Kako je svojedobni apel kardinala Saraha inspirirao mnoge svećenike da pokrenu bogoštovlje ad orientem, možda je sada prikladno vrijeme da se razmisli o još jednom djelu liturgije koji je svojedobno spomenuo papa emeritus Benedikt XVI – naime, tihi kanon u kojem svećenik moli euharistijsku molitvu tihim glasom koju vjernici ne čuju.

Na zaprepaštenje mnogih liturgičara ja sam još god. 1978. jednom zgodom rekao da se nipošto ne mora cijeli kanon – euharistijska molitva – moliti glasno. Ja bih to nakon svih razmišljanja još jednom ovdje izričito ponovio s nadom da će se naći nakon dvadeset godine više razumijevanja za tu moju tezu. […] Euharistijska molitva, vrhunac mise je u krizi. Od reforme liturgije, pokušavalo se ispraviti krizu stalnim izmišljanjem novih euharistijskih molitava, i u tom procesu smo tonuli sve dalje i dublje u banalnost. Umnažanje riječi ne pomaže – to je više nego očito […] tišina, posebno šutnja, može stvoriti zajedništvo pred Bogom.

(Duh liturgije, 4. dio; 2. poglavlje)

Tihi kanon prije Drugog vatikanskog sabora

U više od tisuću godina prije Drugog vatikanskog koncila, euharistijska molitva je izgovarana tihim glasom u latinskoj Crkvi – kako bi se stvorila tišina u tom najvišem trenutku mise. Liturgijske upute nalagale su da svećenik izgovara ove molitve sabranim i tihim glasom.

Bilo je uobičajeno kod pjevane mise da se Sanctus nastavlja pjevati dok svećenik ispod glasa počinje moliti kanon (nakon što je i sam već izgovorio Sanctus). U mnogim mjestima, gdje su se koristili složeniji obrasci mise, nije bilo neobično da čak i drugi dio Sanctusa (tj. Benedictus) bude odgođen iza posvete! Dakle, obje “polovice” euharistijske molitve su ponekad imale pjevani glazbeni dio preko tihe molitve rimskog kanona (odnosno prve euharistijske molitve).

Na tihim misama bez glazbe, cijeli Kanon bi se izmolio u tišini, a vjernici su ostajali u tom kontemplativnom miru dok se događalo čudo transubstancije.

Onoga koji s vjerom i molitvom sudjeluje u euharistiji mora u dubini potresti taj trenutak u kome Gospodin silazi i pretvara kruh i vino da postanu njegovo tijelo i krv. Drukčije ne može ni biti, nego da pred tim događajem padnemo na koljena i pozdravimo ga. Pretvorba je trenutak velike Božje akcije za nas u svijetu. Ona usmjeruje i naš pogled i naše srce prema gore. Na jedan trenutak zašućuje svijet, zašućuje sve, i u toj se šutnji događa dodir s Vječnim – za vrijeme jednoga otkucaja srca iskoračujemo iz vremena, stupamo u Božje zajedništvo s nama.

(Duh liturgije, 4. dio; 2. poglavlje)

Nakon Drugog vatikanskog koncila

Nakon Drugog vatikanskog koncila, tihi Kanon (ili tiha euharistijska molitva) gotovo je u potpunosti nestao. To je iznenađujuće, budući da nijedan dokument Koncila, niti neki kasniji zakon Crkve nije nikada ukazao na to da euharistijska molitva mora biti izrečena glasno.

U svakom slučaju, papa Benedikt XVI je dobro poznavao Upute za misu, i on je nastavio tvrditi da euharistijska molitva može i treba biti izrečena tihim glasom. Možda bi najbolji način da se vjernicima pomogne da ostvare što dublje štovanje za vrijeme euharistijske molitve bio da i svećenik prihvati taj isti znak štovanja dok u tišini moli kanon mise.

Zašto tihi kanon?

Ali zašto bi uopće trebali moliti euharistijsku molitvu tihim glasom? Papa emeritus Benedikt XVI nudi jedan odgovor:

Svatko tko je doživio Crkvu ujedinjenu u tihoj molitvi kanona će znati koliko je uistinu ispunjena ta šutnja. To je ujedno glasan i prodoran krik Bogu i duhom ispunjen čin molitve. Svatko sudjeluje u zajedničkom moljenju kanona, iako u povezanosti s posebnom zadaćom svećeničke službe. U ovome je svatko ujedinjen, prihvaćen od Krista, a predvođen Duhom Svetim u toj zajedničkoj molitvi Ocu što je istinita žrtva – ljubav koja pomiruje i ujedinjuje Boga i svijet.

(Duh liturgije, 4. dio; 2. poglavlje)

Kako ad orientem bogoštovlje ujedinjuje svećenika i narod u zajedničkom činu klanjanja Bogu, tihi kanon nas sve ujedinjuje u prikazivanju prave žrtve. Tihi kanon, možda čak i više nego ad orientem, ukazuje na žrtvenu narav mise i nudi potreban korektiv modernoj liturgiji koja je usmjerena više na komunikaciju nego na molitvu, te se u konačnici (nekad) mogu svesti na banalno naklapanje između svećenika i vjernika.

Tihi kanon nas također podsjeća da su najveća otajstva ostvarena u tišini. Jer devet mjeseci, Krist je šutio u majčinoj bezgrešnoj utrobi, predodređen da se rodi u tišini mirne štale. Tiho je bilo za vrijeme njegove smrti, a sama noć je utihnula kada je ustao iz groba. Vračajući se u slavi posljednjeg dana, ispunit će se riječi:

Mirni budite i znajte da sam ja Bog, uzvišen nad pucima, nad svom zemljom uzvišen! (Ps 46, 11)

Čovjek se klanja Gospodinu u tišini. I, kako nas je Majka Tereza podsjetila: “U tišini srca Bog govori.” Euharistijska molitva je središte mise – u tišini se naša duša otvara glasu našeg Nebeskog Oca.

Izvor | QuoVadisEcclesia | Croativ.net

Izjavu poglavara Distrikta Svećeničkog bratstva FSSPX-a, p. Johannesa Regelea, prenosimo u cijelosti

Kad sam prošli tjedan primio prve slike otvaranja Olimpijskih igara 2024. u Parizu, pale su mi na pamet riječi velikog antičkog crkvenog pisca iz Kartage, Tertulijana (150.-220.), u njegovom djelu, vjerojatno napisanom krajem 2. stoljeća, „De spectaculis“ (O predstavama): „Sine pompa diaboli, sine invitatione daemonum non sunt… Omnium daemonum templum est, tot illic immundi spiritus considunt, quot homines capit!“ – „Te se igre ne odvijaju bez đavolje pompe i zazivanja zloduha… (Amfiteatar) je hram svih zloduha, u njemu ima nečistih duhova koliko i ljudi!“ Čini se da se ove riječi opet uklapaju u naše neopogansko društvo. Ljudi gotovo potpuno gube slobodnu volju te se bez imalo zdravog razuma povode za tim stvarima. Prepuštaju se strašnom idolopoklonstvu, kao u najgora vremena u ljudskoj povijesti.

Đavao i demoni često se majmuniraju iz svetaca, u svrhu svojih ciljeva. U svečanosti otvaranja Posljednja večera, jedan od najsvetijih trenutaka u kršćanstvu, ustanova svećeništva i euharistije, predstavljena je kao sotonistička zabava. Ne može gore. Ovdje možemo prepoznati izvjesnu dijaboličnu logiku. Ovaj sotonski svijet protiv ničega se toliko ne bori koliko protiv Katoličke Crkve, katoličkoga svećeništva i svete misne žrtve. Crkva, katoličko svećeništvo i misna žrtva izgone đavla i zlo i pretvaraju brutalno bezbožno pogansko društvo u kršćansko društvo pravde, ljubavi i mira, vjerno Kristu Kralju. Ovdje je srž krize našeg vremena. A nažalost, papa i biskupi godinama provode potpuno pogrešan program, ne djeluju kao nasljednici Petra i apostola, nego kao nasljednici drugih, koji idu drugim, nekatoličkim putovima. Gdje je jasan prosvjed svih biskupa, a ne samo hrabrost nekolicine u ispovijedanju vjere? Zašto kardinali šute? Zaboravlja li se kardinalna krepost jakosti, koja uključuje ustrajnost, kao i dobru i pravednu borbu? Gdje su branitelji Katoličke Crkve? Ova akcija u Parizu nije bio nesporazum ili slučajnost nekoliko nerazboritih ljudi, ona je bila posve svjesno planirana i željena.

Kršćani bi se ovih dana trebali posebno često sjećati svog krsnog obećanja: „Abrenuntias satanae? Et omnibus operabus eius? Et omnibus pompis eius?…  Odričeš li se sotone? I svih njegovih djela? I svih njegovih raskoši?“ (usp. Rituale Romanum) Trostruko jasno odreknuće: „Abrenuntio – odričem se“ prije krštenja. To je od iznimne važnosti za naš kršćanski život. Isus Krist, Božji Sin, otkupio nas je, posebno od vladavine sotone. Krštenici, djeca Božja, moraju voditi život visokog dostojanstva, život vjere.

Svaki kršćanin, a nadasve svaki svećenik mora osuditi ovo teško bogohulstvo, to idolopoklonstvo i razborito izabrati prikladna sredstva za pomoć ljudima dobre volje. Moramo se distancirati od ovako predstavljenih Olimpijskih igara. Žalosno je koliko zlorabe sport određeni europski i svjetski vlastodršci, koji su izravni sljedbenici sotone.

Mi kršćani moramo ovih dana činiti mnoga djela zadovoljštine! Učinimo to posebno sljedećeg prvog petka i prve subote koji su posvećeni Srcu Isusovu i Marijinu, osobito kod svete Mise i euharistijskog klanjanja. Ljubimo Isusa ne samo riječima, nego i djelima!

Neka naša bogoslužna mjesta budu ispunjena istinskim klanjateljima koji izvršavaju djela zadovoljštine! Ovo je jako potrebno! Budimo spremni podnijeti istinske velikodušne žrtve.

Budimo velikodušni i pohađajmo što češće svetu Misu, pa i radnim danom. Molimo također kao zadovoljštinu krunicu, obraćajmo se presvetoj, uvijek čistoj, Djevici i Majci Božjoj Mariji!

S mojim svećeničkim blagoslovom

p. Johannes Regele

Poglavar Distrikta Svećeničkog bratstva sv. Pija X. za Austriju, Češku, Slovačku, Mađarsku, Sloveniju i Hrvatsku

Jaidhof, 28. srpnja 2024. godine

Dodatak od 30. srpnja 2024.

Kao katolički svećenik i Austrijanac, također snažno osuđujem sramotni prikaz giljotinirane katoličke francuske kraljice Marije Antoanete (+ 17. 10. 1793.), kćeri naše carice Marije Terezije, na izlogu Palais de Justice u Parizu povodom Olimpijskih igara 2024. Svatko tko zna koliko se dostojanstveno i snažno kraljica suočila sa svojim nepravednim smaknućem, zna da zlodusi ovdje još uvijek bjesne nakon toliko vremena. Prvorazredna sotonistička rugoba i sramota.

p. Johannes Regele

Optužbe za cenzuru i spor oko upravljanja potresli Bruxelles, u sve su se uključile i Sjedinjene Države – piše Željka Blažun.

Povjerenik EU-a za unutarnje tržište Thierry Breton jučer je najavio ostavku. Iznenadni odlazak jedne od najutjecajnijih osoba Europske komisije dolazi usred kontroverzi oko njegovog pristupa digitalnoj regulaciji i stalnih pokušaja cenzuriranja platformi društvenih medija. Čak je i američka vlada morala objaviti zapaljivo pismo zbog njegovog bijesa cenzure.

Breton, koji igra ključnu ulogu u digitalnoj politici EU-a od 2019., kao glavni razlog svog odlaska naveo je “nepomirljive razlike” s predsjednicom Komisije Ursulom von der Leyen.

U oštroj izjavi povjerenik u odlasku optužio je von der Leyen za “upitno vodstvo” i nedostatak transparentnosti u procesima donošenja odluka. “Ne mogu mirne savjesti nastaviti služiti u administraciji koja se toliko udaljila od načela demokratske odgovornosti i otvorenog dijaloga”, naveo je Breton u svom pismu ostavke.

Međutim, izvori upoznati s tim pitanjem sugeriraju da bi Bretonov odlazak mogao biti povezan s rastućim kritikama njegovog gušenja reguliranja platformi društvenih medija, posebice njegovih kontroverznih postupaka prema X-u (bivši Twitter). Posljednjih mjeseci Breton se našao na meti kritika zbog onoga što su kritičari opisali kao jednostrani pokušaj cenzuriranja sadržaja na X-u.

Dokumenti pred Odborom za pravosuđe Zastupničkog doma američkog Kongresa pokazuju da je Breton vršio pritisak na X da ukloni određene postove i račune, izazivajući ozbiljnu zabrinutost u vezi slobode izražavanja i ograničenja regulatorne ovlasti EU-a.

Reakcija SAD-a na ove akcije bila je brza i oštra. U pismu od 10. rujna 2024., predsjednik Odbora za pravosuđe Predstavničkog doma izrazio je “ozbiljnu zabrinutost” u vezi s Bretonovim ponašanjem, rekavši da “čini se da krši međunarodno pravo i narušava suverenitet Sjedinjenih Država”. 

Pismo, upućeno izravno Bretonu, zahtijevalo je objašnjenje za ono što je opisalo kao “izvansudske” pokušaje cenzuriranja američke tvrtke. Istaknuo je konkretne slučajeve u kojima je Breton navodno prijetio X-u “nesrazmjernim kaznama” ako ne udovolji njegovim zahtjevima za uklanjanje sadržaja.

Ova intervencija američkih zakonodavaca naglašava globalni utjecaj digitalnih propisa EU-a i delikatnu ravnotežu između zaštite korisnika i očuvanja slobode izražavanja na internetu. Bretonov pristup digitalnoj regulaciji dugo je bio kontroverzan unutar EU-a. Dok su pristaše hvalile njegove napore da tehnološke divove pozove na odgovornost, kritičari su tvrdili da njegove metode često graniče s pretjerivanjem i ugrožavaju osnovna prava. Francuz je postao simbol totalitarnih ograničenja slobode izražavanja i slobode tiska na internetu.

Ostavka je izazvala žestoku raspravu o budućnosti digitalne politike EU-a. Dok se prašina nakon ovog političkog potresa sliježe, ostaju pitanja o dugoročnom utjecaju na odnose EU-a i SAD-a, budućnosti regulacije društvenih medija i osjetljivoj ravnoteži između zaštite korisnika i očuvanja slobode izražavanja u digitalnom dobu. Nadolazeći tjedni nedvojbeno će donijeti intenzivne rasprave o smjeru digitalne politike EU-a. (Epoha.com.hr)