Connect with us

Društvo

KULTURA SJEĆANJA: Zločini Armije BiH u općini Busovača (1992. – 1995.)

Published

on

ONI HOĆE DA ZABORAVIMO! NE MOŽEMO ZABORAVITI!

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u općina Busovača živjelo je 9.093 (48,20%) Hrvata, 44,80% Bošnjaka/Muslimana, 3,30% Srba i 3,80% ostalih. Nakon rata (1992. – 1995.) broj Bošnjaka/Muslimana se povećao, a broj Hrvata i Srba smanjio. Popis stanovništva iz 2013. godine pokazao je manji broj Hrvata za 2,42% (220 stanovnika).Tijekom rata Bošnjaci/Muslimani su željeli etnički očistiti prostor općine Busovača od Hrvata, u čemu su djelomično uspjeli.

Na početku rata kada su Srbi izvršili agresiju na Bosnu i Hercegovinu, Hrvati i Bošnjaci su zajedno organizirali obranu, ali sredinom 1992. godine Bošnjaci okreću oružje prema Hrvatima i počinju sukobi između Hrvata i Bošnjaka/Muslimana. Sredinom 1992. godine u Busovaču dolaze mudžahedini iz muslimanskih zemalja.

Tijekom muslimansko-hrvatskog rata u BiH (1992. – 1994.) u općini Busovača počinjen je ratni zločin; ubijeno je 116 Hrvata i Hrvatica (78 odraslih civila, 3 djeteta i 35 zarobljenih vojnika HVO-a). Protjerana je oko 2.500 pripadnika hrvatske nacionalnosti. Najveća stratišta Hrvata na području općine Busovača su: Kaćuni, Gusti Grab, Putiš, Pazići i Busovačke staje.

U knjizi Davora Marijana i suradnika navodi se podatak o 50 žrtava ratnog zločina.

Prema Istraživačko dokumentacijskom centru (Sarajevo) u Busovači su tijekom rata (1991. – 1995.) ukupno ubijene 204 osoba hrvatske nacionalnosti (30 civila i 174 vojnika).

Kronologija zločina

•          Dana 13. lipnja 1992. godine muslimanske postrojbe upale su u srpska sela Katići i Predjeli te izvršili pljačku i paljenje kuća. Srbi su bili lojalni pa su predali HVO-u oružje koje su dobili od JNA. Stožer HVO-a poslao je vojne policajce da izvide što se događa. Muslimani su ubili jednog vojnog policajca, a trojicu ranili. HVO je uzvratio pa su poginula tri pripadnika muslimanskih postrojbi (Armije BiH), a nekoliko ih je ranjeno.

•          U Busovači je 8. siječnja 1993. ubijen civil.

•          Dana 23. siječnja 1993. godine sastali su se najviši predstavnici muslimanske vojne i političke vlasti Zenice i Busovača. Nakon toga započinju sukobi između HVO-a i tzv. Armije BiH. Pripadnici Armije BiH su 24. siječnja 1993. godine ubili u selu Kaćuni 4 vojnika HVO-a, a njihova zapovjednika ranili pa mučili i ubili. Istog dana su ubili i jednoga civila. 

•          U samoj Busovači, 24. siječnja 1993. godine, ubijen je jedan Hrvat civil i jedan vojni policajac HVO-a. Toga dana počinje oružani napad Armije BiH na busovačka sela Kaćuni, Turići, Gusti Grab, Bukovice, Radeljevići, Oselište, Brezovik, Bilalovac, Nezirovići i Bešice. U tom napadu ubijeno je sedam hrvatskih civila.

•          Najžešći napad postrojbi Armije BiH na Busovaču dogodio se 25. siječnja 1993. godine. Oko 8.500 vojnika Armije BiH krenulo je iz pravca Zenice, Visokog, Kaknja i Fojnice na Busovaču. Grad je bio u okruženju i blokiran, ali je 1.400 vojnika HVO-a sve to izdržalo i obranilo grad od napada postrojbi Armije BiH.

•          U selu Javor je 25. siječnja 1993. ubijen jedan civil, silovana je jedna starica (65 g.), opljačkane su i zapaljene hrvatske kuće.

•          Dana 26. siječnja 1993. godine Muslimani su osvojili selo Gusti Grab (većinsko hrvatsko selo, više od 82% Hrvata) i počinili ratni zločin; ubili su 7 Hrvata (civili i pripadnici HVO-a). U mjestu Oselište 26. siječnja 1993. ubijen je jedan civil.

•          U Gustom Grabu je 27. siječnja 1993. ubijen još jedan civil.

•          U mjestu Bukovci 28. siječnja 1993. ubijen je civil, a u selu Prosje ubijen je pripadnik HVO-a.

•          Na lokalitetu Busovačke staje 30 siječnja 1993. zarobljena su i ubijena 2 pripadnika HVO-a.

•          U veljači 1993. Armija BiH zarobila je 7 pripadnika HVO-a i ubila ih.

•          U mjestu Bukovica 27. veljače 1993. ubijen je jedan civil, a njegovu kćer i suprugu su zlostavljani.

•          U Tisovači 4. travnja 1993. ubijeno je jedno dijete. Istog dana geleri granate usmrtili su dvije osobe.

•          Dana 18. travnja 1993. geleri granate ubili su 2 civila.

•          Dana 15. svibnja 1993. ubijen je jadan civil.

•          U Bukovcima su 4. lipnja 1993. ubijene 2 osobe.

•          Postrojbe Armije BiH spalile su 12. lipnja 1993. godine busovačko selo Šarići. Granatirana su sela Putićevo i Polje. U toj borbi poginula su tri vojnika HVO-a, pet civila je ranjeno, nanesena je velika materijalna šteta na obiteljskim kućama i gospodarskim zgradama. Istoga dana napadnuto je i selo Ravno (u općini Busovača) u kojemu su potpuno spaljene tri obiteljske hrvatske kuće.

•          Armija BiH je 15. lipnja 1993. godine napala konvoj u Busovačkim stajama i ubila 18 osoba (14 civila i 4 vojnika HVO-a). Ranjeno je dvadesetak osoba. Neki izvori navode da su ubijene 22 osobe – 15 civila i 7 pripadnika HVO-a.

•          Dana 20. srpnja 1993. snajperist je ubio jednog civila i jednog pripadnika HVO-a.

•          U Donjem Polju snajperist je 30. kolovoza 1993. ubio djevojčicu.

•          Od krhotina granate poginula su dva civila; jedan 13. rujna 1993., a drugi 20. rujna 1993.

•          Armija BiH je 7. listopada 1993. ubila dijete.

•          Topnička granata je 17. listopada 1993. ubila dijete.

•          Snajperist je 5. studenoga 1993. ubio civila.

•          Snajperskim hitcem usmrćena je žena, 15. studenoga 1993.

•          U večernjim satima 7./8. prosinca 1993. tri vojnika Armije BiH upala su u kuću Luce Vuletić (u busovačkom selu Čep) i počinili gnjusni zločin silovanja; prvo su je premlatili pa nekoliko puta silovali. Glavu su joj razbili tupim predmetom, a nožem napravili rasjekotinu na glavi. Nju su pronašli susjedi u teškom stanju. Prebačena je u bolnicu u Zenici i tu su liječnici ustanovili da je silovana, da nosi više povreda po glavi i jednu rasjekotinu od noža. Od tih rana umrla je 10. prosinca 1993. godine u bolnici.

•          Dana 2. siječnja 1994. ranjeno je od gelera granate 9 civila, 2 osobe su umrle nakon ranjavanja.

•          U selu Oselište 27. veljače 1994. ubijen je civil.

Podaci o broju poginulih/ubijenih vojnika i civila na području općine Busovača tijekom rata (1992. – 1995.) nisu sigurno utvrđeni; kreće se od 204 osobe (174 vojnika i 30 civila – izvor: Svjetlo riječi) do 351 osoba (292 vojne osobe i 64 civilne osobe – izvor: Bosanska knjiga mrtvih).

Logor za Hrvate

U selu Kaćunima kod Busovače Muslimani su osnovali logor za uhićene Hrvate pod imenom “Silos”. Od siječnja 1993. do svibnja 1994. godine u logoru je bilo zatočeno oko 100 osoba. U njemu su se bošnjački policajci na razne načine iživljavali nad zatočenicima.

Etničko i vjersko čišćenje

•          Pod kontrolom muslimanske armije bilo je oko 40 % općine Busovača. Taj prostor je u potpunosti očišćen od Hrvata. Protjerano je ili izbjeglo oko 2.500 Hrvata. U Kaćunima, Gustom Grabu, Oselištu i Nezirovcima hrvatske kuće i drugi objekti (745) opljačkani su, porušeni i spaljeni.

•          Rimokatolička župa sv. Ante Padovanskog u Busovači nastala je 1840. godine odvajanjem od župe u Fojnici, u kojoj je i drevni franjevački samostan. Armija BiH je oštetila sakralne objekte: župnu crkvu sv. Ante Padovanskog, župni dvor, crkvu sv. Nikole Tavelića u Kaćunima i druge objekte. (Detaljnije u knjizi I. Mlivončića: Zločin s pečatom)

Imena počinitelja nisu nepoznata

Prema raspoloživoj dokumentaciji hrvatskih vlasti zna se tko je najodgovorniji za tolike zločine na području Busovače. Organizatori i naredbodavci su general Vehbija Karić, Refik Lendo, Enver Hadžihasanović, Derviš Sarajlić zvani Gico, Tahir Saračević Rašidov, Hajrudin Delić, Raif Rizvić, Adis Palalija Mujin, Selver Popalović, Vahid Tolj, Fikret Vreto, Mufid Rafalija, Hajrudin Selman Zihdijin. Podnesena je i kaznena prijava zbog osnovane sumnje da su počinili ratni zločin, ali pravosuđe nije procesuiralo zločince.

Foto: Večernji list

Dr. Marko Jukić

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved