Mi smo prijatelji slobode diljem svijeta, ali mi ne idemo u inozemstvo u potragu za čudovištima koja treba uništiti.

John Quincy Adams (šesti predsjednik SAD-a), 1821.

Nekoliko sati nakon što je 24. veljače 2022. započela ruska “specijalna vojna operacija“ u Ukrajini, u jednom od najčitanijih dnevnih listova u Hrvatskoj osvanuo je članak pod naslovom: “Ovo što radi Putin u vlas je identično onome što je radio Hitler, a današnji dan preslika je 1. rujna 1939.“ I drugdje su reakcije znale biti slične.

Na žalost, i neki danas vodeći analitički filozofi, od kojih bi se očekivala suzdržana i racionalna analiza rusko-ukrajinskog konflikta, ne mogu odoljeti iskušenju da kao amaterski psihijatri ponude svoju dijagnozu mentalnih problema ruskog predsjednika. Tako Jeff McMahan govori o mogućnosti da je Putin psihički poremećen, a Michael Huemer vjeruje da je Putin potpuno čudovište.

Premda je takvo demoniziranje ruskog predsjednika postalo uobičajena stvar u raspravama o Ukrajini, ono ne doprinosi boljem razumijevanju onoga što se događa. Prije svega, ideja da je Putinov glavni cilj, poput Hitlerovog, bio osvajanje i pokoravanje uopće nije tako samorazumljiva ili očigledno istinita, kao što se mnogima čini. Postoji alternativno objašnjenje koje ne dobiva ni približno onoliko prostora u mainstream medijima koliko bi po svojoj argumentaciji zasluživalo. Prema tom gledanju (koje isto tako nije očigledno istinito!) agresija na Ukrajinu najvećim je dijelom bila uzrokovana time što je Rusija doživjela širenje NATO-a — a poglavito uključenje Ukrajine — kao neprihvatljivu prijetnju svojim strateškim interesima.

Naravno, to samo po sebi ne opravdava agresiju, ali nudi objašnjenje koje ne pripisuje Putinu grandiozne imperijalističke ambicije. I tada će još uvijek biti prostora za osudu ruske politike, ali neće biti potrebe govoriti o Hitleru, Putleru, luđaku, čudovištu…

Dvije spomenute teorije o ruskoj politici daju različite odgovore o tome što je objašnjenje čega. Je li ruski napad na Ukrajinu dokaz ekspanzionizma moskovskog režima, a time i opravdanosti širenja NATO-a? Ili pak bez širenja NATO-a možda ne bi ni bilo rata u Ukrajini i njegovih stravičnih posljedica?

Fokusirat ću se ovdje isključivo na to kako su Rusija i NATO zajedno s Ukrajinom proizveli katastrofalan rezultat koji nitko od njih nije želio. Nema spora da Rusija snosi ogromnu odgovornost za izbijanje rata i mnogo toga što se poslije događalo. No, mene ovdje prvenstveno zanima uvelike zanemareno pitanje potencijalne odgovornosti i drugih aktera. Nadam se da čitatelji neće napraviti logičku pogrešku pa — na temelju toga što uglavnom ukazujem na pogreške zapadnih i ukrajinskih političara — zaključiti da branim rusku politiku u Ukrajini. Valjda će ipak shvatiti da je apsurdno nekoga s kontinuiranim četrdesetogodišnjim antikomunističkim stažem osumnjičiti da podržava autokratskog ruskog političara i bivšeg KGB-ovca.

Zapadnjaci protiv širenja NATO-a

Ruski predsjednik Boris Jeljcin još je prije tridesetak godina izrazio bojazan da bi eventualno širenje NATO-a prema istoku moglo dovesti do “hladnog mira“. Rusko protivljenje se kasnije samo intenziviralo.

Neki od ranih otpora širenju NATO-a nisu došli iz Rusije nego sa Zapada. Najprije je u veljači 1997. američki diplomat George Kennan, poznat kao tvorac hladnoratovske strategije containmenta, u New York Timesu ustvrdio da bi širenje NATO-a bilo “najsudbonosnija pogreška američke politike“ nakon raspada SSSR-a.

U lipnju iste godine 50 uglednih američkih stručnjaka za vanjsku politiku poslalo je otvoreno pismo predsjedniku Clintonu nazivajući najavljeno širenje NATO-a “političkom pogreškom povijesnih razmjera“:

U Rusiji, širenje NATO-a, koje i dalje nailazi na protivljenje cijelog političkog spektra, ojačat će nedemokratsku opoziciju, oslabiti one koji podržavaju reforme i suradnju sa Zapadom, potaknuti Ruse da dovedu u pitanje sveukupne posthladnoratovske dogovore… Rusija trenutno ne predstavlja prijetnju svojim zapadnim susjedima, a nacije srednje i istočne Europe nisu u opasnosti… Vjerujemo da širenje NATO-a nije ni potrebno ni poželjno… [Kurziv: N. S.]

Nakon što je američki Senat ratificirao širenje NATO-a, Kennan je u svibnju 1998. to gotovo proročanski komentirao:

Mislim da je to tragična pogreška. Nije bilo apsolutno nikakvog razloga za to. Nitko nije nikome prijetio… To sve pokazuje tako malo razumijevanja za rusku i sovjetsku povijest. Naravno, uslijedit će loša reakcija Rusije, a onda će pristaše širenja NATO-a reći da su nam oni uvijek govorili da su Rusi takvi — ali to je jednostavno netočno.

Dvojbe u vezi s tim prvim uključivanjem novih država u NATO izražavali su brojni politički analitičari i stručnjaci za američko-ruske odnose. Utjecajni komentator Michael Mandelbaum ocijenio je da je već u prvoj rundi rasprava bilo poraženo ono stajalište koje je bilo bolje obrazloženo:

Protivnici širenja NATO-a imali su nadmoćne argumente, ali im je nedostajala potrebna politička podrška. I u ovoj prilici se dogodilo da je snaga nadjačala inteligenciju.

Prije iznimno važnog sastanka NATO-a u Bukureštu 2008. na kojem je odlučeno da će Ukrajina u budućnosti biti primljena u NATO, William Burns (današnji šef CIA-je, a u ono vrijeme američki veleposlanik u Rusiji) napisao je u memorandumu upućenom u Washington:

Ukrajinski ulazak u NATO savez predstavlja najsvjetliju od svih crvenih linija za rusku elitu (ne samo za Putina). U više od dvije i pol godine razgovora s ključnim ruskim akterima, od primitivaca u mračnim kutovima Kremlja do najoštrijih liberalnih kritičara Putina, još uvijek nisam pronašao nikoga tko bi gledao na Ukrajinu u NATO savezu kao na bilo što drugo nego kao direktni izazov ruskim interesima. U ovoj fazi, ponuda Ukrajini da sudjeluje u Akcijskom planu za članstvo (MAP) u NATO-u bila bi doživljena ne kao tehnički korak na dugom putu prema članstvu, već kao strateški izazov. Današnja će Rusija odgovoriti. To će stvoriti plodno tlo za rusko miješanje u Krim i istočnu Ukrajinu. [Kurziv: N. S.]

Poput Kennana i drugih, Burns je među ruskim političarima vidio jedinstvo u negativnom stavu prema primanju Ukrajine u NATO, iz čega je slijedilo da je u vezi s tim pitanjem bilo nebitno je li na vlasti Putin ili netko drugi. (Važna napomena: vidjeti ulazak Ukrajine u NATO kao “najsvjetliju od svih crvenih linija“ nije nužno značilo podržavati osvajačke namjere prema toj zemlji.)

Burnsovo upozorenje, međutim, nije imalo većeg učinka. Dva mjeseca kasnije na sastanku NATO-a u Bukureštu konstatirano je: “NATO pozdravlja euroatlantske aspiracije Ukrajine i Gruzije za članstvom u NATO-u. Danas smo se složili da će te zemlje postati članice NATO-a.“

Štoviše, Amerikanci su tada vršili pritisak da se na tom sastanku ode i korak dalje te da se Ukrajini (i Gruziji) ponudi tzv. “akcijski plan za članstvo“, što je svojevrsna službena priprema za uključivanje u NATO. Ali njemačka kancelarka, Angela Merkel, nije se složila s američkim prijedlogom te je nakon neuspjeha da se postigne konsenzus dala do znanja da će uložiti veto na američki prijedlog ako bude stavljen na glasanje. Smatrala je da bi Zapad trebao voditi računa o “legitimnim sigurnosnim brigama“ Rusije u vezi s mogućim širenjem NATO-a.

Burns je i kasnije, u intervjuu New Yorkeru 2019., kritizirao tu važnu odluku NATO-a sa sastanka u Bukureštu:

Mislim da je bila pogreška, gledano unaprijed, ostati u nekom smislu na autopilotu u vezi s proširenjem NATO-a 2008. godine, kada smo otvorili vrata formalnom članstvu Ukrajine i Gruzije u NATO-u. Mislim da je to pothranjivalo Putinov narativ da Sjedinjene Američke Države nastoje držati Rusiju pod kontrolom te potkopati i nju i ono što je on vidio kao njezino pravo, svoju sferu utjecaja. [Kurziv: N. S.]

Naveo sam sve te primjere zapadnih skeptika u vezi sa širenjem NATO-a zato što sam, u sadašnjoj nezdravoj i logički nezasluženoj dominaciji jednog stajališta o pitanju Ukrajine, smatrao korisnim pokazati da ima odlično informiranih ljudi koji se nikako ne mogu svrstati među obožavatelje ili sluge Rusije i Putina, a koji su imali ozbiljne rezerve u vezi s primanjem Ukrajine u NATO.

Najbolja ilustracija goleme pristranosti u zapadnim raspravama o Ukrajini je scena s konferencije za tisak u veljači ove godine u Londonu kada je novinarka BBC-ja izrazila želju da zagrli predsjednika Ukrajine. Zelenski je udovoljio toj želji, što je izazvalo oduševljenje prisutnih, uključujući i britanskog premijera Sunaka. Malo tko se, izgleda, upitao koliko će ljudi imati razloga vjerovati izvještajima BBC-ja o Ukrajini ako njihova novinarka zadužena za to područje javno iskazuje takvo obožavanje ukrajinskog predsjednika.

No, vratimo se na čas Burnsovoj konstataciji iz 2008. da nije sreo nikoga od ruskih političara tko se ne bi oštro protivio ulasku Ukrajine u NATO. U stvari, slična je situacija bila i ranije, u vrijeme kad Putin još nije bio nikakav faktor u ruskoj državnoj politici i kad primanje Ukrajine u NATO nije niti bilo stavljeno na dnevni red. Već je tada i sâmo spominjanje te mogućnosti izazivalo u Rusiji kategoričko odbijanje i ogromnu nervozu. U vrlo informativnom članku objavljenom 1995. Anatol Lieven (u to vrijeme novinar londonskog Timesa) napisao je:

Protivljenje širenju NATO-a je sada praktično univerzalno… Sve značajnije ruske političke stranke i blokovi sada se protive širenju NATO-a, uključujući i jedinu preostalu liberalnu snažniju grupu, “Jabuku“… Stvarno ključno pitanje za Rusiju je Ukrajina, i nema sumnje da bi … koraci prema članstvu Ukrajine u NATO-u izazvali doista žestok ruski odgovor, uključujući potpuni slom suradnje sa Zapadom, hitnu potragu za saveznicima drugdje i različite oblike nemilosrdnog pritiska na Kijev da promijeni svoju politiku… Rusi bi članstvo Ukrajine u NATO-u vidjeli kao katastrofu epohalnih razmjera i kao izazov ruskim vitalnim interesima u nekoliko područja… Rusi su odlučni u tome da Ukrajina ne smije dospjeti u formalnu interesnu sferu bilo koga drugog… To je pitanje gotovo jednako emocionalno za ruske nacionaliste, ruske sovjetske lojaliste i prozapadnjake jer ono sažima sve njihove najgore noćne more.

Ovako masovno i čvrsto rusko protivljenje ulasku Ukrajine u NATO ne znači da bi tom stavu trebalo udovoljiti ili popuštati. Ali ono pokazuje dvije stvari. Prvo, da postojanje tako duboko ukorijenjenog širokog konsenzusa treba imati u vidu pri donošenju važnih političkih odluka. I drugo, da ruski “kategorički imperativ“ neutralnosti Ukrajine ne treba gledati kao neki potpuni novum Putinove agresivne politike, nego više kao nastavljanje ranijeg nadstranački prihvaćenog stajališta koje se zaoštrilo do usijanja zbog približavanja kritičnog trenutka.

Sigurnosna dilema

Ako pretpostavimo da su sigurnosne brige Rusije u vezi s Ukrajinom bile legitimne (u smislu da je ulazak Ukrajine u NATO doista na neki način ugrožavao sigurnost Rusije) i ako su upravo te brige dovele do ruskog napada na Ukrajinu, ne čini li to onda i rusku invaziju legitimnom? Ne. Brige mogu biti legitimne, ali reakcija izazvana tim brigama može po intenzitetu i posljedicama biti disproporcionalna, pa stoga i nelegitimna.

Mnogi će reći da su ruska zabrinutost i pritisak na Ukrajinu da ne uđe u NATO očigledno nelegitimni jer svaka suverena zemlja ima pravo odlučiti kojem će vojnom savezu pristupiti. Dobro, ali s druge strane, država koja namjerava postati članicom nekog vojnog saveza mora računati s mogućnošću negativnih reakcija država iz svog susjedstva koje zaziru od dotičnog vojnog saveza. Te druge zemlje mogu, opravdano ili neopravdano, zaključiti da će njihova vlastita sigurnost tom promjenom biti ugrožena te iskazati nezadovoljstvo, a možda zbog toga i zaprijetiti zaoštravanjem odnosa s tom državom koja želi postati dio njima “prijetećeg“ vojnog saveza.

Tu smo već na terenu poznate “sigurnosne dileme“, situacije u kojoj država X nastoji pojačati svoju sigurnosnu poziciju, što onda izaziva zabrinutost susjedne države Y koja poduzima kontra mjere, pa uslijed naraslih tenzija inicijalni potez države X može na perverzan način smanjiti njezinu sigurnost. Kada je Merkel govorila o legitimnim brigama Rusije u vezi s ulaskom Ukrajine u NATO, ona je evidentno mislila na to da je Rusija imala strateških razloga pokušati zadržati postojeće stanje i usprotiviti se promjeni s potencijalno dalekosežnim posljedicama što bi je moglo strateški znatno oslabiti.

Zapadni su političari uvjeravali Ruse da je NATO čisto obrambeni savez, da je prošlo vrijeme hladnog rata te da se Rusija nema razloga bojati njegovog širenja. Rusi se, očekivano, nisu dali uvjeriti i ukazivali su na nepobitnu činjenicu da se NATO od 1999. u nekoliko navrata širio i kontinuirano približavao granicama Rusije pritom odbacujući mogućnost da bi i Rusija postala članicom tog saveza. Je li posve iracionalno da Rusi to nisu vidjeli to kao čisto miroljubivu politiku?

NATO je osnovan 1949. u svrhu obrane od Sovjetskog Saveza i komunističkog ekspanzionizma. Nakon što se SSSR raspao, a Varšavski pakt rasformirao, NATO ne samo da je nastavio postojati, nego se počeo širiti. I tako nekoliko puta: 1990., 1999., 2004., 2009., 2017., 2020. i 2023. Cilj je nominalno još uvijek obrana, ali nije sasvim jasno od koga. Ako je pak riječ o (pojačanoj) obrani od Rusije, onda će Rusija prema logici sigurnosne dileme to doživjeti kao agresivan potez, kao što je SSSR na sličan način doživio Reaganovu ideju tzv. “zvjezdanih ratova“, iako je ona doista bila fokusirana isključivo na pojačanje zapadne obrane. Uzmimo ovaj primjer: ako uvedete potpuno djelotvornu obranu od potencijalnog neprijatelja, to vam daje odličan razlog da ga napadnete jer vam više neće moći nanijeti nikakvu štetu. Vaš će neprijatelj to naravno odmah shvatiti i upravo zato će uložiti sve napore da spriječi vašu obranu pa će vas zbog toga možda i preventivno napasti.

Uvjeravate li nekoga da niste agresivni, to u mnogim situacijama neće imati previše učinka. Recimo, ako muškarac uvjerava neku ženu da nema agresivne namjere prema njoj, to samo po sebi nju neće umiriti. Zašto? Pa zato što ako on ima agresivne namjere, on će obično i tada tvrditi da ih nema. Dakle, imao on agresivne namjere ili ne, on će ju i u jednom i u drugom slučaju uvjeravati da se nema razloga njega bojati. Stoga rečenica “Nemam agresivne namjere“ neće za nju imati nikakvu informativnu vrijednost.

Ali, tko bi uopće vjerovao da NATO stvarno namjerava vojno napasti Rusiju? To bi bila ludost i za takve strahove nema nikakvog opravdanja, zar ne? Da, to je vjerojatno točno, ali strah ne mora biti vezan za neku neposrednu opasnost ili vojnu akciju o kojoj se već sada razmišlja. Odnosi između velikih sila znaju se radikalno promijeniti na temelju nepredvidivih novih okolnosti pa svaka strateška prednost jednog saveza ostvarena u prošlosti može ga u trenutku nove krize dovesti u znatno bolju poziciju od onih država koje su u periodu dobrih odnosa olako dopustile promjenu odnosa snaga na svoju štetu. Drugim riječima, briga, oprez i nervoza ne moraju biti zasnovani na postojanju ozbiljnih i konkretnih prijetnji u sadašnjem trenutku. Svaka će se velika sila žestoko protiviti promjeni postojećeg stanja koju vidi kao smanjenje svoje sigurnosti, a da ne govorimo o cijelom nizu takvih uzastopnih promjena.

Nije li ipak pretjerivanje kad Rusija širenje NATO-a ponekad opisuje kao egzistencijalnu prijetnju? Je li neka relevantna ličnost u američkoj politici ikada javno iznijela ideju koja bi se mogla okarakterizirati kao prijetnja egzistenciji Rusije? Naravno, nije nužno navesti neki takav konkretni slučaj da bi se opravdao spomenuti strah Rusije — koji bi mogao biti utemeljen i na nečemu difuznije naravi. Zanimljivo je pak da primjeri te vrste doista postoje.

Prvo, iz vrlo pouzdanog izvora znamo za prilično radikalan — i za Ruse sigurno vrlo zabrinjavajući — stav koji je u vezi s raspadom SSSR-a zastupao Dick Cheney, u to vrijeme američki ministar obrane (a kasnije osam godina potpredsjednik SAD-a):

I kada se Sovjetski Savez urušavao krajem 1991., Dick je želio vidjeti raspad ne samo Sovjetskog Saveza i Ruskog carstva nego i same Rusije, tako da više nikada ne bi mogla biti prijetnja ostatku svijeta. [Kurziv: N. S.]

I drugo, ugledni časopis Foreign Affairs objavio je 1997. članak “A geostrategy for Eurasia“ Zbigniewa Brzezinskog, nekadašnjeg Carterovog savjetnika za nacionalnu sigurnost. Tu se izlaže strategija kojom bi se političkim manevriranjem i diplomatskim manipulacijama spriječilo pojavljivanje “neprijateljske koalicije“ koja bi mogla osporiti američku prevlast, uključujući i mogućnost da jedna država pokuša nešto takvo. Autor nadalje sugerira da bi prvi prioritet Rusije trebao biti da se modernizira, umjesto da “uzaludno pokušava ponovno zadobiti status globalne sile“. Najbolje bi rješenje bilo da Rusija postane labava konfederacija triju država kojima Brzezinski daje i imena: Europska Rusija, Sibirska Republika i Dalekoistočna Republika. Na kraju, što je možda i najvažnije, zaključuje da “tako decentralizirana Rusija ne bi bila podložna imperijalnoj mobilizaciji“, tj. oživljavanju njezinih globalnih aspiracija, što bi neizbježno dovelo do njezinog strateške konfrontacije sa SAD-om.

Ponuđena je i sljedeća mapa u kojoj se vidi kako je zamišljena ta “nova“, fragmentirana Rusija:

E sada, ako iznimno ugledni politički analitičar — čije su mišljenje čak trojica američkih predsjednika toliko cijenila da su ga htjela za svog savjetnika — u vodećem svjetskom časopisu za vanjsku politiku objavi članak u kojem zagovara ideju da jednu zemlju i nuklearnu silu treba teritorijalno razbiti na tri labavo povezana dijela, neće li politička elita te zemlje i to uzeti kao jedan od brojnih razloga da se ozbiljno zabrine za budućnost svoje države? Ako se takve mjere otvoreno pretresaju u najčitanijim i najutjecajnijim medijima, onda nije nelogično pretpostaviti da se iza zatvorenih vrata gdje se donose važne odluke možda ide i u konkretnije detalje, a možda u nekom trenutku čak i u operacionalizaciju sličnih planova.

Ne mislim, naravno, da je članak Brzezinskog bio značajniji uzrok ruskih strahova tada ili kasnije, ali on pokazuje do koje su mjere kreatori američke politike katkad bili spremni bez ikakvih inhibicija se miješati u unutarnju politiku drugih suverenih država, posebice kad je to u cilju zaštite interesa Sjedinjenih Država. (Još o sličnim planovima u vezi s Rusijom vidi ovdje.)

Također, oni koji su ruske prigovore širenju NATO-a otpisivali kao rezultat ruske paranoje ispuštali su iz vida činjenicu da se i sâm Zapad u nekim situacijama ponašao na sličan način. Na primjer, kada je pacifička državica Solomonski Otoci u proljeće 2022. potpisala radnu verziju dogovora da Kina preuzme neke mjere u vezi s održavanjem reda i sigurnosti na tom otočju — uz napomenu da to neće ondje dovesti do uspostavljanja kineske vojne baze — “mnoge su susjedne zemlje i zapadne države ostale zabrinute“ (kurziv: N. S.). SAD je odmah poslao tamo dvojicu svojih vodećih dužnosnika da razgovaraju o tom “problemu“, a glasnogovornik State Departmenta je izjavio da bi taj novi sigurnosni dogovor mogao “destabilizirati“ Solomonske Otoke i postaviti “zabrinjavajući presedan za šire pacifičko područje“ (kurziv: N. S.).

Usporedimo li Ukrajinu kao moguću sigurnosnu prijetnju Rusiji i Solomonske Otoke kao prijetnju sigurnosti SAD-a, razlika je ogromna. Ukrajina je prije ovog rata imala više od 40 milijuna stanovnika, a Solomonski Otoci samo 700 tisuća. Ukrajina ima zajedničku granicu s Rusijom u dužini od 1 900 kilometara, dok su Solomonski Otoci 12 tisuća kilometara daleko od kontinentalnog SAD-a (a više od 5 tisuća kilometara daleko od Havaja). Unatoč tome, Amerikanci (kao uostalom i Australci) vrlo su promptno i odlučno reagirali, pokazujući da žele u začetku spriječiti i najmanji pokušaj neke druge velike sile da uđe u to područje koje već godinama faktički smatraju svojom sferom utjecaja (zaboravljajući pritom vlastita česta uvjeravanja da je izraz “sfera utjecaja“ prevladani pojam iz zastarjelog hladnoratovskog razdoblja). Dakle, ako je čak i ovakvo minorno uplitanje Kine u “tuđi“ strateški prostor izazvalo uznemirenost i potrebu da se reagira, lako je zaključiti da bi neko veće geopolitičko posezanje sigurno izazvalo puno žešće reakcije. U tom svjetlu, čini se licemjernim kritiziranje Rusije da živi u prošlosti i da ne shvaća kako navodno više nije cool rezonirati “hladnoratovski“ i protiviti se narušavanju uspostavljene geostrateške ravnoteže. U stvari, to nije neka ruska atavistička devijacija jer se i druge velike sile još uvijek ponašaju na sličan način.

Ono što najviše otežava mirno razrješenje konflikata između velikih sila je to što nema univerzalno priznatog vrhovnog autoriteta koji bi mogao donijeti obvezujući pravorijek o tome koja je strana u sukobu u pravu ili koje je rješenje ispravno i pravedno. Ipak, postoji jedna fiksna točka o kojoj bi, idealno gledano, trebalo biti moguće postići konsenzus, a to je pridržavanje osnovnog načela logike da se o istim postupcima mora suditi na isti način, bez obzira o kojem se akteru radilo. Konzistentnost! Na žalost, čak se i to načelo često krši, ne samo od strane Rusa nego i Zapada.

Evo nekih primjera. Prvo, premda je na sastanku NATO-a u Bruxellesu 2021. bilo proklamirano da Ukrajina ima pravo slobodno odlučivati o svojoj vanjskoj politici “bez izvanjskog uplitanja“, vidjeli smo malo ranije da se to pravo nije respektiralo u slučaju kad je to išlo protiv interesa nekih zapadnih zemalja. Također, valjda nitko ne sumnja u to da bi se Amerikanci jako pobunili kad bi, recimo, Meksiko odlučio u nekom financijski povoljnom aranžmanu dati Kini u najam dio svog teritorija za izgradnju vojnih baza. Drugo, iako se u raspravi o ruskoj invaziji na Ukrajinu često poziva na načelo da treba oštro osuditi svaki oružani napad na neku suverenu zemlju bez odobrenja UN-a, to se načelo nije uvijek dosljedno primjenjivalo na neke slučajeve američkih intervencija bez takvog odobrenja. Glavni je primjer napad na Irak koji su 2003. predvodili Amerikanci, a koji je podržalo gotovo pola sadašnjih članica Europske Unije te više od polovice sadašnjih članica NATO-a. I treće, mnogi koji smatraju da ruski napad na Ukrajinu zaslužuje osudu zato što eventualni ulazak Ukrajine u NATO nije predstavljao neposrednu opasnost za Rusiju ne prihvaćaju ono što bi konzistentnost zahtijevala: naime, da je onda i američka čvrsta odluka 1962. da će napasti Kubu ako druga strana ne popusti u vezi s poznatom kubanskom krizom također zasluživala osudu jer postavljanje ruskih raketa na tom otoku nije predstavljalo neposrednu opasnost da će Amerika biti napadnuta. Ako je nedopustivo napraviti X u situaciji Y, onda je nedopustivo i čvrsto odlučiti napraviti X, ako Y (posebice ako će X u tim okolnostima s velikom vjerojatnošću dovesti do nuklearnog armagedona).

Muke s pregovaranjem

Sukob NATO-a i Rusije velikim je dijelom rezultat različitih perspektiva i međusobnog nepovjerenja. NATO naglašava da je on čisto obrambeni savez. Možda i jest, ali Rusija nije sigurna u to kakve su stvarne intencije Zapada (posebice SAD-a), a pogotovo kakve će te intencije biti u nekom kasnijem trenutku. Stoga bi rusko geslo moglo biti: ne moramo biti neprijatelji, ali bolje da za svaki slučaj zadržimo status quo i ostanemo na istoj udaljenosti.

Rusija pak naglašava da, za razliku od SSSR-a, ona nema agresivne namjere prema drugim zemljama, ali želi radi vlastite sigurnosti po svaku cijenu spriječiti priključivanje svojih susjeda vojnom savezu koji joj se bez dobrih razloga (iz njezine perspektive) sve više približava. Možda je to doista jedino što Rusija želi, ali Zapad nije siguran ne krije li se iza tog navodnog straha od širenja NATO-a zapravo oživljavanje ruskog ekspanzionizma. Stoga zapadno geslo: ne moramo biti neprijatelji, ali bolje je za svaki slučaj zaštititi “ranjive“ europske države uključivanjem u NATO.

Ne treba ni reći, dvije strane će vrlo teško usuglasiti te suprotstavljene stavove.

Stajalište Zapada se može razumjeti, ali s druge strane mnogi su smatrali da se s tim opravdanim oprezom ponekad odlazilo u krajnost i da se pokazivala gotovo izazivačka nezainteresiranost za ruska stajališta i zahtjeve. Recimo, zanimljivo je sljedeće sjećanje Clintonova ministra obrane iz devedesetih, Williama Perryja, koji se već tada protivio ubrzanom širenju NATO-a i koji tvrdi da Amerikanci snose znatan dio odgovornosti za pogoršavanje američko-ruskih odnosa:

Nije da smo mi poslušali njihov [ruski] argument i rekli da se ne slažemo s tim argumentom. U osnovi, ljudi s kojima sam raspravljao kada sam pokušao iznijeti rusko stajalište… odgovor koji sam dobivao bio je zaista: “Koga briga što oni misle? Oni su trećerazredna sila.“ I naravno, taj stav je dopro i do Rusa. To je bilo kad smo počeli kliziti u smjeru o kojem govorim.

Događalo se i kasnije da ni u vrlo dramatičnim trenutcima nije bilo previše volje za razmjenu mišljenja u cilju smanjenja tenzija, čak ni nakon što se situacija zaoštrila i kada se povećala vjerojatnost izbijanja rata. Na sastanku ministara vanjskih poslova članica NATO-a u Bruxellesu 1. prosinca 2021., glavni tajnik Jens Stoltenberg ovako je odgovorio na pitanje o primanju Ukrajine u NATO:

Naša je poruka da samo Ukrajina i 30 saveznika iz NATO-a odlučuju kada je Ukrajina spremna pridružiti se NATO-u. Rusija nema pravo veta. Rusija nema pravo išta tu reći. I Rusija nema pravo uspostaviti sferu utjecaja tako da pokušava kontrolirati svoje susjede. [Kurziv: N. S.]

Naravno, Rusiji nije padalo na pamet tražiti pravo veta na odluke o novim članovima NATO-a. Jasno je svakome da o tome odlučuje NATO i nitko drugi. Teže je pak razumjeti zašto je NATO odbio saslušati razloge ruske zabrinutosti, iz čega bi se vidjelo ima li načina da se pronađe put prema obostrano prihvatljivom kompromisu, pa bilo to i samo privremeno. Jedan kompromisni prijedlog za raspravu u vezi s primanjem Ukrajine u NATO možda je mogla biti formula “Ne sada, ali ne i nikada!“

Ključna Stoltenbergova rečenica “Rusija nema pravo išta tu reći“ glasi na engleskom: “Russia has no say“. Prema oxfordskom rječniku idiomatskog engleskog, izraz have one’s say znači: “dobiti dopuštenje da izrazite svoje mišljenje i da vaši komentari, savjeti itd. budu saslušani u cijelosti, bez obzira bili oni prihvaćeni ili ne“. Dakle, glavni tajnik NATO-a zapravo je rekao da Rusija nema pravo predstavnicima NATO-a obrazložiti detaljnije svoje mišljenje o problemu koji ona smatra glavnim kamenom spoticanja već više od dva desetljeća. Takva je izjava bila nepotrebno provokativna, posebice ako se uzme u obzir da je izrečena samo dva mjeseca prije ruske invazije.

Ubrzo nakon toga (7. siječnja 2022.) u sličnom je tonu američki državni tajnik Anthony Blinken nazvao netom iznesene ruske zahtjeve (među kojima je bilo i protivljenje ulasku Ukrajine u NATO) “apsolutno nerealnim zahtjevima“ (absolutely nonstarter demands). Dakle, čak je i taj glavni ruski prosvjed koji je bio ponavljan petnaestak godina bio proglašen zahtjevom o kojem se uopće ne može raspravljati.

Lako je shvatiti da je u tom kasnom stadiju, nakon svih već poduzetih koraka, obznanjenih odluka i preuzetih obaveza, Amerikancima bilo gotovo nemoguće odjednom se povući i otvoriti diskusiju o ruskim prigovorima širenju NATO-a. Ali svejedno ostaje pitanje je li bilo mudro dovesti se u takvu bezizlaznu situaciju dugogodišnjom politikom ignoriranja ruskih prosvjeda. Ne tvrdim da su ti ruski prosvjedi bili opravdani. Samo želim reći da su oni zaslužili biti uzeti puno ozbiljnije. Time bi se povećala inače mala šansa da dođe do de-eskalacije konflikta.

Tko se preračunao?

Hegel je na jednom mjestu opisao tragediju kao situaciju u kojoj oba aktera u sukobu vide vlastiti stav kao opravdan, dok s druge strane svaki od njih može postići svoj cilj samo negirajući i kršeći “jednako legitimno“ pravo onog drugoga. To dobro opisuje i dvije velike sile koje su vukle Ukrajinu u suprotnim smjerovima: Rusija koja je prijeteći inzistirala na svom pravu na sigurnost te stoga zahtijevala neutralnost Ukrajine, i Amerika koja je snažno podržavala pravo Ukrajine da odlučuje o svojoj vanjskoj politici, uključujući i izbor vojnih saveznika. Sve skupa podsjeća na onaj poznati paradoks gdje dolazi do sraza između sile koju ništa ne može zaustaviti i predmeta koji ništa ne može pomaknuti. Recept za katastrofu.

Rat traje već godinu i pol, a obrisi konačnog raspleta teško se mogu nazrijeti. Očigledno je prerano za neke pouzdanije i dalekosežnije zaključke. Ipak, uzmimo tri zemlje koje su glavni protagonisti ovog konflikta (Rusiju, SAD i Ukrajinu) i pokušajmo vidjeti koliko svaka od njih u sadašnjem trenutku ima razloga sumnjati u ispravnost nekih od svojih glavnih prijašnjih odluka.

• Rusija

Rusija je pretrpjela ogromne štete zbog napada na Ukrajinu. Desetci tisuća Rusa poginuli su u ratu, država je ekonomski znatno oslabljena sankcijama, NATO se proširio ulaskom Finske i uskoro Švedske, međunarodni ugled Rusije pao je i na niže grane nego ranije itd. S druge pak strane, budući da je Rusija ulazak Ukrajine u NATO vidjela kao egzistencijalnu prijetnju, iz njezinog ugla sva ta šteta izazvana agresijom na Ukrajinu— koliko god bila velika —mogla je možda još uvijek biti smatrana manjim zlom. U tom smislu odluka da se započne rat spriječila je daljnje korake prema apsolutno neprihvatljivom ulasku Ukrajine u NATO pa unatoč svim spomenutim lošim posljedicama ne bi morala biti doživljena kao pogreška.

Pritom nije bitno je li primanje Ukrajine u NATO doista bila egzistencijalna prijetnja Rusiji. Dovoljno je da su Putin i većina ruske političke elite u to vjerovali. Na kraju krajeva, oni su djelovali na osnovi onoga kako su oni vidjeli situaciju, a ne nužno na temelju onoga što je stvarno bila istina. I onda, iz te njihove perspektive, moglo im je izgledati da su, plativši ogromnu cijenu, ipak izbjegli neprihvatljivo loš ishod. Imamo razloga vjerovati da, kada bi se film odvrtio unatrag, oni bi možda napravili isto.

• SAD

Amerikanci su vjerojatno očekivali da će ekonomske sankcije protiv Rusije i njihova ogromna vojna pomoć Ukrajini imati više učinka nego što se do sada pokazalo. Također, približavanje Rusije i Kine koje je uslijedilo sigurno nije u američkom interesu. Ali s druge, pozitivne strane (američki gledano), ugled Rusije, koji ni prije rata nije bio na zavidnoj razini, sada je dodatno narušen — politički, vojno i moralno.

Bi li SAD vodio istu tvrdu politiku prema Rusiji da je znao kako će se stvari razvijati, ili bi bio više spreman na kompromise? Budući da ovdje ima previše nepoznanica, nemam odgovor na to pitanje.

• Ukrajina

Vratimo se u prošlost i upitajmo se ne bi li bilo bolje za Ukrajinu da je zastupala manje tvrdu politiku prema Rusiji te da je odustala od ulaska u NATO i da je uz pomoć Zapada pokušala zauzvrat dobiti donekle kredibilne sigurnosne garancije na neki drugi način. Te garancije koje bi eventualno potpisali i Rusija i SAD ne bi, naravno, davale Ukrajini takvu razinu sigurnosti kao članstvo u NATO-u, ali bi, pažljivo smišljene i formulirane, ipak možda mogle pružiti zaštitu vrijednu izbjegavanja rata.

Ukrajinski političari su prije ruske invazije na njihovu zemlju morali biti svjesni, na primjeru Gruzije, da je Rusija itekako spremna vojno intervenirati da bi spriječila širenje NATO-a. Oni su, također, na temelju memoara Williama Burnsa morali znati ono što je Vladimir Putin rekao gruzijskom predsjedniku Sakašviliju: “Vi možete imati svoju teritorijalnu cjelovitost ili možete imati članstvo u NATO-u, ali ne možete imati i jedno i drugo.“ A bilo je i posve jasno da je Rusiji daleko važnije držati Ukrajinu izvan NATO-a nego Gruziju. Još je zlokobnija bila Putinova izjava iz 2008. izrečena (prema ruskom oporbenom novinaru Mihailu Zigaru) na sastanku NATO-a u Bukureštu: “Ako Ukrajina uđe u NATO, ona će to učiniti bez Krima i istočnih oblasti.“

Ključni moment odluke za Ukrajinu nije bio negdje u kritičnom predratnom periodu između 2020. i 2022. jer je Ukrajina do tada već bila izgubila Krim i kontrolu nad Donbasom. Najbolja prilika za kompromis bila je kritična godina 2013. Usporedimo tadašnju situaciju sa sadašnjim stanjem kada je Ukrajina razrušena, do sada je prema zapadnim procjenama poginulo oko 70 tisuća ukrajinskih vojnika, između 20 i 50 tisuća ljudi ima amputirane udove, za veliki dio teritorija ne zna se hoće li se ikada vratiti pod ukrajinsku kontrolu, nije jasno koliko će se od brojnih državljana koji su napustili zemlju ikada vratiti, itd. To je nacionalna tragedija enormnih razmjera i, što je najgore, ne nazire joj se kraj.

S obzirom na tu golemu cijenu koju je Ukrajina do sada platila za svoju ustrajnost u namjeri da postane članica NATO-a, može se postaviti sljedeće pitanje: budući da su te posljedice bile u horizontu predvidivosti s nemalom vjerojatnošću, nije li ipak bilo bolje da se prije desetak godina zauzeo popustljiviji stav prema ruskim zahtjevima ili da se, u cilju izbjegavanja najgoreg mogućeg ishoda, razmišljalo o privremenom (ili čak stalnom) suspendiranju namjere da Ukrajina pristupi NATO-u?

Mnogi će reći da to ne bi promijenilo situaciju, tvrdeći da je Putinu cijelo to pitanje NATO-a bilo samo izgovor da ostvari svoje agresivne i osvajačke namjere, koje bi nastojao realizirati i kad bi Ukrajina pristala proglasiti neutralnost. Ali odakle oni to znaju s takvom sigurnošću? Jesu li možda “zavirili u Putinovu dušu“, kao što je to tvrdio George W. Bush 2001., nakon svog prvog razgovora s Putinom u Sloveniji?

Ali, isto tako bi se meni moglo postaviti pitanje kako ja mogu isključiti mogućnost da je Putinov glavni cilj bio osvajanje i pokoravanje Ukrajine, a ne sprečavanje širenja NATO-a? Ja to doista ne mogu isključiti. Moje je stajalište sljedeće: ako je Putin godinama prosvjedovao protiv širenja NATO-a, ako su po tom pitanju izražavali zabrinutost i Gorbačov, Jeljcin i većina Putinovih političkih protivnika, ako su mnogi zapadni političari i politički analitičari vjerovali da je ulaženje NATO-a u tzv. “blisko inozemstvo“ Rusije za Putina bio glavni problem, onda postoji nezanemariva vjerojatnost da to i jest bio osnovni pokretač njegovih postupaka i da ne bi došlo do napada na Ukrajinu da nije bila prekoračena “ta najsvjetlija od svih crvenih linija“.

Odatle bi slijedilo da su do početka 2014. godine postojale šanse da se izbjegne ruska agresija odustajanjem Ukrajine od NATO-a. Naravno, nije bilo stopostotne garancije za to, ali s obzirom na vrlo predvidivo stravične posljedice mogućeg rata, bilo je razloga da se najprije pokuša s tom opcijom.

Ova moja analiza postojeće situacije iz perspektive triju involviranih zemalja zasnovana je na tome kako stvari sada stoje i na, pretpostavljam, bar donekle razumnim, ali ne i nepogrešivim, ekstrapolacijama.

O odnosu Zapada prema Ukrajini

Zapadne zemlje, a posebice Sjedinjene Američke Države, snažno su i konstantno ohrabrivale Ukrajinu u njezinim nastojanjima da postane članica NATO-a, što je NATO i najavljivao sve do pred samu rusku invaziju. A ne treba ni govoriti o golemoj zapadnoj vojnoj pomoći Ukrajini od početka rata. Svo to zapadno raznoliko investiranje povlačilo je i ulaganje vlastitog ugleda pa je stoga neuspjeh, a pogotovo poraz, Ukrajine postajao sve više neprihvatljiv ne samo vlasti u Kijevu nego i njezinim moćnim zaštitnicima.

Nije uopće jasno koliko će rat još trajati, ali već sada je broj poginulih ukrajinskih vojnika — prema američkim izvorima — procentualno (u odnosu na broj stanovnika) više od pet puta veći nego što je bio broj poginulih Amerikanaca kada su Amerikanci, zbog znatno manjih gubitaka, isposlovali mirovni sporazum i povukli se iz Vijetnama. A vijetnamski rat je trajao pet ili šest puta dulje nego rusko-ukrajinski rat do sada.

Premda se o tome obično puno ne govori, države više brinu o životima vlastitih vojnika nego o opasnostima kojima su izloženi borci drugih zemalja, makar oni pripadali i nekoj savezničkoj vojsci. To je na pomalo drastičan način došlo do izražaja i u Ukrajini, kako je u nedavnom članku izvijestio Wall Street Journal:

Kada je Ukrajina pokrenula svoju veliku protuofenzivu ovog proljeća, zapadni vojni dužnosnici su znali da Kijev nema svu obuku ili oružje — od granata do ratnih zrakoplova — koji su im bili potrebni da bi potisnuli ruske snage. No, nadali su se da će ukrajinska hrabrost i snalažljivost donijeti pobjedu.

To se nije dogodilo.

U istom članku citiran je jedan američki časnik, vojni stručnjak i sveučilišni profesor: “Amerika nikad ne bi pokušala probiti pripremljenu obranu bez zračne nadmoći. Ali oni [Ukrajinci] nemaju zračnu nadmoć.“ Jedan je američki general to potvrdio rekavši: “Te ukrajinske vojnike se poslalo da obave nešto što mi nikada ne bismo učinili — da krenu u protunapad bez apsolutne zračne nadmoći.“

Dakle, američki vojni dužnosnici su se iz nekog razloga nadali uspjehu ukrajinske vojne akcije premda njima samima u sličnoj situaciji ne bi padalo na pamet izložiti vlastite trupe takvoj masovnoj pogibiji bez dobrog strateškog opravdanja. A da stvar bude gora, u tom članku još je bilo i izravno sugerirano da nisu bila ispunjena očekivanja o hrabrosti i snalažljivosti Ukrajinaca. Ovdje će se mnogi sjetiti poznatog Kissingerovog aforizma: “Biti neprijatelj Sjedinjenih Država je opasno, ali biti prijatelj je fatalno.“

Iznimno važna stvar za razumijevanje rata u Ukrajini je činjenica da Rusija posjeduje nuklearno oružje. Ta je činjenica i glavni od nekoliko razloga zašto je pogrešno vidjeti veliku sličnost ruske agresije na Ukrajinu sa srpskom okupacijom dijelova Hrvatske početkom devedesetih. Prijetnja izbijanja nuklearnog sukoba između velikih sila, ili čak i “samo“ upotrebe taktičkog nuklearnog oružja unutar Ukrajine, unosi vrlo bitnu razliku između dinamike sukoba u tim dvjema situacijama i čini ih teško usporedivima.

Prije tri godine ruska vojna doktrina doživjela je značajnu reviziju. Tada je odlučeno da će u situacijama koje su ključne za nacionalnu sigurnost Ruske Federacije biti dopušteno upotrijebiti nuklearno oružje čak i u slučaju agresije na Rusiju u kojoj bi se koristilo samo konvencionalno oružje. U rujnu prošle godine Putin je održao govor u kojem je izjavio: “Bude li teritorijalna cjelovitost naše zemlje ugrožena, mi ćemo bez sumnje upotrijebiti sva sredstva koja nam stoje na raspolaganju da zaštitimo našu zemlju i naše ljude. To nije blef.“ Bilo je očigledno da je izraz “sva sredstva“ uključivao i nuklearno oružje, posebice zato što ga je Putin i eksplicitno spomenuo neposredno prije citirane rečenice. Američki predsjednik Biden je ocijenio da tu nuklearnu prijetnju treba uzeti ozbiljno. Ravnateljica američke Nacionalne obavještajne agencije, Avril Haines, je pak i ranije upozorila da bi Putin mogao upotrijebiti nuklearno oružje ako bi smatrao da postoji egzistencijalna prijetnja Rusiji, što bi se moglo dogoditi kad bi mu izgledalo da Rusija gubi rat.

Taj komentar ima izravne, dalekosežne i zabrinjavajuće implikacije za stratešku analizu rusko-ukrajinskog konflikta. Razmotrimo tri moguća scenarija. Prvo, ako rat ne završi pobjedom ijedne strane zato što će prerasti u dugotrajni sukob u kojem neće biti većih pomaka (“zamrznuti konflikt“), Ukrajina neće pobijediti. Drugo, ako Rusija pobijedi, logički slijedi da Ukrajina neće pobijediti. I treće, ako Ukrajina bude pred pobjedom, Rusija će (prema prosudbi najviših američkih dužnosnika) vjerojatno upotrijebiti taktičko nuklearno oružje pa je teško vjerovati da bi u takvim okolnostima Ukrajina mogla pobijediti. Dakle, kako god se okrene, Ukrajina neće pobijediti. Ovo je rezoniranje zasnovano na plauzibilnoj premisi da NATO neće upotrijebiti nuklearno oružje protiv Rusije čak i u slučaju nadolazećeg vojnog poraza Ukrajine.

Nije li ova logika defetistička u smislu da se time sugerira kako onda ne bi imalo smisla suprotstavljati se agresoru zbog straha od velikog broja žrtava? Naravno da ne. Riječ je samo o tome da je u konfliktu s velikom (a pogotovo s nuklearnom) silom racionalno uložiti maksimalne napore da se izbjegne zaoštravanje konflikta do one točke kad više nema povratka. To ne znači kapitulaciju i priznavanje poraza bez borbe, nego jedino to da ponekad treba razmišljati o faute de mieux rješenju koje, idealno gledano, nije optimalno, ali koje, realistički gledano, može biti najbolje moguće rješenje u danim okolnostima.

Jednostavno, ako su Austrija i Finska sasvim dobro proživjele razdoblje hladnog rata bez članstva u NATO-u (koje su mnogi njihovi građani vjerojatno priželjkivali), tim je putem također mogla krenuti Ukrajina prije 2014. i vidjeti kako stvari idu. Bilo bi još uvijek vremena za rat kasnije, ako bi se pokazalo da kompromis nije donio rješenje. Kad smo već kod Austrije, podsjetimo da je 1955. ta zemlja zbog svog tadašnjeg specifičnog statusa u dogovoru s Moskvom donijela ustavni zakon kojim je radi svoje izvanjske neovisnosti i nepovredivosti svog teritorija proglasila permanentnu neutralnost i obavezala se da nikada u budućnosti neće ući ni u jedan vojni savez. Austrijanci taj aranžman još uvijek smatraju toliko dobrim rješenjem da su se čak i nakon ruskog napada na Ukrajinu u anketama i dalje ogromnom većinom izjašnjavali protiv ulaska Austrije u NATO.

Naravno, nije rečeno da bi takav dogovor jednako dobro funkcionirao i u slučaju Ukrajine. Ali on pokazuje da čak i u konfrontaciji sa Sovjetskim Savezom (neosporno opasnijim oponentom od današnje Rusije) kompromis i popuštanje nisu nužno vodili u porobljavanje.

Istina je da bi članstvo u NATO-u donijelo Ukrajini znatno veću stratešku sigurnost od proglašavanja neutralnosti, ali nije bilo uvijek dovoljno svijesti o tome da izražavanje želje da se uđe u NATO neće, unatoč podršci Zapada, nužno i dovesti do ulaska u NATO. Članstvo u NATO-u je, moglo bi se reći, bila svojevrsna fatamorgana prema kojoj su bili usmjereni svi ukrajinski napori, ali koju su Rusi u svakom trenutku mogli rasplinuti vojnim napadom na Ukrajinu. I doista, potraga za tom fatamorganom na kraju je i prouzročila rat u kojem, kako sada izgleda, šanse za ukrajinsku pobjedu nisu dobre.

Sve to na zaoštren način otvara pitanje u kojoj je mjeri u sadašnjoj fazi sukoba dostižan proklamirani cilj Ukrajine da uđe u NATO i vrati pod svoju jurisdikciju teritorije koje je Rusija najprije okupirala (a potom — kršeći međunarodno pravo — i anektirala). Postavlja se ponovno i bolno pitanje o tome koliko je konfrontacija s Rusijom koja je dovela do rata zapravo imala smisla i opravdanja iz ukrajinske perspektive.

Među drugim zapadnim izvorima i New York Times je početkom ožujka 2022.  prenio izjavu ukrajinskog predsjednika Zelenskog da se “ohladio u vezi s pitanjem NATO-a“ te da je “spreman revidirati u ustavu zacrtani cilj Ukrajine priključenja NATO-u, a čak i na kompromis oko statusa ukrajinskog teritorija koji je tada kontrolirala Rusija.“ Tri tjedna kasnije isti je list izvijestio da su u pregovorima u Istanbulu između Ukrajine i Rusije o mogućem mirovnom sporazumu ukrajinski predstavnici izjavili da je “njihova zemlja spremna proglasiti se permanentno neutralnom — odustajući od pristupanja NATO-u, što je i bio ključni ruski zahtjev — i raspraviti ruske teritorijalne zahtjeve u zamjenu za ‘sigurnosne garancije’ od strane neke grupe drugih zemalja“.

Problem: ako je ukrajinsko vodstvo bilo spremno na tako velike ustupke u ožujku 2022., nije li bio bolji izbor da su izneseni slični prijedlozi kompromisa ranije, recimo, dok je Rusija još priznavala Donjeck i Luhansk kao dijelove Ukrajine ili, još bolje, prije nego što je bio anektiran Krim? Šteta bi bila puno manja u svakom pogledu — u ljudskim žrtvama, teritorijalnom gubitku i ekonomskom uništenju — a postojala je mogućnost (premda ne i sigurnost) da tada ne bi došlo do rata, nakon što bi osnovni ruski uvjet bio zadovoljen.

Kao što znamo, ti su kratkotrajni pregovori ubrzo propali i već godinu i pol dana nema nikakvih izgleda za nešto slično. Također, ima sve manje optimizma da će Ukrajinci uspjeti vojnom silom osloboditi sva ona područja koja sada kontrolira Rusija. Sve se češće spominje da će u konačnom raspletu Ukrajina morati pristati na promjenu granica na vlastitu štetu. Neki zapadni stručnjaci koji su do nedavno predviđali slavan ishod za Ukrajinu počeli su govoriti da bi se čak i pozamašni gubitak teritorija i odustajanje od NATO-a još uvijek mogli smatrati ukrajinskom pobjedom. Na primjer, istaknuti povjesničar Stephen Kotkin u intervjuu pod naslovom “How the Ukraine war ends“ kaže:

Ukrajinci su ustali protiv svojih domaćih tirana. Zašto? Zato što su željeli pridružiti se Europi. To je isti cilj koji imaju i danas. I to mora biti definicija pobjede: Ukrajina ulazi u Europsku uniju. Ako Ukrajina povrati cijeli svoj teritorij i ne pridruži se EU, je li to pobjeda? Nasuprot tome: Ako Ukrajina povrati što više svog teritorija koliko god je to moguće na bojištu, možda ne cijeli, ali pridruži se EU — bi li to bila definicija pobjede?

Naravno, bila bi.

Dva su tu problema. Prvo, Kotkin predstavlja kao pobjedu Ukrajine scenarij u kojem se ona pridružuje Europskoj Uniji iako to uopće nije bio njezin ključni cilj nego, naprotiv, ulazak u NATO, koji joj je jedini garantirao sigurnost. Rusiji dakako nije bilo u interesu da Ukrajina postane članica Europske Unije, ali ona nije to vidjela kao prelaženje “zabranjene“ crvene linije na način kako su gledali na članstvo u NATO-u. Uostalom, Putin je prošle godine izjavio da Rusija nema ništa protiv toga da Ukrajina uđe u Europsku Uniju jer to nije vojni blok nego ekonomska zajednica. Ako je tako, onda se eventualni ulazak Ukrajine u EU ne bi mogao računati kao element ukrajinske pobjede jednostavno zato što je postojala mogućnost da se to ostvari i bez rata.

Drugo, nema smisla niti Kotkinova tvrdnja da bi ulazak Ukrajine u EU bez znatnog dijela svog prijašnjeg teritorija bila pobjeda. Ne, ne bi. Kotkinovo manipulativno redefiniranje riječi “pobjeda“ tako da ona pokriva i ono što bi zdravi razum nazvao porazom podsjeća na poznati prijedlog američkog senatora Georgea Aikena koji je usred vijetnamskog rata rekao da je najbolje rješenje za SAD da jednostavno proglasi pobjedu i ode iz Vijetnama. Ispadne li da će Ukrajina na kraju odustati od te svoje ranije čvrste odluke da želi pristupiti NATO-u — a upravo je ta odluka dovela do rata koji će Ukrajinu koštati gubitka teritorija i smrti možda i više od sto tisuća njezinih građana — ima li smisla takav ishod ukrajinske politike nazvati pobjedom?

Ukoliko Ukrajina u nekom trenutku bude pristala na mirovni sporazum koji će za nju biti do te mjere nepovoljan, lako je moguće da će dosadašnje divljenje ukrajinskim političarima na njihovom hrabrom suprotstavljanju Rusiji biti velikim dijelom zamijenjeno uvjerenjem da su oni u stvari napravili goleme strateške pogreške s pogubnim posljedicama te da jednostavno nisu bili dorasli teškim izazovima s kojima je njihova zemlja bila suočena.

Naslovna fotografija: bombardiranje Mariupolja, 2022.

Izvor: Neven Sesardić/ Heretica