Bagdasarov

(Odlomak iz članka „Ruski jezični zakoni i hrvatske prilike“, „Kolo“, br. 4., 2022.)