Danas Crkva u Hrvata slavi Svetog Jeronima.

Sv. Jeronim rođen je oko 345, neki izvori navode 340, pa 347, 348. godine u Stridonu, u Dalmaciji. Kao dvanaestogodišnjeg dječaka roditelji su ga poslali na školovanje u Rim glasovitom učitelju Eliju Donatu (Aelius Donatus). Jeronim je kršten u 19. godini života Prigrlio je pokornički, asketski život, pošao na Istok i tamo je zaređen za svećenika. Jeronim je proveo  oko dvije godine u Halkidskoj  pustinji.  Na poziv pape Damasa, vratio se u Rim,  i radio kao njegov tajnik.

Nakon smrti  pape Damasa 384. Jeronimova velikog mecene i zaštitnika, sam je Jeronim bio jedan od najozbiljnijih kandidata za papinsko prijestolje. Međutim, izabran je drugi kandidat, (Siricije), koji Jeronimu nije bio nimalo sklon.  Pred navalama i optužbama brojnih neprijatelja, odlazi u Betlehem s duhovnom suputnicom Paulom, koja novčano pomaže osnutak muškog i ženskog samostana u mjestu Kristova rođenja.

U Antiohiji,  je započeo  prevođenje cjelokupne Biblije, svih knjiga Staroga i Novoga zavjeta, što je dovršio u Betlehemu. Tako je nastao poznati prijevod Biblije sa grčkog i hebrejskog na latinski jezik, pod nazivom „Vulgata“, koji je i danas u uporabi.

Napisao je brojna djela, osobito tumačenja Svetoga pisma. Umro je u Betlehemu 420 godine u mjestu Kristova rođenja. Kasnije su njegovi posmrtni ostatci  preneseni u crkvu Santa Maria Maggiore u Rimu.

U djelu De viris illustribus (O značajnim ljudima) znameniti velikan sveti Jeronim sam je naveo da je rođen „u gradiću Stridonu, koji su Goti razrušili, na nekadašnjoj granici Dalmacije i Panonije“ („oppido Stridonis, quod a Gothis eversum, Dalmatae quondam Pannoniaeque confinium fuit…“). Koje je i gdje je bilo to mjesto još uvijek nije razriješeno, no citat je trajno vezao Jeronima za hrvatski povijesni prostor.

Sv. Jeronim sigurno je jedan od najvažnijih ljudi za hrvatsku kulturu i duhovnost. Upravo zahvaljujući njegovu ogromnom autoritetu, jer mu se pripisivao pronalazak glagoljaškog pisma, a ponekada i prijevod Biblije na „njegov“  tj. hrvatski materinski jezik,  stoljećima se hrvatski jezik uspijevao očuvati kao liturgijski jezik, jedini pored latinskog.

Hrvatski renesansni pisci kao Marko Marulić, Petar Pavao Vergerije St., Vinko Pribojević, ili Petar Zoranić, kao i znameniti protestantski teolog Matija Vlačić Ilirik, rođen u Labinu u Istri, u svojim su djelima veličali sv. Jeronima, a Marulić je energično dizao svoj glas protiv onih koji su tog hrvatskog  velikana držali Italcem. Marulić se čak poistovjećivao s njim kad u djelu „Vita Divi Hieronymi“, koje je nedavno objavio Darko Novaković, kaže „On je moj, a ja sam njegov“ („ille meus est, et ego suum“). Na imaginarnom putovanju u Planinama Petru Zoraniću sv. Jeronim je vodič, baš kao što je Danteu bio Vergilije. Potaknut ovom tradicijom, zagrebački nadbiskup Juraj Haulik osnovao je izdavačko Društvo Sv. Jeronim 1868. godine.

Sv. Jeronim zaštitnik je cijele Dalmacije i Hrvatske provincije franjevaca konventualaca.

Poznata je njegova molitva: “Parce mihi Domine quia Dalmata sum” – oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac.

Po njemu se zovu mnoge crkve i samostani,  velebni samostan u Lisabonu koji je zbog umjetničke i povijesne važnosti upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi), zavodi,  Zavod sv. Jeronima u Rimu, redovničke provincije,  Franjevačka provincija Sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, Hrvatska Provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca,  instituti,  Istituto comprensivo „San Girolamo“ u Veneciji, centri istraživanja  „Centar Hieronymianum“ u Splitu, ulice i trgovi.

U Istri mu je posvećeno više crkava ili oltara: Hum, Vižinada, Zrenj, Peroj, Nova Vas Porečka, Kavran, Muntić, Valica kod Savudrije.

Međutim zanimljiva su novija otkrića,

Prije tri godine, izišla je zanimljiva knjiga “Kruna harvackoga jazika : Renesansni pisci o svetom Jeronimu”, posvećena 1600. obljetnici smrti sv. Jeronima, u izdanju nakladnika Književni krug Split. Sakupljeno je devet renesansnih djela o svetom Jeronimu, s informativnim uvodima i popratnim komentarima.

U knjizi se spominje i djelo franačkoga biskupa Hrabana Maura (780.-856.) “De inventione linguarum” gdje je zabilježeno je da je „Sveti Jeronim u 4. stoljeću sačuvao i svojim autoritetom proširio glagoljicu.“

Dakle, pet stoljeća prije Ćirila i Metoda…

Naša sada pokojna Marija Dubravac posvetila je i njemu pjesmu, napisana 30.rujna 2018. na blagdan Sv. Jeronima. Pjesma je objavljena u njenoj knjizi DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE , izdanu uz pedesetu obljetnicu života u tuđini 1969-2019.

SVETI JERONIM

(Stridon, 347. ili 348. – Betlehem, 30 rujna 419 ili 420.)

 u Stridonu, nekoć davno, u stoljeću četvrtome,

Rodilo se dijete slavno, sretnom ocu kršćanskome.

Bistrooki muškić krasan, Jeronim mu ime dano,

Snagom duha već opasan, čedo Bogom darovano.

Al’ narav mu, brate, kruta, tvrdi čelik, stanac kamen,

Bijesni lavić, zmija ljuta,  Dalmatinac, vatre plamen.

Neukrotiv, strastven, buran, ne boji se kazne nik’ve.

Neposlušan, kad oduran, usijane vrele tikve.

Ajme, zlo i naopako! Zar će biti  zločest dovijek?

‘‘U Rim s njime!’’ veli ćako, ‘‘Nek postane pravi čovjek’’.

---

Učo Donat, mudra glava, na ljutoga lava grmi:

‘‘Iz muke se rađa slava, puti do nje kliski, strmi!

Znanja nema bez nauke nit brata bez mile maje.

Ded utrudi Jero, ruke, u knjizi ti mudrost sva je.

Narav kazni, jezik skrati, dobrim djelom ime steci.

Šutnjom čestom dan pozlati, na patnji se grade sveci.

Marno uči, pamti, čitaj što ti piše pergamena.

K željnom cilju teži, hitaj, bud’ učitelj svih vremena.

Na čelu ti Božji znaci, rođen si za stvari velje.

Blaženi su ‘nom koraci, koj’ ne slijedi grješne želje,

Koj se znanjem ne pirlita, već se skromnim slugom čini.

Budi časnih ljudi svita, ponos miloj domovini!’’

Mlad Jeronim, Dalmatinac, željan svijeta, željan znanja,

Nekadašnji bijesni klinac, Donatu se smjerno klanja.

‘‘Učitelju, hvala tebi, učenik te vijeran slijedi.

Ah, bez tebe znao ne bi’ da mi knjiga zlata vrijedi.’’

——

Dugi puti našeg Jeru odvedoše u turneju,

U Galiju i Trieru, u daleku Akvileju.

Dalmatinsko stablo mlado krasnim plodom rodi, zrije,

Moli, posti, trpi rado, snagu crpi iz Biblije.

U njoj skriven ključ života, u njoj silna mudrost leži,

Božjeg djela sva ljepota; duša Jere k Nebu teži.

Uronuvši sav u Boga, Antohiji se gubi,

Riječ jezika hebrejskoga kao jezik majke ljubi.

Taj prastari govor Krista, Dalmatincu snagu daje –

Da latinsko slovo blista za buduće naraštaje.

Ko rođeni baš Hebrejac pismo Sveto pomno štije,

Dok raspeti Galilejac blagoslove na njeg’ sije.

——

Naš Jeronim mašta, sanja, snage duha ne sustaju,

Evo novog putovanja halkidskome pustom kraju.

Kamen, pijesak, ljuta bijeda, do monaha monah posti.

Duša Vragu stana ne da – ljudske sjene – suhe kosti.

Odjeća im oštra vreća, pepeo na glavi, sivi,

Pokora im vječna sreća, mučenici, sveci živi.

Tu se vidi junak tko je, tko prezire svijeta čari.

Tu su borci vjere svoje, plemići i ubogari,

Braća Krista i monaštva, učenjaci, časni oci,

Ljubitelji siromaštva, sveti ljudi i proroci…

Tu Jeronim prošlost kaje, s čovječanstva kaznu skida,

Svega sebe Bogu daje, kroz noć mrklu plače, rida.

A kad duša bila čista te zaradi kut u raju,

Pohrlio sluga Krista antiohijskome kraju.

Kod biskupa Paulina svećeništva primi znamen,

Svjetlonoša Božjeg sina – u tminama žarki plamen.

——

Nigdje Jeri bića ravna, um predaka silan bio;

Resila ga djela slavna, voljom Božjom buj’o, zrio.

Ruže cvale, bodlja bola, u životu biva tako.

Svađa planu; gle raskola! Crkvi jao, naopako!

Jeronimu duša grca, bojak bije snagom riječi.

Ranjenoga usred srca moć Kristova tugu liječi.

U tegobi ljute muke, bijuć napad arijanski

Pružio mu bratske ruke dobri Grgur Nazijanski.

Doziva ga Carigradu nek i tamo mudrost sije,

Perom, znanjem i kršćanstvom, nek pogane zaodije.

Na noge se Jeronime, suđena ti putovanja;

Bog  izreče tvoje ime… Eto novog žrtvovanja.

——

Po života gruboj stazi, tko bi znao kraj joj gdje je,

Naš Jeronim hrabro gazi, u peru mu blago sve je.

‘‘Carigrade, ostaj zbogom, iz Rima me Damaz viče.

Evo sluge, gle, pred tobom, vjerni Kristov nasljedniče.”

U vječnome Petra gradu dok klizilo mnogo ljeto,

Vulgata se slavna rodi – prevedeno pismo Sveto.

Remek djelo zbožnog Jere, lovor vijenac pobjednika,

Srž i temelj prave vjere, kršćanski nam ponos, dika.

——

Ko da nikad sustat neće, ko da žiću nije vijeka,

U Betlehem mudrac kreće, posao ga važan čeka.

Zbog čovječje duše spasa, gle, samostan novi gradi

Brižan pastir dobrog glasa, u njem’ moli, pjeva, radi;

Ljutog lava narav kroti kad s’ iz čvrste prene sanje,

Protiv Đavlu sveđ se roti, kad ponudi uživanje

I kad vrela krv poteče pa ga sjeti meso da je,

Jezik grešni kad mu reče: ‘‘Na svijetu ti sreća sva je.”

K savršenstvu duša teži, ka Nebu se željno penje,

Križ na srcu Jeri leži, svladavanje i trpljenje.

Kost-lubanja sveđ ga sjeća umiranja, smrti crne,

Žića je sve manja svijeća, plamičak se gasi, trne.

——

Vrijeme teklo, trošio se neumorni Hrvat sinac,

Oronuo, prignuo se, nekoć kršni Dalmatinac.

Usahnule ruke dvije, vrijedni prsti drhću, klone,

Mračna sjena oči krije, zar već zadnja zvona zvone?

Biće bi još htjelo radit, još je žara oštrog uma,

Želi čitat, pisat, gradit krasna djela svog izuma.

Duh sanjari stvari velje, srce lava kuca tiše,

Dovikuje: ‘‘Zalud želje, neka mlađi knjige piše.

Umiri se vrijedna dušo, teški su ti gle, koraci.

Bitku mnogu već si kuš’o, lađu pusti, sidro baci.

Daj kormilo zdravoj ruci, na mladima svijet ostaje.

Pripremaj se k mira luci, tamo radost vječna traje.”

——

Oj, mučno je mirovati onom tko se vrijedan rodi,

A još teže ćutit, znati, da te jad i boljka zgodi

Pa umjesto hitrog mrava postaneš tek pužić spori,

Nema više tijela zdrava, dan za danom teži, gori.

Bolan nam je Jero čitav, al’ još kamen hladni stišće.

Za trapljenje nije mlitav, oproštenje Božje išće.

Ko da raja vrijedan nije, miserere moli, reda,

Kamenom si grudi bije, živi svetac, glava sijeda.

Lude dane sveđ prekapa, pokajanja broji ista.

Vrela suza curi, kapa, kraj jaslica Boga Krista.

Ručice mu topli dahom, obraščiće dlanom grije,

Pobožnošću zbori plahom – Moj Isuse, hladno ti je.

Želiš li što, dijete drago, sred jaslica u pećini?

‘‘Ništa Jero, samo pjevaj slava Bogu na visini.”

Dugo svetac popjevao mladom Kralju Svevišnjemu,

Pjevajući i zaspao u gradiću Betlehemu.

Počinak mu vječni bio gdje Krist život započeo;

Čuj, još bruji  glasak mio ‘‘Glori’ in excelsis Deo”.

—–

U stoljeću četvrtome gdje no Hrvat danas kroči,

U Stridonu prastarome knjiga pomno zapis sroči:

U kršćanskog oca domu rodio se časni sinac,

Na veselje rodu svomu, svet Jeronim, Dalmatinac.

Silna bje mu pera snaga, štovao je zakon Boga,

Ostavi nam tovar blaga – blaga neraspadljivoga.

Stranče, stani! Oteo si mnogi dragulj našeg kraja,

Ne svojataj Jeronima, taj Hrvatu dar iz raja.

—–

Zaštitniče Dalmacije, učitelja, teologa,

Krasu Majke Kroacije, zvijezdo neba hrvatskoga.

Daj nam sinke oštrog uma, vjere svete prave ljude,

Zdravih misli i razuma, uspavanu svijest nek bude.

Neka Hrvat ljubi, cijeni porijekla si kosti mrtve,

Na srdašcu, ko na stijeni, nek upiše djeda žrtve.

A ti, majko, Hrvatice, praunuko Katarine,

Rađaj nove uzdanice, domoljube, Hrvatine.

Nek junačkim duhom dišu, nek su ponos svog iskona,

Imenom se časnim pišu dičnog Jere iz Stridona.

Nauk sveca, njiva plodna, neka im se srca primi;

Postojat će Gruda rodna, dok postoje Jeronimi.

Marija Dubravac, Brisbane, Australija

Lili Benčik/hrvatskepravice

Zanimljivo je da ja, koja eto nisam napisala gomilu bezvrijednih i manipulativnih knjiga, vas kao pravnika i doktora znanosti moram podsjećati na povijesne i društvene činjenice, koje su javno dostupne  i opće poznate.

Komunizam kao ideologija, državno i društveno uređenje i komunisti  nisu uspjeli u svojoj zamišljenoj misiji stvaranja pravednog društva, jednakosti svih ljudi, ostvariti ništa od tog društva za koje su se navodno borili! Toliko su se zdušno borili da su u tom žaru borbe ubijali i svoje članove i pripadnike komunističkog pokreta.

Zar se ne sjećate parole ” Komunizam jede vlastitu djecu” Ili vam vaš ćaća, veliki komunista  na nju nije ukazao!?

Pozdravljate sa SFSN, niti su komunisti i NOB, donijeli smrt fašizmu, niti su donijeli slobodu narodu.

Umjesto slobode donijeli su teror, strah,  jednoumlje i smrt za sve one koji ne pristaju uz njih.

Ja potječem iz antifašističke obitelji, ne komunističke. Moj Nono sudjelovao je u Proštinskoj buni, jedinoj pravoj i prvoj  antifašističkoj pobuni seljaka protiv terora i ugnjetavanja talijanskih fašista. Njegovo ime navedeno je u knjizi Miroslav Bertoša: Proština 1921( Pula 1972 )Biblioteka „ Istarski mozaik“  Meni ne možete imputirati fašizam!

1945. mog Nona partizani su  htjeli baciti u fojbu, kao kolaboracionista, jer je znao njemački i talijanski i ti me spasio selo i suseljane od Nijemaca i talijanskih fašista.

Komunistička partija stvorila je režim koji po svojem načinu vladanja jednak fašizmu i nacizmu. A komunisti  su se pretvorili u najveće zločince u povijesti čovječanstva ubijajući i vlastiti narod.

Nije točna vaša tvrdnja ” Nisu ubijali Hrvate nego neprijatelje, zločince i izdajnike.  Bio je rat i partizani su, na žalost – kao i svi drugi sudionici rata, ubijali da ne bi bili ubijeni, a partizani i da pobijede zločince: njemačke i talijanske okupatore i njihove sluge ustaše i četnike. Zapravo, ustaše su ubile puno više Hrvata i to pravih domoljuba. I sami znate, puno je više Hrvata bilo u partizanima nego u ustašama”

Aha ubijanje tijekom rata, ali vi ne pišete o ubijanju koje  se nastavilo u miru, nakon prestanka ratnih operacija i tijekom cijelog trajanja Jugoslavije.

To ne kažem ja, nego rezolucije i deklaracije EU Parlamenta i Vijeća EU, koje vi u potpunosti zanemarujete i pravite se da ne postoje.

Komunizam je gori, pokvareniji i licemjerniji od fašizma i nacizma, jer je svoje zločine pomno sakrivao u jame i rudnike , svjedoke ubijao i izigravao režim koji gradi humano društvo.

Pa da  vas malo podsjetim, i ne samo vas nego i cijelu “družinu” kako vi kažete, na dokumente koji potvrđuju moje navode;

1.Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1096 o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava iz 1996. izglasana 27. lipnja 1996. Cilj Rezolucije  bio je da s jedne strane pomogne zemljama srednje i istočne Europe u procesu tranzicije iz bivših komunističkih totalitarnih režima u demokraciju, a s druge strane da Vijeće Europe pomogne tim zemljama da uspješno prevladavaju svoju totalitarnu baštinu bez kršenja ljudskih prava.

Znači Rezolucija je pravedna i humana jer preporuča lustraciju i kažnjavanje osoba koje su u komunističkom režimu teško kršili ljudska prava, a da se u današnje vrijeme ne krše njihova ljudska prava.

2. Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006.Izglasana na temelju Crne knjige komunizma, po kojoj je prema procjeni  o broju ljudi ubijenih od strane komunističke vladavine u navedenim zemljama (Afrika i istočna Europa su navedene zbirno):

Kina: 65 milijuna
Sovjetski Savez: 20 milijuna
Afrika: 1.7 milijuna
Afganistan: 1,5 milijuna
Sjeverna Koreja: 2 milijuna
Kambodža: 2 milijuna
Istočna Europa: milijun
Vijetnam: milijun
Latinska Amerika: 150.000

Knjiga je izvorno objavljena 1997. godine u Francuskoj pod naslovom, “Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression”. Crna knjiga komunizma je u različitim zemljama izazvala rasprave i pojavu pojma “Crveni holokaust”.

Na osnovu te Rezolucije Hrvatski Sabor izglasao je Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. – 1990. godine, NN 76/2006, u kojoj se konstatira da počinitelji masovnih  zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa zločinima koje je počinio nacizam i fašizam.

Kao posljedica nekažnjavanja zločina komunizma, vrlo je niska svijest u javnosti bivših komunističkih zemalja, pa i hrvatske javnosti, o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima, što je očito kod vas slučaj.  Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti, jer ih i danas smatraju opravdanim i žale što posao nisu odradili do kraja, odnosno sve protivnike komunizma  poubijali; „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“ kako je izjavio saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić.

3.Rezolucija EU Parlamenta o izjednačavanju zločina komunizma sa zločinima fašizma i nacizma. izglasana 19.rujna 2019.s kojom se konstatira,  kako prevladava doktrina o jednom zlu,  nacističkom  totalitarnom režimu na čelu s Hitlerom, kojega su pobijedili  zapadni saveznici i Sovjetski savez.  Međutim, namjerno je zaboravljeno da su 1939. Sovjeti započeli Drugi svjetski rat kao nacistički saveznici. Tjedan dana nakon potpisivanja Molotov-Ribbentropovog pakta u Moskvi, 23. kolovoza 1939. (kada je Europa podijeljena između Staljina i Hitlera), dva totalitarna režima, koja su bila dostojna jednih i drugih – nacistički i sovjetsko-komunistički, započela su najkrvaviji ljudski rat u povijesti, dok je početak rata u kolektivnom sjećanju većine Europljana povezan samo s nacističkim napadom na Poljsku, iako su očite povijesne činjenice da je Crvena armija samo nekoliko tjedana kasnije napala Poljsku s istoka, i kako  su zapovjednici nacista i Crvene armije zajedno podigli čaše šampanjca za pobjedu u Brestu u jesen 1939. godine!

https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html

U Rezoluciji se snažno i nedvosmisleno osuđuju svi zločini,  masovna ubojstva, genocid, deportacije, koji su  doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi, s uvjerenjem da je krajnji cilj otkrivanja i procjenjivanja zločina počinjenih od komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove. Međutim teško je to  provedivo s obzirom na strukture koje predstavljate vi g. Josipoviću, koji sve te Rezolucije ne priznajete, koji zločine ne priznajete i koji i dalje tvrdite da su vaši  bili u pravu ubijati nakon završetka rata i ratnih operacija.

Teško provedivo i s obzirom da su na vlasti djeca komunizma, koji naravno neće priznati da su njihovi roditelji ili čak djedovi zločinci.

Teško je i s obzirom na komunističku buržoaziju, koja se u komunizmu obogatila i koja to svoje bogatstvo i moć ne ispušta iz ruku.

E sada da ne kažete da izmišljam, ja sam svjedok vremena i stvaranja komunističke buržoazije.

Nakon rata sva je imovina pretvorena u državno ili tzv. društveno vlasništvo.

Zakoni o nacionalizaciji i eksproprijaciji ;

-Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća (3) · Prva objava: FNJ 98-677/1946 iz 6.12.1946

-Zakon o eksproprijaciji, Prva objava: NN 111-338/1947 iz 17.12.1947

U vile, kuće i stanove  Židova, Talijana i Nijemaca uselili su se zaslužni prvoborci, partijski komesari i ostali “zaslužni” pripadnici NOB-a. Također i oni  polupismeni članovi NOO, koji su postali kotarski i općinski službenici i suci,  po diktatu Komunističke partije, koji su predstavljali vlast i naravno za to bili nagrađeni stanovima i položajima.

Direktori velikih firmi koje su nacionalizacijom oduzete vlasnicima postavljeni su po diktatu Partije, ne po stručnosti i sposobnosti, također su činili tu komunističku buržoaziju.

Dakako taj način raspodjele dobara nije bio ni blizu u skladu sa parolom ” tvornice radnicima, zemlja seljacima”

Seljake su natjerali u seljačke zadruge i oduzeli im njihovu zemlju.

Eksperiment sa samoupravljanjem bio je mazanje očiju radnicima,  da oni kao upravljaju poduzećima, a sve odluke donosili su Direktori i Partijska organizacija, i onda samo slali na potvrđivanje na Radnički savjet.

Komunistička partija odlučivala je o svemu, o životu i smrti svakog pojedinca. Dokumenti pokazuju da je KPJ u poslije ratnoj  vladavini ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, slobodu govora i mišljenja, potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji tu politiku nisu podržavali ubijani su, bili  progonjeni politički i sudski.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je ubijalo politički nepodobne i  neistomišljenike po svijetu, a zadnje je je bilo 1989. godine kada je u Njemačkoj ubijen Anto Đapić, stric hrvatskog političara Ante Đapića iz Osijeka.

To “demokratsko, pravno i pravedno  društvo” oslobođenjem  od fašizma i nacizma u komunističkim zemljama nije donijelo slobodu, nego nove progone, nove logore, nove zabrane i ograničavanja slobode i ljudskih prava, samo u ime neke druge ideologije. Rasni zakoni zamijenjeni su ideološkim. Tko nije prihvatio komunističku ideologiju bio je meta te „slobode“.

U ime te” slobode”  ubijeno je 536 833 ljudi, bačenih u jame, rudnike i neobilježena grobišta na više od 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj po popisu MUP-a  i  oko 600 po slovenskoj evidenciji na teritoriju Slovenije.

U ime te “slobode” ubijeno je 663 svećenika i 30 časnih sestara, što je dokumentirao don Anto Baković u knjizi  Hrvatski martirologij XX. stoljeća.

Don Anto Baković je sedamnaest godina skupljao građu o biskupima, svećenicima, redovnicima, bogoslovima, sjemeništarcima i časnim sestrama Crkve u Hrvata – žrtvama komunističkog režima.  Po brojnosti mučenika crkvenih osoba autor je usporedio stradanja u sedam država istočne Europe te došao do značajnog podatka da je u razdoblju II svjetskog rata te u poslijeratnom razdoblju mali hrvatski narod (današnje dvije države, Hrvatska i BIH) dao najveći broj mučenika od svih zemalja koje su stenjale pod komunizmom. Kakav je to zločinački komunizam bio kod nas Hrvata vidljivo je po usporedbi, da je na 5 milijuna Hrvata ubijeno  663 svećenika, a u Slovačkoj, koja također ima 5 milijuna katolika, stradalo je  samo 14 crkvenih osoba!?

To “humano komunističko društvo” istjeralo je oko 200 000 autohtonih Talijana iz Istre i Primorja, i oko 100 000 Nijemaca ( Podunavskih Švaba)

To “humano komunističko društvo” nije ubijalo samo Hrvate, jer su bili ” neprijatelji, zločinci i izdajnici.” (ne znam koga su to izdali), nego su i  folksdojčere, Nijemce proglasili  kolektivnim krivcima. Komunistička vlast u Jugoslaviji konfiscirala im je imovinu i zatvorila  njih oko 170 000 u logore, u kojima je  prema njemačkim izvorima ubijeno  64.000.ljudi . Većina njih, oko 51.000, bili su djeca, žene i starci koji su umrli u logorima. (1944–48). Većina preostalih Nijemaca iselila se iz Jugoslavije.

U kontekstu logora  V. Geiger – I. Jurković, 1993., str. 75-77, 38, opisuju stradanja Nijemaca.

Njemačka evangelička crkva je proglašena za fašističku organizaciju i njeni su članovi žestoko progonjeni u poslijeratnom periodu. Evangelički biskup u Zagrebu, dr. Philipp Popp, osuđen je i likvidiran po nalogu prijekog suda, a imovina Njemačke evangeličke crkve je konfiscirana.  Anton Tafferner pomoću tzv. Bonske dokumentacije klasificirao je 54 jugoslavenska logora za Nijemce.  Prva skupina od osam logora bila je koncentracijska po svojoj prirodi i  najozloglašenija i kroz njih je prošlo i umrlo na desetke tisuća ljudi. U tu skupinu uvrstio je Molin, Veliku Kikindu, Kruševlje, Gakovo, Knićanin, Mitrovicu, Jarek i Krndiju. U Pančevu su partizani masovno silovali i zlostavljali mlade Njemice, a par stotina ih je likvidirano nakon što su se među partizanima proširile spolne bolesti.

Imanja Nijemaca podijeljena su, što  je vidljivo po popisu iz 1948.godine, tako  da  su 71,97% kolonista  činili Srbi, čak 17,80% činili su Crnogorci, svega oko 5% Makedonaca i jedva 3% Hrvata. Broj Muslimana i Slovenaca bio je mizeran  ispod 1% među novopridošlim kolonistima u Slavoniji i Vojvodini.

Mržnju prema vjeri i svemu vezano uz vjeru usadili su komunisti, jer su oni htjeli zamijeniti vjeru komunističkom ideologijom, a Katoličku crkvu, Komunističkom partijom.

Tito je izigravao Boga kojemu se i dan danas idu klanjati, slaviti i  moliti u Kumrovec!

Kako im to nije uspijevalo pobili su 663 svećenika i 30 časnih sestara, kao što sam već navela u tekstu.

Komunisti i njihovi sljedbenici  iz mržnje prema vjeri koju nisu uspjeli zamijeniti,  sada ne mogu više ubijati fizički, ali i dalje pokušavaju degutantnim tekstovima, svakakvim tiradama, neprimjerenim rječnikom, vrijeđanjem, ponižavanjem i gaženjem ljudskog dostojanstva,  vjernike ubijati psihički, kršeći pri tome njihova ljudska prava o slobodi izbora i slobodi vjeroispovijesti.

Jadni su i bijedni rugajući se vjernicima, a oni vjeruju Titu, slave ga i klanjaju mu se kao božanstvu,  iako je dokazano da je bio zločinac.

Rugaju se i kritiziraju svećenike da ne žive moralno, da su pedofili i da troše crkveni novac za svoje potrebe, a ne priznaju da su Titovi komunisti opljačkali imovinu Židova, Talijana i Nijemaca koje su pobili ili istjerali iz Jugoslavije, da su nametali i danas nameću komunističku ideologiju kao jedino pravednu i jedino moguću. Optužuju svećenike za pedofiliju, a oni su ubijali bez milosti žene i djecu. I danas broje veliki borci za ljudska prava i prava žena, koliko žena ubiju godišnje, a ne spominju koliko žena i koliko djece je ubijeno u velikosrpskoj agresiji 1991-1995. Ne spominju koliko žena i djece su komunisti ubili nakon rata 1945-1948 na Križnom putu i u logorima smrti od gladi, žeđi i bolesti.

Puno toga bi se još moglo nabrojiti, ali i ovo daje sliku pokvarenosti, zla i mržnje komunizma!

Komunistička partija htjela je izigravati Boga, zamijeniti vjeru u narodu, ali nije uspjela!

Jugoslavija je propala, komunizam je totalno promašen, a vjera i Katolička crkva su opstale  usprkos masovnom ubijanju svećenika i časnih sestara!

Stoga vas pozdravljam sa Bog i Hrvati!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Porečki i Pulski  biskup mons. Ivan Štironja predvodio je misno slavlje na Dan hrvatskih mučenika 14.09.2024.u crkvi Hrvatskih mučenika u Udbini.

Poslao je snažne poruke oprosta , kao što je to učinio Bl. Miroslav Bulešić.

Podsjetio je na sve hrvatske žrtve kroz povijest, na Križ kao znak spasenja i na Križ povezan sa krunicom sa kojom su oko vrata hrvatski branitelji krenuli u obranu Hrvatske domovine.

Podsjetio je da je idejni začetnik i dovršitelj ovoga Svetišta hrvatskih mučenika na Udbini, prvi gospićko-senjski biskup pokojni Mile Bogović.

„ Oprosti, Bože svima onima koji umjesto mira siju nemir, umjesto ljubavi šire mržnju“

„ U opasnosti smo da nam sloboda preraste u anarhiju, upravljanje u bezvlađe, društvena scena u borbenu arenu. Prisjetimo se samo otvaranja Olimpijskih igara u Parizu ove godine i izrugivanja presvete Euharistije, na što se svaki zdrav razum mora zgroziti. Isto tako sjetimo se nedavnih pucnjeva u sliku Majke Božje s Isusom u ruci. Pitamo se je li to dio demokracije i slobode ili je vježba nasilja nad onima koji vole svoje svetinje.  Sloboda i pravda, dar su Stvoritelja a ne izum ljudi ni s lijeve i s desne strane. Slobodu i pravdu, kao temelje zdrave uljudbe trebamo svi čuvati i njegovati bez iznimke.“

„ Križ, taj znak pobjede i spasenja, hrvatski hodočasnik nosi na krunici bez koje ne polazi na put. Križ spojen s krunicom nama vjernicima znak je i poziv na molitvu. Molitva je pak put do pobjede u svim životnim borbama i olujama. To najbolje znaju naši očevi i majke, mladići i djevojke, kao i hrvatski branitelji kojima je krunica oko vrata s Kristovim križem i Gospinim likom, uz pouzdanu molitvu davala snagu za borbu, ulijevala nadu u pobjedu i čuvala ljubav prema obitelji, domu i domovini.“

„Braćo i sestre u Kristu, dragi hodočasnici!

Dok smo se približavali ovom Udbinskom brdu i uzvisici, zasigurno se u našim mislima i srcu probudio osjećaj da se uspinjemo prema Kalvariji koju krasi ova velebna crkva, kao mjesto sakramentalnih slavlja i zajedništva, prebivalište Euharistijskog Isusa te spomen na Hrvatske povijesne mučenike. Kao što je Isus bio prisutan na Jeruzalemskoj Kalvariji – kao mučenik, tako je prisutan u Presvetom oltarskom sakramentu, u Crkvi – kao uskrsli pobjednik.

Promatrajući crkvu Hrvatskih mučenika u obliku križa, prisjećam se riječi blagopokojnog biskupa Mile Bogovića, prvoga Gospićko-senjskog biskupa, koji je ovu crkvu nazvao „bijelom golubicom“ i „trajnom propovjedaonicom o smislu i ulozi patnje“.

Okupljeni na ovoj „Ličkoj Kalvariji“, oko ove bijele golubice i ove propovjedaonice, okupljeni oko oltara koji uprisutnjuje Kristovu nekrvnu žrtvu, muku, smrt i uskrsnuće, kao Crkva i zajednica vjernika, braća i sestre, uzdižemo ruke Bogu u znak molitve za sve žrtve tijekom višestoljetne hrvatske povijesti. Danas komemoriramo, odajemo pijetet i poštovanje, čast i priznanje žrtvama hrvatskog naroda u čiji je spomen podignuta ova crkva hrvatskih mučenika. Svetim misnim slavljem danas im svima zahvaljujemo za žrtvu života koji su, braneći svoja ognjišta, položili na oltar Domovine, za slobodu i bolje sutra svih onih koji na ovim prostorima žele u miru živjeti, vrjednovati i njegovati darove slobode.

Kao što se na Veliki petak s kalvarijskog križa zaorio Isusov glas: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine“ (Lk 23,34), tako bih želio da i danas s ove naše Kalvarije usred kršne Like, odjeknu te iste riječi u obliku molitve i poruke mira: Oprosti, Bože svima onima koji umjesto mira siju nemir, umjesto ljubavi šire mržnju, umjesto oproštenja raspiruju osvetu. Isuse, jedini Otkupitelju čovječanstva, smiluj se svima nama i cijelome svijetu.

Živimo u vremenu velikih izazova i kušnji, apsurdnih i pogubnih ideja, sumnjivih ideologija, nelogičnih i nerazumnih zakona. U opasnosti smo da nam sloboda preraste u anarhiju, upravljanje u bezvlađe, društvena scena u borbenu arenu. Prisjetimo se samo otvaranja Olimpijskih igara u Parizu ove godine i izrugivanja presvete Euharistije, na što se svaki zdrav razum mora zgroziti. Isto tako sjetimo se nedavnih pucnjeva u sliku Majke Božje s Isusom u ruci. Pitamo se je li to dio demokracije i slobode ili je vježba nasilja nad onima koji vole svoje svetinje.  Sloboda i pravda, dar su Stvoritelja a ne izum ljudi ni s lijeve i s desne strane. Slobodu i pravdu, kao temelje zdrave uljudbe trebamo svi čuvati i njegovati bez iznimke.

Papa Benedikt XVI. u svojim razmišljanjima u knjizi „O vjeri, nadi i ljubavi“, kaže: Na početku puta stajala je oholost htjeti “biti kao Bog”. Trebalo je odstraniti nadglednika Boga da bi čovjek bio slobodan, u nebo projicirana Boga vratiti u sama sebe i sam poput Boga vladati nad stvorenjem. Tako je potom uistinu došlo do neke vrste duha i volje koji su stajali i stoje protiv života, koji su vladavina smrti. I što se to više osjeća, to se početna nakana sve više preokreće u svoju suprotnost, a pri tome ipak ostaje privezana uz isto polazište: čovjek, koji još samo želi biti svoj vlastiti stvoritelj i koji bi htio samo stvorenje iznova sastaviti boljom evolucijom koju je sam smislio – ovaj čovjek završava u nijekanju i uništenju sama sebe (str. 86).

Na trgu ispred crkve Hrvatskih mučenika vidimo svetoga papu Ivana Pavla II., velikog prijatelja hrvatskog naroda, s križem u ruci, koji je potaknuo da se ne zaborave žrtve proteklih ratova. Križ je replika „Zlatnoga križa krbavskih biskupa“. Tako ova crkva postaje još znakovitija a današnji blagdan Uzvišenja Svetoga Križa još znakovitiji za nas i za naš narod koji danas obilježava Dan hrvatskih mučenika. U sjećanja nam naviru brojna braća i sestre koja su nestala na raznim planinama i padinama, dolinama i poljima, od ovoga Krbavskoga 1493. godine do onoga Bleiburškoga 1945., čija su tijela završavala u raznim rovovima i jarugama, kanalima i jamama, od Vukovara do Dubrovnika, preko Zrina i Škabrnje. Prisjetimo se da se ni na ove prostore, nakon što je protjerano hrvatsko katoličko stanovništvo u prosincu 1942., nije smjelo vratiti na svoja ognjišta. O tomu se nije smjelo ni pričati pa niti spomenuti. Brojna su takva mjesta širom domovine pa i šire u susjednim zemljama gdje su Hrvati živjeli i kuda su hodili. Bogu smo zahvalni što smo, unatoč svim progonstvima, pogibeljima, prijetnjama i nepravdama još uvijek tu. Pogotovo kada promotrimo grubu kampanju protiv Crkve i kršćanske vjere.

Dok zbrajamo tisuće koje danas odlaze, ne zaboravimo stotine tisuća onih koji su protjerani u vrijeme strašnih ratova prošlog stoljeća, dvaju svjetskih kao i domovinskoga. Gotovo se prepolovio hrvatski živalj. Ipak zahvalni smo Božjemu milosrđu za sve one dične očeve i majke, sinove i kćeri, koji tu ponosno i hrabro stoje, njeguju duhovnu i kulturnu baštinu svoga naroda sve pod okriljem i zaštitom Gospe Velikoga zavjeta kao i blaženih i svetih mučenika: sv. Nikole Tavelića, sv. Marka Križevčanina, bl. Alojzija Stepinca, bl. Miroslava Bulešića, bl. Drinskih mučenica i ostalih Božjih ugodnika.

Teško nam je gledati sve ono što se oko nas događa. Možda smo pomalo i ljuti.  Prvo liturgijsko čitanje iz knjige Brojeva kaže: „Narod putem postane nestrpljiv“, toliko nestrpljiv da je počeo „govoriti protiv Boga“. I mi smo narod na putu, gubimo strpljenje. Nestrpljivost nije dobra osobina, iako ponekad i opravdana. No, može biti i neuputna i opasna, kako za pojedinca tako i za društvo. Najteži oblik nestrpljivosti jest grijeh protiv Boga. Molimo za dar strpljivosti, osobito da ne upadnemo u napast vrijeđanja svetinja katoličke vjere, kao ni onih drugih i drukčijih.

Krajem kolovoza Crkva je u Istri proslavila spomendan bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika. Zadivljuje svjedočki primjer bl. Miroslava koji, u trenutcima dok ga mučitelj ubada nožem, moli: „Isuse, primi dušu moju“, sve u znaku njegova životnog gesla: „Moja osveta je oprost“. Bl. Drinske mučenice slično vape: „Isuse, spasi nas“. Poruka naših uzora jest jasna: Sve svoje pouzdanje staviti u Boga te sve strpljivo i ponizno prihvatiti iz Božje ruke. Jer „lûdo Božje mudrije je od ljudi, i slȁbo Božje jače je od ljudi“ (1 Kor 1,25).

Križ i Križni put, na prvi pogled, podsjećaju na razmišljanje o boli i muci, o mučeništvu i smrti. U Isusovo vrijeme nije bilo strašnije smrti od one raspećem. Čovjek je bježao od križa, bojao ga se kao pustinjske zmije. Križ je bio sprava za mučenje, a raspeće najveće poniženje. Krist je svojim prihvaćanjem smrti na križu tu spravu za mučenje, smrt i poniženje pretvorio u znak spasenja. Kristovom zaslugom križ je postao vrhunac predanja u ljubavi za otkupljenje i spasenje. Pogledom u križ čovjek susreće Onoga koji mu šapće: „Ne boj se, jer ja sam te otkupio, pozvao sam te po imenu: Moj si!“ (Iz 43,1).

Uz razmišljanje o križu, nameće nam se pitanje o mučeništvu i pobjedi. Mučeništvo je u očima Crkve najveći stupanj svetosti, te tako najuzvišeniji milosni dar ponajprije onomu koji zadobije milost i hrabrost mučeništva. Mučeništvo je najveći dar koji čovjek može darovati za svoje prijatelje, kako nas uči Isus kada kaže: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13).

Zato nas poziva: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“ (Lk 9,23-24). Isus ne poziva da uzmemo svoje zlato, svoj novac i bogatstvo sa sobom, nego poziva da uzmemo križ. Bogatom mladiću koji je pitao Isusa što mu je činiti da baštini život vječni, Gospodin mu odgovori da ide i proda sve što ima i potom dođe i slijedi njega. Pouka završava da mladić ode tužan „jer imaše velik imetak“ (Mk 10,23).

Crkva je Božja utemeljena na muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista za čije su ime krv prolili brojni sveti i blaženi mučenici. Zato danas molimo da se pred Isusom prigne svako koljeno te da priznamo: “Isus Krist jest Gospodin!, na slavu Boga Oca“, kako to čitamo u poslanici Filipljanima (2,6-11), koja donosi jedan od najuzvišenijih i najljepših Pavlovih opisa kojima oslikava Isusa koji „ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom“. Kao što je Bog uzvisio svoga Sina Isusa zbog poniznosti i prihvaćanja njegove volje, tako će uzvisiti i nagraditi i nas svoju djecu koja svojim životom žele nasljedovati Isusa. Danas i mi ovdje ispovijedamo: Isus Krist jest Gospodin, jedini Spasitelj svijeta.

Apostol Matej u svom Evanđelju kaže kako su Židovi, rugajući se dobacivali Isusu da siđe s križa pa će mu vjerovati (usp. Mt 27,43). Isus je nadvladao tu kušnju sličnu onoj đavolskoj u pustinji.  Njegova predanost volji Očevoj i ljubav prema čovjeku ostala je autentična upravo zbog toga što je ostao na križu i posljednji atom snage, posljednju kapljicu znoja i krvi darovao za spasenje čovjeka. Isus je mogao izbjeći križ, ali nije to učinio jer je htio posvjedočiti svoju ljubav do kraja prema Ocu nebeskomu. Tim radikalnim darivanjem ostao je nezamjenjiv i nenadmašiv u ljubavi.

Križ, taj znak pobjede i spasenja, hrvatski hodočasnik nosi na krunici bez koje ne polazi na put. Križ spojen s krunicom nama vjernicima znak je i poziv na molitvu. Molitva je pak put do pobjede u svim životnim borbama i olujama. To najbolje znaju naši očevi i majke, mladići i djevojke, kao i hrvatski branitelji kojima je krunica oko vrata s Kristovim križem i Gospinim likom, uz pouzdanu molitvu davala snagu za borbu, ulijevala nadu u pobjedu i čuvala ljubav prema obitelji, domu i domovini.

Nerijetko se vidi kako naši očevi i majke idu na put s krunicom u ruci. Krunica je također neizostavan pobožan predmet u rukama naših iseljenika, mornara, putnika, bolesnika, ostarjelih i nemoćnih koji svoju snagu crpe iz molitvenog lanca krunice prikazujući svoje molitve za potrebe svoje djece i unučadi, za svoje obitelji i domovinu, za svoju Crkvu i svoj hrvatski narod.

Stoga, neka krunica i dalje krasi ruke naših majki i očeva, muževa i žena, mladeži i djece. Neka krunica s likom Majke Božje i naših nebeskih zaštitnika i dalje bude neizostavan predmet, ne samo na hodočašćima nego i na svim životnim putovima.

Marija Majka Isusova i majka naša koja je s vjerom prihvatila volju Božju, koja je ne gubeći nadu stajala pod križem svoga Sina Isusa, neka nam bude trajna zagovornica i putokaz prema Otkupitelju i Spasitelju Isusu Kristu. Sveta Marijo Majko Božja moli za nas grješnike sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

Pripremila Lili Benčik/hrvatskepravice