Oni koji se posvećuju obrani tradicionalnih stvari (liturgija, katekizam, otpor štetnim doktrinama) često se ustručavaju reći da se trenutno nalazimo u netipičnoj crkvenoj situaciji. Pogotovo kada je u pitanju liturgija. Čak i ako tvrde da staroj liturgiji ne prisustvuju zbog osjetljivosti, već zbog vjere, osjećaju da mogu učinkovito braniti svoje stajalište protiv zagovornika nove liturgije kao legitimnog slobodnog izbora. Istina je da argumenti ove vrste mogu prilično dobro funkcionirati s katoličkim mišljenjem općenito, za koje je liberalizam postao nenadmašan horizont; ali činjenica da je dopušteno iskoristiti taktičku prednost ovakvog stanja uma ne znači da je to opravdano.

Paradoksalno, oni čak ponekad izvrću tradicionalnu doktrinu kako bi je obranili. Jedan primjer je ekstremna redukcija doktrine poslušnosti crkvenim vlastima i njihovim učenjima. Budući da je, u mnogim pogledima, pokornost vlastima danas neodrživa u savjesti, oni praktički potvrđuju da je slobodno ispitivanje bio zajednički nauk Crkve, pri čemu svaka osoba odlučuje što je katoličko u ime “tradicije” od koje svatko je u konačnici skrbnik. Ili nastavljaju s vađenjem doktrine rimske nepogrešivosti tvrdeći da je Prva stolica često izdavala heterodoksne doktrine. Drugim riječima, nenormalnost onoga što se sada događa prenosi se na staru Crkvu.[1] A antimodernisti postaju modernisti.

Ovdje ćemo se baviti samo argumentima u obranu tradicionalne mise. Osobito bismo željeli razmotriti dva koja se često koriste za opravdavanje besplatne opcije u korist tradicionalnog misala:

(1) Pozivanje na bulu Quo primum iz 1570., utoliko što navodi da se misal koji ona objavljuje može koristiti “zauvijek”. I

(2) činjenica da je Crkva uvijek priznavala legitimnost različitosti obreda.

Zašto tradicionalnu latinsku misu toliko mrze?

U načelu, svi su relevantni, ali samo ako ih izbjegavamo koristiti kao da su okolnosti koje zahtijevaju njihovu uobičajenu uporabu današnje:

“Ovaj misal [tridentski misal] može se slijediti […] zauvijek.” (Bull Quo primum)

Recept sv. Pija V. treba promatrati u kontekstu. Njegove dvije bule o brevijaru i misalu, izdane u skladu s željama Tridentskog koncila, imale su za cilj uspostaviti prvenstvo knjiga Rimske kurije nad svim posebnim običajima latinskog svijeta, koji bi ipak mogli preživjeli ako se dokaže da su stari barem 200 godina. “Zauvijek”, svi su rimski svećenici trebali koristiti misal i brevijar koje je Papa proglasio. Ili, ako je bio u mjesnoj crkvi u kojoj se određeni misal ili brevijar neprekidno koristio najmanje dvjesto godina, mogao je i dalje koristiti rimsku knjigu “zauvijek” (s tim da, ako bi se Oficij pjevao u zboru, zajedničko pravilo morali su postaviti biskup i kanonici).

Zapravo, većina biskupija i kongregacija u latinskom svijetu mogla je utvrditi da su njihove vlastite knjige, osobito u katedralama i sveučilišnim crkvama, datirale nakon 14. stoljeća. Međutim, većina biskupa i kaptola radije se priklonila brevijaru i misalu, djelomično zbog ekonomičnosti i pogodnosti knjižara, jer je bilo teško i skupo izdavati biskupijske knjige. Stoga su rimske knjige općenito prihvaćene, isprva čak i u Francuskoj (tek u posljednjoj trećini 17. stoljeća počelo se pozivati ​​na pravo na posebne dijecezanske knjige, kasnije opisane kao “neogalikanske”, počevši od Bečkog brevijara u 1678).

Osim vizigotskog ili mozarapskog obreda, sačuvanog na nekoliko mjesta u Španjolskoj, možemo li doista govoriti o nerimskim latinskim obredima u biskupijskim ili vjerskim crkvama koje su sačuvale svoje običaje? Samo je ambrozijanski obred, iako vrlo blizak rimskome, imao dovoljno važnih posebnosti da se kvalificira kao poseban obred. To nije bio slučaj za lyonske[2], kartuzijanske, dominikanske ili premonstratske obrede. Niti su bile prakse mnogih katedrala, svetišta i redovničkih redova, koji su imali vlastite mise, predslovlja, pjesme i slijedove.

Dva teksta svetog Pija V. ovako glase:

Izvještaj s linije fronta: Nove runde u ratu protiv tradicije

Bula Quod a nobis, 7. srpnja 1568., za izdavanje Rimskog brevijara: “Osim spomenute ustanove ili običaja koji prelazi dvije stotine godina […], svi oni koji moraju izgovarati i pjevati kanonske Časoslove, prema običaj i obred Rimske Crkve […] bit će od sada apsolutno obvezan zauvijek izgovarati i pjevati Časove danju i noću, prema propisima i uredbi ovog Rimskog brevijara.”

Bula Quo Primum, 14. srpnja 1570., za izdavanje Rimskog misala: “Priznajemo i dopuštamo da se ovaj isti misal može u cijelosti slijediti u misi koja se pjeva ili čita, u bilo kojoj crkvi i u svakom slučaju, bez imalo grižnje savjesti i bez ikakve kazne, osude ili prijekora, te da se može valjano koristiti slobodno i dopušteno, i to zauvijek”.

No, ako je prvenstvo uporabe brevijara i Rimskog misala utvrđeno “zauvijek”, i unatoč klauzuli kojom je papa odredio “da se ništa ne dodaje, oduzima ili mijenja” misalu koji je upravo uredio, Rim je bio uvijek slobodan revidirati knjige koje je tako dao svim latinskim svećenicima, uvijek u slučaju skromnih izmjena. Unatoč tim izmjenama, smatralo se da su brevijar i misal u biti ostali tridentska izdanja sv. Pija V., kao što svjedoče bule Quod a nobis i Quo primum, uvijek tiskane kao predgovori. Tekst bule Quo primum otisnut je na čelu misala tek 1965., u prvom misalu reforme Pavla VI.

Neposredni nasljednici Pija V., Klement VIII (papa 1592.) i Urban VIII (papa 1623.), uveli su revizije (lat. Vulgata za poslanice i evanđelja, nove službe).

Uz blagdane novih svetaca u nekoliko su navrata dodavane nove mise i predslovlja (tj. predslovlje pokojnika, sv. Josipa, Srca Isusova, Krista Kralja i pod Pijem XII. onu krizmene mise na Veliki četvrtak). Također treba napomenuti da je značajan dio latinskih liturgijskih djela (mise, proze, pjesme) nastavio postojati sve do Francuske revolucije, te su se lako integrirali u lokalne liturgije. Kardinal de Bérulle je, na primjer, sastavio Office de Jésus za 28. siječnja, blagdan koji je odredio za Kongregaciju oratorija Isusova, i za osminu ovog blagdana, bez da se itko protivio. Tek u 19. stoljeću liturgijski dodaci i preinake bili su isključiva odgovornost Rima.

Najvažnije promjene na brevijaru i misalu dogodile su se u 20. stoljeću: sveti Pio X. preinačio je raspodjelu psalama, vratio se na recitiranje 150 psalama tjedno i čvršće utvrdio primat temporala nad sanktoralom ( što je zahvatilo i misal); i Pio XII reformirali su Veliki tjedan, olakšali obrede i ponovno uspostavili “istinu sati” (misa Velikog četvrtka navečer, svečanost Velikog petka poslijepodne i ceremonija Uskrsnog bdijenja u subotu navečer, umjesto u četvrtak ujutro, petak ujutro odnosno subotom ujutro), što je omogućeno opuštanjem discipline euharistijskog posta. Iako su dvije reforme Pija X. i Pija XII. možda dovele do nestanka nekolicine uglednih tekstova i običaja, nitko nikada nije osporio činjenicu da su, u smislu forme i sadržaja, Brevijar i Misal prestali biti tridentske knjige.

Zanemareni dragulj u tradicionalnom rimskom misalu: Euharistijsko srce Isusovo

Davanje knjiga iz 1568. i 1570. “na vijek trajanja” nije spriječilo varijacije, od kojih su neke bile značajne, ali ne i revolucionarne. Opravdanje za neuporabu nove mise stoga može biti samo suštinsko, s naglaskom da ona predstavlja preokret – teološko opravdanje, tvrdeći da nova misa slabi izričaj euharistijske žrtve, a osobito izričaj nauka o misu kao žrtvu pomirnicu.

To je zapravo i razlog zašto je Joseph Ratzinger legalizirao postojanje stare liturgije sankcionirane tekstovima iz 1984. (Quattuor abhinc annos), 1988. (Ecclesia Dei adflicta) i 2007. (Summorum Pontificum). Ne objašnjavajući se do kraja, kritizirao je nasilan i radikalan način na koji je preobrazba provedena: “Ruši se stara zgrada da bi se izgradila nova, pri čemu se doduše obilato koristi materijal i planovi stare. .”[3].\

Pravno obrazloženje koje objašnjava da Novus Ordo Missæ nije lex orandi u strogom smislu riječi, zakon u strogom smislu riječi, jednostavno zato što, ako su sve stvari jednake, ovaj novi Ordo, koji je vrlo fluidan i što manje ritualiziran, za sebe priznaje samo relativni autoritet (što je samo po sebi temeljni problem). Zapravo, ona uključuje beskonačan broj mogućih varijacija i izbora u svojim obredima i formulama, uključujući onu najvažniju, euharistijsku molitvu.

U biti, nalazimo se pred jednom drugom misom, koja se u važnim aspektima razlikuje od tradicionalne rimske mise. Uz ovo doista temeljno pojašnjenje, savršeno je moguće koristiti tradicionalni rimski misal “u vječnost” – iako u potpuno drugačijem kontekstu od onoga iz 1570., i koristeći ga na način koji Quo primum očito nije predvidio (osim upotrebe tradicionalnih misala iz drugih obreda ili drugih latinskih običaja, kao što su tradicionalni ambrozijanski misal, tradicionalni lyonski misal, tradicionalni mozarapski misal, tradicionalni dominikanski misal, itd.[4])

Vrlo je vjerojatno da Summorum Pontificum iz 2007., kvalificirajući drevnu liturgiju kao usus antiquior, implicitno upućuje na pravilo koje je postavila bula Quo primum, koja je odobrila opstanak običaja koji su mogli dokazati dvjestogodišnje postojanje. Osim što se ovdje nije radilo o opstanku pojedine Crkve ili skupine pojedinih Crkava, nego zapravo cijele Rimske Crkve. Dakle, misal koji je proglasio Quo primum zauzvrat je imao koristi od iznimke antike predviđene ovom bulom…

Crkva je uvijek priznavala legitimnost različitosti obreda

Tko su čuvari tradicije?

Ovaj argument, koji je u konačnici sličan prethodnom, temelji se na činjenici da je uvijek postojala raznolikost obreda, od kojih su svi priznati kao katolički, čak i ako im nedostaje normativnost obreda Rimske Crkve, čist od svake pogreške.

Obrazloženje je da su, baš kao što je rimski obred uvijek koegzistirao s različitim istočnim ili latinskim obredima (mozarapski, ambrozijanski), i doista, nakon proglašenja misala iz 1570., neke Crkve zadržale misale ako su mogle dokazati da su bili u uporabi više od dvjesto godina, pa misal Pavla VI. može koegzistirati s tridentskim misalom.

Ali ovaj suživot istog obreda u njegovim ranijim i kasnijim stanjima je bez presedana u povijesti. Osim ako se ne slažemo da je liturgija reforme Pavla VI. novi obred ili nešto drugo od obreda. Doista, svaka reforma obreda obično rezultira nametanjem novog stanja umjesto starog ako je novo stanje dano kao obvezno.[5] Dakle, u rimskom obredu i u suvremenom kanonskom pravu, od tridentskih izdanja, knjige koje se koriste za bogoslužje moraju biti u skladu s onima koje je tiskala nadležna Kongregacija i proglasila dekretom. Nazivaju se tipičnim izdanjima, koja su poput mjerila, pri čemu novo tipično izdanje jednostavno zamjenjuje prethodno tipično izdanje. U tradicionalnoj liturgiji, najnovije tipsko izdanje Brevijara datirano je 4. veljače 1961., Misala 23. lipnja 1962., Obrednika 1952., Biskupskog ceremonijala 1886., Papinskog 1961. i 1962. ovisno o volumenu.

Kako su promjene od jednog tipičnog izdanja do drugog bile minimalne (s iznimkom gore spomenutog brevijara iz 1911. i Velikog tjedna 1951.-1955., čiji je opseg zapravo pripremio umove za daleko opsežniju reformu), bile su lako nametnuti: nitko ne bi mogao zamisliti da odbije slaviti Krista Kralja zadnje nedjelje u listopadu nakon što je Pio XI. uveo ovaj novi blagdan Gospodnji. I nikome nikada ne bi palo na pamet smatrati rimski misal objavljen pod Leonom XIII drugačijim od onih objavljenih pod Pijem XI ili Pijem XII.

SAD – TLM u svih pedeset država: Oda renesansi tradicionalnih katolika koja cvjeta u Americi

Međutim, blago rečeno, neka vrsta eklektičkog tradicionalizma može biti korisna u ponovnom otkrivanju golemih dijelova lokalnih običaja, djela, tekstova i interpretacija koji su zaboravljeni kao rezultat tridentske romanizacije i, iznad svega, restauracije koje su uslijedile nakon Francuske revolucije . Uistinu, rekonstrukcija 19. stoljeća temeljila se isključivo na romansko-solešmanskim knjigama. Svakako je izvrsno oživjeti ovu riznicu tradicionalnih katedralnih i opatijskih glazbenih djela, praksi i repertoara. Na primjer, mađarski glazbenik Laszlo Dobszay (1935.-2011.), otvoreni kritičar nove liturgije,[6] radio je s Capitulum Laicorum Sancti Michaelis Archangeli (CLSMA) na vraćanju zaboravljenih blaga mađarske latinske liturgije. Upravo unutar tog okvira, na određenim mjestima, moglo bi se dogoditi oprezno oživljavanje Velikog tjedna prije reforme 51-55.

U svakom slučaju, sve do sadašnjeg liturgijskog stanja, novo je, opet vrlo skromno i u savršenom kontinuitetu sa starim, nadomještalo onaj dio starog koji je modificiralo. I ovdje, kako bismo na savršeno koherentan način opravdali mogućnost odabira pretkoncilskog misala, moramo to učiniti u meritumu:

Teološki gledano, primjećujući da Novus Ordo Missæ, “ako uzmemo u obzir nove elemente, otvorene za vrlo različite procjene, koji se čini da su implicirani ili uključeni u njega, impresivno odstupa, i u cjelini i u pojedinostima, od katoličke teologije Sveta misa kako je formulirano na XX. zasjedanju Tridentskog sabora”. [7] Ili, u najmanju ruku, slaganjem s Josephom Ratzingerom da je “stara građevina” srušena “kako bi se izgradila nova.”[8]

Pravno, ističući da Novus Ordo Missæ nije više zamišljen kao nematerijalna preciznost lex orandi nego što je Drugi vatikanski sabor neosporno pojašnjenje dogme.

Stoga se možemo pozvati na tradicionalnu koegzistenciju različitih obreda u Crkvi, s upozorenjem da smo u ovom slučaju u prisutnosti nove liturgije koja namjerava slijediti staru liturgiju umanjujući izričaj bitnih doktrinarnih točaka u obreda i tekstova. To znači da je reforma Pavla VI. stvorila netipičnu liturgijsku situaciju, utoliko što je napredak koji je željela postići doveo, naprotiv, do svojevrsne involucije lex orandi, s novim kultnim izrazom euharistijske žrtve koja nazaduje u odnosu na onu koju je Trento uspostavio.

Otac Claude Barthe
Res Novae | Rorate Caeli

[BILJEŠKE]

[1] Na primjer, fr. Jeffrey Kirby, u članku pod naslovom “Uspon ultramontanista”, objavljenom u The Catholic Thing 14. travnja 2024., paradoksalno ponavlja riječi liberala protiv nepogrešivosti, koji su karikirali ultramontanizam kao tvrdnju da je sve što papa kaže istina, i otišao toliko daleko da je rekao da je dekret Pastor Æternus zapravo ograničio opseg papine nepogrešivosti.

[2] Sve do 18. stoljeća lyonski običaji, poput onih u drugim francuskim crkvama, možda nisu predstavljali nerimski latinski obred kao što je mozarapski obred, već prije ostatak povijesnog stanja rimske liturgije u karolinško doba, kada je uključio specifične značajke galikanske liturgije koju je zamijenio. Lyonski običaji uglavnom su nestali kada su u Lyonu u 18. stoljeću prihvaćene “neogalikanske” knjige. Međutim, kada su potonje u 19. stoljeću zamijenjene rimskim knjigama, u Lyonu se pojavila partikularistička reakcija, a kardinal de Bonald, nadbiskup od 1839. do 1870., iako vrlo ultramontanski, uspio je sačuvati niz specifičnih misnih običaja (ispovjedne molitve , proze, vlastite žrtvene molitve, posebna svečanost pontifikalne mise, papinska koncelebracija Velikog četvrtka nadbiskupa sa šest kanonika-svećenika, Venite populi kao napjev frakcije itd.). ). Ove lyonske prakse daju ideju o tome kakvi su mogli biti bogati običaji katedrala pod Ancien Régime.

[3] Joseph Ratzinger, Moj život. Suveniri 1927.-1977., Fayard, 2005., str. 134.

[4] Svi su ti misali ili jednostavno zamijenjeni misalom Pavla VI., ili su prošli kroz temeljitu reformu u skladu s onom primijenjenom na Rimski misal. Na primjer, montinski reformatori reformirali su mozarapski misal, koji se koristio u nekim španjolskim kapelama. U ovom obredu, sačuvanom u dijelu Hispanskog poluotoka koji je bio izoliran od franačkih crkava muslimanskim osvajanjem, i stoga nije prihvatio rimski obred u karolinško doba, postojao je skup molitava ekvivalentan onima iz rimskog ofertorija , s imenom od kojeg bi se naši stručnjaci za reformu naježili: Sacrificium. Sacrificium u mozarapskom obredu reformiran je nakon Drugog vatikanskog sabora, a potom je prošao svojevrsnu “reformu reforme”. Sadašnja mozarapska slavlja slijede ovaj misal, a ne mozarapski misal koji je uredio kardinal Cisneros 1500. godine.

[5] Beina verzija psalama, koju je motu proprio In quotidianis precibus od 24. ožujka 1945. dopuštao, ali nije zahtijevao, da se koristi za privatno recitiranje ili psalmodiju u zboru Ureda. Ova nova verzija, od tada napuštena de facto, prihvatila je klasični latinski stil, svakako vrlo dobre kvalitete, ali više ciceronski ili vergilijanski nego u skladu s crkvenim jezikom kasne antike. Može se to koristiti ili ne. Među “tradicionalistima” koji su preferirali drevnu verziju bio je fra. Congar.

[6] Bugninijeva liturgija i reforma reforme – objavljena 2003. od strane Udruge crkvene glazbe Amerike.

[7] Molba kardinala Ottavianija i Baccija, 5. lipnja 1969., koja predstavlja Kratko kritičko ispitivanje novog Ordo Missæ.

[8] Joseph Ratzinger, Moj život