Donosimo vam snažno svjedočanstvo vlč. Donnellya i njegov put od alkohola, preko droge, pa sve do obraćenja u Međugorju.

SVEĆENIK MICHAEL JOSEPH DONNELLY/ FOTO: MATEO IVANKOVIĆ

Svećenik Michael Joseph Donnelly dolazi iz Sjeverne Irske, ima 43 godine i već 7 godina služi Bogu kao svećenik. Kako nam kaže, posjet Međugorju 2011. godine promijenio mu je život jer je tada primio brojne milosti, te se zaljubio u Euharistiju i klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Ovih dana nalazi se na hodočašću u Međugorju gdje će ostati oko tjedan dana, a u srijedu, 21. kolovoza predslavio je jutarnju svetu misu na engleskom jeziku u crkvi sv. Jakova. Nakon svete mise novinar Radiopostaje Mir Međugorje razgovarao je s njim, a on im je prepričao svoj put od alkohola, preko droge, pa sve do obraćenja u Međugorju. Svjedočanstvo prenosimo u nastavku.

„Ja sam svećenik Michael Joseph Donnelly i dolazim iz Sjeverne Irske, te sam član zajednice ‘Misionari Presvete Euharistije‘. Međugorje je važan dio u mome životu i u mome zvanju. Prvi put sam u Međugorje došao 2011. godine kada me je majka pozvala da dođem u Međugorje iako o njemu nisam ništa do tada znao, ali sam poslušao majku i rekao sam da ću ići s njom, a ona je također inzistirala da i moj brat pođe s nama. Tako smo nas troje pošli u Međugorje. To vrijeme u Međugorju je bilo veoma ispunjeno mirom i ljudi su mi govorili da svakako otiđem na Euharistiju i klanjanje Presvetom, a ja nisam ni znao što je to, ali sam ipak otišao. Sjećam se da je bio četvrtak večer, klanjanje, bilo je tisuće hodočasnika, a u to vrijeme nisam znao što je na oltaru, da je to pokaznica i da je Isus u Presvetom sakramentu. Tijekom tog vremena klanjanja bio sam na koljenima među svim tim tisućama hodočasnika, ali sam osjetio takvu ljubav u svome srcu i takvo ozdravljenje u svome srcu i znam da je to Isus radio u mome srcu”, kazao je vlč. Donnelly, te kazao kako ga je to pripremalo za sljedeći dan koji je bio jako poseban dan za njega.

Tijekom tog vremena klanjanja bio sam na koljenima među svim tim tisućama hodočasnika, ali sam osjetio takvu ljubav u svome srcu i takvo ozdravljenje u svome srcu i znam da je to Isus radio u mome srcu.

„Bio je to petak, 19. kolovoza, 10:20 sati, to nikada neću zaboraviti. To su bili trenuci koji su promijenili moj život. Bilo je to tijekom svete mise ovdje u crkvi sv. Jakova. Tu su bila dva svećenika, među brojnim svećenicima koji su bili na oltaru. Jedan je slavio svetu misu, a drugi je propovijedao. Njihova imena su bila vlč. Michael i vlč. Brian. Moje ime je Michael, a moj brat je Brian. Vlč. Brian je irski svećenik misionar, a on je govorio svoje svjedočanstvo tijekom propovijedi kako je imao poteškoće tijekom svećeništva, ali došavši u Međugorje imao je brojna iskustva s Gospom. I tako dok je on govorio o svome iskustvu u meni su bili tako snažni osjećaji, bilo je poput nekakvog zemljotresa i bio sam sav u suzama. Znao sam da Duh Sveti djeluje i bilo je tako intenzivno. Prvo što sam učinio nakon te svete mise je da sam otišao do Gospina kipa koji se nalazi ispred crkve ovdje u Međugorju. Kleknuo sam na koljena i kazao ‘Majko, žao mi je‘, te da želim imati ljubav kojom nas ona ljubi. Jer jedna stvar koja me uznemiravala u vezi Međugorja bilo je pitanje zašto su svi ovdje toliko usmjereni prema Gospi, a ne prema Isusu. Iako sam molio krunicu, nisam to razumio. Ali sam nakon te milosti tijekom svete mise shvatio da je Gospa Majka Božja i da je ona ujedno i moja majka”, kazao je vlč. Michael Joseph Donnelly, te naglasio kako je tada svoje srce darovao Gospi i kako su mu se nebrojena iskustva dogodila u Međugorju.

Iako sam molio krunicu, nisam to razumio. Ali sam nakon te milosti tijekom svete mise shvatio da je Gospa Majka Božja i da je ona ujedno i moja majka.

„Posebno tijekom ispovijedi kada su se dogodila ozdravljena, ali najveći dar koji sam primio u Međugorju je dar Gospina srca. Ona želi darovati cijelom svijetu ljubav Isusovu, što znači ljubav prema Euharistiji. To je ono što sam sačuvao u Međugorju, dar iskustva Euharistije i ljubav. Kada sam došao u Međugorje tada nisam znao da je to Isus u Euharistiji, ali kada sam otišao iz Međugorja znao sam u svome srcu je Isus u svetoj Euharistiji i to je potpuno promijenilo moj život, okrenulo ga na pravi put i znao sam kada se vratim kući u Irsku da ću ići na svetu misu svakoga dana, da ću primiti Isusa u svetoj pričesti svakoga dana. Svi su pomislili tada da sam lud kada sam se vratio kući, posebno kada sam osjetio da me Gospodin zove da budem svećenik, jer sam se samo mjesec dana prije odlaska u Međugorje zaručio i bio na putu prema vjenčanju. Kada me svećenik vlč. Michael upitao što inače radim, rekao sam mu da ću se uskoro vjenčati, a on se nasmijao i rekao mi: „Znaš što se ponekada događa ljudima koji dođu ovdje? Ne vrate se isti”. Ja sam oduvijek znao u svome srcu da sam rođen kako bih bio svećenik. Prije ovoga iskustva u Međugorju, sjećam se kada sam imao 9 godina, majka me je često vodila na svetu misu, volio sam biti na svetoj misi. Kada mi je bilo 13 godina moj brat je tragično stradao i bilo je još mnoštvo tragičnih događaja u našoj obitelji, mnoštvo testova. Sjećam se da sam tada bio i prestao moliti, kao i ići na svetu misu i počeo živjeti neki drugi svijet, pio sam, drogirao se, volio žene i sve drugo što svijet nudi. To je trajalo mnogo godina, dok nisam došao u Međugorje gdje sam iskusio Isusa u svetoj Euharistiji što je potpuno transformiralo moj život”, kazao je vlč. Michael Joseph Donnelly, te nastavio:

Sjećam se da sam tada bio i prestao moliti, kao i ići na svetu misu i počeo živjeti neki drugi svijet, pio sam, drogirao se, volio žene i sve drugo što svijet nudi.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Medjugorje Mary TV (@marytv.tv)

„Iako nisam puno znao o vjeri, ali sam svaki dan išao na svetu misu, na klanjanje. Kada sam se vratio drugi put u Međugorje, milost koju sam tada dobio je da kada idem na svetu misu, saznanje da tada idem kao da mi je to prva, zadnja i jedina sveta misa. Tako da kada sam se vratio doista sam na takav način želio sudjelovati na svetoj misi, kao i na svetoj pričesti. Iako sam puno sati provodio pred Presvetim, kada sam išao na posao imao sam duboku želju provoditi još više vremena u molitvi pred Presvetim. Tada sam kazao molitvu: ‘Gospodine, pokaži mi put!‘. Nakon dva tjedna bio je jedan svećenik koji nije bio u našoj zajednici, ali dolazi iz istoga grada kao i ja, ali je zaređen u Francuskoj. Otišao sam na tu svetu misu i znao sam da moram pričati s njim i kazati mu za ljubav prema Euharistiji, klanjanju… On me nakon svete mise pozvao u svetište Knock u Irskoj gdje smo proveli vrijeme u molitvi i u zajednici u kojoj je on bio. Nakon toga pozvao me u Francusku, dao sam otkaz na poslu, te dva tjedna poslije sam otišao u Francusku. Nakon tri tjedna, sjećam se da je bio petak večer, mi smo tražili nešto pojesti, a taj svećenik me pitao o mome iskustvu u Međugorju. Govorio sam mu o tome što se dogodilo u petak, 19. kolovoza, u 10 sati i 20 minuta. Ovaj svećenik je također provodio puno vremena pred Presvetim oltarskim sakramentom. On kada je pred Presvetim on zapiše koliko je sati, o čemu je meditirao i što je primio od Boga. Dok sam mu ja govorio o iskustvu Međugorja i što se dogodilo 19. kolovoza, vidio sam da se nešto događa. Oči su mu zasjale, a čeljust mu se spustila jer se to dogodilo točno u isto vrijeme kada je, kao i ja u Međugorju, bio u kapelici klanjanja u Armaghu, odakle obojica dolazimo, i meditirao o obraćenju Mateja kad je Isus prošao pokraj njega i rekao mu ‘Slijedi me‘. On je kazao kako je te riječi ‘Slijedi me‘ prihvatio u svome srcu i da je bio jako intenzivan osjećaj. Znao je da se netko u to vrijeme obratio, da je ta osoba iz Armagha i da će biti dio njegove zajednice, te je sve to zapisao u svoje bilješke. Nakon godine dana Bog nas je spojio, kako bi se potvrdilo što je on dobio u molitvi i što sam ja osjetio u Međugorju. I to uistinu pokazuje snagu provedenog vremena pred Isusom u Presvetom oltarskom sakramentu. U prisutnosti Isusovoj u Presvetom sakramentu nikada nijedan trenutak nije izgubljen. I mi uzimamo njegovu riječ, živu Božju riječ, koja stvara i ponovno stvara ono o čemu mi meditiramo. To se događa u svijetu. Tu su obraćenja, tu su ozdravljenja, tu su duhovna zvanja”, kazao je vlč. Michael Joseph Donnelly, te poručio:

Nakon godine dana Bog nas je spojio, kako bi se potvrdilo što je on dobio u molitvi i što sam ja osjetio u Međugorju.

„Isus je najveći dar! Euharistija je najveći dar koji imamo i ona je odgovor na apsolutno sve. Što ga više upoznajemo i volimo i obožavamo ga i puštamo ga u svoje srce, tada će više doći do preobrazbe u svijetu. U Međugorju sam bio više od 20 puta, a na ovome hodočašću ću biti oko tjedan dana. Ono što bih posebno naglasio u Međugorju i što vraća ljude ovdje, a to znam iz vlastitoga iskustva, to je klanjanje Presvetom, Euharistija, ispovijedi… Pristupao sam ispovijedima i kao hodočasnik, ali kao svećenik je to jako iskustvo. Post je također jako važan, a kada god dobijemo napast da uzmemo hranu zamolimo Boga da nam tu glad preobrazi u glad za Euharistijom. Gospa nas poziva na pet kamenova, a jedan od njih je i riječ Božja za što bih ohrabrio svakog katolika da uzme taj mač riječi, Njegovo oružje za bitku u kojoj se borimo. Ako se želimo boriti moramo uzeti oružje Duha Svetoga, a to je riječ Božja. Za one koji nisu još bili u Međugorju, poručio bih im da ih Gospa poziva i kada dobiju taj poziv neka odgovore na njega i nikada neće požaliti, već će to biti za njih preobražavajuće iskustvo. Dođite i vidjet ćete! Hvala vam”, kazao je vlč. Michael Joseph Donnelly.

Studija provedena u 125 zemalja pokazala da su ljudi umirali od Covid mjera i cijepljenja, a ne od “pandemije” – piše Marijan Leko na Epoha portalu, djelomično prenosimo…

Analiza podataka o globalnoj smrtnosti iz 125 zemalja tijekom razdoblja Covida (2020.-2023.) sugerira da glavni uzrok prekomjerne smrtnosti nije sam virus, već mjere i intervencije poduzete kao odgovor na pandemiju. Studija pokazuje da su karantene, društveni stres, medicinske intervencije poput mehaničke ventilacije i masovne kampanje cijepljenja bili glavni čimbenici koji su pridonijeli prekomjernoj smrtnosti. MFG Austrija poziva na trenutnu i beskompromisnu ponovnu procjenu.

Priopćenje za javnost stranke MFG / Temeljna prava ljudskih sloboda

Unatoč uvođenju cjepiva protiv Covid-19 koje se promiče kao “mjenjač igre”, nije primijećeno kao značajno smanjenje prekomjerne smrtnosti. Naprotiv: studija procjenjuje da se do 16,9 milijuna smrtnih slučajeva u ispitanim zemljama može izravno pripisati cijepljenju. To nameće ozbiljna pitanja o učinkovitosti cjepiva i sugerira da su političke i medicinske mjere tijekom pandemije prouzročile više štete nego sam virus.

Sve više i više znanstvenih radova dokazuje ono što smo mi u MFG-u uvijek govorili: postupci vlada bili su problem, a ne virus, rekao je Joachim Aigner, predsjednik Savezne stranke Austrije.

Velike razlike u mortalitetu među zemljama pokazuju da u početku nije bio jedinstveni virus, već specifični nacionalni uvjeti i mjere koji su bili odlučujući čimbenici za povećanje broja smrtnih slučajeva. Rezultati sugeriraju da su Covid krizu prvenstveno potaknule političke odluke i opsežno medicinsko ispitivanje mRNA, a ne virus.

Brojke, podaci, činjenice su na stolu. RKI-jevi tajni protokoli također. Što se još mora dogoditi prije nego što se počnemo miriti s onim što dugujemo žrtvama? Rekao je Dagmar Häusler, dipl.ing. iz MFG-Austrija.

Studija od 521 stranice Denisa G. Rancourta, Josepha Hickeya i Christiana Linarda, svi sa Sveučilišta u Quebecu, objavljena je kao predtisak putem Researchgatea 14. srpnja ove godine. Studija na stranici 269 pokazuje da također postoji značajna veza između prekomjerne smrtnosti i uvođenja cijepljenja u Austriji. Stranica 380 koristi krivulju da pokaže kako je prekomjerna smrtnost u Austriji brzo porasla samo s cijepljenjem:

Poveznica na studiju: Prostorno-vremenske varijacije prekomjerne smrtnosti od svih uzroka u svijetu (125 zemalja) tijekom Covid razdoblja 2020.-2023. s obzirom na socio-ekonomske čimbenike i javnozdravstvene i medicinske intervencije.

Dužnost je političara provesti sveobuhvatnu i cjelovitu istragu zločina u Coroni – a mi u MFG-u osigurat ćemo da se to i dogodi, rekla je Dagmar Häusler, dipl.ing. iz MFG-Austrija.

Stranka MFG – Narod, sloboda, temeljna prava poziva sve političare i vladine savjetnike koji djeluju od 2020. godine da konačno očiste i aktivno doprinesu temeljitom procesuiranju događaja iz navodnih epidemijskih godina. Pogrešne mjere donijele su bijedu i smrt – ali cijepljenja su možda dovela do pravih masovnih smrti.

Do danas su novine pune izvješća o “iznenadnim i neočekivanim” smrtima koje pogađaju i mlade ljude, osobito od iznenadne srčane smrti i raka. Rodbina žrtava zaslužuje istinu – a zločinci i krivci ovoga puta moraju biti privedeni pravdi. Može se reći da je sreća što u Austriji nikada nije uvedeno obvezno cijepljenje.

…

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima obilježen je u Splitu predstavljanjem knjige Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću autora dr. sc. Hrvoja Mandića. Uz autora knjigu su predstavili dr. sc. Mario Jareb s Hrvatskog instituta za povijest i Radoslav Zaradić, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt.

Organizatori su bili Hrvatska udruga Benedikt zajedno s Družbom “Braća Hrvatskog Zmaja” – Zmajski stol u Splitu, ogrankom Matice hrvatske u Splitu, splitskom podružnicom Hrvatske matice iseljenika i Hrvatskim pomorskim muzejom u Splitu.

Cjeloviti prikaz knjige napisao je Ivan Prskalo, objavljen je u Hercegovina: Časopis za kulturno i povijesno nasljeđe br. 9 iz 2023. i dostupan je na sljedećoj poveznici: https://hrcak.srce.hr/file/444478

U nastavku donosimo dio uvodnog govora predsjednika Hrvatske udruge Benedikt Radoslava Zaradića.

Lokacija za predstavljanje nije odabrana slučajno. Novovjekovna utvrda Gripe  izgrađena je u drugoj polovici XVII. stoljeća radi obrane grada Splita od Osmanlija. U tri stoljeća postojanja namjena utvrde bila je prvenstveno vojna. Od 1980-ih tu se nalazio vojno-pomorski muzej i knjižnica. 1991. g. bio je to prvi vojni objekt u Splitu kojega je oslobodila hrvatska vojska.

Krajem Drugoga svjetskog rata u tvrđavi je bio jedan od najvećih partizanskih logora na ovome području. Arhivski dokumenti potvrđuju kako je najmanje 350 zarobljenih pripadnika hrvatskih oružanih snaga i civila koji su se u tom logoru nalazili početkom prosinca 1944. odvedeno i ubijeno, najvjerojatnije na području današnjeg gradskog groblja Lovrinac. Postoji i raniji dokument iz studenog 1944. g. koji poimenično navodi 62 zarobljenika iz logora Gripe koji su također ubijeni. Koncem 1944. g. dokumentirano je kako su se na Gripama privremeno nalazili i njemački ratni zarobljenici. Opunomoćeništvo UDB-e za kotar Sinj 14. travnja 1948. dostavlja Odjeljenju UDB-e za Dalmaciju u Splitu popise ubijenih osoba s području kotara Sinj nakon što su ga u listopadu 1944. zauzele partizanske postrojbe. Na tim popisima nalazi se 58 osoba za koje se navodi da su „predani zarobljeničkom logoru Gripe“ gdje su „likvidirani kratkim postupkom“ u razdoblju od listopada 1944. – dakle odmah po zauzimanju Splita, do siječnja 1945. g. (izvor: Geiger, Vladimir i Mate Rupić. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946.: dokumenti. Knjiga 4: Dalmacija. 2011. g;  str. 236, 296, 826-834, 838-839, 841-842).

Danas u Hrvatskoj stasaju nove generacije, neokrznute našom prošlošću s pogledom na europsku budućnost. Ali i s nedovoljnim poznavanjem vlastite nacionalne povijesti. Prema Rezoluciji Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, sjećanje na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe.

Dvadeseto je stoljeće u Hrvatskoj stoljeće totalitarnih režima. Bila su čak tri: monarhistički jugoslavenski, ustaški profašistički i jugoslavenski komunistički. Trajali su gotovo cijelo jedno stoljeće. Nema obitelji u Hrvatskoj čiji članovi nisu stradali od barem jednoga od njih.

Osude zločina fašizma, osobito holokaust, neprijeporna je tekovina suvremenog demokratskog svijeta kojemu pripadamo. Ali i tu treba imati na umu činjenicu kako su rezultati istraživanja žrtava ustaškog režima uglavnom nastali za vrijeme komunističke Jugoslavije i u svrhu službene jugoslavenske politike i njima treba pristupiti s oprezom. I dan danas se megalomanskim brojem žrtava jasenovačkog logora služi službena srbijanska politika, premda je njihov broj manji od onog kojim se služe. Neslužbenim brojkama i odokativnim procjenama samo se može koristiti u političkim manipulacijama.

Iako je prošlo više od trideset godina od pada komunističkog režima i uspostave demokratske vlasti, u Hrvatskoj vlada i dalje izostanak pune svijestio oblicima i razmjerima masovnih i pojedinačnih zločina i kršenja ljudskih prava koji su se događali u razdoblju komunističke vlasti. Hrvatska ulazi u 14. godinu članstva u Europskoj uniji, integraciji europskih država koja je nastala kao odgovor na patnje koje su nanijeli dva svjetska rata i kao rješenje za prevladavanje dubokih podjela i neprijateljstava na europskom kontinentu kroz suradnju i integraciju, prije svega ekonomsku, a zatim i političku (institucionalnu).

Europa unija je utemeljena na vrijednostima poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine zakona i poštovanja ljudskih prava. Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe ističe kako postoji hitna potreba za većom osviještenošću, moralnim preispitivanjem i pravnim istragama u pogledu zločina staljinizma i drugih diktatura.

Europa neće biti ujedinjenja dok se svi nacistički, staljinistički, fašistički i komunistički zločini ne priznaju kao zajedničko povijesno nasljeđe o kojemu se mogu iznositi poštene i temeljite rasprave. Bez istine i sjećanja iz prošlosti nema pomirbe.

U Rezoluciji Europskog parlamenta iz 2009. g. o europskoj savjesti i totalitarizmu stavak 10. navodi se kako je jedan od ciljeva: „primjereno očuvanje povijesne memorije, opsežno revidiranje europske povijesti i (…) europsko široko priznavanje svih povijesnih aspekata moderne Europe kroz jačanje europske integracije.“

Kod nas nedostaje kultura dijaloga. I Europski parlament promiče opsežno revidiranje europske povijesti, a dok se kod nas u nekim akademskim krugovima ponekad događa upravo obrnuto. Revizije rezultata bivše komunističke historiografije nerijetko se bezrazložno odbacuju budući da ne odgovaraju „službenoj“ verziji povijesti koju je Komunistička Partija sastavljala i promovirala. Znanost kao i historiografija je sama po sebi sklona reviziji i bez stalnog propitkivanja ne može se doći do kvalitetnih i što objektivnijih rezultata.

St. 16. te iste rezolucije: „krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima je pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove.“

Iako su postojale formalizirane inicijative od ranih 1990-ih koje su osnivali i Hrvatski sabor i hrvatske Vlade (kao primjerice Komisija za žrtve II. svjetskog rata i poraća, ili Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata osnovan 2011) hrvatske državne institucije još nisu dovoljno učinile po pitanju istraživanja i rasvjetljavanja svih zločina koje je komunistički režim počinio. I Hrvatski sabor kao najviše predstavničko i zakonodavno tijelo vlasti je30. lipnja 2006. g. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945-1990. To je trebao biti početak pravnog i institucionalnog razračunavanja s komunističkim režimom u Hrvatskoj. Ali nije. Do danas niti jedan postupak protiv optuženih zločinaca komunističkog režima nije okončan pravomoćnom presudom na nekom hrvatskom sudu. Istraživanje i uređenje grobišta iz komunističkog perioda trenutno se nalazi u ingerenciji Ministarstva hrvatskih branitelja koje je do sada ustanovilo preko 1.000 stratišta iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća.

Kolokvijalno nazvano Vijeće za suočavanje s prošlošću donijelo je početkom 2018. g. Dokument dijaloga u kojemu jasno stoji kako su „u vrijeme komunističkih vlasti počinjeni teški zločini i kršena ljudska prava, ne samo neposredno u poraću, nego konstantno, s povremenim intenzivnim kampanjama“ i da je „činjenica kako postoji asimetrija između dobro poznatih fašističkih zločina koji su i javno osuđeni te dugo prikrivanih i manje istraženih komunističkih zločina“.

Niti jedna hrvatska Vlada do sada nije prevladala nejasnoće u odnosima prema kaznenim djelima i posljedicama vladavine totalitarnih režima te njihove jedinstvene primjene u sudskoj i javnoj praksi.