Filmovi su jedan od najmoćnijih oblika masovnih medija i ne bi se trebao zanemariti njihov potencijal u popularizaciji povijesti. Istina je da komercijalni film nikada neće dostići razinu profesionalne preciznosti ili temeljitosti jednog povijesnog dokumentarca, ali ne bi niti trebao pokušavati jer je njegova prednost u apeliranju široj javnosti.

Od spektakularnih blockbustera (Alexander, Gladiator, Troy) do promišljenijih i suptilnijih filmova B-kategorije (Agora, The Eagle), komercijalni film bi u određenom smislu mogao stvarati publiku zainteresiranih za dokumentarne filmove o povijesti, odnosno za povijest općenito – donosi Stara povijest koju dijelomično prenosimo

…

1. Filmovi o Egiptu

Cezar i Kleopatra (Caesar and Cleopatra, 1945.)

Režija: Gabriel Pascal

Vrijeme trajanja: 138 minuta

Uloge: Claude Rains – Caesar, Vivien Leigh – Cleopatra, Stewart Granger – Apollodorus, Flora Robson – Ftatateeta

SADRŽAJ: Film Cezar i Kleopatra iz 1945. godine je napravljen na temelju istoimene predstave Georgea Bernarda Shawa iz 1901. godine. Film, kao i predstava, prati Shawnovu verziju viđenja života Cezara i Kleopatre, pa je stoga dosta povijesnih činjenica promijenjeno ili izostavljeno. Film odmah na početku prikazuje upoznavanje Cezara i Kleopatre, no upoznaju se na način da Cezar pronađe Kleopatru kod Sfinge koja mu tvrdi da se boji Rimljana jer će ju oni pojesti, ne znajući da priča sa Cezarom. Ubrzo odlaze do njezine palače gdje ona shvaća da je cijelo vrijeme pričala sa Cezarom te mu pada u krilo. Cezar joj govori da mora biti hrabra ako želi biti na prijestolju te ju podučava kako da se ponaša prema slugama. Ubrzo Cezar upoznaje i Kleopatrinog mlađeg brata, Ptolemeja XIII, koji joj je ujedno i muž. Radi toga, Cezar dolazi do ideje da njih dvoje zajedno vladaju. Iduća scena prikazuje razgovor između Cezara i Kleopatre prilikom čega ona navodi da je zaljubljena u čovjeka koji je pomogao njezinom ocu da se vrati na prijestolje. Cezar otkriva da ga je on i poslao da pomogne njezinom ocu i da se radi o Marku Antoniju. Ubrzo Cezar odlazi u bitku, a Kleopatra izražava želju da ga posjeti. U grad dolazi Apolodorus Sicilijski od kojeg Kleopatra uzima tepih koji je bio poklon za Cezara. Appolodorus Sicilijski tepih odnosi Cezaru te ga odmotava a iz njega izlazi Kleopatra. Iduća scena prikazuje razgovor između Kleopatre i Pothinusa te pričaju o tome što će biti kad Cezar ode, a zatim ulaze u raspravu zbog čega Kleopatra naređuje njegovo ubojstvo. Odlazi na večeru sa Cezarom koju prekida vrisak Pothinusa. Njegovo ubojstvo je razljutilo narod koji ga je volio te oni upadaju u palaču. Kleopatra priznaje Cezaru da je naredila Pothinusovo ubojstvo te joj Cezar objašnjava da to nije bila dobra ideja. Film završava odlaskom Cezara koji obećaje Kleopatri da će joj poslati Marka Antonija.

Iz ovog kratkog sadržaja se može vidjeti da je dosta povijesnih činjenica promijenjeno, poput upoznavanja Cezara i Kleopatre. Plutarh u svome djelu Usporedni životopisi navodi da je Kleopatra Cezara upoznala tako što ju je Apolodorus donio zamotanu u tepih pred Cezara, što je i prikazano u filmu no mnogo kasnije, kada su se Cezar i Kleopatra već znali. Film također prikazuje da je Pothinusa ubila Kleopatrina služavka, dok Plutarh u svome djelu navodi da je Cezar bio taj koji je naredio da se Pothinus ubije. U filmu nije prikazano ni ubojstvo Cezarovo već samo njegov odlazak. Treba spomenuti i odnos Kleopatre i Cezara u filmu. Naime, odnos između njih je u filmu prikazan više prijateljski. Kleopatra kroz film spominje da je on stariji i ćelav, dok on navodi da je ona mlada, a naziva ju i djetetom. Uz to, Cezar ju podučava kako da bude hrabra vladarica i kako da se odnosi prema ljudima, te navodi i da će joj poslati Marka Antonija u kojeg je ona zaljubljena, što ne odaje dojam romantične veze.

Unatoč malo izmijenjenim povijesnim činjenicama, film je dobio dobre kritike i to ponajviše zbog Vivien Leigh koja je oduševila ljude glumeći Kleopatru.

Nagrade i nominacije: 1 nominacija za nagradu Academy Awards za najbolju scenografiju.

Egipćanin (The Egyptian, 1954.)

Režija: Michael Curtiz

Vrijeme trajanja: 139 minuta

Uloge: Jean Simmons – Merit, Victor Mature – Horemheb, Gene Tierney – Baketamon, Michael Wilding – Akhnaton, Bella Darvi – Nefer, Edmund Purdom – Sinuhe

SADRŽAJ: Film Egipćanin, napravljen prema istoimenom romanu finskog autora Toimi Mika Waltarija, prati život doktora zvanog Sinuhe. Radnja filma je smještena u vrijeme XVIII. dinastije, u vrijeme vladavine faraona Amenhotepa koji je vladao u razdoblju od 1352. do 1336. g. pr. Kr. Film započinje sa sjećanjem doktora Sinuhea koji zapisuje i prepričava svoj život prilikom čega navodi da je odlučio postati doktor kao njegov očuh. Iduća scena prikazuje već odraslog Sinuhea koji upoznaje Horemheba s kojim ide u lov na lavove.

Prilikom lova pronalaze čovjeka koji se klanja stijeni na kojoj je ugravirano sunce te ga spašavaju od lavova ne znajući da se radi o novom faraonu Amenhotepu. Faraon im se zahvaljuje na način da Sinuhea postavlja za kraljevskog doktora na svome dvoru, a Horemheba stavlja na čelo vojske. Sinuhe ubrzo upoznaje Nefer, babilonsku kurtizanu u koju se zaljubljuje. Donosi joj svoje instrumente kao poklon, no Nefer nije zadovoljna njegovim poklonima te želi još. Sinuhe joj potom pripisuje sav svoj imutak, no Nefer mu otkriva da se samo igrala sa njime cijelo vrijeme. Sinuhe odlazi do svojih roditelja i shvaća da su se ubili, te ih odlučuje pokopati u blizini kompleksa u Dolini kraljeva gdje ga pronalazi Merit. Govori mu da je umrla faraonova kćer jer on nije bio ondje da joj pomogne te da ga je faraon osudio na smrt. Sinuhe odlazi iz Egipta sa Kaptahom, koji je bio rob njegove obitelji, te prilikom putovanja liječi ljude.

Na putovanju dolazi u kontakt sa Hetitima te odlazi nazad u Egipat i upozorava faraona na Hetite i njihovo oružje od željeza. Sinuhe ostaje u Egiptu prilikom čega otkriva da mu je Merit rodila sina Thotha kojeg također zanima medicina. Sinuhe ubrzo otkriva da na dvoru dolazi do zavjere prema kojoj Horemheb želi ubiti faraona Amenhotepa. Egipatska vojska napada ljude prilikom čega stradava Merit. Sinuhe potom truje vino koje daje Amenhotepu i Horemhebu, no Horemheba upozorava da mu je vino isto otrovano. Horemheb na kraju postaje faraon, a film završava sa scenom koja prikazuje ponovo ostarjelog Sinuhea koji na početku film započinje priču o svojem životu.

Povijesno gledano, može se primijetiti da film Egipćanin odstupa od nekih povijesnih činjenica vezanih za pripovijetku o Sinuheu. Naime, pripovijetka o Sinuheu je sačuvana u brojnim različitim prijepisima, no radnja je u pripovijetci smještena u vrijeme XII. dinastije, u doba faraona  Amenemhata I.. Također, Sinuhe se spominje kao asistent, odnosno službenik, faraona Amenemhata I.. Pripovijetka započinje smrću Amenemhata I., za vrijeme koje se Sinuhe nalazi na ekspediciji. Saznavši za smrt faraona, Sinuhe se odbija vratiti u Egipat te bježi.  U svom izbjeglištvu Sinuhe pronađe novi život te čak postane i patrijarh plemena na koje je naišao, a dobije i djecu. Ipak, nakon nekoliko godina razvija želju za povratkom u Egipat. Dobiva pismo od tadašnjeg faraona Senusreta. koji ga poziva na povratak. Sinuhe se pritom vraća u Egipat te postaje dio egipatske elite.

Pripovijetka o Sinuheu je i dalje tema brojnih rasprava iz razloga što se ne zna je li istinita, no opisi i događaji se smatraju autentičnima zbog čega se i pretpostavlja da se radi o povijesnoj ličnosti.

Nagrade i nominacije: 1 nominacija za Academy Awards za najbolju fotografiju.

 1 nagrada Golden Globes za najbolju mladu glumicu.

Zemlja faraona (Land of the pharaohs, 1955.)

Režija: Howard Hawks

Vrijeme trajanja: 106 minuta

Uloge: Jack Hawkins – Pharaoh Khufu, Joan Collins – Princess Nellifer, Dewey Martin   – Senta, Vashtar’s Son, Alexis Minotis – Hamar, the High Priest

SADRŽAJ: Film Zemlja faraona započinje sa visokim svećenikom Hamarom koji piše kronike o faraonu Khufu. Faraon Khufu je bio faraon IV. dinastije te Hamar prepričava kako je htio piramidu. Otkriva kako je jedan od njegovih zarobljenika, Vaštar, izvrstan graditelj te izražava želju da mu on sagradi piramidu. Vaštar u početku odbija, no na kraju ipak pristaje na izgradnju piramide, no zauzvrat želi da njegov narod bude oslobođen. Film prikazuje gradnju piramide čije radove izvode robovi koji su šibani, no važno je spomenuti da su gradnju piramida u Egiptu obavljali ljudi koji su bili plaćeni za to.

Faraon nije zadovoljan sa njihovom gradnjom te želi da se piramida brže sagradi. Ubrzo faraona posjećuje i princeza Nellifer sa Cipra te govori faraonu da joj je država siromašna i da mu ne može platiti danak. Faraon Khufu to ne prihvaća te ju daje išibati, no ubrzo se zaljubljuje u nju i ženi ju. Nellifer je impresionirana sa Khufuovim zlatom, no ubrzo ulazi u tajnu vezu sa zaštitarom Trenehom. U međuvremenu Vaštarov vid slabi te on odlučuje sinu Senti odati tajnu gradnje piramide koju nitko ne smije znati.

Nellifer  shvaća da ako faraon umre, ona ostaje bez svega te uvjerava svog ljubavnika, Treneha, da ubiju kraljicu Naillu, Khufuovu prvu ženu. Podmeću joj kobru u sobu te se kraljica Naillu baca na zmiju da bi spasila sina. Nellifer potom šalje svog roba Nabunu da ubije i Khufu, no Nabuna ga je samo ranio. Khufu se sukobljava sa Trenehom kojeg ubija, no Treneh je slučajno ranio faraona na već ranjeno mjesto te pritom umire i sam faraon. Nakon smrti faraona, Hamar oslobađa Vaštara i Sentu. Nellifer, u želji za zlatom, ulazi u piramidu prilikom pokopa Khufua te biva zarobljena čime završava film.

Povijesno gledano, može se primijetiti da film Zemlja farona ima dosta promijenjenih povijesnih činjenica a neke i izostavlja. Tako se može primijetiti da su Khufuove žene u filmu ustvari fiktivni likovi. Film je zbog mijenjanja povijesnih činjenica zabranjen u Egiptu, a uspio je i jedva pokriti budžet. Unatoč tome, film je primio dobre kritike i to ponajviše u Francuskoj.

Nagrade i nominacije: film nije osvojio nagrade/nominacije.

Agora(Agora, 2009.)

Režija: Alejandro Amenábar

Vrijeme trajanja: 127 minuta

Uloge: Rachel Weisz – Hypatia, Max Minghella – Davus, Oscar Isaac – Orestes, Ashraf Barhom – Ammonius, Michael Lonsdale – Theon

SADRŽAJ: Radnja filma Agora iz 2009. godine smještena je u Aleksandriju u 391. g. te prati život poznate filozofkinje i matematičarke Hipatije. Tijekom filma Hipatija počinje istraživati heliocentrični sustav te zbog toga ulazi u sukob sa kršćanima koji joj zabranjuju daljnje podučavanje u školi. Uz Hipatiju, film se osvrće i na borbe između kršćana i pogana koje se odvijaju 391. g. n.e. te se prilikom borbi Hipatija i pogani povlače u Serapej, što je prikazano i u filmu. Također, prema zapisima Sokrata Skolastika u djelu Crkvena povijest, Serapej je i uništen 391. g. prema naredbi tadašnjeg biskupa Teofila.

Film se nastavlja par godina poslije prilikom čega se vidi da je Orest, nekadašnji Hipatijin učenik, sada postao prefekt Aleksandrije te se obratio na kršćanstvo. Cyril, koji je naslijedio Teofila, počinje shvaćati Hipatiju kao prijetnju te misli da ona ima preveliki utjecaj na Oresta koji je i dalje bio u dobrim odnosima sa Hipatijom te ju je poštovao. Film završava njezinim ubojstvom koje opisuje i Sokrat Skolastik u već spomenutom djelu Crkvena povijest. Hipatijino ubojstvo je u filmu prikazano tako da je je ugušio njezin učenik i rob Davus da bi je poštedio boli te je potom kamenovana, no Sokrat Skolastik navodi da je Hipatija odvedena u crkvu zvanu Cezareum gdje je skinuta i ubijena, a njezini udovi su odneseni u mjesto zvano Cinarion gdje su zapaljeni.

Važno je spomenuti da film vjerno prikazuje odnose i borbe između kršćana i pogana, no treba se osvrnuti i na to da je Hipatija u filmu prikazana nešto mlađa te se pretpostavlja da je imala ustvari 55 godina kada je ubijena.

Nagrade i nominacije: 1 nominacija za ASECAN za najbolji španjolski film, 7 nagrada Goya Awards za najbolji originalni scenarij, za najbolju fotografiju, za najbolji dizajn produkcije, za najbolju kostimografiju, za najbolju šminku i frizuru, za najbolje vizualne efekte.

Filmovi o staroj Grčkoj

Helena Trojanska (Helen of Troy, 1956.)

Režija: Robert Wise

Vrijeme trajanja: 118 minuta

Uloge: Rossana Podestà – Helena; Jacques Sernas – Paris; Cedric Hardwicke – Priam; Stanley Baker – Achilles; Niall MacGinnis – Menelaus; Robert Douglas – Agamemnon; Harry Andrews – Hector

SADRŽAJ: Jedna od najpoznatijih žena grčke mitologije je sa sigurnošću Helena Trojanska o kojoj nam govori antički pisac Homer u svome djelu Ilijada i Odiseja. O ovoj tematici je napravljeno mnoštvo filmova, a u središnjici zbivanja je većinom ljubav lijepe Helene i trojanskog princa Parisa, te prikaz njene potlačenosti koju prolazi u braku sa svojim mužem. U filmu Helena Trojanska, redatelj Robert Wise prenosi na ekran poznatu priču o Trojanskom ratu i Parisovoj otmici Helene, žene Menelaja, koji je bio brat mikenskog kralja Agamemnona. Film prilično oskudno prati izvornu mitsku priču prema kojoj se prvotno stavlja naglasak na ulogu bogova u Heleninom odrastanju dok se sam film više bazira na ljudskim interakcijama. Sam početak filma u potpunosti odmiče od izvorne priče. U filmu se prikazuje odlazak Parisa u Spartu kako bi se izmirio sa Grcima i oslobodio Troju od mogućeg rata. No, iz izvora saznajemo kako je Zeus, Parisu omogućio izbor najljepše božice, a koji je nakon izbora Afrodite kao najljepše žene na svijetu, prema njenom vodstvu bio upućen u odlazak u Troju. Isto tako, u filmu je prikazano kako Paris slučajno upoznaje Helenu dok nas Homer izvještava o tome kako je Helenina otmica već prije bila isplanirana. Glavni fokus filma je stavljen na sam rat, dok je u sporedni kontekst stavljena uloga Helene koja je prikazana samo kao glavni uzrok rata, a za koji danas znamo da je zapravo bio rezultat niza sukoba između Grka i Trojanaca. Ljubavni odnos između Helene i Parisa je opisan klasičnim zaljubljivanjem jednog lika u drugi te dramatičnim krajem u kojemu Paris pogiba tako što je izboden s leđa, a Helena je primorana vratiti se sa Menelajem u Spartu. U izvorima se spominje kako je poznati strijelac Filoktet ubio Parisa i da se njegov brat oženio Helenom, a  da ga je naposljetku ubio sam Menelaj i odveo Helenu natrag sa sobom u Spartu. Također, Helena je u filmu prikazana kao vjerna družica Parisa sa nesretnom sudbinom, dok je prema Homeru često smatrana prevrtljivom osobom, koja s vremenom postaje svjesna Parisovih slabosti, te se kaje zbog svojih odluka i teži povratku svom mužu Menelaju.

Film je dosta loše ocijenjen od kritičara prvenstveno zbog loše glume ali i zbog izokrenutih činjenica koje se spominju u Homerovoj Ilijadi i Odiseji. Iako su klasični dijelovi izostavljeni, a Paris je prikazan kao tipičan grčki junak, ovaj film je ipak zaslužio i pohvalu zbog realističnog prikaza bitke.

Nagrade i nominacije: film nije osvojio nagrade/nominacije.

Troja (Troy, 2004.)

Režija: Wolfgang Petersen

Vrijeme trajanja: 163 minute

Uloge: Diane Kruger – Helena; Orlando Bloom – Paris; Brad Pitt – Ahilej; Eric Bana – Hektor; Brian Cox – Agamemnon; Brendan Gleeson – Menelaj; Sean Bean – Odisej; Peter O’Toole – Priam

SADRŽAJ: Kao i u prethodnom filmu i spomenutom serijalu, radnja Petersenove Troje govori o ljubavi između Helene i Parisa te njenom samovoljnom bijegu. Zbog Parisove otmice, njen muž Menelaj, uz pomoć svoga brata Agamemnona, kralja Mikene, kreće u osvetnički pohod na Troju. Na obale ispred Troje iskrcava se velika grčka mornarica te započinje opsada grada, a na suprotstavljenim stranama nalaze se veliki grčki junaci, Ahilej i trojanski princ Hektor, dok je u ovom slučaju Paris prikazan kao običan slabić. Ovaj film stvorio je razne rasprave među kritičarima, a o čemu nam najbolje svjedoči činjenica da je upravo ovaj film ostvario najveću zaradu 2004. godine, a istovremeno je postigao jako lošu ocjenu na metacriticu. Ono što je pridonijelo popularnosti filma definitivno je napetost i dramatičnost tipičnog holivudskog filma, kao i velika popularnost pojedinih glumaca npr. Brad Pitta. Iako je film predstavljen kao djelo koje se temelji na Homerovoj Ilijadi, dijelovi priče su promijenjeni i izostavljeni kako bi film mogao biti  zanimljiviji u očima publike.

Glavna stvar oko koje se većina kritičara slaže je nedostatak prikazivanja upletenosti bogova u Trojanski rat kao i stvaranja opće atmosfere u filmu u kojoj su glavni junaci svjesni svog praznovjerja. Veliki nedostatak je i relevantno vrijeme, koje odaje dojam da se Trojanski rat odvio u jednom danu, a ne da je trajao deset godina. Kraj filma je skroz izmišljen, a prema kojemu Paris daje trojanski mač dječaku Eneji da obrani Trojance i da im pronađe novi dom, a Helena i Andromaha vode Trojance kroz skriveni tunel kako bi svi skupa pobjegli. Prema Diodoru Sicilskom, Eneja je ostao zadnji koji se nastavio boriti nakon pada Troje. Prikazano je i ubojstvo Prijama od strane Agamemnona, kao i samo ubojstvo Agamemnona od strane Briseide. Međutim, iz izvora saznajemo kako je Prijama ubio Ahilejev sin Neoptolem, dok za Agamemnonovu smrt saznajemo tek nakon povratka u Grčku. Prema Homeru, Agamemnona je ubio Klitemenestrin ljubavnik Egist, a neki smatraju kako ga je ubila i sama Klitemenestra zbog ubojstva njihove kćeri Ifigenije. Nakraju, film završava tako što Paris i ostali preživjeli Trojanci bježe na planinu Ida. Međutim, izvori svjedoče o tome kako je Paris bio ubijen od strane Filokteta, a Helena se udala za njegovog brata kojega je nakon toga ubio sam Menelaj. Sudbinu Andromahe iznosi Euripid, koji govori o tome kako ju je Ahilejev sin Neoptolem, nakon poraza Trojanaca, uzeo za svoju priležnicu.

Film ima mnoštvo izostavljenih i izokrenutih povijesnih činjenica, a sam Peterson je izjavio kako bi uvijek radije izabrao priču filma koja pruža uzbudljivost publici, naspram Homerove priče. Uistinu, ono što je doprinijelo gledanosti ovog filma je savršena glazba i kostimografija te dinamičnost i napetost koje u filmu ne fali. Zbog toga nije ni čudno da je upravo Petersenova Troja upala u kategoriju od 150 najboljih filmova sa najvećom zaradom svih vremena.

Nagrade i nominacije: 1 nagrada ASCAP Film and Television Music Awards (2005.) – Janes Horner – Filmovi najboljih blagajni

1 nagrada Irish Film and Television Awards (2004.) – Peter O’Toole – najbolji sporedni glumac u filmu

1 nagrada Teen Choice Awards (2004.) – Brad Pitt – najbolji glumac u filmu: akcija

Odisej (The Odyssey, 1997.)

Režija: Andrej Končalovski

Vrijeme trajanja: 176 minuta

Uloge: Armand Assante – Odisej; Greta Scacchi – Penelopa; Isabella Rossellini – Atena;  Vanessa Williams – Kalipso; Bernadette Peters –  Circe; Alan Stenson – Telemah; Eric Roberts – Eurimah

SADRŽAJ: Odisej je američka mini serija koju je režirao ruski redatelj, a koja kroz svoje dvije epizode prikazuje mitološku priču vezanu za Odiseja te se temelji na Homerovom istoimenom epu. Radnja započinje tako što je Odisej pozvan da sudjeluje u Trojanskom ratu. Misleći kako možda neće preživjeti u ratu, Odisej govori svojoj ženi Penelopi kako bi se trebala udati za nekoga drugog nakon što njihov sin Telemah bude punoljetan. U serijalu je prikazana kompletna bitka rata, uključujući i trojanskog konja zbog kojega se Posejdon i naljutio na Odiseja, koji se hvalio da su Grci pobijedili zbog njegove domišljatosti, a ne zbog intervencije bogova. Trojanski rat je trajao deset godina, a Posejdon je zbog svoje srdžbe na Odiseja učinio njegov povratak nemogućim. Na svom putu kući Odisej se susreće sa jednookim kiklopima, vješticom Circe, te raznim morskim čudovištima. Odlaskom u Had, Odisej od svoje majke saznaje da Penelopu razni prosci potiču na ponovnu udaju kako bi preuzeli njegovo kraljevstvo. Kasnije Odiseja zarobljava nimfa Kalipso, ali uz pomoć Atene, Odisej stiže napokon u Itaku gdje se suočava sa Penelopinim proscima.

Na samom početku serije možemo odmah uočiti nepodudaranje sa Homerovim epom jer radnja započinje tako što je Odisej pozvan da sudjeluje u Trojanskom ratu, dok Homer u Odiseji opisuje događaje koji su se zbili nakon rata, također u seriji se prikazuje i rađanje Telemaha, što ep uopće ne opisuje. Redatelj je tijekom izrade serijala unio nekoliko promjena koje se ne spominju u djelu. Odnosno, na ekrane su preneseni dijelovi priče koji se čitajući Homerovu Odiseju trebaju jednostavno unaprijed pretpostaviti, a to je npr. prikaz scena Telemaha i Penelope kod kuće kako bi se prikazalo koliko je Odisej zapravo voljen i koliko nedostaje svojoj obitelji itd. No, navedene izmjene previše ne odmiču od originalne verzije mita, poput dijela u kojemu Penelopa izjavljuje kako će se udati nakon što završi pogrebnu košulju za Odiseja, dok prema izvorima Penelopa šiva pogrebnu košulju za Odisejeva oca Learta.  Također, izostavljen je dio u kojemu se Odisej i mornari susreću sa Sirenama kao i dio u kojemu Tiresija upozorava Odiseja da on i njegovi mornari ne smiju loviti svetu stoku Heliosa zbog čega će u suprotnom biti kažnjeni. Isto tako, priča sa Feačanima je dosta skraćeno prikazana, dok samo mali dio vezan za tu pustolovinu, Odisej prepričava u pozadini. Ono što je jako dobro prikazano je sam kraj filma kada se Odisej napokon susreće sa Penelopinim proscima i uspije strijelom pogoditi ušice svih sjekira, a nakon čega redom ustrijeli sve prosce.

Ovaj serijal jako dobro prepričava izvornu verziju Homerovog epa, iako su sitni dijelovi radnje promijenjeni, serijal i dalje dobro prati kronološki radnju Odiseje. Korišteni specijalni efekti kao i bitke rata doprinose kako zabavi tako i akciji serije. Bogovi, također, nisu prikazani identično onako kako su opisani u djelu, no redatelj vrlo dobro prikazuje razliku između bogova i ljudi, pa je tako Odisej prikazan kao domišljat, muževan i prkosan, ali opet nedovoljno snažan da se odupre božici Kalipso i njenoj ljepoti, gdje pokazuje svoju ljudskost. Neki od kritičara su naveli kako su pojedini efekti jako loši, no treba napomenuti kako je ovaj film izrađen krajem 20og stoljeća te da su upravo efekti ti koji vrlo učinkovito omogućuju publici da stvori sliku onoga o čemu Homer piše. Zbog prikazanih krvavih bitki MPAA je ovu seriju ocijenio sa ocjenom PG 13.

Nagrade i nominacije: film nije osvojio nagrade/nominacije.

300 Spartanaca (The 300 Spartans, 1962.)

Režija: Rudolph Mate

Vrijeme trajanja: 114 minuta

Uloge: Richard Egan – Kralj Leonid; Sir Ralph Richardson – Temistoklo; Diane Baker – Elas, Leonidova žena; David Farrar – Kserkso Veliki;  Barry Coe – Phylon

SADRŽAJ: 300 Spartanaca je još jedan u nizu epskih filmova američke filmske industrije, a baziran je  na istinitoj priči o bitci kod Termopilskog klanca o kojoj detaljno piše Herodot u svome djelu Povijest. Radnja filma započinje tako što perzijski kralj Ksersko I. okuplja veliku vojsku kako bi osvetio svog oca te kako bi proširio svoje carstvo. Sukladno tome, Atena i Sparta čine savez smatrajući da će tako ujediniti sve Grke i uspjeti pružiti otpor Perzijancima. Atenjanin Temistoklo je upravljao grčkom mornaricom protiv Kserksove flote dok je spartanski kralj Leonid samo sa tristo Spartanaca i nekoliko tisuća saveznika predvodio vojsku na kopnu. Iako su uspjeli u više navrata razbiti napade Kserksove vojske te ga navesti na povlačenje, kozar Efijalt odaje tajni put kroz planine Perzijancima, misleći da će za to dobiti nagradu, te Perzijanci uspijevaju napasti Grke sa stražnje strane. S obzirom da Leonid i vojska nisu mogli zadržati prolaz, oni napadaju daleko nadmoćniju perzijsku vojsku. Obrana je probijena, a Leonid i njegova vojska su ubijeni. Nakraju filma još se spominju i posljednje dvije bitke, bitka kod Salamine i bitka kod Plateje, a s kojima završava perzijska invazija. Film 300 Spartanaca snimljen je u Grčkoj zbog čega uistinu dok ga gledamo možemo zamisliti sliku kako je stvarno izgledala bitka kod Termopila.

Možemo reći kako se film od početka do kraja drži povijesnih činjenica izuzev dijela koji prikazuje zaljubljeni par Phylona i Elas koji se žele vjenčati ali zbog rata i sumnje da je njegov otac izdajica, njihovi planovi se ne mogu ostvariti. Ovaj dio je naravno u potpunosti izmišljen. Također, neki dijelovi stvaraju pogrešan dojam kod gledatelja, poput prikaza uloge helota koji odaju dojam kako su heloti u Grčkoj bili u potpunosti slobodni. Ignorira se i činjenica da su i ostali gradovi države kao i Atena u svom vlasništvu imali robove kao i činjenica da Spartanci nisu stigli sudjelovati u bitci kod Maratona. Kad se prikazuje bitka kod Termopila može se steći dojam kako je glavnu ulogu u bitci imao samo Leonida, dok Herodot piše o doprinosu i ujedinjenju svih Grka u sukobu. Ono što ovaj film jako dobro prenosi, a na isti način opisuje i Herodot, je važnost napora u odbijanju napada od strane Perzijanaca te prikaz spartanske i atenske hrabrosti.Što se tiče kostimografije izrađene za potrebe filma, kostimi i oklopi su prolazno prikladni za to razdoblje.

Film vrlo vjerno i istinito prati ovaj povijesni događaj koji govori o junaštvu Spartanaca. No, veliki nedostatak čini monotono odvijanje radnje bez imalo napetosti i akcije, te loša gluma od strane većine glumačkog postava, a što je ujedno i vrlo vjerojatno razlog zbog kojega je ovaj film zadobio tako malu ocjenu od strane publike.

Nagrade i nominacije: film nije osvojio nagrade/nominacije.

Aleksandar Veliki (Alexander, 2004.)

Režija: Oliver Stone

Vrijeme trajanja: 175 minuta

Uloge: Colin Farrell – Aleksandar Veliki; Angelina Jolie – Olimpijada; Val Kilmer – Filip II.; Anthony Hopkins – Ptolomej; Jared Leto – Hefastion; Rosario Dawson – Roxane; Christopher Plummer – Aristotel

SADRŽAJ: Alexander je povijesna drama koja prikazuje život Aleksandra Velikog od njegovog ranog djetinjstva pa sve do smrti u Babilonu. Uvod u priču filma čini pozadinsko pripovijedanje Ptolomeja I. Sotera koji je nakon smrti Aleksandra utemeljio dinastiju Ptolomejevića i vladao u Egiptu. On nas upućuje u glavne događaje iz Aleksandrova života, govori o snazi Aleksandrove vojske, velikom Perzijskom carstvu te ujedinjenju grčkih plemena. Cijeli film je retrospektivan, pa se nakon prikaza bitke kod Gaugamele, prikazuje djetinjstvo Aleksandra. U ovome dijelu prikazana je bliskost između Aleksandra i Hefastiona, koja se stvara još dok su djeca, podučavanje od strane Aristotela te kompleksan odnos koji Aleksandar ima sa svojim ocem. U filmu se prikazuje i privrženost Aleksandra sa svojom majkom Olimpijadom koja je predstavljena kao štovateljica Dioniza i vještica.

Film je dosta loše ocijenjen od strane kritike zbog pogrešnih prikaza događaja iz Aleksandrova života, kao i zbog toga što su određene bitke i opsade u potpunosti izostavljene poput razaranja Tebe i Perzepola, bitke kod Granika i Ise, opsade Tira itd. Također, izostavljene su i neke ključne radnje, poput Aleksandrovog presijecanja Gordijskog čvora, a o kojemu nam detalje iznosi Plutarh u svojemu djelu Usporedni životopisi. Film je napadnut i zbog prikaza homoseksualnih scena između Hefastiona i Aleksandra, te perzijskog eunuha Bagoasa i Aleksandra. Ovaj dio je izmišljen jer danas o Aleksandrovoj homoseksualnosti  nema jasnih dokaza. Ono što znamo je činjenica da je Aleksandar tijekom svog života imao nekolicinu supruga te da je u Grčkoj bilo sasvim normalno prihvaćeno da muškarca mogu privlačiti oba spola. Tu su i manje greške koje možemo primijetiti gledajući film poput prikaza Aleksandrova svjetionika koji ne postoji za vrijeme Ptolomeja I., prikaza ključnih likova mlađima nego što su to u stvarnosti bili poput Darija III., Olimpijade, Aleksandrovog generala Kleita., predstavljanje perzijske vojske kao organizirane konjice itd. Što se tiče kraja filma, zadnja bitka koja se prikazuje je bitka kod Hydaspesa u kojoj je Aleksandar ozlijeđen i u kojoj trpi veliki poraz. Ovo je također netočno prikazano jer je Aleksandar već u prijašnjim bitkama sa azijskim kraljem bio ozlijeđen, a odlučujuća bitka u kojoj se kralj predaje Aleksandru, nije prikazana u filmu. Također, bitke u Indiji su prikazane da su se vodile u prašumama i divljini Azije dok su se u stvarnosti, Aleksandorovi vojnici sa azijskim kraljem sukobili u nizini uz rijeku. Danas sa sigurnošću ne možemo tvrditi od čega je Aleksandar umro, no postoje određene indicije da je bio otrovan od svojih generala što je u filmu i prikazano.

Sam film bio je kritiziran i zbog svog dugog trajanja te je Stone nakon prvih loših recenzija napravio nekoliko rezova filma. Danas postoje četiri verzije filma od kojih najduža – ultimativna traje 206 minuta. Iako film u suštini ne prikazuje točno povijesne činjenice vezane za Aleksandrovu vladavinu, neke stvari su ipak dobro prikazane poput vojne taktike i grčkih falangi te prikaza života u Peli i Babilonu.

Nagrade i nominacije: 6 nagrada Golden Raspberry Awards (2005.) –  najgora slika, najgori glumac – Colin Farrell, najgora glumica – Angelina Jolie, najgori redatelj – Oliver Stone, najgori sporedni glumac – Val Kilmer i najgori scenarij

2 nagrade Stinkers Bad Movie Awards (2004.) – najnametljivija glazbena partitura i najgori ženski naglasak – Angelina Jolie i Rosario Dawson

Filmovi o starom Rimu

Spartak (Spartacus, 1960.)

Režija: Stanley Kubrick

Vrijeme trajanja: 197 minuta

Uloge: Kirk Douglas – Spartacus; Laurence Olivier – Crassus; Jean Simmons – Varinia; Charles Laughton – Gracchus; Peter Ustinov – Batiatus; Tony Curtis – Antoninus

SADRŽAJ: Radnja filma smještena je u 73. g. pr. Kr. te temeljena na stvarnim događajima. To je priča o tračkom robu Spartaku koji je pokrenuo najveći ustanak robova u rimskoj povijesti. Film prikazuje život Spartaka od trena kada postaje gladijator do njegove smrti. Priča započinje u rudnicima Libije iz kojih ga izbavlja Batiatus, vlasnik gladijatorske škole. Tijekom vremena Spartak tako postaje jedan od gladijatora obučavan za borbu do smrti za zabavu rimskog senatora Marka Licinija Krasa, ali i za cjelokupni rimski puk. Priča koja dalje slijedi prilično je vjeran prikaz po standardima Hollywooda. Od samog početka pobune i bijega na planine Vezuva pa do izdaje sicilskih pirata koji su onemogućili bijeg Spartaka i ostalih sudionika pobune, a koji su naposlijetku potučeni od rimskih legija 71. g. pr. Kr. kod Strongolija. Film je naravno, ispunjen i netočnim te uljepšanim prikazima određenih događaja i likova, u maniri pravog holivudskog spektakla. Neke od najvećih promjena su kompletno izostavljanje bijega pobunjenika u Alpe, kao i izostavljanje nekih od vođa pobune uz Spartaka, poput Crixusa čija je uloga u filmu tek sporedna. Također, lik Grakha, simpatizera pobunjenika i protivnika Krasa izmišljen je za potrebe filma. Na kraju, smatra se kako je Spartak ubijen u bitki kod Strongolija, dok je u filmu zarobljen, te naposlijetku raspet zajedno s ostalim zarobljenim pobunjenicima na Apijskom putu (Via Appia). Ta uljepšavanja urodila su plodom jer film je prihvaćen odlično kako od kritike, tako i publike. Danas, smatra se reprezentativnim primjerom zlatnog doba holivudskih filmova, a ujedno i jednim od najuspješnijih.

Nagrade i nomacije: 4 nagrade Oscar (6 nominacija) – Najbolja sporedna uloga (Peter Ustinov), Najbolja kinematografija, Najbolja scenografija, Najbolji dizajn kostima

1 Zlatni globus (6 nominacija) – Najbolji film u kategoriji Drame

1 BAFTA nominacija – Najbolji film

Ukupno, film je osvojio osam nagrada kroz razne dodjele, a uz to još je prikupio i 11 nominacija.

Julije Cezar (Julius Caesar, 1953.)

Režija: Joseph L. Mankiewicz

Trajanje: 121 minuta

Uloge: Marlon Brando – Mark Anthony; James Mason – Brutus; John Gielgud – Cassius; Louis Calhern – Julius Caesar; Deborah Kerr – Portia

SADRŽAJ: Film Josepha L. Mankiewicza za koji je dotični napisao i scenarij adaptacija je istoimene drame William Shakespearea, koja je prenesena na platno bez gotovo pa ikakvih izmjena. Radi se o priči koja prikazuje kraj Cezarova života, nakon urote Bruta i Kasija koji sudjeluju u njegovu ubojstvu na martovske ide. Brut i Kasije u svom djelovanju podcjenjuju Marka Antonija koji govorom na Cezarovu sprovodu podiže na noge rimski puk, a koji protjeruje Bruta i Kasija iz Rima. Slijedi okupljanje vojske na obje strane, one Marka Antonija koja održava sliku Cezara kao dobrotvora i one Bruta i Kasija, koji ga prikazuju kao protivnika demokracije. Uz pomoć Oktavijana i Lepida, Brut i Kasije su poraženi u bitci kod Filipa 42. g.

Shakespeare, čija je predstava kako je već napomenuto prenesena gotovo od riječi do riječi na ekrane, kao predložak za svoju je dramu koristio Plutarhove „Usporedne životopise“, ali mnogo je toga izmijenio ili možda bolje reći kondenzirao za potrebe svoje priče. Događaji koji su trajali preko dvije i pol godine, svedeni su tako na svega nekoliko tjedana. Tako su sam kostur priče i njezini najbitniji dijelovi ako gledamo izvore točni, ali kronološki ne odgovaraju činjenicama. Kao primjer navest ćemo odlazak Bruta i Kasija iz Rima koji se u filmu događa odmah nakon Cezarova pokopa, pod pritiskom graje rimskog puka, dok Plutarh piše kako su isti napustili Rim godinu dana kasnije. Također, gledano s povijesnog gledišta, Cezarova je uloga u čitavoj priči gotovo nikakva, pa su tako Brut i Kasije ti čije je gledište dominantno. Na kraju, možda i najveći propust ove priče leži u njenom vrhuncu, samom ubojstvu Cezara. Upravo je Shakespeareova drama uvela u legendu riječi „Et tu, Brutus?“ za koje, ako ćemo se držati izvora, nema dokaza. Isto tako, Svetonije nam govori o Cezarovoj smrti kao o borbi, a ne kao o pukom redanju njegovih ubojica pred njim. Kao takav, „Julius Caesar“ odlično je prihvaćen film i jedan od uspješnijih vezanih uz rimsku povijest, a ujedno i produbljuje ovu bezvremensku priču. Možemo napomenuti kako osim verzije iz 1953. postoje još brojne druge verzije iste priče, od kojih su najpoznatije one iz 1950., 1970., 1979. i 2013., a od kojih se ni jedna nije približila kvaliteti Mankiewiczevog ostvarenja.

Nagrade i nominacije: 1 nagrada Oscar (5 nominacija) – Najbolja scenografija za crno-bijeli film

2 nagrade BAFTA (3 nominacije) – Najbolji britanski glumac (John Gielgud), Najbolji strani glumac (Marlon Brando)

1 nominacija Režiserskog udruženja Amerike – Najbolja režija

Ukupno, film je osvojio 6 nagrada od 13 nominacija kroz razne dodjele.

Demetrije i Gladijatori (Demetrius and the gladiators, 1954.) 

Režija: Delmer Daves

Trajanje: 101 minuta

Uloge: Victor Mature – Demetrius; Susan Hayward – Messalina; Michael Rennie – Peter; Debra Paget – Lucia; Jay Robinson – Caligula

SADRŽAJ: Biblijska drama, Demetrije i Gladijatori nastavak je filma The Robe iz 1953. godine. Radnja prati rimskog tribuna koji zapovijeda jedinicom odgovornom za Isusovo raspeće. U tu se priču upliće Isusov ogrtač, a koji onda postaje glavni motiv oba filma. Po početku Demetrija i Gladijatora, ogrtač pada u ruke apostola Petra koji ga predaje Demetriju. Car Kaligula želi ogrtač za sebe, a za koji misli da će mu donijeti vječni život o kojem  je Isus propovijedao. U potragu za ogrtačem šalje svog ujaka, budućeg cara Klaudija. Demetrije ne želi otkriti gdje je ogrtač i posljedično završava u gladijatorskoj areni. Ono što slijedi priča je o Demetriju i njegovoj vjeri u Isusa Krista, kao i brojnim zavrzlamama u kojima sudjeluju kako Kaligula, tako i Klaudije te njegova žena Mesalina. Na samom kraju, Klaudije je car i preko Demetrija šalje riječ Petru i ostalim kršćanima da ukoliko neće dirati Carstvo, će uživati mir.

Gledano kroz oči povijesti, radi se o izmišljenoj priči, a u kojoj su određeni stvarni likovi samo katalizator za određene događaje koji pokreću priču. Kao najveću boljku filma možemo uzeti često korištenu ideju u Hollywoodu o tome kako je Kaligula aktivno progonio kršćane, što, naravno, nije istina. Također, i u ovom je filmu Kaligula prikazan u najgorem mogućem svjetlu, a ne pomaže ni preglumljivanje Jaya Robinsona koji njegov lik dovodi do karikature. Karakterizacija Mesaline i Klaudija ipak su nešto bolje, iako lik Mesaline na kraju svojim riječima upućuje na promjenu svog lika, tj. prestajanja sa svojim seksualnim avanturama i spletkarenjem, što također kako znamo po izvorima nije točno. Također, kao i kod mnogih drugih filmova koji se bave rimskim razdobljem, godine i likovi su ispremiješani. Npr. za Petra se zna kako nije došao u Rim u doba vladavine Kaligule, što bi značilo da se njih dvojica nisu mogli susresti. Isto tako,  na početku filma, Kaligula dobiva izvještaj od Poncija Pilata, koji je za vrijeme Kaliguline vladavine već bio razriješen funkcije prefekta Judeje. Ono što možda u filmu ide najviše u prilog, povijesno gledajući, prikaz je gladijatorskog života. Unatoč svim ovim činjenicama, film je u svoje vrijeme odlično prošao kod publike i ostvario pozamašnu svotu u kinima. I dan danas, često je prikazivan na raznim kršćanskim TV programima, a biblijska mu tematika donosi brojnu zainteresiranu publiku.

Nagrade i nominacije: film nije osvojio nagrade/nominacije.

Masada(1981.) | TV mini-serija

Kreator: Joel Oliansky

Trajanje: 4 epizode (394 minute)

Uloge: Peter O’Toole – Lucius Flavius Silva; Peter Strauss – Eleazar Ben Yair; Barbara Carrera – Sheva; Anthony Quayle – Rubrius Gallus; David Warner – Pomponius Falco

SADRŽAJ: „Masada“ je američka mini-serija koja kroz svoje četiri epizode prikazuje događaje vezane uz poznatu opsadu židovske utvrde na Masadi. Serija započinje nakon uništenja Drugog jeruzalemskog hrama, 70. g., koji je označio pad Jeruzalema i gušenje židovske pobune. Unatoč tome, Eleazar Ben Yair vodi 900 Židova u utvrdu Masada i odlučuje kako pobuna nije gotova te napada rimska sela u Palestini. Rimski general Kornelije Flavije Silva pokušava ostvariti primirje, ali ne uspijeva zbog uplitanja rimske politike i njezinih agenata koji prijašnji dogovor Silve i Eleazara nasilno poništavaju. Slijedi opsada Masade i nadmudrivanje Eleazara i Silve, te naposlijetku ulazak Rimljana u Masadu preko platforme koju su izgradili kako bi se popeli na brdo na kojem se Masada nalazi. Tamo pronalaze tijela 900 Židova koji su počinili samoubojstvo kako ne bi pali u ropstvo.

Gledano povijesno, radi se o solidnom prikazu glavnih događaja oko Masade, a pohvalna je i činjenica kako je za potrebe mini-serije izgrađena platforma (nasip) kakvu su i Rimljani izgradili kako bi došli do Masade. Nasip građen za potrebe serije vidljiv je i dan danas. Također, mini-serija je snimana na mjestu gdje se stvarna opsada odvila, a što joj daje vizualno vjeran izgled. Mnogo je truda uloženo i u kostime koji su prikazani u skladu s vremenom. Naravno, povijesno gledano, mini-serija nije savršena, a što se najviše ističe u odnosu između generala Silve i Eleazara koji nekoliko puta razgovaraju, a o čemu ne postoje nikakvi izvori da su se isti ikada susreli. Također, Silva je prikazan kako simpatizira Eleazara i njegove ljude puno više nego što bi nam izvori potvrdili. Po svom izlasku, serija je ostvarila mnoge pohvale i priznanja, a i danas se smatra jednom od boljih epskih ekranizacija nekog povijesnog događaja. Posebne pohvale odnosile su se na glumački talent, a najveće osude filma odnose se na favoriziranje židovske strane. Mnogi su tako film opisali kao izraelsku propagandu, a što najviše potvrđuju početnom i završnom scenom u kojoj moderna izraelska vojska ističe zastavu na Masadi praćena poznatom rečenicom kako „Masada neće više nikad pasti“.

Nagrade i nominacije: 3 nominacije za Zlatni globus – Najbolja mini-serija/TV film, Najbolja muška uloga u mini-seriji/TV filmu (Peter O’Toole, Peter Strauss)

2 nagrade Primetime Emmy (13 nominacija) – Najbolja muška sporedna uloga u mini-seriji (David Warner), Najbolja glazbena kompozicija za mini seriju

Ukupno, serija je osvojila 3 nagrade od 18 nominacija kroz razne dodjele.

Atila(Attila, 2001.)

Režija: Dick Lowry

Trajanje: 177 minuta

Uloge: Gerard Butler – Attila; Andrew Pleavin – Orestes; Tommy Flanagan – Bleda; Powers Boothe – Flavius Aeteus; Simone Mackinnon – Ildico/N’Kara

SADRŽAJ: TV spektakl iz 2001. g., „Attila“ je film o hunskom vladaru Atili koji je ujedinio barbarska plemena i naposlijetku se sukobio sa samim Rimom. Film počinje s mladim Atilom, još u dječačkoj dobi, a kada su njegovi roditelji ubijeni. Spašava ga ujak pod kojim se Atila sprema za veliku budućnost. Najveći elementi filma u prvom dijelu su odnos Atile i njegova brata Blede s kojim je u sukobu, kao i odnos između Atile i rimskog generala Flavija Aecija kojeg car Valentinijan III. pušta iz zatvora zbog njegova poznavanja njihovih običaja i vladara, kako bi spriječio hunsku navalu. Film prikazuje i Atilin boravak na rimskom dvoru te razne intrige koje su dovele do neizbježnog sukoba čiji se vrhunac dogodio na Katalunskim poljima nakon koje se Atilina vojska povlači iz Galije.

Radi se o prilično vjernom prikazu Atiline priče, koja dobro isprepliće priče Atile i Rima u to doba. Dinamika između Flavija Aecija i Atile odrađena je odlično, a i ostali su likovi prikazani većinom u skladu sa svojim karakterom gledano po izvorima. Ipak, postoje i neki propusti, a od kojih su neki prilično zanemarivi, dok ima i onih koji se moraju istaknuti. Prije svega, u doba Atile, rimski car nije nužno boravio u Rimu, već u Raveni. Priča oko Valentinijanove sestre i Atile je također izmijenjena. U filmu ona se sama nudi Atili, dok su u stvarnosti brak pokušali ugovoriti tri puta. Flavije Aecije nije ubijen odmah nakon bitke na Katalunskim poljima, već godinu kasnije nakon Atiline smrti, 454. g. Odnos Atile i Blede je bio drugačiji, pa su oni nakon smrti ujaka Rue (434. g.) zajedno vladali do 445. g. kada je Atila ubio Bledu, a ne nakon same smrti Rue kako je prikazano u filmu. Bizantinski car Teodozije II. je umro 450. g. što bi značilo da nije mogao primiti vijest o Atilinoj smrti koja se dogodila 454. g. Isto tako, Gaja Placidija je umrla iste godine kao i Teodozije II. što znači kako nije mogla biti prisutna pri ubojstvu Flavija Aecija. I ono možda najvažnije, nema dokaza da je Atila otrovan od svoje žene ni da je ona bila direktno uključena u njegovu smrt iako postoje mnoge legende o tome, a od kojih je jedna poslužila kao motiv za dio sage o Nibelunzima. Za kraj, može se istaknuti i neautentičnost kostima za to razdoblje u Rimu, kao i činjenica da su Huni prikazani kao bijelci, dok su isti zapravo nomadski ratnici porijeklom iz današnje Mongolije. Unatoč ovim propustima, za jedan TV film, radi se o dobrom prikazu tog razdoblja, a sukladno tome, film je i prošao prilično solidno kod publike.

Nagrade: 1 nagrada Američkog društva kinematografa – Najbolja kinematografija za TV film

2 nominacije Golden Reel – Najbolja montaža zvuka efekata za TV film, Najbolja montaža zvuka dijaloga za TV film

Gladijator (Gladiator, 2000.)

Režija: Ridley Scott

Trajanje: 155 minuta

Uloge: Russell Crowe – Maximus; Joaquin Phoenix – Commodus; Connie Nielsen – Lucilla; Oliver Reed – Proximo; Richard Harris – Marcus Aurelius: Derek Jacobi – Gracchus

SADRŽAJ: Jedan od najuspješnijih filmova povijesne tematike, „Gladijator“ je zaslužan i za oživljavanje sličnih filmova na početku 21. st. Priča o Maximusu, rimskom generalu čiju obitelj daje ubiti car Komod i njegov pad u ropstvo te posljedično postajanje gladijatorom i sukob s Komodom oduševili su publiku i učinili film obožavanim i do dan danas. Povijesno gledano, priča je kompletno drugačija. Mnogo je toga u filmu pogrešno, a povjesničari koji su na filmu radili kao savjetnici su naposlijetku ili odustali od posla, ili tražili da se njihovo ime ukloni iz odjavne špice.

Ono što je film dobro prikazao je sam lik Komoda koji se prikazuje kao tiranin i općenito nasilan vladar koji nije bio voljen od Senata. Također, Komod je sudjelovao u gladijatorskim borbama, ali vjeruje se kako su iste bile uvijek namještene u njegovu korist. Još jedna pozitivna stvar je produkcijski budžet koji je omogućio prilično vjeran prikaz Rima tog vremena, iako su kostimi prikazani pogrešno za to vrijeme. Većih propusta je mnogo, a već na početku treba spomenuti kako glavni lik, Maximus, nije povijesna ličnost, iako je baziran na nekim od stvarnih ljudi. To odmah potvrđuje kako isti nije mogao biti izbor Marka Aurelija za svog nasljednika, a znamo i da je Komod posljednje tri godine zajedno vladao s Markom Aureljim. Isto tako, Komod nije mogao biti ubijen od Maximusa u areni, jer ga je ubio njegov hrvački partner na poticaj krugova u vrhu rimske politike. Marka Aurelija nije ubio Komod, već je isti umro od kuge na bojištu kod Vindobone. Osim toga, Marko Aurelije prikazan je kako dovršava Markomanske ratove, dok su u stvarnosti isti trajali i nakon njegove smrti, a dovršio ih je sam Komod. Postoje i razlike u pričama drugih likova, poput Lucile koja je, ako ćemo gledati izvore, bila jedan od pokretača pokušaja ubojstva Komoda 182. g., nakon čega je protjerana i naposlijetku ubijena. Sam prikaz gladijatorskog života mogao je također biti bolji, ponajprije u tome da isti nisu bili ubijani tako olako kao u filmu, već su bili cijenjeni zbog svoje financijske vrijednosti, a zbog čega su postojala brojna pravila u samim borbama. Čak i unatoč svim ovim propustima, zbog svoje priče, Gladijator je postao klasikom, a ujedno i pokupio brojne filmske nagrade.

Nagrade i nominacije: 5 nagrada Oscar (12 nominacija) – Najbolji film, Najbolja glavna muška uloga (Russel Crowe), Najbolji dizajn kostima, Najbolji zvuk, Najbolji vizualni efekti

2 Zlatna Globusa (5 nominacija) – Najbolji film (Drama), Najbolja originalna glazba

5 nagrada BAFTA (14 nominacije) – Nagrada publike za najbolji film, Najbolji film, Najbolja kinematografija, Najbolja scenografija, Najbolja montaža

Ukupno, film je osvojio 59 nagrada od 164 nominacija kroz razne dodjele.

Quo Vadis (1951.)

Režija: Mervyn LeRoy

Trajanje: 171 minuta

Uloge: Robert Taylor – Marcus Vinicius; Deborah Kerr – Lygia; Leo Genn – Petronius; Peter Ustinov – Nero; Patricia Laffan – Poppaea Sabina; Finlay Currie – Saint Peter

SADRŽAJ: Nastao po istoimenom romanu poljskog autora Henryka Sienkiewicza, „Quo Vadis“ prati rimskog generala 14. legije, Marcusa Viniciusa koji se po povratku iz ratova u Britaniji i Galiji zaljubljuje u Ligiju, pobožnu kršćanku. Ona ga uporno odbija, ali nakon što je car Neron na nagovor Petronija (Viniciusov ujak) sili u brak, posustaje i udaje se za Marcusa kojeg će s vremenom i zavoljeti. Kasnije, film prikazuje Neronovo ludilo i spaljivanje Rima za koje će okriviti kršćane, koje će onda i zarobiti, a zajedno s njima zarobit će i Marcusa Viniciusa i Ligiju. Sve kršćane Neron osuđuje ne smrt, a tu se u priču uključuje i apostol Petar koji osobno ženi Marcusa i Ligiju, a kojeg kasnije Rimljani raspinju. Do kraja filma, prikazuje se pobuna u Rimu i Neronova smrt, a na samom kraju, pojavljuje se i sam Isus koji preko Petrova štapa progovara Marcusu i Ligiji riječi „Ja sam put, istina i život.“ Jasno je kako se radi o filmu koji promovira kršćanstvo, a ne čudi stoga što je isti bio i više nego uspješan, ponajprije financijski.

Ako gledamo povijesnu točnost, radi se o solidnom prikazu perioda Neronove vladavine, ali dalekom od savršenog. Priča o Marcusu Viciniusu i Ligiji je izmišljena, a samo je povijesni kontekst ono što možemo uzeti kao istinu. Prikaz Nerona je, naravno, prilično nesklon njegovu liku kojeg bez ikakve sumnje prikazuje kao čovjeka koji je spalio Rim, dok je danas poznato kako je to u najmanju ruku diskutabilno. Ovaj prikaz očito je temeljen na opisu Svetonija koji Neronu u svojim opisima nije bio nikako sklon. U filmu se često spominje i kako je Neron dao ubiti svoju majku Agripinu Mlađu, kao i prvu ženu Klaudiju Oktaviju, a za što se vjeruje i danas kako se dogodilo. Poznata scena iz filma je hranjenje lavova kršćanima, za što nema nikakvih dokaza da se ikada dogodilo. Marcus Vinicius i Ligija su ti koji pokreću pobunu koja će dovesti naposlijetku do Neronova samoubojstva, a što, naravno, obzirom na to da su oni izmišljeni likovi nije bilo moguće. Općenito, događaji u filmu kondenziraju Neronovu vladavinu u kratak period i miješaju kronološke podatke, a što ne čudi ako gledamo druge filmove slične tematike. Tako je npr. Koloseum u filmu mjesto gdje se odvija klimaks, a znamo da je isti počeo graditi Vespazijan. Neronova smrt u filmu se datira četiri godine prije nego se uistinu dogodila. Kao povijesnu nepravilnost treba spomenuti i prikaz trijumfa Marcusa Vinicijusa jer u to vrijeme trijumf je bio isključivo privilegija za cara. Uz sve svoje prednosti i nedostatke, „Quo Vadis“ i dan danas jedan je od boljih biblijskih epskih filmova koji su u Hollywoodu tog vremena bili prilično zastupljeni. Po mnogima, radi se i o najboljoj verziji ove priče koja je kroz godine dobila brojne iteracije.

Nagrade i nominacije: 8 nominacija za nagradu Oscar – Najbolji film, Najbolja muška sporedna uloga (Leo Genn, Peter Ustinov), Najbolja kinematografija za film u boji, Najbolja scenografija, Najbolji dizajn kostima, Najbolja montaža, Najbolja originalna glazba za film

2 nagrade Zlatni Globus (3 nominacije) – Najbolja muška sporedna uloga (Peter Ustinov), Najbolja kinematografija za film u boji

Ukupno, film je osvojio 4 nagrade od 14 nominacija kroz razne dodjele.

Pad Rimskog Carstva(The Fall of the Roman Empire, 1964.)

Režija: Anthony Mann

Trajanje: 188 minuta

Uloge: Sophia Loren – Lucilla; Stephen Boyd – Livius; Alec Guinness – Marcus Aurelius; James Mason – Timonides; Christopher Plummer – Commodus

SADRŽAJ: Unatoč činjenici da naslov ovog filma predlaže kako se isti odvija u drugoj polovici petog stoljeća, isti je zapravo smješten u doba vladavine Marka Aurelija i  Komoda, a izabran je jer mnogi to razdoblje opisuju kao početak pada Rimskog Carstva koje će potrajati još nekoliko stoljeća. Ovaj epski film iz 1964. godine počinje ratovima Marka Aurelija u Germaniji 180. g., a u kojima mu je desna ruka general Gaj Livije, ljubavnik kćeri Marka Aurelija, Lucile, i prijatelj njegova sina Komoda. Marko Aurelije želi Gaja Livija učiniti svojim nasljednikom, a sve zato što ga smatra sposobnijim od Komoda u provedbi njegovih ideja o jednakosti svih građana Rima. Prije nego je u mogućnosti obznaniti svoj plan, Marko Aurelije je otrovan, a vlast preuzima Komod, koji povrijeđen planom svog oca poništava sve njegove političke odluke. Slijedi prikaz brojnih političkih zavrzlami i dekadencije rimske politike, a sve završava pobunom Gaja Livija i Lucile, te naposlijetku borbom između Komoda i Gaja Livija.

Povijesno gledano, radi se o prilično lošem prikazu perioda u kojem se film odvija. Na početku, treba reći kako Gaj Livije nije postojao, što znači da se mnoge od stvari prikazanih u filmu nikada nisu dogodile. Lik Lucile u filmu je prikazan kao prava čistunka, dok je iz izvora poznato kako je ista bila prilično promiskuitetna. Kao i u slučaju „Gladijatora“ i ovdje je prisutna priča po kojoj je Marko Aurelije htio izabrati drugu osobu za svog nasljednika, a ne svog sina Komoda, što kako smo već istakli nije istina. Također, govor Marka Aurelija o toleranciji svakako je „prenapredan“ za ono vrijeme, pa tako više nalikuje nečemu što su borci za ljudska prava promovirali tek posljednjih nekoliko stoljeća. S druge strane, kao pozitivan aspekt može se izdvojiti karakterizacija Komoda i općenito avanture njegova lika koji se i u stvarnom životu bavio gladijatorskim borbama, u kojima je i bio uspješan. Naravno, njegova smrt od ruku Gaja Livija je nemoguća, jer kako smo već rekli, isti nije stvarna povijesna ličnost, a i dogodila se kasnije nego je u filmu prikazano. Isto tako, pretpostavlja se da Marko Aurelije nije ubijen, već da je umro od bolesti i općenito iscrpljenosti zbog dugogodišnje ratne karijere. Svi ovi propusti odrazili su se i na recepciju filma, koji ni od kritike, a ni od publike nije dobio veliko zanimanje, pa su kritičari tako najviše kudili upravo scenarij, a film je i prošao jako loše na kino blagajnama. Unatoč svemu navedenom, danas se na film gleda s nešto većom naklonošću, a mnogi ga cijene zbog svoje grandioznosti i nekolicine epskih scena koje prilično raskošno prikazuju Rim i njegovu povijest.

Nagrade i nominacije: 1 nominacija za Oscar – Najbolja originalna glazba

1 nagrada Zlatni Globus – Najbolja originalna glazba (Dimitri Tiomkin)

Film je osvojio jednu nagradu od ukupno tri nominacija kroz razne dodjele.