Pod medijem kao elementom komunikacije treba podrazumijevati svako sredstvo čijim se djelovanjem ostvaruje komuniciranje, čije su pretpostavke, motivi, sadržaj, efekti i posljedice u manjoj ili većoj mjeri određeni samim medijem.

izvor: Radost i nada

Vrste medija

Najšira podjela je prema načinu distribucije: Tiskani mediji (tiskovine) jesu novine i druga povremena izdanja koja izlaze u razmacima od najviše šest mjeseci, a u nakladi većoj od 500 primjeraka. Tiskano djelo koje izlazi povremeno u nakladi manjoj od 500 primjeraka smatra se tiskom ako je namijenjeno raspačavanju. Elektronički mediji (televizija, radio i internetski portali)

Engleski pojam javnog mnijenja („public opinion“) datira iz osamnaestog stoljeća i potječe iz francuskog „l’opinion publique“, koji je prvi put uporabio Montaigne dva stoljeća ranije, 1588. Kako bi se utvrdilo stvarno stanje javnog mnijenja, poduzima se njegovo stručno istraživanje. Sredstva društvenog priopćavanja odnosno mediji, također i „priopćajnice“ je složen pojam koji označava sustave javnog informiranja, koji služe za raspršivanje (diseminaciju) vijesti i audio-vizualnih sadržaja u svrhu informiranja, obrazovanja i zabave najširih slojeva stanovništva.

Prema Zakonu o medijima iz 2003. godine, mediji su: novine i drugi tisak, radijski i televizijski programi, programi novinskih agencija, elektroničke publikacije, teletekst i ostali oblici dnevnog ili periodičnog objavljivanja urednički oblikovanih programskih sadržaja prijenosom zapisa, glasa, zvuka ili slike. Mediji nisu knjige, udžbenici, bilteni, katalozi ili drugi nositelji objavljivanja informacija koji su namijenjeni isključivo obrazovnom, znanstvenom i kulturnom procesu, oglašavanju, poslovnoj komunikaciji, unutarnjem radu trgovačkih društava, zavoda i ustanova, udruga, političkih stranaka, vjerskih i ostalih organizacija, školska glasila, “Narodne novine” Republike Hrvatske, službena glasila jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i ostala službena priopćenja, plakati, letci, prospekti i transparenti, te video stranice bez žive slike i druge besplatne obavijesti, osim ako Zakonom nije drukčije propisano. Prve novine u Hrvatskoj, „Ephemerides Zagrabienses“, tiskane su u Zagrebu 1771. na latinskom jeziku, a prve novine na hrvatskom, „Kraljski Dalmatin“, pokrenute su 1806. u Zadru (istodobno su izlazile i na talijanskom).

Javno mnijenje

Pojam javno mnijenje u sebi sadrži upozorenje da se tiče javnih, a ne privatnih stvari. Javno mnijenje se u najširem smislu bavi s »res publica«. Dakle, tom pojmu “javnosti” pripadaju svi građani i udruženja građana koji razmišljaju i razgovaraju o zajednici u kojoj žive te ta razmišljanja formuliraju u kritiku i odbijanje, prijedloge i prihvaćanje, koje javno izražavaju i zastupaju, te i na taj način pokušavaju utjecati na javno mnijenje. Na taj način oni zapravo i formiraju javno mnijenje. Ali, s obzirom na to da u pravilu u pluralističkom društvu uvijek postoje različita mišljenja o istoj stvari, ne možemo govoriti o jednom javnom mnijenju, već o javnim mnijenjima.

Javno se mnijenje sastoji od:

a) poimanja
b) prosuđivanja
c) zaključivanja

Javno mnijenje je rezultat međusobnog komuniciranja pripadnika publike javnosti ili glas publike javnosti koja njime iskazuje svoja stajališta i prosudbe o relevantnim pitanjima društvenog života. Za građane u cjelini javnost i javno mnijenje je ogledalo u kojem otkrivaju svoje kolektivno lice.

Online novinarstvo

„Razvoj interneta i novih tehnologija uvelike je utjecao na same medije koji su se morali mijenjati i prilagoditi novom tehnološkom okruženju i novom izmijenjenom načinu komunikacije na internetu. Korištenjem novih mogućnosti internetskog medija, razvija se novi oblik novinarstva – online novinarstvo. Online novinarstvo podrazumijeva prenošenje informacija putem interneta gdje se novosti prenose i prezentiraju na novi, specifičan način u skladu s karakteristikama i mogućnostima koje pruža internet.

Glavne karakteristike online novinarstva koje su ujedno i distinktivne spram tradicionalnih medija su interaktivnost, multimedijalnost, nelinearnost, povezanost, arhiviranost, neposrednost te izvornost. Metodom analize sadržaja utvrđene su sadržajne osobine internetskih publikacija najposjećenijih hrvatskih informativnih mrežnih portala te je provjerena kvaliteta novinarske obrade vijesti.

Sadržaj je priloga najprije analiziran kroz ustaljene kategorije poput glavne tematike priloga, aktualnosti, teritorijalne orijentiranosti radnje priloga, dubine obrade priloga, vrijednosnog suda, tona priloga, čitanosti te autorstva nad sadržajem, a zatim kroz kategorije koje su karakteristične isključivo internetskim medijima: multimedijalnost, hipertekstualnost te izvornost. Tematike koje su najzastupljenije na hrvatskim portalima su sport, zabava i šoubiz te zdravlje s obzirom na trenutnu izvanrednu situaciju u svijetu vezanu uz pandemiju virusom Covid-19. Vrlo su malo zastupljene teme kulture i umjetnosti, religije, gospodarstva, te socijalna tematika. Sadržaj internetskih publikacija je većinom površinski obrađen, bez dublje analize te novinari vrlo rijetko iznose vrijednosne sudove.

Tehnološke mogućnosti multimedjalnosti su vrlo slabo iskorištene dok je mogućnost povezivanja sadržaja prepoznata kao važan element u prezentiranju novosti te hrvatski online mediji sve više koriste hipertektualnost, ali i dalje imaju puno prostora za daljnji razvoj i napredak u smjeru iskorištavanja svih mogućnosti koje pruža internet.“

Sunčica Baotić – dipl. rad, Sažetak – Osijek 2020. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Crkva i mediji – Pastoralne smjernice Zagreb, 2006 8. Crkva pred izazovom medijskog sudjelovanja

„Suvremene prilike zahtijevaju od Crkve da o svome djelovanju svjedoči i u medijima. Premda je svijet medija različito otvoren kršćanskom navještaju i uopće crkvenomu djelovanju, crkveni službenici, kao i Crkva u cjelini, moraju prihvatiti izazov sudjelovanja i svjedočenja u njemu. U tom se smislu od crkvenih komunikatora i od svih koji po svojoj službi sudjeluju u poslanju Crkve očekuje spremnost na dijalog, dostupnost informacija, jasnoću stavova, transparentnost djelovanja i suvremenost medijskoga govora.

Djelovanje u crkvenom poslanju uključuje otvorenost prema sredstvima društvenih komunikacija čak i onda kada se može opravdano pretpostaviti da ona neće biti dobronamjerna, odnosno da će stavove Crkve shvatiti i prikazati djelomično ili iskrivljeno.

To znači da se Crkva, po uzoru na svojega Gospodina i prema apostolskoj predaji, mora osmjeliti govoriti kad je »zgodno i nezgodno« (usp. 2 Tim 4, 2), svjedočeći »blago i s poštovanjem« (1 Pt 3, 16) istinu o Bogu i o čovjeku, uvažavajući pritom stvarnost pluralnoga društva kako to zahtijeva dijalog pun poštovanja.

Na otvorenost, zauzetost i transparentnost u svome djelovanju pozvani su prije svih crkveni pastiri. Nije dobro ako se oni ustežu od izravnog sučeljavanja sa svijetom u kojemu su upravo sredstva društvenih komunikacija neka vrsta glasnogovornika i glas javnosti. Nema sumnje da se na taj izazov ne može zadovoljavajuće odgovoriti samo priopćenjima i službenim stavovima.

Više od toga potrebna su tumačenja, svjedočenja i argumentacije. Crkveni komunikatori koji djeluju na tom važnom području javnoga djelovanja, uz svježe i dostatne informacije, moraju imati na raspolaganju i nužnu potporu za svoje djelovanje, u što je uključen i širi krug mjerodavnih savjetnika. Djelovanje na tom području zahtijeva osobiti vid crkvenosti kako se pojedinac ne bi osjećao prepušten na milost i nemilost u medijskoj areni. Važnost traženja novoga crkvenog medijskog rječnika, pa i biranja tema, mora postati osobita zadaća u teološkoj izobrazbi, a crkveni bi komunikatori od svih znanstvenih i relevantnih crkvenih tijela trebali imati dostatnu pomoć kako bi mogli izvršiti svoje važno poslanje.

Svakako, sredstva društvenih komunikacija toliko su važna za Crkvu da se njezin odnos prema njima ne bi smio prepustiti nekom stihijskom odvijanju ili samo snalažljivosti pojedinaca.

9. Aktualna situacija u Hrvatskoj

Sredstva društvenih komunikacija u suvremenome društvu imaju višestruke funkcije. Uz to što prenose znanje i pružaju zabavu, oni prije svega informiraju građane omogućujući im time kompetentno sudjelovanje u političkom, društvenom, ekonomskom, kulturnom i vjerskom životu. Ali, budući da se poglavito traže nedostaci i pogreške nositelja vlasti i javnih službenika, u medijskim izvješćima dominiraju loše vijesti. Njihova se legitimna kritička uloga u tim slučajevima susreće s ljudskom znatiželjom koju ono što je izvanredno više zanima nego ono što je redovito, negativno više nego pozitivno.

Posljedica je takvoga pristupa stvaranje jednostrane slike o stvarnom stanju u društvu, njegovim institucijama i pojedincima, što pridonosi širenju opće malodušnosti i nepovjerenja. Osim toga, komercijalizacija elektroničkih medija posljednjih desetljeća pooštrila je posvuda u svijetu tu problematiku, jer mediji u međusobnoj konkurenciji i borbi za publiku sve manje biraju sredstva.

Na taj način oni sve više podilaze ljudskim predrasudama i strastima, informacije su sve površnije, a dominiraju negativne senzacije uz širenje moralno sve upitnije zabave. Kritici nisu izvrgnute samo državne i javne ustanove, poduzeća i udruge, nego se sve više povrjeđuje i privatna sfera ljudi koji su na bilo koji način prisutni u javnosti. Crkva i crkveni službenici nisu izuzetak, a zbog zastupanja moralnih vrjednota mediji i javnost su prema njima posebno osjetljivi.

Postoje i snažni lobiji iz područja ratne industrije, kriminala, droge i totalitarističkih režima kojima Crkva posebno smeta, stoga se traže razni načini, pa i pomoću medija, kako bi se oslabio njezin utjecaj u društvu. U pravilu se ne poštuje pravo na jednakopravnost, tj. par conditio, čime se Crkvi uskraćuje jednaka mogućnost za odgovor na razne neutemeljene napade, optužbe ili zaključke izvedene na temelju poopćavanja pojedinačnih negativnih slučajeva. Sve su te pojave uočljive i u našem društvu.

Činjenica da je naš medijski sustav u velikoj mjeri proizišao iz komunističkog sustava bivše države, objašnjava u znatnoj mjeri njegovu ideološku usmjerenost. S dolaskom demokracije, a u trendu globalizacije, u Hrvatsku su došle i internacionalne medijske kuće pa se sada na relativno malome medijskom tržištu vodi nepoštedna borba za što veću zaradu.

Plod je toga da se kvaliteta i analitičnost u velikoj mjeri žrtvuju senzaciji i trivijalnosti. No, s druge strane, demokratske su promjene otvorile medije, posebno radio i televiziju, crkvenim temama, te su dolaskom demokracije u javnim elektroničkim medijima uspostavljene pojedine redakcije i emisije vjerskoga sadržaja, tako da je Crkva tu dobila određeni prostor, slično kao i u drugim europskim demokratskim zemljama. Međutim, i kod nas se postupno ustalilo da se crkvene teme tretiraju senzacionalistički, ako su negativne, a ako su pozitivne, prikazuje ih se uglavnom u obliku kratkih vijesti.

Pored toga, posljednjih godina vjerski programi u javnim medijima dobivaju sve nepovoljnije vrijeme emitiranja, uglavnom kad je slušanost ili gledanost mala. Određeni prostor dobila je Crkva i u privatnim medijima. Tu ima još mogućnosti koje nisu iskorištene, uglavnom zbog nedostatka suradnika iz crkvenih redova. Ti i drugi problemi trebali bi potaknuti Crkvu da se još ozbiljnije pozabavi medijima u kojima ona ne gleda samo opasnost, nego prije svega priliku za novu evangelizaciju.“

Vlč. Vladimir Trkmić