Kakav spomenik je bio u Veljunu u vrijeme zločinačke Jugoslavije, koliko imena je bilo na njemu i na kojem pismu, što danas piše na obnovljenom spomeniku na istom mjestu (plan je dalje obnavljati spomen obilježja na kojima su srpski teroristi poklali Hrvate, ratni huškac priča suprotno, Hrvati sve plaćaju, a srpski mediji sve prenose svijetu), tko i kad ga je podigao, tko je platio pročitajte u malo starijem tekstu Dragan Hazlera, o čemu Croativ.net nema jasan stav, ali ga djelomično prenosi…

*”Veljun” počinje s četničkim pokoljem hrvatske obitelji Mravunac*

1. Veljunski četnici su (Pupovčevi) “nevini Srbi” u organizaciji četničkog vođe srbsko-pravoslavnog popa Branka Dobrosavljevića iz Veljuna su uoči svoga Đurđev dana, noću 5/6. svibnja 1941. poklali 8-članu, vrlo mirnu i poštenu hrvatsku obitelj, mlinara na Korani Jose Mravunca u Hrvatskome Blagaju.

Tada 13-godišnju djevojčicu Milku Mravunac su četnički koljači i mučitelji nedotučenu bacili u nabujalu rijeku Koranu. Iako je djevojčica bačena s visine oko 6 metara pala je na lijes svoje bake, koju su četnici prije par minuta zaklali i bacili u Koranu. Iako izmrcvarena, djevojčica Milka Mravunac je doplivala do obližnje vrbe i kroz strmu priobalnu Koransku stranu otišla u selo Hrvatski Blagaj i u prvoj kući obitelji Grašić, dječjim plačem rekla o četničkom pokolju svoje obitelji.

Još je živa gospođa Milka Mravunac, stanuje u Zagrebačkim Dugavama i svakome na upit potvrđuje istinu o srbsko-četničkom pokolju svoje obitelji: Bake, roditelja i braće. Trebao bi Milorad Pupovac otići k njoj na razgovor pa bi se možda raztrijeznio od orgijaške komemoracije “nevinim” četničkim koljačima u Veljunu.

2. Iz Slunja je već 6. svibnja ujutro došla na lice mjesta sudska komisija (sudac Dr. Nikola Lasić, Dr. Nikola Zdunić, pristav Eduard Lenčarić, porotnik u sudu Đeranda Jelečanin, sudski službenik Milada Štefanac… i zapisničarka Milka Štefanac, sestrična od pisatelja ove dokumentacije pa su mi kroz nju poznati detalji četničkog zločina, tijek istraživanja i presude.

Zatim je ubrzo stigla i sudska komisija i Prijeki sud iz Zagreba, kojeg su sačinjavali: predsjednik Josip Rukavina i drugi pravnici: Grga Ereš, Mirko Mikac, Dr. Gromes, Vlado Singer i sudski pristav Ivan Betlhem. S ovima je stiglo iz Zagreba dvadesetak redarstvenika i jedan vod ustaša pod zapovjedništvom Maksa Luburića.

Ova imena i podatke navodim, jer lažna četnička i komunistička literatura doktora povijesnih laži Đure Zatezala, udbaša Petra Zinaića i njima sličnih suradnika okrivljuje seljake iz Hrvatskog Blagaja za čitav splet vezan uz pokolj hrvatske obitelji Mravunac, za hapšenje osumnjičenih Srba, za njihovu identifikaciju, za smrtnu presudu i smaknuće, što je notorna laž.

Nakon hapšenja osumnjičenih Srba i identifikacije pomoću nekoliko svjedoka, koji su vidjeli poznate srbske susjede, četnike da se okupljaju oko kuće Jose Marvaunca identificirani su brojni četnički koljači. Jedan od svjedoka, gosp. Nikola Filipčić je još živ. U identifikaciji srbskih četničkih zločinaca pomogla je preživjela Milka Mravunac, koja je prepoznala neke počinitelje ovog strašnog zločina, napose jednoga koji si je ranio ruku, kad je klao Milkinu braću i majku. U identifikaciji zločinaca pomogao je sudskim istražiteljima Popis od 27 četnika i posebno od 8 komunista pronađen u četničkom sjedištu kod popa Branka Dobrosavljevića.

3. Iz Zagreba je na mjesto četničkog zločina došao naprijed spomenuti Pokretni prijeki sud NDH i na temelju utvrđene istrage osudio na smrtnu kaznu 27 srbskih četnika plus 8 komunista na kaznu dugogodišnjeg zatvora.

4. Strjeljački vod Maksa Luburića, postrijeljao je svih 35 osuđenika – četničke koljače i komunističke suradnike.

5. Strijeljanje i pokop je namjerno izvršen u Hrvatskome Blagaju u mogućoj blizini, gdje su četnički zločinci poklali nedužnu hrvatsku obitelj Jose Mravunca.

6. Četnički i komunistički partizani su za odmazdu poubijali već za vrijeme rata više od polovice nedužnih hrvatskih seljaka iz Pavlovca i Hrvatskog Blagaja (autor ovog članka ima točan poimenički popis), veći broj preostalih su protjerali, a nakolicina Hrvata je pobjegla, da izbjegne četničko-partizanski pokolj. Tada najveće hrvatsko selu na prostoru Kotara Slunja s preko 1000 stanovnika svedeno je na stotinjak preživjelih. Sve su hrvatske seljake, muško i žensko, staro i mlado poubijali srbski četnici i srbski komunistički partizani.

7. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, šef Udbe u Slunju, poznati krvnik i lažljivac Petar – Pepa Zinaić sa sebi sličnim srbskim zločincima, prenesli su kosti od 27 četničkih koljača i 8 komunista (strijeljanih radi zločina po sudskoj presudi radi pokolja obitelji Mravunac) iz Hrvatskog Blagaja u novo izgrađenu kosturnicu uz Glavnu cestu, gdje nikada nije pala nijedna žrtva Drugog svjetskog rata.

8. Na spomen ploču ugravirano je 528 srbskih žrtava ustaškog terora, da putnici i prolaznici vide, kakovi su zločinci bili Hrvati.

Lažljivac Milorad Pupovac je s hrvatskim novcem obnovio kosturnicu, postavio novu ploču s ćiriličkim tekstom (stara je bila na latinici), dodao još nekakve kič figure i stihove iz pjesme “Smrt majke Jugovića”, što čak njegov predhodnik, šef slunjske Udbe Petar Zinaić nije učinio.

9. Autor ovog članka upozorio je sve nadležne u Republici Hrvatskoj na obadvije strane zločina u Hrvatskome Blagaju. Posebno je pisao ministru kulture mr. Boži Biškupiću, da treba postaviti javno spomenobilježje Hrvatskim žrtvama srbsko-četničkog zločina i obnoviti kuću poklane obitelji Mravunac, ali je sve ostalo zanemareno.

10. Osobno sa svojim trudom i sredstvima, uz pomoć slunjskih domobranskih veterana postavio sam u Hrvatskom Blagaju veliki drveni križ s raspetim Isusom u znak sjećanja na hrvatsku obitelj Mravunac, poklanu od srbskih zločinaca i ostale Hrvate iz Hrvatskog Blagaja – žrtve srbskih zločinstava obadva predznaka – četničkih i komunističkih.

11. Ovdje treba dodati i to, da je autor ovog članka, radi ometanja četničke komemoracije u Veljunu i radi postavljanja križa hrvatskim žrtvama četničkih i komunističkih zločinstava u Hrvatskom Blagaju, bio predmetom najogavnijih napada od svih hrvatskih medija (čitaj: YU komunističkih medija) i Prekršajnog suda.

Povod za ovaj članak, dao mi je jednostrani osvrt HTV-1 na Pupovčevo “nesmetano okupljanje, kao što je bilo ranije” komemoriranje žrtava ustaškog terora. Nije bilo “ustaše” Hazlera, da nogira plačljivog Pupovca kao 2001. godine. Nikakvo čudo za takav osvrt jer je HTV-1 u brojnim svojim emisijama uz izuzetak TV-kalendara i još nekoliko odličnih časnih iznimaka, tendenciozno protuhrvatski nastrojen.

12. Radi moga poštenog, istinitog, kulturno-povjesnog i domoljubnog hrvatskog djelovanja onemogućen mi je život u zavičajnome Slunju pa sam postao po drugiput hrvatski emigrant, a velikosrbski četnikoid Milorad Pupovac, lažljivac i zločinac za pisačim stolom, sjedi za visoku plaću u Hrvatskome saboru i doušnički u Srbskom parlamentu i srbskoj televiziji u Beogradu. Često je Milorad viđen na srbskoj televiziji i omiljeni suradnik u srbskim novinama.

…

Milorad Pupovac je zločinac po odgovornosti, nespriječavanjem zločinstava od njegovih petokolonaških Srba u Hrvatskoj. Jeli itko vidio jednu jedinu demonstraciju u Zagrebu, koju je organizirao srbski političar Milorad Pupovac protiv ratnih zločinstava, koje su činili njegovi Srbi u “SAO krajini” ili javnu osudu od Milorada Pupovca protiv srbskog granatiranja Dječje bolnice u Zagrebu…

Taj Milorad Pupovac u srbskim novinama “Vesti”, Beograd , 30. aprila, pozdravlja Haašku presudu hrvatskim generalima i osuđuje hrvatsku obranu “…jer se ne kaže zašto su ti ljudi dospeli tamo gde su dospeli… Ne govori se o njihovu zločinu rekao je Pupovac”. S takvim “zaslugama” Milorad Pupovac sjedi u Hrvatskom saboru, surađuje sa svim srbskim vlastima u Beogradu (češće je u srbskim novinama i na beogradskoj, nego na zagrebačkoj televiziji) i kao predsjednik srbske stranke i Srpskog narodnog vijeća izvlači od hrvatske sirotinje novac za četničke spomenike i za srbske novine “Novosti”, u kojima izvragava ruglu najzaslužnije hrvatske branitelje “oba su pala”, čak i tvorca suverene države Hrvatske – Dr. Franju Tuđmana i Gojka Šuška…

Mesiću i Pupovcu je mjesto u hrvatskome zatvoru, a ne u javnosti, u kojoj djeluju protiv Hrvatske.

Opet na srbsko orgijanje u Veljunu

Lažan je broj od 528 “žrtava ustaškog terora” u Veljunu, umjesto 35 strijeljanih zločinaca po sudskoj istragi i presudi u Hrvatskome Blagaju, koji su identificirani kao počinitelji zločina na hrvatskoj obitelji Mravunac.

Pripominjem s punom odgovornošću, na temelju istraživanja Komisije za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, da je na čitavom prostoru Općine Veljun, od svih vojska, koje su se tu kretale smrtno stradalo od 1941-1945. manje od 400 ljudi. Postoji pismena dokumentacija.

Lažan je tekst na spomen ploči jer su to bili strijeljani četnički zločinci radi pokolja 8-člane hrvatske obitelji mlinara Jose Mravunca, a ne nedužne srpske žrtve ustaškog terora.

Lažno je mjesto kosturnice na Veljunu, koja je (ako već?) trebala biti u Hrvatskome Blagaju na mjestu strijeljanja 27 četničkih koljača i osmorice komunističkih suradnika, a ne uz glavnu prometnicu da privlači putnike.

Lažan je datum 6. svibnja jer su četnički zločinci i komunistički suradnici po slovu pravomoćne sudske presude strijeljani 9. svibnja 1941. godine u Hrvatskom Blagaju, a ne u Veljunu.

Zatajen je uzrok, strijeljanja tih četničkih zločinaca i komunističkih suradnika, a taj je srbsko-zločinački pokolj 8-člane hrvatske obitelji Mravunac iz Hrvatskog Blagaja.

Milorad Pupovac komemorira srbske četničke zločince i komunističke suradnike, ali ne komemorira nedužne hrvatske žrtve, koje su poklali komemorirani srbski zločinci.

Milorad Pupovac nije niti jednom rječju spomenuo srbski zločin počinjen na hrvatskoj obitelji Mravunac, koji je bio povod i razlog za sudsku presudu smrtnom kaznom, radi pokolja nedužnih Hrvata.

Uostalom, reinkarnirani Svetozar Pribićević, kako se je Milorad Pupovac sam nazvao ne dolazi na komemorativne i druge svečanosti Hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata jer to nisu njegovi branitelji i nije njegov rat, nego rat protiv srbskih zločinaca, koji su od 1991. do 1995. ratovali protiv Hrvatske.

Zaključne misli

1) Ovakove srbsko-četničke i komunistiške orgije poput Srba u Veljunu i Srbu treba Hrvatski sabor zakonom zabraniti.

2) Hrvatski sabor treba obnoviti rad Komisije za utvrđivanje svih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća.

3) Treba ispitati točnost broja i identiteta žrtava na tisućama spomenika po srbskim selima u Hrvatskoj, na kojima su uglavnom trocifreni brojevi Srba, koje su poklali ustaše, a toliko nije bili svih stanovnika u selu.

Ostanu li ti lažni spomenici bez točne korekture, danas sutra će pokoljenja iz tih brojeva učiti, da su tu živjeli samo Srbi i “došli nekakvi divlji Hrvati, koji su od Srbije napravili Hrvatsku.

4) Ako je bilo znanstvene i povijesne odlučnosti, da se utvrde s maksimalno mogućom istinom sve žrtve Jasenovca, isto tako se moraju s maksimalnom točnosti utvrditi sve žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, njihovu nacionalnost i počinitelje.

Sve dotle, dok se ovo ne učini, neće završiti Drugi svjetski rat u Hrvatskoj.

Zaključno pitanje: Kako može i po kojemu zakonu Milorad Pupovac sjediti na dvije političke stolice, u Hrvatskome saboru u Zagrebu i u svima srbskim vlastima i medijima u Beogradu.

Te uloge Milorada Pupovca su izdajstvo. Takovo dvostoličarstvo parlamentaraca nije poznato u Europi između prijateljskih država, a Srbija još uvijek nije Hrvatskoj prijateljska država.

Dakle, Milorad Pupovac je izdajica, kojega skupo plaća hrvatska sirotinja, kroz visoku saborsku plaću. Može li uopće takav Srbin sjediti u Hrvatskome saboru!? Ovim pitanjem Milorada Pupovca bi se trebao pozabaviti Ustavni sud Republike Hrvatske.

Mr. sci. Dragan Hazler

Basel, 7. svibnja 2011.

Na obljetnički dan 7. svibnja 1948. kad je velezločinac Tito dao kindapirati i ubrzo ubiti Andriju Hebranga. Postavlja se pitanje istoimenom sinu, hrvatskom saborniku Prof. Dr Andriji Hebrangu, zašto ne makne ime ubojice svoga oca velezločinca maršala Tita s najljepšeg trga u Zagrebu?!